REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna F. Kennedyja 11

P – 1350/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vjekoslavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu , radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude, 11. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3208877295/07 sklopljenog dana 16. travnja 2007. između THCŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, i to kako slijedi:

čl. 7. u dijelu koji glasi:

„… u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja…“

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 31.407,71 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od

23,49 EUR od dana 24.01.2008. do isplate

9,14 EUR od dana 28.02.2008. do isplate

50,94 EUR od dana 18.03.2008. do isplate

26,80 EUR od dana 04.04.2008. do isplate

6,31 EUR od dana 05.06.2008. isplate

1,80 EUR od dana 04.07.2008. do isplate

6,15 EUR od dana 03.10.2008. do isplate

78,95 EUR od dana 05.11.2008. do isplate

49,04 EUR od dana 05.12.2008. do isplate

118,86 EUR od dana 05.01.2009. do isplate

118,77 EUR od dana 05.02.2009. do isplate

90,54 EUR od dana 14.03.2009. do isplate

97,19 EUR od dana 14.04.2009. do isplate

103,75 EUR od dana 06.05.2009. do isplate

92,23 EUR od dana 09.06.2009. do isplate

78,10 EUR od dana 05.07.2009. do isplate

83,22 EUR od dana 06.08.2009. do isplate

94,15 EUR od dana 13.09.2009. do isplate

81,35 EUR od dana 09.10.2009. do isplate

1.635,90 EUR od dana 01.10.2009. do isplate

77,81 EUR od dana 12.11.2009. do isplate

85,12 EUR od dana 03.12.2009. do isplate

101,70 EUR od dana 02.01.2010. do isplate

112,25 EUR od dana 03.02.2010. do isplate

112,10 EUR od dana 03.03.2010. do isplate

137,10 EUR od dana 06.04.2010. do isplate

136,29 EUR od dana 05.05.2010. do isplate

143,08 EUR od dana 01.06.2010. do isplate

199,45 EUR od dana 15.07.2010. do isplate

180,31 EUR od dana 04.08.2010. do isplate

27.275,82 EUR od dana 04.08.2010. do isplate

po stopi koja je do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena . Od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 5.556,48 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu tužbu slijedom imovinskopravnog interesa za isplatom preplaćenog iznosa u povratu kredita koji je, kao Korisnik kredita br. 3208877295/07 NHCŽ sklopila s tuženikom kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 318.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tužitelj drži da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Ugovorom o cesiji, da je Ustupitelj kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao Primatelja. Iz Ugovora o cesiji da je vidljivo da Ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog da tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.2. Izlažući pravna shvaćanja kojima temelji predmetno utuženje, ista detaljno elaborira te se poziva se na referentnu sudsku praksu. Upire posebice na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od dana 01.06.2004. godine do dana 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime da je tuženik ujedno postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja (čl. 12. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Budući da je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet to je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

1.3. Spisu predmeta u potkrijepu svojih činjeničnih tvrdnji i izloženih pravnih shvaćanja prilaže isprave kao dokaze te predlaže provesti knjigovodstveno – financijsko vještačenje i saslušanje svjedokinje – korisnice kredita.

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te svojstvo korisnika kredita kao potrošača.

2.2. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Uz odgovor na tužbu prilaže sudsku praksu i isprave na koje su u pisanom odgovoru na tužbu poziva.

3. Postupak

3.1. Kako se predmetni postupak provodi pred trgovačkim sudom, to se primjenjuju i odredbe Zakona koje uređuju postupak pred trgovačkim sudovima (Glava trideseta). U skladu s odredbom članka 492. b. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., NN 91/92., NN 112/99, NN 88/01., NN 117/03., NN 88/05., NN 84/08., NN 96/08., NN 123/08., NN 57/11., NN 148/11, NN 25/13, NN 89/14, NN 70/19, 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP) u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu, utvrđuje odlučne činjenice na temelju isprava, posljedično čemu načelu pisanosti treba dati prednost u odnosu na načelo usmenosti.

3.2. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu i provedbom dokaza knjigovodstveno-financijskog vještačenja a proveo je i saslušanje svjedokinje, korisnice spornog kredita .

3.3. Tuženik nije nadalje osporio niti isprave koje tužitelj prilaže tužbi – Ugovor o namjenskom kreditu (list 7 spisa) i Dodatak istom temeljem ZID PK (list 145 spisa) kao što u konačnici nije osporio niti rezultate provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.4. Tuženik međutim izlaže i razlaže pravna shvaćanja kojima pobija osnovanost predmetnog utuženja. Ocjena je ovog suda stoga da se predmetni spor smješta u spor o pravu i tumačenju prava te da se radi o pravnim pitanjima o kojima je i sudska praksa već zauzela stav.

3.5. Razmotrivši izložena pravna shvaćanja parničnih stranaka, sve u kontekstu nespornih činjenica, ovaj je sud po provedenom postupku ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je povrat preplaćenog iznosa po Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208877295/07 sklopljenog dana 16. travnja 2007. između THCŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, i Dodatka istom od 23. srpnja 2010.

4.2. Među strankama dakle nije sporna prethodno navedena činjenica o postojanju odnosnog kredita, Dodatka istom, kao i činjenica da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen.

4.3. Tuženik pobijajući osnovanost utuženja ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

5. O pravnim pitanjima spora

5.1. O zastari

5.2. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.3. Sud nalazi i cijeni da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 7 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Materijalno pravo

7.1. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivni interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se tužitelj poziva na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502. c ZPP-a). Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici a kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

7.3. Sud nalazi i cijeni, dovodeći u vezu raspravni iskaz s ročišta glavne rasprave 23. travnja 2026. (list 404 spisa) Korisnice kredita s odlukama u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava, da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da Korisnica kredita nije niti mogla utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, posebno u pogledu spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga Korisnica kredita nije mogla ništa mijenjati niti utjecati na ugovaranje predmetnog kredita obzirom na opciju "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju i dostatne te valjane informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Iskaz korisnice kredita je sud prihvatio kao vjerodostojan u cijelosti kako temeljem neposrednog dojma u prigodi njezina saslušanja tako i radi konzistentnosti istog sa sadržajem razgledanih isprava.

7.4. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je bio sačinjen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa Korisnica kredita nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao svoju poslovnu banku. Posljedično, za zaključiti je da je T kredita s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, a koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamat i, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, Korisnica kredita nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit obzirom na tada najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

7.5. Sud nalazi i zaključuje da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s Korisnicom kredita pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti korisnici kredita odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazao da je informirao Korisnicu kredita kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka. Obzirom da se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora sačinjenog na prethodno postojećem obrascu tuženika, navedeno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Korisnice kredita kao potrošača, a to znači da su odredbe koje sadrži odnosni Ugovor nepoštene te posljedično ništetne.

7.6. Ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), propisano je da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim.

7.7. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.8. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva odredbe predmetnog Ugovora i njegovog Dodatka o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

7.9. S obzirom na izložena pravna shvaćanja i utvrđenja iz provedenog postupka imajući u vidu pravna shvaćanja u presudama iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, povodom kolektivne tužbe, a kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je bila ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u valuti švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih i takovih ugovora nisu banke ( kao trgovci) svoje komitente (kao potrošače) u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao.

7.10. Slijedom izloženog se utvrđuje i ništetnost odredbi ovdje predmetnog Ugovora o kreditu sukladno čl. 323. ZOO-a i kao posljedica iste osnovanosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, a temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

7.11. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe stekao bez osnove ( arg. iz čl. 1111. ZOO-a) iznos od eura utvrđen provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem (list 388 - 395 spisa), a na koje rezultate vještačenja tuženik nije osporio niti je na iste imao prigovora.

7.12. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena predmetna naknada, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije dokazao suprotno), a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

7.13. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, budući da je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

7.14. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

8.1. Potrošač, a u konkretnom slučaju Korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

8.2. Stoga, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C -452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu TH protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

8.3. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužiteljice i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Korisnici kredita je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je Korisnica kredita potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a. 19.

8.4. S obzirom da je u ovom slučaju utvrđena ništetnost Ugovora, kao posljedica iste u smislu čl. 323. ZOO-a, osnovan je i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka i dopuni istog, s tim da je tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev s tim pisanim vještvom, i to temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

9. Troškovi postupka

9.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 51/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

9.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, potrebnih za vođenje parnice, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 500,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), za tri obrazložena podneska u iznosu od po 500,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na tri ročišta u iznosu od po 500,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9.3. Tarife) sve uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), što ukupno iznosi 4.400,00 eur.

9.3. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 56,48 eur i presudu u iznosu od 500,00 eura što uz trošak vještačenja od 600,00 eur iznosi dosuđenih 1.156,48 eur, sveukupno 5.556,48 eur.

9.4. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 11. svibnja 2026.

S U D A C

Vjekoslav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovome sudu e

- komunikacijom, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA

- tužitelj e-oglasna

- tuženik e-oglasna