REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-511/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Aleksandar Puh, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 24. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 11. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na dijelu nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], pašnjak, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 1.753 m2, koji je u preglednoj skici mjerničnog vještaka Branimira Fabla, koja je sastavni dio presude, označen crvenom bojom.

II Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva da se presudom utvrdi da je tuženica dužna trpjeti cijepanje kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te provedbu parcelacijskog elaborata kroz katastarski plan i zemljišnu knjigu za novonastalu parcelu, kao i izdati suglasnost za provedbu parcelacijskog elaborata kroz katastarski plan i zemljišnu knjigu za novonastalu parcelu nastalu cijepanjem kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.763,41 eura, u roku od 15 dana.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženica u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, površine 22852 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok je tužiteljica upisana kao vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, površine 3564 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina neposredno graniči s nekretninom kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Jednako tako, tužiteljica je upisana kao vlasnica okolnih nekretnina, točnije nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] ZGR, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

1.1. Dalje ističe da dio nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u skici dostavljenoj uz tužbu označen slovima A-B-C-D-E-F-A) samostalno, istinito i pošteno, osobno i putem svojih prednika posjeduje oduvijek. Naime, predmetni dio nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u stvarnosti predstavlja dio kompleksa, odnosno isti zajedno sa kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u vlasništvu tužiteljice) čini cjelinu koja jednim djelom graniči s ostalim nekretninama u vlasništvu tužiteljice, a drugim dijelom s javnim putem, stoga je tužiteljica opravdano smatrala da je i predmetni dio utužene nekretnine i vlasništvu njene obitelji. Na dijelu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalazi se kameni objekt koji jasno razgraničuje sporni dio predmetne nekretnine od ostatka iste nekretnine, stoga je tim više imala razloga vjerovati da sporni dio pripada nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u njenom vlasništvu. Dodaje da je njezina obitelj oduvijek obrađivala predmetni dio nekretnine kao svoje punopravno i neupitno vlasništvo. Na istom se ranije dugi niz godina nalazio drvored stabla akacije koja je posadila, obrađivala i uzgajala obitelj tužiteljice, te je sve do danas doprinosila uređenju predmetnog dijela nekretnine jer se smatrala vlasnikom iste. Predmetni dio nekretnine obrađen je na jednak način kao i ostatak okolnih nekretnina u vlasništvu tužiteljice, a zajedno s kojima čini gospodarsku i funkcionalnu cjelinu. S obzirom na to da tužiteljicu kao ni njene prednike nitko nikada nije smetao u posjedu predmetnog dijela nekretnine, niti im ograničavao ili osporavao bilo koje pravo vezano uz predmetni dio nekretnine, tužiteljica nije znala, niti je imala razloga posumnjati da joj ne pripada pravo samostalno posjedovati predmetni dio nekretnine. Slijedom navedenog, nedvojbeno je da je tužiteljica (samostalno i putem svojih pravnih prednika) neprekidnim samostalnim, zakonitim, istinitim, mirnim i poštenim posjedovanjem dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u kontinuitetu preko 100 godina, ispunila sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga je predložila da sud nakon provedenog postupka prihvati njen tužbeni zahtjev naznačen u izreci, a koji je nastavno (nakon izvedenog vještačenja) uređen na ročištu glavne rasprave 24. studenog 2025.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu jer iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Navodi da je iz povijesnog zemljišnoknjižnog stanja razvidno da je sporna nekretnina nastala od kč. br. [katastarska čestica] oranica 18170 m2, pašnjak 33826 m2 k. o. [katastarska općina], te da se ista cijepala na kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] površine 22852 m2. Od osnutka zemljišnih knjiga bila je upisana kao vlasništvo Sissano Comune, potom od 1948. kao općenarodna imovina i društveno vlasništvo, a sada kao vlasništvo tuženice. Tužiteljica zahtijeva utvrđenje prava vlasništva na dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali pritom ni jednim dokumentom odnosno ispravom nije potkrijepila svoje navode o stjecanju prava vlasništva, nije dostavila dokaz o pravnom sljedništvu, niti o tome kada su ona i njeni prednici saznali da nisu knjižni vlasnici utuženog dijela nekretnine. Također, ne navodi na temelju čega su njeni pravni prednici stekli sporni dio nekretnine, niti dokazuje protek roka dosjelosti. Smatra da su tužiteljica i njeni pravni prednici znali odnosno imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed spornog dijela. Ističe da ovdje nije riječ o "uobičajenoj" tužbi na dosjelost gdje tužitelj posjeduje susjedno zemljište u nekoj maloj površini te nije znao niti mogao znati da je riječ o drugoj parceli. Stoga je razvidno da je posjed predmetnoga zemljišta stečen od strane tužiteljice odnosno njezinih pravnih prednika potajno, jer Republika Hrvatska kao pravna osoba, s obzirom na svojstva te osobe kao takve, očito nije mogla vršiti mjerodavni nadzor. Stoga, predmetni posjed, ako je eventualno i vršen od strane tužiteljice i njezinih prednika, nije istinit, pa posljedično tome ni pošten, a poštenje posjeda je ključni faktor za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Upitno je uopće postojanje takvoga posjeda, a osobito njegovo trajanje, stoga smatra neosnovanim navode tužiteljice da je sporni dio nekretnine u neprekinutom posjedu njene obitelji oduvijek.

2.1. Podredno, s obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, ističe da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužiteljica treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika bila u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Tuženica smatra da nije protekao rok od 40 godina koji je počeo teći od 1991. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine broj" 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine broj" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/03, 153/09, 143/12 i 152/14), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i UI-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Nadalje, odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV, a što ovdje nije slučaj. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz uviđajem i mjerničnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Branimiru Fablu, saslušani su svjedoci HA, ZA, DA i tužiteljica kao stranka.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je osobno i putem svojih pravnih prednika dosjelošću stekla pravo vlasništva na dijelu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1.753 m2, koji dio je na skici lica mjesta iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mjernične struke (list 153 spisa) označene crvenom bojom, a u naravi predstavlja neobrađenu površinu. Pritom se ukazuje da nekretnina kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ima površinu 22852 m2, a tužiteljica zahtijeva utvrđenje prava vlasništva na dijelu predmetne nekretnine površine 1.753 m2, kako je to prikazano na spomenutoj skici.

6. U zemljišnoj knjizi (list 8 spisa), kao i u posjedovnom listu broj 78 (list 26 spisa) je kao vlasnik i posjednik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana tuženica.

6.1. Uviđajem i mjerničnim vještačenjem identificirana je predmetna nekretnina te je utvrđeno da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] većih dimenzija, koja se proteže sjeverozapadno od asfaltne ceste te zapadno od makadamskog puta u [adresa] (cijela površina predmetne nekretnine vidljiva je na skici na listu 137 spisa). U središnjem dijelu parcele vidljiv je makadamski pristupni put za kuće na kč. br. [katastarska čestica] i druge, sve k. o. [katastarska općina]. Sporni dio parcele kojeg je pokazala tužiteljica nalazi se južno od navedenog makadamskog pristupnog puta i put sjeverno od asfaltne ceste, na zapadu do granice kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a na jugu do pravca sjeverne granice kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Na južnom dijelu parcele nalazi se pomoćni objekt te betonski zid koji ograđuje dio parcele. Na sjevernom dijelu nalazi se makadamski put te je obilaskom terena pronađen šaht za vodu za koji je tužiteljica navela da je njen. Preostali dio parcele je obrađen na isti način kao i susjedna parcela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužiteljice. Tužiteljica na uviđaju na upit suda nije znala pokazati među između kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], navodeći da je to sve njeno.

6.2. U nalazu i mišljenju vještak je prikazao spornu površinu koja je predmet tužbe, a nastavno je, na traženje tužiteljice, izradio novu skicu, izostavivši pomoćni objekt i dio makadamskog puta jer je tužiteljica navela da to nije predmet spora, odnosno da njen zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dijela predmetne kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ne obuhvaća i navedenu površinu (pomoćni objekt i makadamski put). Konačno, na skici lica mjesta od 21. srpnja 2025. (list 153 spisa) prikazao je spornu površinu i sukladno toj skici je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev.

6.3. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, nakon dostave ispravljene skice lica mjesta, stranke nisu imale primjedbi, a istog i sud prihvaća kao stručnog i objektivnog.

7. Na okolnost posjedovnog stanja predmetnih nekretnina iskazivali su svjedoci DA (rođen 1951.), HA (rođen 1951.), ZA (rođen 1954.) te tužiteljica kao stranka.

7.1. Svjedok DA, tužiteljičin susjed, u svom je iskazu naveo da su tužiteljica i njena obitelj (njen suprug - sada pok. HA, njegov otac T i njegov djed) oduvijek koristili parcelu koja je predmet spora (pokazujući spornu površinu na skici lica mjesta). To je u naravi bio pašnjak. Nije siguran jesu li tužiteljica i njena obitelj u prošlosti tu parcelu orali ili obrađivali, ali zna da su je koristili, da su na njoj držali stoku i oduvijek su svi smatrali da je to njihovo. Oni su koristili čitavu površinu do ceste i pomoćne kućice, odnosno koristili su i dio gdje je sada pomoćni objekt, ali je nastavno na tom dijelu kćerka pok. T (li netko od te obitelji) izgradila kuću i pomoćni objekt. On živi u blizini sporne nekretnine, točnije preko puta ceste. Nije mu poznato na koji način su tužiteljičini prednici stekli predmetnu nekretninu, oni su je koristili od kad on pamti i njihovo vlasništvo nikad nije bilo sporno.

7.2. Iz iskaza svjedoka HA proizlazi da je on vlasnik njive koja se nalazi u blizini, odnosno odmah preko ceste sporne površine. Na svoju njivu dolazi preko 50 godina, naslijedio ju je od oca, i poznato mu je da su tužiteljica i njena obitelj koristili nekretninu koja je predmet spora, prikazujući na skici lica mjesta sporu površinu obuhvaćenu tužbom. Tužiteljica i njena obitelj su tu nekretninu uređivali i kosili, imali su životinje i zbog toga su kosili nekretninu, a koliko je njemu poznato ta nekretnina nikad nije bila ograđena. Osim tužiteljice, na nekretnini je viđao njenog supruga, sada pok. HA, kao i njegove roditelje T i H, dok Miloševe roditelje nije poznavao. Ne sjeća se da bi tužiteljici i njezinoj obitelji netko osporavao pravo vlasništva predmetne nekretnine, smatrao je da je to njihovo. Na svoju njivu posljednjih 11 godina (od umirovljenja) dolazi svakodnevno, a prije toga je dolazio rjeđe, otprilike jednom tjedno. Tužiteljica i njena obitelj su možda jednom godišnje kosili spornu nekretninu, jednom godišnje se obavlja velika košnja, a uređivali su je više puta godišnje. Ne znam na koji način ni od koga su stekli predmetnu nekretninu.

7.3. Svjedok ZA u svom je iskazi naveo da od 1963. živi u [adresa], možda 300 m zračne linije od tužiteljice, ali se oni, unatoč toj udaljenosti, zovu susjedima jer u prošlosti u susjedstvu nije bilo puno nekretnina i njegova kuća je bila prva kuća do tužiteljice i njene obitelji. Nakon što mu je predočena površina koja je predmet spora, svjedok je potvrdio da su tužiteljica i njena obitelj (njen suprug i njegovi roditelji T i H) tu nekretninu od oduvijek kosili, a on im je u tome više puta pomagao. Naime, oni su držali životinje, a kako predmetna zemlja nije bila podobna za obrađivanje i oranje, oni bi je redovito kosili i spremali sjeno za zimu. Nije mu poznato kako su oni stekli predmetnu nekretninu, zna samo da su je obrađivali kao i druge nekretnine u sklopu njihove kuće. Naime, predmetna površina je možda 50-ak metara udaljena od njihove kuće i koliko je njemu poznato, nikad im nitko nije osporavao pravo vlasništva ni korištenja.

7.4. Okolnosno saslušana, tužiteljica je u svom iskazu navela da je u [adresa] došla prije 53 godine, nakon udaje za svog sada pokojnog supruga HA. Površinu koja je predmet spora oduvijek su koristili suprugovi roditelji T i H, a oni su to naslijedili od Miloševog oca pok. Z. Predmetnu površinu oni su obrađivali i kosili zajedno s drugim nekretninama u neposrednoj blizini kojih su vlasnici i na jednak način kao i druge nekretnine, a pritom misli na nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja granični s predmetnom i kč. br. [katastarska čestica]. U neposrednoj blizini je 1911. sazidana kuća T i H, u kojoj ona danas stanuje. Cijelu tu površinu oni oduvijek koriste kao svoju, u prošlosti su jedno vrijeme tu površinu čak i orali, ali su brzo od toga odustali te su nastavili kositi predmetnu parcelu i koristiti ju za sjeno. Tek nedavno, kada su tražili neke dokumente, utvrdili su da nisu upisani kao vlasnici, već je kao vlasnik upisana Republika Hrvatska. Kako nije htjela da Republika Hrvatska tu parcelu nekome proda, podnijela je tužbu. Nikada im nitko nije osporavao pravo vlasništva predmetne parcele, uz napomenu da ona danas više ne obrađuje ni ne kosi predmetnu parcelu, ali ju po njenom nalogu kose treće osobe koje angažira. Sporna površina nikad nije bila ograđena, već je korištena kao cjelina zajedno sa okolnim parcelama u njihovom vlasništvu. Spornu površinu koristili su sve do kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je bila u vlasništvu Miloševe kćerke a njene šogorice AA i ta nekretnina je od njihove bila odvojena zidom.

8. Sud je iskaze saslušanih svjedoka ocijenio istinitim jer su iskazivali međusobno suglasno, u skladu sa stanjem na terenu te po ocjeni ovoga suda na objektivan i uvjerljiv način. Saslušani svjedoci nisu u sredstvu s tužiteljicom te nemaju interes za ishod ovog postupka, a s obzirom na vrijeme rođenja i činjenicu da stanuju blizini predmetne nekretnine ili u neposrednoj blizini imaju nekretninu u svom vlasništvu, poznate su im pravno relevantne činjenice u ovom postupku, odnosno okolnosti vezane za posjedovno stanje predmetnih nekretnina. Istinitim je ocijenjen i iskaz tužiteljice s obzirom na to da je iskazivala uvjerljivo i logično te suglasno s iskazima saslušanih svjedoka.

9. Na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđeno je da je sporni dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] barem od početka 50-ih godina prošlog stoljeća u posjedu tužiteljice odnosno njezinih prednika. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je, otkad sežu njihova sjećanja i saznanja vezana uz predmetnu nekretninu, ista bila u posjedu tužiteljice i njezine obitelji, odnosno supruga HA, njegovih roditelja T i H te njegova djeda. Tako je svjedok ZA iskazivao o razdoblju od 1963., kada je doselio u [adresa], svjedok HA o razdoblju posljednjih pedesetak godina, dakle od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je svjedok DA, rođen 1951., naveo da je predmetna nekretnina u njihovu posjedu "otkad pamti". Slijedom navedenog, a osobito imajući u vidu najranija sjećanja svjedoka JA, sud je utvrdio da su tužiteljica i njezina obitelj u posjedu sporne površine najkasnije od 50-ih godina prošlog stoljeća. Predmetnu površinu su tužiteljica i njeni prednici koristili zajedno i na isti način kao i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u vlasništvu tužiteljice), na koji način se iste koriste i danas, bez jasno definirane međe između njih. Predmetna površina, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka i tužiteljice, nikada nije bila ograđena, ali je njena granica s istočne strane definirana asfaltnom cestom, s južne strane zidom koji razdvaja spornu površinu (uključujući i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) od nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sa sjeverne strane makadamskim putom, dok sa zapadne strane sporna površina graniči s kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u vlasništvu tužiteljice) bez vidljive međe između tih površina na terenu. Uviđajem na licu mjesta utvrđeno je da sporna površina čini jedinstvenu cjelinu s kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužiteljice, a da je tužiteljica u posjedu predmetne površine proizlazi i iz činjenice da se na predmetnoj površini nalazi šaht u vlasništvu tužiteljice, što je također utvrđeno neposrednim opažanjem na uviđaju.

10. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva na osnovi zakona predstavlja pravni institut dosjelosti na kojem tužiteljica zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dosjelost prava vlasništva je stjecanje tog prava neprekidnim izvršavanjem njegovog sadržaja kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelost pretvara faktičnu vlast u pravnu, posjed u subjektivno pravo. Posjednik izvorno-originarno, na temelju zakona, stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom propisano vrijeme.

11. Prema čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema st. 3. istog zakonskog članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

12. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.).

12.1. Prema čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80. i 36/90.), koji se primjenjivao u razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina.

12.2. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Odredbom čl. 159. toga zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema čl. 159. st. 4. ZVDSP kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Odredbom čl. 160. st. 2. ZVDSP propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

13. Odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP valja tumačiti u duhu pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. U toj presudi je upravo u odnosu na ovu odredbu utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojemu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

13.1. Naime, čl. 29. ZOVO bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO („Narodne novine“ broj 53/91) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja.

13.2. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP koji je u čl. 388. st. 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dana 14. prosinca 1999. objavljena je Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP („Narodne novine“ broj 91/96). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. dodan je st. 4. čl. 388. koji glasi: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, zamijenjena je odredbom suprotnoga sadržaja. Od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila je na snazi odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991.

13.3. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10. U tim presudama Europski sud je zauzeo pravno shvaćanje da, u takvim okolnostima, tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto, te u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema drugih suprotstavljenih privatnih interesa.

14. Po shvaćanju ovoga suda, stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz čl. 1. Protokola 1. EKLJP, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu te su uknjižene kao vlasništvo Republike Hrvatske, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi se vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava.

15. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

16. Stoga, kako se odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ne mogu negirati stečena prava, za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo je utvrditi jesu li se pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ispunile do 14. prosinca 1999.

16.1. Budući da je tužiteljica dokazala da je barem od početka 50-ih godina prošloga stoljeća osobno i preko svojih prednika u posjedu dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to dijela površine 1753 m2, koji je na skici lica mjesta na listu 153 spisa označen crvenom bojom, a da tuženica nije uspjela osporiti presumpciju o samostalnosti i poštenju toga posjeda, ispunjene su pretpostavke za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, jer je do 14. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju čl. 388. st. 4. ZVDSP, istekao četrdesetogodišnji rok za stjecanje vlasništva na nekretnini Republike Hrvatske.

16.2. Valjalo je stoga prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i odlučiti kao u točki I izreke presude.

17. Međutim, nije osnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva da presudom utvrdi da je tuženica dužna trpjeti cijepanje kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te provedbu parcelacijskog elaborata kroz katastarski plan i zemljišnu knjigu za novonastalu parcelu, kao i izdati suglasnost za provedbu parcelacijskog elaborata kroz katastarski plan i zemljišnu knjigu za novonastalu parcelu nastalu cijepanjem kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

17.1. Naime, kad sud presudom utvrdi postojanje spornog prava vlasništva u odnosu na tuženu stranku, pogrešno je (i nepotrebno) izrekom presude ovlastiti tužiteljicu (u odnosu na tuženicu) na cijepanje opisanih dijelova nekretnine, jer taj učinak, sukladno odredbama čl. 161. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19 i 67/23) ima već sama pravomoćna presuda. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi parcelacija neizgrađenog građevinskog zemljišta može se provoditi i u skladu sa sudskom odlukom o utvrđivanju prava vlasništva zemljišta. Stoga se sudskom odlukom, izvan navedenoga, ne može određivati još i sadržaj rješenja iz upravnog postupka jer u tom dijelu, nakon što je donesena pravomoćna presuda, preostaje isključivo odnos tužiteljice naspram državnog javnopravnog (upravnog) tijela propisan posebnim zakonom. To nije imovinskopravni odnos stranaka iz ovog postupka u kojem sud raspravlja i odlučuje po pravilima parničnog postupka. Takvo pravno shvaćanje izneseno je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 649/2018-2 od 4. veljače 2020. Isto pravno shvaćanje slijede i županijski sudovi, npr. Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-726/2021-2 od 27. siječnja 2022.

17.2. Slijedom navedenog, u tom je dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen te je odlučeno kao u točki II izreke presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa joj je tuženica dužna naknaditi troškove postupka u cijelosti. Primjenom iste zakonske odredbe, tuženici ne pripada pravo na trošak.

18.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 11.000,00 eura, pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištima 28. siječnja 2025., 21. ožujka 2025. (uviđaj) i 24. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 400 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 1.000,00 eura.

18.2. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja i izlazak suda na lice mjesta u zatraženom iznosu od 685,18 eura. Također, priznat joj je trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 78,23 eura.

18.3. Slijedom navedenog, ukupni trošak priznat tužiteljici iznosi 1.763,41 eura.

U Puli 11. svibnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici putem ODO Pula-Pola