Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-323/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, kao sudac pojedinac, u ostavinskom postupku iza pok. TE pok. T, rođenog **.**.1904., umrlog **.**.1986., odlučujući o žalbi nasljednika GE, NE, FE i ĆE protiv rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-281/2026 od 3. ožujka 2026., 11. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba nasljednika GE, NE, FE i ĆE te se potvrđuje rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-281/2026 od 3. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-281/2026 od 3. ožujka 2026. utvrđena je ostavina ostavitelja TE te su njegovim nasljednicima, temeljem oporuke i zakona, proglašeni HE, unuk ostavitelja, za 4/8 dijela, te nesrodnici GE, NE, UE i ČE, svaki za po 1/8 dijela.

2. GE, NE, UE i ČE žalbom pobijaju navedeno rješenje o nasljeđivanju iz svih žalbenih razloga, uz prijedlog da se isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U bitnom tvrde da prvostupanjsko rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da se u istom ne navodi materijalno pravo na temelju kojeg je pobijana odluka donesena, a osobito uzimajući u obzir da sin ostavitelja, a otac HE, nikada istog nije priznao kao svog sina, dok sam HE (istoimeni unuk) nikada nije, a pogotovo ne u roku od tri godine od proglašenja oporuke, zahtijevao umanjenje raspolaganja oporukom niti istaknuo zahtjev za nužni dio.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet postupka je utvrđivanje ostavine i nasljednika iza pok. TE umrlog **.**.1986.

5.1. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjski sud odluku temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da je ostavitelj oporučno raspolagao svojom imovinom,

- da je oporuka ostavitelja sastavljena u formi sudske oporuke i proglašena na zapisniku kod istog prvostupanjskog suda 13. ožujka 1992.,

- da je ostavitelj oporukom svu svoju imovinu ostavio PE ženi ĆE, uz navođenje da je njegov unuk HE nedostojan da ga naslijedi jer ga je istjerao iz kuće,

- da je rodoslovlje ostavitelja utvrđeno u postupku tako što je utvrđeno da je ostavitelj imao sina HE koji je umro 1966. te da je taj njegov sin imao izvanbračnog sina HE koji je presudom utvrđen njegovim sinom i to nakon smrti oca jer je isti umro prije njegovog rođenja,

- da se VE prihvatila nasljedstva po oporuci,

- da je HE upućen u parnicu radi utvrđenja nevaljanosti oporuke no da istu nije pokrenuo,

- da je oporučna nasljednica upućena u parnicu radi utvrđenja HE nedostojnim za nasljeđivanje, ali da navedenu parnicu nije pokrenula,

- da GE, DE, NE i AE, nasljednici u međuvremenu preminule oporučne nasljednice VE, nisu pokrenuli parnicu protiv HE, a na koju su upućeni radi utvrđenja da je HE isključen iz nasljedstva,

- da je HE jedini zakonski nasljednik prvog nasljednog reda iza ostavitelja,

- da je HE u žalbi protiv rješenja o nasljeđivanju iz travnja 1992. izjavio da mu nije dana mogućnost da se očituje o oporuci niti mu je priznato pravo na nužni dio iako iz rješenja o nasljeđivanju od 9. travnja 1992. proizlazi da se prijavio u postupku kao unuk ostavitelja,

- da je u međuvremenu umro i nasljednik ranije oporučne nasljednice DE te da su istog naslijedili GE, ČE, NE i AE.

5.2. Temeljem navedenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje da je IE, kao jedini nužni nasljednik ostavitelja, nasljednik istog za 1/2 dijela ostavine, dok su nasljednici pokojne VE (GE, DE, NE i AE) nasljednici druge polovice ostavine i to u jednakim dijelovima (po 1/8 dijela).

6. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), u vezi članka 381. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13., utvrđeno je kako prilikom donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja nije počinjena niti jedna prethodno naznačena bitna povreda odredaba parničnog postupka, a niti povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, na koju žalitelji ukazuju, obzirom prvostupanjsko rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je pravilnost istog moguće ispitati. Pri tome se ukazuje da pogrešno i nepotpuno navođenje propisa temeljem kojeg je odluka donesena ne čini presudu nerazumljivom i proturječnom u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a te da navedeni razlog ne predstavlja razlog bitne povrede pravila postupka već upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava na koju ovaj sud, kao drugostupanjski sud, pazi po službenoj dužnosti.

7. U odnosu na žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud neutemeljeno utvrdio da je HE unuk ostavitelja, ukazuje se da iz sadržaja spisu priložene pravomoćne presude Okružnog suda u Dubrovniku poslovni broj P.40/68-27 od 22. svibnja 1970. proizlazi da je istom utvrđeno da je HE, sin TE, umro **.**.1966., otac RE rođenog **.**.1966. (sada HE). Nadalje, iz sadržaja pravomoćnog rješenjem o nasljeđivanju koje je 30. siječnja 1974. pod poslovnim brojem O-468/66 donio Općinski sud u Dubrovniku, utvrđeno je da su nasljednicima pok. HE proglašeni njegov otac ĐE, majka ŠE i vanbračni sin SE, svaki za po 1/3 dijela. Iz navedenog je razvidno da je HE unuk ovdje ostavitelja, a što je i sam ostavitelj izričito potvrdio svojom oporukom kojom je istog jasno označio kao unuka.

8. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod da HE nije pravovremeno istaknuo zahtjev za namirenje nužnog dijela, ukazuje se da je iz spisa razvidno da se HE prijavio kao nasljednik ostavitelja, da je na ročištu održanom 23. ožujka 1992. oporučna nasljednica istog navela kao unuka ostavitelja koji je rođen nakon smrti sina ostavitelja, da je oporuka ostavitelja proglašena 13. ožujka 1992., a da je HE u žalbi protiv rješenja o nasljeđivanju od 9. travnja 1992., a kojim je nasljednicom ostavitelja proglašena isključivo oporučna nasljednica, izričito izjavio da mu istim rješenjem nije priznato pravo na nužni nasljedni dio iako je njegov otac, sin ostavitelja, za života ukazivao na to da mu je dijete začeto i da mu je drago što će mu se roditi dijete.

9.1. Za odlučivanje o nasljedstvu iza ostavitelja TE mjerodavne su odredbe Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ" br. 20/55., "Službeni list SFRJ" br. 12/65., 42/65., "Narodne novine" br. 52/71., 47/78., u nastavku: ZN), a koje su bile na snazi u trenutku smrti ostavitelja (1986. godine).

9.2. Sukladno odredbama čl. 10. ZN-a i 11. ZN-a, ostaviteljevi zakonski nasljednici prvog reda su supruga i djeca, a kako su i supruga i sin ostavitelja, kao njegovi nesporni jedini zakonski nasljednici umrli prije ostavitelja, prema pravu predstavljanja, unuku ostavitelja pripada dio koji bi pripao ostaviteljevom sinu, konkretno cijela ostavina.

10. U vrijeme smrti ostavitelja, na snazi je bila odredba čl. 23. st. 3. ZN-a koja je propisivala da vanbračna djeca i njihovi potomci imaju na ostavinu očevih srodnika ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci ako je otac vanbračno dijete priznao za svoje pred nadležnim organom, ili ako ga ja doveo da s njim živi, ili ako je na drugi način pokazao da ga priznaje za svoje.

11. Uzimajući u obzir da je sin ostavitelja umro prije rođenja unuka ostavitelja, jasno je da sin ostavitelja nije mogao nerođenog sina priznati kao svog pred nadležnim organom niti ga dovesti da živi s njim, ali iz činjenice da je isti pravomoćnom presudom utvrđen njegovim sinom te da su očevi najbliži srodnici (roditelji oca) istog izričito označavali i tretirali kao unuka, jasno je da je HE priznat kao vanbračno dijete pokojnog HE (istoimenog), sina ovdje ostavitelja te da ima prava na ostavinu očevih srodnika, konkretno svog djeda – ostavitelja TE, a pored činjenice da je ostavitelj svom imovinom oporučno raspolagao u korist treće osobe, sukladno čl. 30. ZN-a i 31. ZN-a, na nužni dio ostavine koji iznosi polovinu ostavine obzirom bi mu kao jedinom zakonskom nasljedniku prvog nasljednog reda, u slučaju nepostojanja oporuke, pripala cijela ostavina.

12. Suprotno tvrdnjama žalitelja, HE je iste godine kada je oporuka proglašena istaknuo zahtjev za namirenje njegovog nužnog dijela čime je njegov zahtjev pravovremen u smislu čl. 46. ZN-a.

13. Slijedom navedenog, a kako valjanost oporuke ostavitelja nije sporna te iz iste proizlazi da je svom svojom imovinom raspolagao u korist oporučne nasljednice, jasno je da je ostavitelj time povrijedio pravo unuka na nasljedstvo nužnog dijela koji u konkretnom slučaju predstavlja polovicu ostavine. Prvostupanjski sud je time pravilno, temeljem čl. 41. ZN-a, u vezi s čl. 31. ZN-a, nasljednicima ostavitelja proglasio unuka ostavitelja za 1/2 ostavine, a nasljednike sada pokojne oporučne nasljednice nasljednicima ostavitelja za drugu 1/2 ostavine, radi čega je primjenom čl. 380. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Dubrovnik,11. svibnja 2026.

Sutkinja

Marija Bušković