Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-573/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-76/2025 od 02. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-76/2025 od 02. veljače 2026. u točkama I, II, III i IV izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je se ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 336-02/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 15. siječnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao banke, a kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 729,49 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. prosinca 2007. pa do isplate dok je u točki III izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 750,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja 2. veljače 2026. pa do isplate. U točki IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a i to odredbi iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

7. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka i može se ispitati.

8. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve bitne okolnosti za donošenje zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza postupio sukladno čl. 8. ZPP -a te pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

9. Protivno žalbenim navodima temeljem pravilnog utvrđenja primijenjene su mjerodavne odredbe čl. 96. st. 1. do 4., čl. 99. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07 - dalje ZZP) u vezi s čl. 4., čl. 7., čl. 270., čl. 295., čl. 323. st. 1. čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), jer da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da je kao takva ništetna.

10. Stoga je pravilno naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 729,49 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. prosinca 2007. pa do isplate, pravilno utvrđujući da tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj ugovornoj odredbe koja je unaprijed sastavljena po standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

11. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da postoji značajna neravnoteža u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je unaprijed sastavio navedenu odredbi predmetnog ugovora u kojoj je trošak obrade kredita trebala platiti tužiteljica kao potrošač.

12. Naime, prema odredbi čl. 12. ZOO-a stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa, dužne su se pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da kao sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obvezno i uvažavati interese obje strane, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je navedenim načinom ugovaranja postupljeno protivno tom načelu na način da je zaštitio svoje interese, a narušivši time ugovornu ravnotežu.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelj čitanjem sadržaja ugovorne odredbe mogao utvrditi na što se odnosi ta naknada jer je prema presudi suda Europske unije pod poslovnim brojem C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 2. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošaču mora na transparentan način biti objašnjeno o razlozima i pojedinosti ugovornog mehanizma, tako da na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

14. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što je rezultiralo time da navedena odredaba nije jasna niti lako razumljiva. Nadalje u ugovoru nisu navedeni razlozi plaćanja tih troškova, koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljicom prigovaralo, a sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određen u postotku odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju veću naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu pokriveni stvari troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ta odredaba ništetna jer da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista već unaprijed formulirana od strane tuženika, a posebno cijeneći da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa su stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidbi iz odredbe čl. 7. ZOO-a, a uzimajući u obzir da u ugovoru nije jasno određeno navedeno koje je troškove banka imala i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade.

16. Slijedom svega se napominje da je teret dokazivanja bio na tuženiku da dokaže da se pojedinačno pregovaralo o toj naknadi kao i o njezinoj visini, da tuženik tu činjenicu nije dokazao niti osnovanost žalbenih navoda da je s tužiteljem pregovarao ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka.

17. Pravilno je sud prvog stupnja odlučio da je neosnovan prigovor zastare jer da prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva te je smisao odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčana tražbina tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe, slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti.

18. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također se ističe da i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 sud EU je obrazložio kako Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kom slučaju biti u skladu s Direktivom.

19. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojim osporava utvrđenje i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na tijek zateznih kamata, jer sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a, jer je isplata izvršena temeljem ugovora kojeg je sam sastavio a na koji tužitelja nije imao utjecaja.

20. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-s jer tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u utuženom iznosu.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a jer kada je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku pripadaju mu troškovi parničnog postupka koji su bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

22. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I, II, III i IV izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

23. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u ovom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 11. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić