Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-332/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja UE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Stjepku Medved odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Marku Kallay odvjetniku iz Zagreba, radi isplate , nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 31. ožujka 2026. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 11. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 198-50-4750492 zaključenog između tužitelja NE kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora dana 10.03.2008. god., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa dana 11.03.2008. god. pod brojem Ov-5.491/08, a koja u čl. 1. predmetnog ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da na ime preplate za period od 01. studenog 2008. godine pa do 24. ožujka 2014. godine, a koja preplata je nastala zbog ugovaranja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF predmetnog ugovora, isplati tužitelju iznos od 4.880,47 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na:

– Iznos od 2,40 eur od dana 11.11.2008.

– Iznos od 10,21 eur od dana 10.01.2009.

– Iznos od 13,22 eur od dana 10.02.2009.

– Iznos od 17,26 eur od dana 06.03.2009.

– Iznos od 10,45 eur od dana 16.04.2009.

– Iznos od 23,64 eur od dana 14.05.2009.

– Iznos od 9,52 eur od dana 14.06.2009.

– Iznos od 5,39 eur od dana 15.07.2009.

– Iznos od 9,74 eur od dana 12.08.2009.

– Iznos od 7,68 eur od dana 08.09.2009.

– Iznos od 5,57 eur od dana 08.09.2009.

– Iznos od 5,96 eur od dana 12.11.2009.

– Iznos od 10,08 eur od dana 10.12.2009.

– Iznos od 15,91 eur od dana 13.01.2010.

– Iznos od 12,99 eur od dana 19.02.2010.

– Iznos od 19,99 eur od dana 08.04.2010.

– Iznos od 22,34 eur od dana 14.05.2010.

– Iznos od 17,06 eur od dana 08.06.2010.

– Iznos od 34,36 eur od dana 13.07.2010.

– Iznos od 37,09 eur od dana 01.09.2010.

– Iznos od 42,37 eur od dana 01.10.2010.

– Iznos od 69,57 eur od dana 12.10.2010.

– Iznos od 38,09 eur od dana 09.11.2010.

– Iznos od 61,93 eur od dana 11.12.2010.

– Iznos od 47,32 eur od dana 11.01.2011.

– Iznos od 49,93 eur od dana 08.02.2011.

– Iznos od 43,95 eur od dana 08.03.2011.

– Iznos od 44,05 eur od dana 07.04.2011.

– Iznos od 62,97 eur od dana 12.05.2011.

– Iznos od 62,64 eur od dana 08.06.2011.

– Iznos od 95,45 eur od dana 13.07.2011.

– Iznos od 68,67 eur od dana 10.09.2011.

– Iznos od 61,63 eur od dana 11.10.2011.

– Iznos od 61,89 eur od dana 09.11.2011.

– Iznos od 61,53 eur od dana 08.12.2011.

– Iznos od 68,54 eur od dana 17.01.2012.

– Iznos od 70,95 eur od dana 18.02.2012.

– Iznos od 68,91 eur od dana 16.03.2012.

– Iznos od 68,28 eur od dana 11.04.2012.

– Iznos od 69,33 eur od dana 17.05.2012.

– Iznos od 71,89 eur od dana 12.06.2012.

– Iznos od 69,56 eur od dana 05.07.2012.

– Iznos od 68,00 eur od dana 18.08.2012.

– Iznos od 68,42 eur od dana 06.09.2012.

– Iznos od 65,04 eur od dana 06.10.2012.

– Iznos od 68,64 eur od dana 07.11.2012.

– Iznos od 67,62 eur od dana 08.12.2012.

– Iznos od 70,69 eur od dana 10.01.2013.

– Iznos od 65,01 eur od dana 09.02.2013.

– Iznos od 68,08 eur od dana 28.03.2013.

– Iznos od 67,36 eur od dana 30.04.2013.

– Iznos od 62,60 eur od dana 22.05.2013.

– Iznos od 61,56 eur od dana 22.06.2013.

– Iznos od 61,45 eur od dana 25.07.2013.

– Iznos od 62,63 eur od dana 21.08.2013.

– Iznos od 65,87 eur od dana 25.09.2013.

– Iznos od 66,31 eur od dana 22.10.2013.

– Iznos od 67,69 eur od dana 30.11.2013.

– Iznos od 68,39 eur od dana 24.12.2013.

– Iznos od 66,79 eur od dana 22.01.2014.

– Iznos od 70,84 eur od dana 22.02.2014.

– Iznos od 1.967,17 eur od dana 25.03.2014.,

pa do konačne isplate, koja stopa zatezne kamate se do 31. srpnja 2015. utvrđuje računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za period od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine zatezna se kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da na ime povrata tzv. „izlazne naknade“ isplati tužitelju iznos od 132,72 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 25. ožujka 2014. god. do isplate i koja se do 31. srpnja 2015. god. utvrđuje po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za period od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine zatezna se kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu od 39,21 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povućena i to za iznos od 1.092,06 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, a tuženiku se ne priznaje parnični trošak za taj povućeni dio tužbe.

II. Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.987,75 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 11. svibnja 2026., pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 10.03.2008. god. tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4750492 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa dana 11.03.2008. god. pod brojem Ov-5.491/08, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.621,22 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom o kreditu određen je rok otplate kredita od 84 mjeseci, računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su cca. 1.400,00 kn, no tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn su se znatno povećavali pa su u dijelu razdoblja iznosili i čak preko 2.000,00 kn. Također, pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 6,75 % godišnje. S tim u svezi, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit je prijevremeno otplaćen u cijelosti u ožujku 2014. god., a tužitelju je radi toga naplaćena i naknada u iznosu od 1.000,00 kn.

2. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. god. gdje je u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb d.d. Zagreb, u razdoblju od 10.09.2003. god. do 31.12.2008. god., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH svojom revizijskom presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 09.04.2015. g. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik RBA d.d. Zagreb, u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. godine.

3. Također, tuženik je sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11) te uzevši u obzir i čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a obvezan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a sve to s obzirom kako su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god.

4. Tužitelj nadalje navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

5. Također, izlazna naknada koju je podmirio tužitelj prijevremeno otplativši kredit je također ništetna jer nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 322. ZOO-a, a ni po čl. 1024. ZOO-a ju tuženik nije bio ovlašten naplatiti jer nikakvu štetu nije pretrpio tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 81. te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a također je jasna i sudska praksa.

6. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da pored ništetnosti odredbi ugovora o kreditu gdje je regulirana valutna klauzula i odredba o prijevremenoj otplati kredita potražuje pretplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule 5.972,53 eura, sa kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te iznos od 132,72 eura sa zateznim kamatama na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev i isti umanjio tako da pored utvrđenja ništetnosti odredbi o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula i prijevremena otplata kredita, potražuje iznos od 4.880,47 eura na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama i iznos od 132,72 eura na ime povrata tzv. izlazne naknade plaćene prilikom prijevremene otplate kredita.

7. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu tužbenog zahtjeva i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Tuženik navodi da je neosnovano pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a koja presuda je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini i njome se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača, odnosno na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebnom pokrenutom postupku dokaže da je istom prilikom sklapanja ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa, pod brojem OV-5491/08, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.

8. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Tuženik je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

9. Tuženik je nadalje istakao i prigovor zastare, budući je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate 12. ožujka 2021. godine, a kako to proizlazi iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a u smislu čl. 215. ZOO-a.

10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 10. ožujka 2008., otplatni plan, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, saslušan je tužitelj i pročitani su podnesci stranaka.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Tužitelj NE u svom iskazu je naveo da je Ugovor o kreditu sa tuženikom zaključio 2008. godine u valuti CHF za kupnju osobnog automobila. Sve pregovore, a kako vezano za kupnju vozila u auto kući, tako i za kreditiranje, vodio je s ovlaštenim auto prodavateljem u auto kući koji mu je, a nakon što je donio obračun svoje plaće, ponudio zaključenje ugovora koji je najpovoljniji za njega a s obzirom na visinu rate kredita kao i njegova primanja. Neposredno prije nego što je auto stigao pozvan je iz auto kuće da dođe potpisati ugovor, odnosno rekli su mu da je poslan ugovor iz banke i tada je uočio da je ugovor zaključen u valuti CHF. Tada mu je djelatnik auto kuće objasnio da je to sve kako su se dogovorili, da je to najpovoljniji kredit, jer je CHF stabilna valuta i on je taj ugovor o kreditu potpisao. Ugovor je načelno pročitao, a u biti ono što je njega zanimalo, to je godišnja kamatna stopa i visina njegovog anuiteta. Znači, nitko mu nije objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa iako načelno zna što to znači ali nije tada imao saznanja što znači valutna klauzula niti mu je to tko objasnio. U vrijeme zaključenja ugovora bio je u radnom odnosu gdje je i danas zaposlen, nije imao registriran obrt i nije bio, a niti je sada član trgovačkog društva. Nadalje je naveo da ja nije imao mogućnosti pregovaranja, a vezano za pojedine odredbe ugovora, već naprotiv njemu su u auto kući, a s obzirom na visinu njegovih primanja i objasnili da može samo zaključiti ovaj ugovor o kreditu. Nitko mu nije tada rekao da HNB ne štiti tečaj valute CHF, a to je saznao mnogo godina kasnije, odnosno kada je rata počela jako rasti. Naveo je da prije zaključenja ovog ugovora o kreditu nije obilazio druge banke. Ugovor sa tuženikom zaključio je jer je auto kuća imala poslovnu suradnju s tom bankom. U vrijeme zaključenja ugovora bio je zadovoljan sa uvjetima iz ugovora i visinom rate. Kredit je u cijelosti isplatio i auto nije koristio za nikakve porezne olakšice.

13. Tužitelj je također saslušan i na ročištu 31. ožujka 2026. godine te naveo da je Ugovor o kreditu prijevremeno isplatio i tada je platio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. Kako je Ugovor o kreditu zaključio, odnosno potpisao u auto kući on nije imao nikakvih saznanja u tom trenutku da bi morao platiti bilo kakve naknade, a posebno ne za naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer ga na to nitko nije upozorio, niti mu objašnjavao što znači ta odredba. Ugovor o kreditu je pročitao ali nije zamijetio tu odredbu u ugovoru, a niti je imao mogućnosti utjecati na tu odredbu, a prilikom zatvaranja kredita u banci mu je rečeno da tu naknadu mora platiti.

14. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo, kao niti o odredbi čl. 9. gdje je regulirana prijevremena otplata kredita. Sud je također poklonio vjeru iskazu tužitelja u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz CHF valutu bio predočen najpovoljnijim te mu je upravo preporučeno sklapanje predmetnog ugovora, a također je sud povjerovao njegovom iskazu i u dijelu u kojem kazuje da mu nije pojašnjeno o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva, odnosno nije mu niti pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula.

15. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i odredbe o prijevremenom zatvaranju kredita, te dali je nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku u odnosu na valutnu klauzulu, dali postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja te dali je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

17. Među strankama nije sporno da su dana 10.03.2008. tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4750492 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa dana 11.03.2008. god. pod brojem Ov-5.491/08, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.621,22 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom o kreditu određen je rok otplate kredita od 84 mjeseci, računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su cca. 1.400,00 kn, no tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn su se znatno povećavali pa su u dijelu razdoblja iznosili i čak preko 2.000,00 kn. Također, pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 6,75 % godišnje. S tim u svezi, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit je prijevremeno otplaćen u cijelosti u ožujku 2014. god., a tužitelju je radi toga naplaćena i naknada u iznosu od 1.000,00 kn.

18. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je četvrtotužena Raiffeisenbank u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se između ostalog da su četvrtotuženik Raiffeisenbank u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

20. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

21. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

22. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

23. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

24. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

25. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

26. Ocjenjujući ugovorne odredbe iz čl. 2., 7. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

27. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

28. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

29. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 OE od 23. travnja 2015.).

30. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

31. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope po odluci banke s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.

32. Da li je tužbeni zahtjev za isplatom osnovan, i do kojih iznosa, odgovor je dobiven nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Tonki Vulić. Zadatak vještaku određen je rješenjem od 29. srpnja 2025. godine, te je naloženo vještaku da vještačenje provede na okolnost utvrđenja činjenice koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu po osnovi tečajne razlike na način da izračuna svakomjesečnu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja oboje za period od sklapanja ugovora o kreditu pa do njegove konačne otplate, kao i da izračuna tzv. negativnu razliku.

33. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 8. listopada 2025. godine proizlazi da je kredit tužitelju isplaćen 14. ožujka 2008. godine kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB koji je kreditor koristio kao svoj tečaj vrijedio 4,626512 HRK, a uslijed tečajnih razlika CHF valutne klauzule preplaćeno je u ukupnom iznosu od 4.886,58 eura u 64 anuiteta uključivo i prijevremenu otplatu kredita u kojima je srednji tečaj kreditora na dan dospijeća/plaćanja bio viši od srednjeg tečaja kreditora na dan početka korištenja kredita. Vještak također navodi da je manje plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u ukupnom iznosu od -39,21 eura u 8 anuiteta u kojima je srednji tečaj kreditora na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja kreditora na dan početka korištenja kredita i to za vremenski period od 11. travnja 2008. do 9. prosinca 2008. godine.

34. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po više plaćenoj tečajnoj razlici. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i specificirao tužbeni zahtjev tako da je od ukupno pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja potražuje 4.880,47 eura, a sve sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, s tim da je tužitelj, a s obzirom na istaknuti prijeboj tuženika uzeo kao osnovan pretplatu za studeni 2008. godine u iznosu od 8,51 eura (uplaćeno 10. studenog 2008. godine) umanjio za "negativnu razliku" iz prosinca 2008. godine od 6,11 eura (uplaćeno 9. prosinca 2008. godine), tako da po prvom stavku pretplate tužitelj potražuje isplatu razlike od 2,40 eura sa zateznim kamatama od 11. studenog 2008. godine. Tuženik je istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, ali pravne prirode, što znači da nije imao primjedbi na matematički izračun, ali je tuženik sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao prigovor radi prijeboja tako da potražuje iznos od 39,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

35. Budući da tuženik, iako se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu po osnovi i visini, nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj a što nije bila ugovorna volja stranaka. Sud navedeno nije cijenio osnovanim jer kako je odredba ugovora o ugovornoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi određena ništetnom opravdano je da onaj tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita treba uzeti tužitelju kao početni parametar za izračun tužiteljevog potraživanja. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala. Naime, u skladu sa čl. 214. ZOO-a/91. kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom te kako stoji u točki II izreke presude.

36. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja po osnovi tečajne razlike i u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti. Sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž- 6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 12. ožujka 2021. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

37. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove pa ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost spornim odredbi, već upravo suprotno tuženik je kao kreditor povrijedio interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, pa ne može sada tuženik tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao, dok nasuprot tužitelj nije ništa stekao od tuženika bez osnove.

38. Ovakav zahtjev tuženika bi po svojoj naravi mogao predstavljati tek eventualno zahtjev za naknadom izgubljene koristi, a ne povrat stečenog bez osnove. Izgubljena korist je, sukladno čl. 1046. ZOO-a jedan od vidova štete. Za ustanovljavanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje više preduvjeta: da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak štete, kao i da postoji neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete. U ovom postupku ne postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost, pa slijedom toga ne mogu biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

39. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede plaćanja naknada, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samom početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Kako je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, što tužitelj potvrđuje u svom iskazu, odnosno da stranke nisu međusobno pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, a niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku.

40. Tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti je predložio dokaze da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, ili je imao gubitak na ime razlike poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope, odnosno dali je pretrpio bilo kakvu štetu, a visinu naknade za obradu kredita tuženik nije osporio.

41. Prigovor tuženika radi proglašenja mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan.

42. U provedenom postupku nesporno je utvrđeno kako je čl. 12. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4750492 od 10. ožujka 2008. godine ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.

43. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

44. Također su odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

45. Tako opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

46. Prema stavu ovoga suda, u konkretnom slučaju, radi se o prorogacijskoj klauzuli u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovnog sjedišta prodavatelja. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o mjesnoj nadležnosti koja je određena u tipskom ugovoru i to na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, što i nije bilo sporno između stranaka. Prema tome, nameće se nesporan zaključak suda kako se radi o ugovornim odredbama o kojima stranka, odnosno tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, odnosno odrediti mjesnu nadležnost nekog drugog suda, osim suda u Zagrebu.

47. Također, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranka, odnosno tuženik, bez posebnog pregovaranja uvjetuje drugoj stranci, tj. tužitelju, nadležnost određenog suda, čime se tužitelj doveo u znatno nepovoljniji položaj od tuženika, što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka.

48. Isto tako, treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA v Rocio Morciano Quintero i drugi kojim je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost shodnih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

49. Dakle, sud je utvrdio kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka, da je takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima naspram tužene koja bi ostvarila pogodnost i bitno manje troškove time što bi za sve sporove koje vodi iz Ugovora o kreditu bio nadležan sud u mjestu njezina sjedišta. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je nejasno ugovorena mjesna nadležnost, a sam izraz "Sud u mjestu sjedišta kreditora" ne pojašnjava tužitelju kao laiku da bi navedeno značilo Sud u Zagrebu, kada isti nije niti zaključen, niti solmeniziran u Zagrebu, već je evidentno kako je ovaj spora proizašao iz poslovanja poslovne jedinice tuženika.

50. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. st. 1. ZPP-a o opće mjesnoj nadležnosti suda na koju se tužena poziva u žalbi, već odredbi čl. 19. I st. 1. ZPK-a koja odredba je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/19 od 11. prosinca 2019. godine).

51. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a. Odlučujući o trošku treba uzeti u obzir činjenicu da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina, a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti (100%) dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio 81,71% (zatraženih 5.972,53 eura, a dosuđeno 4.880,47 eura). Stoga je tužitelj uspio u postupku 90,85% (181,71/2), a tuženikov 9,15%.

52. Odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koja je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Stoga kako tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u vezi kojeg su nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka.

53. Tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 7. rujna 2021. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 8. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 24. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 16. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 22. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, te pristup na ročište za objavu presude 11. svibnja 2026. godine iznos od 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 325,00 eura, trošak vještačenja 300,00 eura, pristojba na tužbu 53,75 eura, tj. ukupno 1.987,75 eura.

54. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Đakovu, 11. svibnja 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku