REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-264/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novinc, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2026., održane u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice Matka Novinc, odvjetnika iz Zagreba i uz nazočnost GŽ, odvjetničke vježbenice i zz za punomoćnike tuženika odvjetnike iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, dana 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2.7. Ugovora o kreditu br. 3218606835 od dana 19.01.2010.godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku čl. 23. toč. C) Ugovora namjenskom o kreditu br. 3218606835 od dana 19.01.2010.godine koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit ali samo uz uvjete koje odredi Kreditor.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju RŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 628,87 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iste počev od dana 11. svibnja 2026. godine pa do isplate, a koje kamate su po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), tj. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 18.01.2026. godine podnio ovom sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti, gdje navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3218606835 od dana 19.01.2010. godine na iznos od 55.000,00 EUR.

2. Člankom 1. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 55.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

3. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 363,85 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

4. Tuženik je člankom 2.7. odredio da je tužitelj dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a u članku 23. toč. C) odredio da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno prema općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, te je tužitelj iskoristio pravo ugovoreno člankom 23. Ugovora o kreditu te je dana 22.07.2010. godine izvršio uvećanu otplatu kredita, a dana 30.09.2012.g. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita, te mu je tuženik oba puta zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za uvećanu otplatu i konačnu prijevremenu otplatu kredita.

5. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007- dalje u tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

6. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, vezano uz ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

7. Nadalje, odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

8. Nastavno, tužitelj posebno ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/07, koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 102. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu – uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i to u neodređenom iznosu od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti je određena u konkretnom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

10. Tužitelj opetovano ističe da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti.

11. U odnosu na naknadu za prijevremenu uvećanu i konačnu otplatu kredita tužitelj ističe da je odredba čl. 23. toč. C) predmetnog ugovora o kreditu također ništetna u smislu odredbi ZZP/07, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženika i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

12. Nadalje, ugovorena odredba iz čl. 23. toč. C) predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona.

13. Tužitelj navodi da se u odredbi čl. 23. toč. C) ugovora o kreditu i u izračunu prijevremene otplate kredita ne radi o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati Odlukom Banke o naknadama za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita.

14. Tužitelj posebno ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, a tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

15. Predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

16. Sporna odredba čl. 23. toč. C) predmetnog ugovora o kreditu, čije utvrđenje ništetnom tužitelj traži, glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“.

17. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je u svojoj glavi IX. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl. 79. st. 1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita.

18. Nadalje je člankom 1024. st.3. ZOO-a propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. 19. Iako je odredba čl. 23. toč. C) ugovora o kreditu lako uočljiva, jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno poziva na opće uvjete koje odredi Kreditor, a koji su to uvjeti i odluku tuženik nikada nije dostavio niti prezentirao tužitelju, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru.

20. Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu uvećanu otplatu, tako da tužitelj ne zna točno što i zašto mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši.

21. Tužitelj u tužbi navodi da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

22. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, a što je suprotno odredbi članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2007.godine ) kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

23. Također tužitelj smatra da su sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su i zbog toga ništave u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“, a tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije uopće pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj.

25. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2.7. Ugovora o kreditu br. 3218606835 od dana 19.01.2010.godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku čl. 23. toč. C) Ugovora namjenskom o kreditu br. 3218606835 od dana 19.01.2010.godine koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit ali samo uz uvjete koje odredi Kreditor.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

26. Nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj se očituje svojim podneskom od 10.03.2026. godine, gdje navodi da ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te kod svih svojih navoda i dokaznih prijedloga, a u odnosu na odgovor na tužbu, tužitelj osporava sve istaknute prigovore tuženika kao neosnovane.

27. Tužitelj se već detaljno u samoj tužbi i u ovom podnesku očitovao kako navedena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu, te se ustraje kod svih iznijetih navoda u tom dijelu. Pri tome tuženik se nanovo poziva na predmet C-621/17 i utvrđenja iz istog, a koja se niti ne mogu primijeniti u ovom predmetu, a iz prethodno navedenih razloga, pa se i u tom dijelu osporavaju navodi tuženika u cijelosti.

28. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže Naslovnom sudu nakon zaključenja raspravljanja u ovom predmetu donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužba i tužbeni zahtjev tužitelja, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove uzrokovane ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

29. Kod tužbe i tužbenog zahtjeva te svih svojih navoda tužitelj ustraje u tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis, a na troškove potražuje zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate.

30. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti odredbe čl. 2. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, te odredbe čl. 23.to. C, koja propisuje; „"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, ali da tužitelj ničim nije dokazao da mu je iznos naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita uistinu naplaćen, nego tek paušalno u historijatu tužbe ukazuje na navodnu ništetnost istih, a čime tužitelj nije ni na koji način dokazao svoj pravni interes za utvrđenje ništetnosti iste.

31. Tuženik navodi da u konkretnom slučaju, kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe.

32. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe, jer da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, a sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, to je tuženik bio dužan isto i učiniti.

33. Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“

34. Tužitelj nije dokazao da mu je ikakva povreda nastala niti je dokazao da bi mu eventualna povreda mogla nastati u budućnosti.

35. Tuženik osporava da su ugovorne odredbe o naknadama mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a osobito kada se uzme u obzir da tužitelj nije dokazao da su mu naknade naplaćene, pa da slijedom svega navedenog, tužitelj ni u kojem slučaju nema pravni interes za ovakvu pravnu zaštitu koju zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom u toč. I. i II. petita tužbe, jer njegovo pravo nikada nije bilo povrijeđeno niti će u budućnosti moći biti povrijeđeno. S obzirom na sve na navedeno, očito je da tužitelj nema osnovnu zakonsku pretpostavku za vođenje ove parnice u pogledu postavljenih tužbenih zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu.

36. Slijedom svega, tuženik predlaže naslovnom sudu da zbog nedostatka pravnog interesa, odbaci tužbu u pogledu istaknutog tužbenog zahtjeva budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, a podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja te naloži tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove.

37. Nadalje, tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.330,00 EUR dok tužbenim zahtjevom zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. U slučaju, ukoliko bi tužitelj prvenstveno dokazao kako su mu naknade uistinu naplaćene, tada tuženik ukazuje sudu kako je potrebno odrediti vrijednost predmeta spora upravo u visini stvarno naplaćenih naknada. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema iznosu naplaćenih naknada, pod uvjetom da tužitelj dokaže da su mu iste uopće naplaćene i da isti ima pravni interes za podnošenjem predmetne deklaratorne tužbe.

38. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 7. Ugovora o kreditu broj: 3218606835 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 19.01.2010.g.(dalje u tekstu; Ugovor o kreditu), a kojom je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Ujedno toč. III petita tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 23. toč. C Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno; „"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, pa tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

39. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

40. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

41. Tužitelj predmetnom tužbom zahtjeva i da se utvrdi ništetnim odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

42. Tuženik tvrdi da su ugovorne odredbe o naknadama jasne, razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva, te se poziva na odredbe čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača, gdje se navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, kao što se poziva i na odredbe Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

43. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

44. Tuženik se poziva i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

45. Slijedom iznesenog i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

46. O naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade, a navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade, pa da time tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

47. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput • operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

• materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), • troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), • povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

48. Tuženik nastavno navodi da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl., te sve navedeno detaljno obrazlaže.

49. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Tuženik se poziva na sudsku praksu koja ide u prilog njegovim tvrdnjama.

50. U pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe se da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu, te tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (BŽ protiv CIB Bank Zrt.).

51. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

52. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćenih naknada u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu te za slučaj prijevremene otplate kredita, a koje ne moraju sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe.

53 Tuženik naglašava da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

54. Tuženik se poziva na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, kao i da ove ugovorne odredbe na uzrokuju značajnu neravnotežu između ugovornih stranaka.

55. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

56. U odnosu na ulaznu naknadu iz svih okolnosti koji se tiču predmetne naknade proizlaze zaključci da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

57. U odnosu na naknadu za prijevremeni povrat kredita, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

•odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita,

•nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

•sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

58. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

59. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

60. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

61. Sud je u tijeku ovog postupka proveo slijedeće dokaze: uvidom u cjelokupnu po strankama dostavljenu dokumentaciju, saslušao tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka, nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

62. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude.

63. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora od sadašnjih 804,22 EUR, što je visina naknada ništetnost kojih ugovornih odredbi tužitelj traži da se utvrdi u svom sporu, a za koju nije sporno da ju je tužitelj platio, što dokazuje potvrdom tuženika o uplatama naknada koje je tužiteljica izvršila po predmetnom kreditu (list spisa 160), a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz toč. I. i II. petita tužbenog zahtjeva i iz izreke ove presude, odnosi se na uplate upravo izvršene po tim ništetnim odredbama u ukupnom iznosu od 804,22 EUR, a ne kako to neosnovano navodi tužitelj 1.330,00 EUR. Treba napomenuti da je ranijih 10.000,00 kn, tj. sadašnjih 1.330,00 EUR VPS za one tužbe na utvrđenja gdje se na drugi način ne može utvrditi VPS, kao npr. utvrđenje prava služnosti i sl., dok je ovdje utvrđenje ništetnosti, postavljeno kao jedini tužbeni zahtjev, moguće utvrditi kao VPS upravo po visini plaćenog temeljem iste ništetne odredbe, pa je sud je utvrdio da je ovaj prigovor tuženika osnovan.

64. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni osnov za podizanje ove tužbe i vođenje ove parnice, bez obzira što nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev vezan uz ugovornu odredbu čiju ništetnost ističe u deklaratornom tužbenom zahtjevu, jer sud, za razliku od tuženika, smatra da je tužitelj ovlašten ustati s deklaratornim zahtjevom, a po pravomoćnosti utvrđenja, ustati s kondemnatornim zahtjevom, te da ne postoji zakonska obveza tuženika da istovremeno ustane s oba ova, istina međusobno vezana tužbena zahtjeva. Slijedom iznesenog, sud nije utvrdio postojanje bilo kojeg uvjeta za odbačaj ove tužbe.

65. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži sporne odredbe utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, a tužitelj je dostavljenom potvrdom (dokumentacija na listu 160 spisa) dokazao da je po ništetnim odredbama izvršio uplate tuženiku i u kojem iznosu, a kako je to sud već naveo. Tuženik spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, spori da bi predmetne ugovorne odredbe bile ništetne, kao i tužiteljev status potrošača.

66. Sporno je da li su predmetne odredba čl. 2.7. i čl. 23. toč. C) Ugovora o kreditu ništetne, da li postoji pravni interes tužitelja za podnošenje samo deklaratarnog zahtjeva, da li su predmetne odredbe Ugovora bile jasno vidljive i uočljive, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, te da li je tužitelj ima status prosječnog potrošača.

67. Sud je iz saslušanja tužiteljice osobno kao stranke utvrdio da je ona rođena 1973. po zanimanju profesor sociologije i filozofije, te da je prije dizanja predmetnog kredita bila klijent tuženika te da joj je bilo rečeno i da je to uvjet za dizanje predmetnog kredita. Radilo se o stambenom kreditu za rješavanje stambenog pitanja i bio je s valutnom klauzulom u EUR. Koliko je tužiteljica shvatila svog osobnog bankara, bila je dužna i bio je uvjet za dobivanje kredita plaćanje tzv. ulazne naknade, a kasnije i izlazne naknade u dva navrata. Imala je jednu uvećanu uplatu s namjerom smanjenja rate, za što je tužiteljica morala platiti naknadu. Tužiteljica iskazuje da njoj nitko nije objasnio za što se točno plaća naknada, već je to bio uvjet za dizanje i zatvaranje kredita. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da nije ona imala, kao niti članovi njezine obitelji nikakav obrt niti poslovnu djelatnost na adresi stana koji su kupili sredstvima ovog kredita, i koji stan i danas koriste isključivo za osobne potrebe stanovanja. Tužiteljica navodi da je ona platila tuženiku sve naknade koje su od nje tražene te je vratila sredstva kredita u cijelosti i to osobno.

68. Sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice da se radilo o namjenskom stambenom kreditu, te da iskaz tužiteljice je potkrijepljen i dokumentacijom dostavljenom po tužiteljici u spis uz tužbu, pa je sud iskazu tužiteljice poklonio vjeru u cijelosti kao istinitom, jer je životno uvjerljiv, logičan i dosljedan. Sud je utvrdio da se radi o tužiteljici kao potrošaču, jer je kredit koristila u osobne svrhe, te ga i otplatila, a pri tome platila tuženiku sve naknade koje su bile od tuženika tražene i stavljene u Ugovor, kao i da se istima nije mogla protiviti, ako je htjela dobiti novac od kredita, koji joj je trebao za rješenje stambenog pitanja nje i njezine obitelji, za stanovanje, za što im isti stan služi i danas. Nitko, niti ona niti članovi obitelji nisu u tom stanu nisu imali obrt ili neku poslovnu djelatnost. Sud je utvrdio iz iskaza da se nisu desili pojedinačni pregovori o tim naknadama, njihovoj visini ili razlozima obveze plaćanja istih po tužiteljici tuženiku, a da je ona sve navedeno platila, kako je to tuženik od nje tražio.

69. Nadalje, sud je utvrdio da tužitelj nije bio upoznat niti od kuda i zašto mu je nametnuta obveza da plati prema čl. tzv. ulaznu i izlaznu naknadu, kao niti od čega se te naknade sastoje i u kojim iznosima.

70. Sud je utvrdio da u odnosu na sadržaj ovdje spornih dijelova ugovornih odredbi tuženik nije dokazao da bi bile dostatno obrazložene tužitelju, a teret dokaza je ove činjenice na njemu, kao što tuženik nije dokazao da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ovih naknada, da bi na njihove visine mogao tužitelj utjecati, te da bi se o visini tih naknada pojedinačno pregovaralo, kao i da bi mu tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pasivnu legitimaciju tuženika kao pravnog slijednika ranijeg kreditora tužitelja, te tužiteljev pravni interes za podizanje ove tužbe, kao i osnov svog tužbenog zahtjeva.

71. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, a na koje se tuženik poziva, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, kao i za naknadu iz čl. 23. toč. C) predmetnog ugovora, tzv. za prijevremenu otplatu kredita od čega bi se te naknade sastojale i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne daje o tome dokaz niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, koji su to nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova i kojim pojedinim iznosima. Kako je tužiteljica u tijeku trajanja kredita, izvršila jednu veću uplatu kojom je smanjila mjesečnu obvezu, to je za isto platila tuženiku naknadu u iznosu od 3.976,29 kn dana 22.07.2010. godine, kao i za konačnu prijevremenu otplatu kredita dana 30.09.2012. za što je platila 680,50 kn, to je sud utvrdio da je uz uplatu dana 23.02.2010. godine iznosa od 1.402,59 kn radi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tužiteljica platila i navedene dvije naknade za uvećanu otplatu i za prijevremenu konačnu otplatu kredita, a sve prema ništetnim ugovornim odredbama obuhvaćenima ovom parnicom. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da su neosnovani prigovori tuženika da tužitelj ne bi dokazao da je zaista i neke naknade platio tuženiku.

72. Dakle, sud je utvrdio da je tuženik samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita kao i za uvećanu otplatu prije konačne otplate, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita i za uvećanu otplatu kredita, te za prijevremenu otplatu. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao niti za uvećanu otplatu kredita, niti je tužiteljica imala mogućnost odbiti ih platiti, ako je željela dobiti kredit, smanjiti mjesečnu obvezu po istom i prijevremeno ga zatvoriti, kao i što je tužiteljica dokazala da ju tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo u ugovornim odredbama, kao što odgovor na ta pitanja nije dala niti Odluka o Tarifi naknade za usluge kreditora.

73. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao ništetnost odredbi 2.7. Ugovora i čl. 23. toč. C) Ugovora, obzirom da u odnosu na iste tužitelj nije dobio ikakva pojašnjenja i obrazloženja od čega se iste naknade sastoje, kao niti u kojem točno iznosu, kao niti za koju to uslugu, odnosno, trošak tuženika tužitelj je bio obvezan platiti, a takvo obrazloženje vezano uz visinu naknada, kao i sastav stvarno nastalih troškova, tužitelj nije dobio niti u općim aktima tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a. Nadalje, teret dokaza da bi tužitelju bilo obrazloženo sve navedeno je upravo bio na tuženiku, a tuženik isto, prama utvrđenju ovog suda nije dokazao.

74. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je po tuženiku nametnuta tužiteljici obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obradu kredita i njezino plaćanje tuženiku u ranije navedenom utvrđenom iznosu prilikom korištenja kredita, a prema odredbi čl. 2.7. Ugovora koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, sud smatra da treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

75. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je odredba čl. 2.7. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, kao i svih ostalih naknada, prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, koja je ugovorna odredba predmet ovog spora, bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03. Sve utvrđeno se odnosi i na odredbu čl. 23. toč. C. Ugovora.

76. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U navedenom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

77. Sud je utvrdio da vezano uz uspješnost isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe obzirom da je isti ugovor solemniziran, nije od značaja sama solemnizacija tog ugovora, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik u ovoj parnici nije dokazao da bi ga izvršio.

78. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona nije navedena u samom Ugovoru, a upućuje na Odluku tuženika o Tarifi naknada za usluge tuženika, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utvrđenom iznosu od ukupno 804,22 EUR. Sud je utvrdio da te sporne ugovorne odredbe ne sadrže podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te ugovorne odredbe, kao niti iz općih akata tuženika, nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, prema utvrđenju ovog suda, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja, a tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao. Argumenti i objašnjenje tuženika da za nastanak ovih „troškova“ nije od značaja što su obradu kredita radili njihovi zaposlenici kojima je to dio redovnih radnih zadataka, su neosnovani i neprihvatljivi, prema utvrđenju ovog suda. Nadalje, također, tuženik nije dokazao koji su to za njega troškovi nastali priliko uvećane otplate i prijevremene otplate kredita, a iste naknade su plaćene. Ako se radi o naknadi eventualne štete tuženika koja bi mu ili je mu je nastala prijevremenom otplatom (npr. gubitak redovnih kamata za ranije ugovoreno razdoblje), za tuženika kao i za svakog drugog vrijede pravila o naknadi štete, izgubljenoj zaradi i sl. što se mora dokazati po pravilima ZOO-a, a ne proizvoljno samo navesti neki novčani iznos.

79. Navodi tuženika da te naknade za obradu kredita, kao i za uvećanu otplatu kredita, za prijevremenu otplatu kredita, nisu pojedinačni i u ukupnosti uzrokovale značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je utvrdio da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga, jer plaćanje navedenih naknada je u suprotnosti s načelom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

80. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

81. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovonih odredbi kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, te presudio o istim odredbama kao u presudi pod toč. I. i II. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga, te utvrdivši da je tužitelj imao i ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe.

82. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorni odredbi o obvezi korisnika kredita da plati navedene naknade, utvrdio da je utuženi dio ugovornih odredbi čl.2.7. i čl. 23. toč. C), a. kao pod toč. I. i II. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, a da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i II. izreke ove presude.

83. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I. i II.).

84. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, koji zasigurno nije u zastari, obzirom da prema odredbama ZOO-a isti zahtjev ne zastarijeva, a osnovan je u cijelosti i usvojio u cijelosti, kao što je sud i presudio pod toč. I. i II. izreke ove presude.

85. Obzirom da je utuženi dio ugovornih odredbi iz čl. 2.7. i čl. 23. toč. C) to tužitelj ima pravo u drugoj parnici, po pravomoćnosti ove presude, eventualno postaviti svoja novčana potraživanja prema tuženiku s naslova stečenog bez pravne osnove, a vezano uz neosnovano istaknut tuženik prigovora za nedostatak pravnog interesa u odnosu na isticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovoj parnici.

86. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika i nesavjesnost tužitelja. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

87. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. III. izreke ove presude.

88. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i troška sudske pristojbe na presudu, te je visinu tih naknada za troškove sud cijenio prema VPS-u koji je odredio po na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

89. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 10.03.2026., ročište 26.03.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 75 bodova, što čini ukupno 225 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 450,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 112,50 EUR, te čini zbir od 562,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 628,87 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. III izreke ove presude.

90. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 11. svibnja 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

91. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. svibnja 2026. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. tuženiku po pun.