Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-574/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna Služba u Belom Manastiru poslovni broj P-330/2025-10 od 16. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna Služba u Belom Manastiru poslovni broj P -330/2025-10 od 16. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o pozajmici od 11. svibnja 2010. sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja kao korisnik kredita istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu u iznosu od 2,00% od iznosa pozajmice. U točki II/ a. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 250,53 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2010. pa do isplate. U točki II/b. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 6.01 eur dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 289,82 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2.Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe uz naknadu mu troškova žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl.1. Ugovora o pozajmici u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja kao korisnik kredita istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu u iznosu od 2,00% od iznosa pozajmice

7. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li predmetna ugovorna odredba ništetna te pripada li tužitelju posljedično ništetnosti iste pravo na isplatu iznosa od 250,53 eur.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

-da su 11. svibnja 2010. tužitelj kao primatelj i tuženik kao davatelj sklopili Ugovor o pozajmici ,

- da je predmetnim Ugovorom ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu u iznosu od 2,00% od iznosa pozajmice,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 250,53 eur,

- da je sporna odredbi Ugovora o pozajmici sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku,

- da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora od strane banke nije ništa pojašnjavano u svezi ulazne naknade tj. da mu nije rečeno od čega se ista sastoji niti u je pojašnjeno na koji način je određena visina iste,

- se o spornoj odredbi Ugovora o pozajmici nije pregovaralo što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužitelja.

9.Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud a sve primjenom odrede čl. 81. st.1. u svezi s čl.87.st.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) utvrđuje da je sporna odreda Ugovora o pozajmici u smislu odredbe čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) nepoštena te posljedično tome ništetna. Zaključuje prvostupanjski sud da iako je tuženik prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove da ugovaranjem sporne odredbe da nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika budući da tuženik nije naveo koji su mu to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 1. Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te da se o istoj nije pregovaralo već je ista ponuđena u unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru smatra prvostupanjski sud da ta naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te da je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Iako je sporna odredba jasna i uočljiva smatra prvostupanjski sud da je ista, budući je unaprijed formulirana od strane banke i da tužitelj kao potrošač na sadržaj iste nije imao utjecaja kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa da je ista uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju kao potrošaču da nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, tako da mu nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita pa da je ista stoga ništetna pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti iste te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. Kako je tuženik na ime predmetne naknade temeljem ništetne ugovorne odredbe tužitelju 11. svibnja 2010. naplatio iznos od 250,53 eur obvezuje tuženika na povrat predmetnog iznosa s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja a sve pozivom na odredbu čl. 1111. u svezi s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) te odlučuje kao u točki II./a. izreke cijeneći neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare zaključujući da zastarni rok za isplatu stečenog temeljem ništetne odredbe počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost ustanovljena u ovom postupku odlukom koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti smatra da za tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok.

12. Ispitujući pobijanu odluku u granicama razloga iznijetim u žalbi valja istaći da u donošenju pobijane presude nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354.st.2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajno upućuje tuženik . Prvostupanjska presuda nema nedostatak zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi sa u spisu sadržanom materijalnom dokumentacijom.

13. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

14. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP -a.

15. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo pa nije ostvaren ni žalbeni razloga iz odredbe čl. 353.st.1.t.3. ZPP-a.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio spornu odredbu Ugovora ništetnom te je pravilno utvrdio da je sporna odredba ugovora sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pripremljenom po tuženiku kao kreditoru o sadržaju koje odredbe se nije pregovaralo , koju činjenicu je pravilno prvostupanjski sud utvrdio temeljem sadržaja iskaza tužitelja.

17. Na tako pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te odredu čl. 81. st.1. u svezi s čl. 87. st.1. ZZP/03 te pravilno utvrdio da je sporna odredba Ugovora ništetna.

18. Naime, odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

20. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

22. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03).

23. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

24. Tuženik kao trgovac u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije dokazao da se je o spornoj odredbi čl.1. Ugovora o pozajmici koji je unaprijed formuliran te sastavljen po tuženiku pregovaralo. Teret dokaza ove činjenice ležao je na tuženiku u smislu odredbe čl. 81.st.4. ZZP/04 pri čemu tuženik na okolnost dokazivanja iste nije predlagao provođenje dokaza dok je prvostupanjski sud pravilno, cijeneći iskaza tužitelja zaključio da tužitelj kao potrošač te tuženik kao kreditora vezano uz sadržaj predmetne odredbe Ugovora nisu pregovarali.

25. Za procjenu valjanosti sporne odredbe nisu od odlučnog značenja ni žalbeni navodi tuženika da je sporna odredba Ugovora o pozajmici gramatički i jezično razumljiva te da je tužitelj kao potrošač, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda mogao razumjeti funkcioniranje pojam ugovorene naknade za obradu kredita. Vezano uz isto valja ukazati da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već je nužno prilikom ugovaranje iste tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani dati sve potrebne informacije te jasno i određeno informirati istoga o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade tj. koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini, što je konkretno propušteno.

26. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u dijelu kojim upire na transparentnost sporne odredbe kao jasne, razumljive i lako uočljiva ovo iz razloga jer sadržajem predmetne odredbe tuženik nije prezentirao tužitelju kao potrošaču o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna , pri čemu je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja.

28. Zbog navedenog takva ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu, suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO -a, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedena visina iznosa naknade koja će se naplatiti od tužitelja niti je naznačeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

30. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna te je pravilno utvrdio ništetnost iste na način kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

31. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o pozajmici pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO -a pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku vratiti tužitelju naplaćenu naknadu u visini od 250,53 eura sa zakonskom zateznom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja 11. svibnja 2010., kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose.

32. Protivni žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 250,53 eura nije u zastari. Ovo iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost sporne odredbe Ugovora utvrđena tek u ovom postupku, to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev tužitelja za isplatu predmetnog iznosa nije zastario.

33. U smislu odredbe čl. 365.st.2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o parničnom trošku time da tuženik sadržajem žalbe i ne iznosi određene razloge zbog kojih odluka o trošku sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude ne bi bila pravilna.

34. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tužen ika kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi i odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

35. Kako tuženik nije uspio s žalbom u smislu odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka te je odlučeno kao u točki II. izreke.

36. Prvostupanjska presuda u točki II./b izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 11. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković