Poslovni broj: P-4210/2025-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, na prijedlog sudske savjetnice Tee Pušić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici HC, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE dioničko društvo, Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćniku Rinaldu Mešinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH, iznos od 2.938,17€ sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, naknaditi tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE dioničko društvo, OIB: 94472454976, troškove postupka u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, dakle od 11. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je rješenjem broj 102554 od 17. studenog 2003. osiguraniku tužitelja RC priznato pravo na invalidsku mirovinu izazvanu povredom izvan rada s početkom isplate bod 12. ožujka 2003.

Da je osiguranik tužitelja povrijeđen izvan rada 13. studenog 2001. kada ga je kao pješaka teško ozlijedio vozač BC teretnim vozilom, koje je na dan povrede bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police].

Da je tuženik prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-7486/2015 od 9. lipnja 2016., potvrđenoj presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-3356/2016 od 31. ožujka 2017., tužitelju naknadio štetu za razdoblje od 12. ožujka 2003. do 31. studenog 2007., umanjenu za suodgovornost osiguranika tužitelja za 50 %.

Da je tužitelj za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. listopada 2019. podnio tužbu za daljnju štetu koju trpi isplatom mirovina, o čemu je odlučeno presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-5840/2019 od 27. prosinca 2023., kojom je tužitelju priznat samo dio tužbenog zahtjeva, zbog čega je podnesena i revizija o kojoj još nije odlučeno.

Da je tužitelj po istom činjeničnom i pravnom osnovu podnio i tužbu za period od 1. studenog 2019. do 31. listopada 2022. koji se postupak vodi pod poslovnim brojem P-4345/2022.

Navodi da kako i dalje trpi štetu isplatom mirovina, te potražuje naknadu za razdoblje od 1. studenog 2022. do 31. kolovoza 2025. u iznosu od 2.938,17 eura, odnosno 50% isplaćenog iznosa, koliko iznosi suodgovornost osiguranika tužitelja. Navodi kako se odgovornost tuženika za naknadom štete za utuženo razdoblje temelji na odredbi članka 164. stavka 1. i članka 159. Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe kako u praksi ne postoji jedinstven stav koji pravni propis primijeniti, da li članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ili članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

Naglašava da je novim Zakonom o mirovinskom osiguranju zakonodavac potvrdio da se u predmetnima naknade štete od osiguravajućih zavoda taj zakon ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, a koji u članku 165. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o mirovinskom osiguranju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan jer naknada koju tužitelj potražuje od tuženika na način kako ju potražuje nije dio osigurateljskog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, dosljedno čemu ne može postojati obveza tuženika isplatiti mu utuženi iznos. Da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužiteljev osiguranik RC zadobio tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi od 13. studenog 2001., da je rješenjem tužitelja broj 102554 od 17. studenog 2003. tužiteljevom osiguraniku RC priznato pravo na invalidsku mirovinu izazvanu povredom izvan rada, da isplatom invalidske mirovine koja je predmet tužbenog zahtjeva u razdoblju od 1. studenog 2022. do 31. kolovoza 2022. tužitelj trpi štetu u ukupnom iznosu od 5.876,34 eura, a sukladno suodgovornosti osiguranika tužitelja, potražuje 50% tog iznosa, odnosno 2.938,17 eura, da se potraživanje prema društvu za osiguranje (ovdje tuženiku) temelji na tvrdnji da je utužena invalidska mirovina posljedica ozljeđivanja tužiteljevog osiguranika RC u predmetnoj prometnoj nezgodi te na činjenici što je nezgodu za 50% skrivio vozač vozila koje je tada bilo osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 0682152053 te da se odgovornost tuženika za naknadu štete za utuženo razdoblje temelji na članku 164. stavku 1. i članku 159. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Dakle, da se od tuženika potražuje utužena naknada štete u vidu plaćene mirovine, upravo na osnovi tvrdnje da je vozilo kojeg tužba označava štetnikom u vrijeme nezgode bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika važećom Policom osiguranja. Dakle, da ako nema sklopljenog ugovora o osiguranju po odgovarajućoj Polici kod tuženika, da nema ni tuženika u ovom predmetu. Da se stoga i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalno-pravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju (kao zavodu koji obavlja mirovinskog osiguranja).

Navodi da su obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu pa je stoga o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a.

Da je opseg obveza društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti propisan odredbom članka 27. ZOOP-a.

Da je razvidno da bi tužitelju na osnovi ugovora (police) o osiguranju od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje "u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu".

Da je razvidno da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu na bazi "punog" iznosa plaćene mirovine (umanjeno za 50% suodgovornosti), no tako postavljeno potraživanje sukladnu opsegu pokrića iz odredbe čl. 27. ZOOP-a nije predmetom osigurateljskog pokrića po osnovi ugovora (polici) o osiguranju od automobilske odgovornosti u vrijeme nastanka štete.

Da je potraživanje od društava za osiguranje na osnovi ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti neosnovano, jer se nalazi van osigurateljskog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti.

Navodi kako su u sudskoj praksi drugostupanjskih sudova doista postojala različita shvaćanja o pravnom pitanju koje je i ovdje sporno, odnosno o pravnom pitanju je li se u odnosu na opseg obveze tuženika prema tužitelju s obveznog osnove osiguranja od automobilske odgovornosti primjenjuje ZOMO ili ZOOP. Upravo zbog takvih različitih shvaćanja, intervenirao je Vrhovni sud RH putem instituta izvanredne revizije i/li revizije po dopuštenju te je nizom svojih najnovijih odluka višekratno iskazao shvaćanje da se u ovakvim slučajevima (potraživanja naknade štete HZMO-a prema društvima za osiguranje na osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti) primjenjuju isključivo odredbe ZOOP-a, dio kojih odluka revizijskog suda prilažemo uz ovaj dogovor na tužbu.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Podneskom od 14. siječnja 2026. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika. Navodi kako je, suprotno navodima tuženika, tražbina koju tužitelj potražuje dio osigurateljevog pokrića te da je predviđena ZOOP-om te da je u članku 22. ZOOP- a previđena odgovornost tuženika. Nadalje, da je u članku 23. ZOOP-a taksativno navedeno tko je isključen iz osiguranja, odnosno da se sve osobe koje nisu navedene u članku 23. ZOOP-a smatraju trećim osobama te imaju pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ako im je motornim vozilom u pogonu prouzrokovana šteta.

Da se tuženik poziva na Policu osiguranja od automobilske odgovornosti, ali da istu ne dostavlja kao ni Opće uvjete koji su dati u vrijeme kada je polica sklopljena te da samim time nije dokazao svoje navode.

Nadalje, tužitelj navodi kako sudska praksa nije jedinstvena kako to tvrdi tuženik te da tuženik nije dostavio ni jedan dokaz kojim pobija navode tužitelja, a što je bio dužan već u odgovoru na tužbu, te da je na tuženiku teret dokaza u odnosu na visinu štete ukoliko osporava tužiteljeve dokaze.

4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je izvršio uvid u izvješće s nalazom i mišljenjem liječnika za osiguranika tužitelja od 21. siječnja 2003. (list 4-9 spisa), medicinsku dokumentaciju osiguranika tuženika (list 10-16 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (list 17-20 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju (list 21-26 spisa), privremeno rješenje tužitelja, Područne službe u Splitu od 17. studenog 2003. pod klasom: UP/I-140-04-03-01/03130358348 (list 27-30 spisa), rješenje tužitelja, Područne službe u Splitu pod klasom UP/I-140-04- 03-01 od 15. prosinca 2004. (list 31-34 spisa), rješenje tužitelja Područne službe u Splitu pod klasom UP/I-140-04-04-01 od 12. srpnja 2004. (list 35-36 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-3356/2016 od 31. ožujka 2017. (list 37-39 spisa), presudu Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P- 7486/2015 od 9. lipnja 2016. (list 41-46 spisa), potvrde o isplati (list 47-48 spisa), izvršen je uvid u spise ovog suda pod poslovnim brojem P-4345/2022 i IIK-72/2003 te je pročitana dostavljena sudska praksa.

5. Punomoćnik tuženika je popisao parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom iznosa od 2.938,17 eura po osnovi regresa, s obzirom na to da je tužitelj navedeni iznos isplatio svom osiguraniku RC, na ime invalidske mirovine u razdoblju od 1. studenog 2022. do 31. kolovoza 2025., a koja invalidnost je nastala kao posljedica prometne nezgode koju je uzrokovao vozač vozila koje je u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika po polici od automobilske odgovornosti.

Tužitelj potražuje od tuženika 50 % od ukupno isplaćenog iznosa osiguraniku, a s obzirom na suodgovornost osiguranika tužitelja od 50 % u nastanku nezgode.

8. Između parničnih stranaka sporna je osnova potraživanja, s obzirom na navode tuženika kako predmetno potraživanje tužitelja nije predmet osigurateljskog pokrića po osnovi predmetne police osiguranja od automobilske odgovornosti.

Nadalje, između stranaka je sporno treba li se u konkretnom slučaju primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ili Zakon o mirovinskom osiguranju.

9.1. Prema odredbi članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje: ZMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

9.2. Prema odredbi članka 161. stavka 1. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

9.3. Prema odredbi članka 162. stavka 1. ZMO-a Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

9.4. Odredbom članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/014., 155723., dalje: ZOOP), propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. Kako bi sud mogao preispitati osnovanost potraživanja, trebalo je utvrditi koji zakon između dva iznad navedena se primjenjuje u konkretnom slučaju. Kada je riječ o izboru mjerodavnog prava u ovom slučaju treba istaknuti stajalište izraženo u odluci Suda Europske unije pod brojem C-371/2012 od 23. siječnja 2014., prema kojem se pravni odnosi između osiguratelja i oštećenih osoba, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje postojanja obveze i visine obveze osiguratelja za isplatom naknade štete sukladno sklopljenom ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti za prometne nezgode, uređuju propisima kojima je reguliran sustav obveznog osiguranja vozila.

Ističe se i kako je ovdje tuženik osiguravajuće društvo koje posluje u okviru obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, što je regulirano upravo ZOOP- om pa se slijedom navedenog, za određivanje opsega i visine njegove obveze prema tužitelju, primjenjuje upravo iznad citirana odredba članka 27. odredbe ZOOP-a, kao posebnog, lex specialis propisa.

11.1. Čitanjem spisa Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-7486/2015, uključujući i presudu od 9. lipnja 2016., koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-3356/2016 od 31. ožujka 2017., proizlazi da je osiguranik tužitelja 13. studenog 2001. stradao na način da je kao pješak prelazio kolnik na dijelu izvan obilježenog pješačkog prijelaza u noćnim satima te da je na njega naletio vozač kamiona, osiguran kod tuženika, koji tom prilikom nije prilagodio svoju brzinu vožnji u večernjim satima, stanju kolnika i atmosferskim prilikama.

Utvrđena je suodgovornost osiguranika tužitelja i osiguranika tuženika za nastanak predmetne nesreće u omjeru 50:50, odnosno s jedne strane postojala je odgovornost osiguranika tužitelja jer je prelazio na dijelu koji nije bio predviđen za prijelaz, a s druge strane odgovornost osiguranika tuženika koji nije prilagodio brzinu vožnje svim uvjetima na cesti.

11.2. Čitanjem nalaza i mišljenja liječnika za osiguranika tužitelja od 21. siječnja 2003., nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti te mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju, proizlazi da tužitelj prije stradavanja nije bio teže bolestan, da je 13. studenog 2001. stradao na cesti Sinj-Trilj na način da ga je pri prijelazu ceste pregazio kamion, pri čemu je zadobio ozlijede po cijelom tijelu te da postoji invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad od 12. ožujka 2003.

11.3. Čitanjem privremenog rješenja tužitelja, Područne službe u Splitu od 17. studenog 2003. pod klasom: UP/I-140-04-03-01/03130358348 proizlazi da je osiguraniku tužitelja RC, zbog ozljede izvan rada nastala profesionalna nesposobnost za rad te da mu se priznaje pravo na invalidsku mirovinu počevši od 12. ožujka 2003. u iznosu od 391,56 kuna mjesečno.

Rješenjem tužitelja, Područne službe u Splitu pod klasom UP/I-140-04-03-01 od 15. prosinca 2004. potvrđeno je iznad navedeno privremeno rješenje.

11.4. Pregledom tablice tužitelja razvidno je kako je tužitelj svom osiguraniku u utuženom periodu na ime invalidske mirovine, koja invalidnost je posljedica predmetne prometne nesreće, isplatio ukupno 5.876,34 eura, od čega polovina iznosi 2.938,17 eura, koji iznos tužitelj regresno potražuje od tuženika u ovom postupku.

12.1. S obzirom na sve iznad navedeno, utvrđeno je kako je osiguranik tužitelja 13. studenog 2001. stradao izvan rada kao pješak jer je na njega naletio vozač kamiona, koje vozilo je u tom periodu bilo osigurano važećom policom osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika. Da je utvrđena podjednaka suodgovornost osiguranika tužitelja i osiguranika tuženika za nastanak predmetne nesreće. Da je u predmetnoj prometnoj nesreći osiguranik tužitelja zadobio ozlijede po cijelom tijelu te da mu je utvrđena invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad od 12. ožujka 2003. Da mu je slijedom navedenog rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 12. ožujka 2003. te da mu je po toj osnovi u utuženom periodu isplaćen iznos od ukupno 5.876,34 eura.

12.2. U predmetnom slučaju tuženik osporava da je potraživanje tužitelja predmet osigurateljskog pokrića po osnovi predmetne police osiguranja od automobilske odgovornosti.

Iz iznad citirane odredbe članka 27. stavaka 2. i 3. ZOOP-a, koji zakon se primjenjuje u predmetnom slučaju, proizlazi da bi obveza tuženika za naknadom štete postojala u slučaju kada bi postojala eventualna razlika između iznosa mirovine koju je tužitelj kao zavod isplaćivao osiguraniku RC u utuženom razdoblju i iznosa koji bi istome bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu (tzv. razmjerni iznos mirovine), a ne predmetna prometna nezgoda za koju je odgovoran tuženik kao osiguratelj.

Međutim, u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja RC je rješenjem tužitelja priznata invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada te se istome isplaćuje upravo invalidska mirovina priznata radi ozljede izvan rada po navedenom rješenju u punom iznosu.

12.3. Dakle, iz cjelokupne dokumentacije koja je priložena spisu te nakon provedenog cjelokupnog postupka, proizlazi da tužitelj ničim nije dokazao da postoji nekakva stvarna šteta u visini razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje RC po rješenju tužitelja i mirovine koja bi se istome isplaćivala u slučaju ozljede na radu, a kako to propisuje odredba članka 27. ZOOP-a.

U konkretnom slučaju tužitelj potražuje točno polovinu od punog iznosa (polovinu radi utvrđene suodgovornosti) kojega on prema svom rješenju isplaćuje osiguraniku.

S obzirom na iznad navedeno, kako nije utvrđena obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa, trebalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

13.1. Odluka o trošku donesena je u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) te Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).

Tuženiku je tako priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), zastupanja na pripremnom ročištu 20. veljače 2026. od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 18. ožujka od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), odnosno ukupno 300 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 600,00 eura.

Na navedeni iznos tuženiku je priznat i zatraženi PDV od 25 % pa iznos od 600,00 eura uvećan za PDV od 25 % iznosi 750,00 eura.

13.2. Na navedeni iznos tuženiku je priznata i zatezna kamata koja teče od presuđenja, dakle od 11. svibnja 2026. pa do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a i članka 151. stavka 3. ZPP-a.

14. Slijedom svega iznad navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

U Splitu, 11. svibnja 2026.

Sudac

Tomislav Bago

Sudska savjetnica

Tea Pušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju,

- tuženiku po punomoćniku,

- u spis.