REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5084/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Berislav Velčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 26. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Berislava Velčića, odvjetnika i u odsutnosti tuženika, 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 9010944420 od 11. siječnja 2006. sklopljenog između tužitelja HČ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i to odredba čl. 4. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana i odredba čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja LČ kojim predlaže utvrditi da su Ugovor o kreditu br. 9010944420 od 11. siječnja 2006. i Dodatak ugovoru o kreditu br. 9010944420 od 7. prosinca 2015., ništetni u cijelosti.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju HČ parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 11. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 28. kolovoza 2024. tužitelj navodi kako je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 9010944420 dana 11. siječnja 2006. na iznos 70.000,00 CHF, uz rok otplate 240 mjeseci. Navodi kako je Člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa godišnja, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama tuženika odnosno s Odlukom o kreditiranju građana. Upućuje na presude donesene u kolektivnom sporu. Ističe kako je temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu tužiteljeve obveze s osnova povrata predmetnog kredita. Tužitelj je zbog toga platio tuženiku više iznose anuiteta od onih utvrđenih prvotnim otplatnim planom. Tuženik je ugovorio nezakonitu kamatnu stopu koja je neodrediva i zbog toga ništetna. Upućuje na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Ističe kako se o odredbama čl. 4. i 7. među strankama se nije pregovaralo već su iste unaprijed unijete u standardni ugovor tuženika koji je tužitelju ponuđen po načelu uzmi ili ostavi, pa tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Pored toga, tužitelju ni na koji način nije razjašnjen i objašnjen, povrh uobičajenog rizika valutne klauzule, za dužnika specifičan i povećani rizik dugoročnog zaduživanja s valutnom klauzulom u CHF, što je tuženik kao financijska ustanova svakako znao i morao znati te stoga bio dužan potrošača i svoga klijenta, ovdje tužitelja upoznati s navedenim rizicima. Iz tog razloga, tužitelj ne samo da nije razumio kakav rizik preuzima, već on nije bio niti savjestan da ne razumije kakav rizik preuzima. Budući su dijelovi ugovornih odredbi čl. 4 i 7. kojima je uz glavnicu, otplatu kamata i mjesečnih anuiteta ugovorena valutna klauzula u valuti CHF te kojima je ugovoren način promjenjivosti kamatne stope, protivni prisilnim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a i temeljnim načelima obveznog prava (načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti stranaka, načelu dužnosti suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava), ništetni su temeljem čl. 87. st. 1. ZZP/03. I s tim u vezi upućuje na odluke donesen u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite potrošača, a navodi kako se iste imaju primijeniti i u ovom slučaju temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a. Upućuje na odredbu čl. 1021. ZOO-a te s tim u vezi navodi kako su bitni sastojci ugovora o kreditu novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja navedenog iznosa i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jest jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni novčani iznos. Jednako tako je korisnik kredita dužan vratiti banci iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je to ugovoreno pa je i ta odredba bitan sastojak ugovora. Prema odredbama čl. 322. i 324. ZOO-a ako su ništetni bitni sastojci ugovora, onda je ništetan cijeli ugovor. Predmet ugovora i cijena kao dva bitna sastojka ugovora u kombinaciji s anuitetnom otplatom kredita uzrokovali su znatnu neravnotežu prava i obveza sve na štetu tužitelja. Budući da je ništetan glavni predmet ugovora, ništetan je i cijeli ugovor. Upućuje na presudu Suda Europske unije u premetu C-118/17. Navodi kako je s tuženikom 7. prosinca 2015. sklopio Dodatak ugovora o kreditu, a dana 30. travnja 2018. sklopili drugi (II) dodatak ugovora o kreditu. Budući je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika ništetan u cijelosti, kao i dodaci, i svaka strana je dužna izvršiti povrat onoga što je primila, a budući je tuženik kriv za sklapanja navedenih ugovora dužan tužitelju platiti i zakonske zatezne kamate tekuće o dana stjecanja do dana isplate. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnima Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljeni između stranaka, uz naknadu troškova postupka, zajedno sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe da bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti, ako bi imao pravo na isplatu. Smatra da tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara. Navodi kako prema odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli ne čini ništetnim pravni posao. Predmetni ugovor može opstati jer ovaj element ugovora nije bitan za samo postojanje ugovora, odnosno bitni sastojak ugovora. Navodi kako tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu. Upućuje na odredbi čl. 22. ZOO-a, a primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je sukladno odredbama ZOO-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9010944420 od 11. siječnja 2006. (list 6-12), Dodatak ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2015. (list 13-22),

II. (drugi) Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010944420 od 30. travnja 2018. (list 23-24), plan otplate (list 25-29), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 30-42), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 69-70).

4. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9010944420 od 11. siječnja 2006. na iznos 70.000,00 EUR (dalje: Ugovor o kreditu). Nije sporno ni da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 90109444207. prosinca 2015. (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) provedena konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6. Sporno je, je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost. Također sporna je i valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sporno je, je li uslijed ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

7. Iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena kamata od 4,35% godišnje, promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

8. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na plaćanja.

9. Presudom VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - na korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 - na dalje: ZZP) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Presudom VSRH broj Rev-2221/18- na11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- naugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do isplate, do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - na dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

13. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

14. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji u članku 4. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 7. spornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH poslovni broj Revt-249/14, presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13, presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

15. U svrhu utvrđivanja činjenice informiranosti tužitelja prilikom zaključenja Ugovora o kreditu i pregovaranja s tuženikom, saslušan je tužitelj. U svom iskazu navodi kako je podigao stambeni kredit, a u svrhu izgradnje obiteljske kuće. Bio je zaposlen u to vrijeme i imao je plaću od oko 5.000,00 kn. Trebao je što veći iznos novca da bi mogao napraviti kuću. Svi su pričali o švicarcu i govorili da je to vrlo povoljan kredit. Raspitivao se i u drugim bankama i kod poznanika. Podigao je kredit na iznos od 70.000,00 CHF. Rata je iznosila oko 2.000,00 kn i tu ratu je mogao plaćati, a da mu ostane i novca za život. Od te početne rate, rata je narasla na 3.200,00 kn. U nekom trenutku pojavila se solucija konverzije kredita i na to je pristao kako bi smanjio ratu na neku normalnu razinu. Nakon konverzije rata se smanjila na iznos od oko 2.300,00 kn – 2.400,00 kn. Kredit je redovno otplatio prije mjesec dana. Osobno je otplaćivao rate kredita. Kuća nije dovršena u cijelosti, ali je cijeli iznos kredita utrošio u gradnju. To je njegova obiteljska kuća u kojoj živi s obitelji. U banci mu nisu ništa govorili o rizicima ugovaranja s valutnom klauzulom, a osobito s valutnom klauzulom u CHF, djelatnik banke mu je rekao da se taj kredit isplati i da je to najbolja solucija. Nisu mu ništa govorili o tome kako se kamatna stopa mijenja, općenito se nije puno razgovaralo o ugovornim odredbama, a banka je sastavila ugovor. Nije mogao mijenjati pojedine odredbe ugovora. Javni bilježnik je samo ovjerio ugovor i to je bilo to, nisu razgovarali o ugovornim odredbama.

16. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

17. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, odnosno promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

Te okolnosti tuženik nije dokazao.

18. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015, presudu Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s važećim odlukama banke te čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO).

19. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

20. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

21. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnom dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, koji regulira promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana, kao i odredbu čl. 7. o otplati kredita uz valutnu klauzulu prema tečaju važećem na dan plaćanja anuiteta.

22. Međutim, iako su dio odredbe čl. 4. i dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu utvrđene ništetnima, sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez dijela odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, budući da je u istoj odredbi kamatna stopa određena i to u visini od 4,35% godišnje. Također, Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, kad je u čl. 1. ugovora kao iznos kredita ugovorena kunska protuvrijednost iznosa od 70.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Također, sud smatra da odredbe o kamati i valuti, a u smislu odredbe čl. 324. ZOO-a, ne predstavljaju odredbe koje su bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Naime, radi se o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen upravo u potrošačke svrhu, odnosno adaptaciju obiteljske kuće što je bio uvjet i odlučujuća pobuda za zaključenje Ugovora o kreditu.

23. Suprotno navodima tuženika, sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje predmetnog zahtjeva na utvrđenje, odnosno ima pravni interes da se točno određena odredba (ili dio odredbe), točno određenog ugovora utvrdi ništetnom (imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH, kao odluka donesenih u kolektivnom sporu).

24. Na postojanje pravnog interesa tužitelja za pokretanje ovog postupka ne utječe ni činjenica da je ugovor o kreditu konvertiran. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. U toj odluci izneseno je pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' br. 109/2015), kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. U odluci se nadalje navodi kako treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

25. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio ništetnima dijelove odredbi čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kako je to odlučeno u točki I. izreke, dok je u preostalom dijelu kojim tužitelj traži cijeli Ugovor o kreditu utvrditi ništetnim, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno u toči II. izreke.

26. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - na dalje: Tarifa), a sukladno zahtjevu za trošak s ročišta održanog 26. ožujka 2026. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podneska od 24. listopada 2024. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima održanim 6. svibnja 2025. i 26. ožujka 2026. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), zastupanja na ročištu održanom 18. prosinca 2025. u visini 50 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova (Tbr. 9/3), odnosno ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (1.000,00 EUR), što uvećano za 25% PDV-a (250,00 EUR) iznosi 1.250,00 EUR.

27. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi jer je oslobođen plaćanja pristojbi ovom postupku sukladno odredbi čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' br. 118/18 i 51/23).

28. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 11. svibnja 2025. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a),, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

29. Iako je odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, sud smatra da u vezi s odlučivanjem o tom dijelu zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi slijedom čega tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u cijelosti (čl. 154. st. 5. ZPP-a), dok tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka pa je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točke III. i IV. Izreke)

Zagreb, 11. svibnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- na od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- na od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici