REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3649/23-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Josipu Giljanoviću, odvj. u Splitu protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. ZAGREB, OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, zastupanog po pun. Šimi Petriću, odvj. u Zadru, radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 25. ožujka 2026. g. u prisutnosti tužitelja s pun. i pun. tuženika, dana 11. svibnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu uz broj 728581 od 13. ožujka 2006. g. između tužitelja LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Volskbank d.d. Zagreb, kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj jednokratno 2,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 856,18 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 11. svibnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 15. kolovoza 2023. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je dana 13. ožujka 2006. g., kao korisnik kredita, sklopio s t.d. Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 728581 na iznos kredita od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan isplate kredita. U odredbi čl. 7. Ugovora da je ugovoreno da se na ime naknade za obradu i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 2,00% od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn i to na način da se ta naknada naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. Navedena odredba da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača kao i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Citirana je odredba čl. 3. Direktive. Pored naknade iz odredbe čl. 7. Ugovora da je ugovoreno i da će korisnik kredita snositi i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbine iz istog. Predmetna naknada od 2,00% da ne odgovara niti jednoj stvarnoj usluzi ili trošku, odnosno da tuženik nije imao nikakav trošak, a pogotovo ne u iznosu koji bi se utvrđivao u postotku od kreditnog iznosa. Stoga da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 728581 od 13. ožujka 2006. g. koja je citirana.

U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje obavijestio sud da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika jer je u registru Trgovačkog suda u Zagrebu upisano pripajanje tuženika t.d. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, OIB: 87939104217, tako da je to t.d. postalo pravni slijednik tuženika. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Splitu navodeći da Ugovor o kreditu sadrži klauzulu kojom je izričito ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Tuženik se, nadalje usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je potraživanje tužitelja u zastari, da je odredba o ulaznoj naknadi jasna i ne dvosmislena jer je izražena u točno označenom postotku na iznos kredita, ovako uočljiva i razumljiva što znači da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost. O spornoj odredbi da se pregovaralo, a budući da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj bio slobodan odabrati neki drugi model kredita dostupan u to vrijeme. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita da je u to vrijeme bila uvriježena praksa banaka, a tuženik da je u cijelosti informirao tužitelja o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik nije postupao nedopušteno odnosno protivnom prisilnim propisima ili Ustavu RH.

Tužitelj je na pripremnom ročištu od 6. studenog 2025. g. kao tuženika označio Hrvatsku poštansku banku d.d. Zagreb, OIB: 87939104217.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu uz broj 728581 od 13. ožujka 2006. g. i saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Prije ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno ocijeniti osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda koji je u odgovoru na tužbu istakao tuženik. Prema navodima tuženika stranke (tužitelj i pravni prednik tuženika) su u sklopljenom Ugovoru o kreditu ugovorile (u čl. 12.3.) mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Prema st. 3. ovog čl. taj sporazum važi samo ako sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

Prema stajalištu sudske prakse u brojnim sličnim predmetima radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi koja je tiskana u unaprijed pripremljenom formularu Ugovora te koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi, konkretno tužitelj u ovom sporu, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Stoga je sud prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika ocijenio neosnovanim.

Predmet ovog postupka je, dakle, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 728581 od 13. ožujka 2006. g. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita, koja, prema mišljenju tužitelja, predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu.

Sporna odredba čl. 7.1. Ugovora glasi: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn., naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.

U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 728581 od 13. ožujka 2006. g., a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća i naknada u visini od 2,00% od iznosa odobrenog kredita.

Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.

Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužitelja (koji je naveo da mu službenica banke prilikom potpisivanja Ugovora nije ništa objašnjavala, nije bio upozoren radi čega će mu iznos kredita biti isplaćen u umanjenom iznosu osim da se radi o zakonskoj normi niti je službenica banke spominjala bilo kakve troškove banke, oko ulazne naknade nije bilo nikakvog pregovaranja niti je tužitelju bilo poznato o čemu se uopće radi, a kredit je inače bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", a objašnjenje sporne odredbe nije dobio niti kod javnog bilježnika), te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a posebno zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik je u postupku ponavljao da se radi o tome da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00% iznosa kredita, da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi uobičajenoj za Ugovor o kreditu koju su korisnici kredita redovito plaćali.

Prema ocjeni ovog suda tuženik nije ukazao koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 7. Ugovora samo je naveden iznos naknade, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.

Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 7. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.'' trebalo utvrditi ništetnim te prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba navesti da tužitelj, osim zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu nije tražio isplatu, a za utvrđenje ništetnosti tužitelj nema nikakav zastarni rok, prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 6. studenog 2025. g. i 25. ožujka 2026. g. po 100 bodova (ukupno 300 bodova).

Ukupan broj bodova od 300 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (600,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženu pristojbu tužbe i presude (od po 53,09 EUR) i zatraženi PDV te tako dobiti iznos od 856,18 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je određena i stopa kamate kako je pravilno zatražio tužitelj.

U Splitu, 11. svibnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).