REPUBLIKA HRVATSKA

Povrv-297/2025-18

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U KARLOVCU

Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 1/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, po sucu Marini Blažić, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnica Nataša Owens, odvjetnica u Odvjetničkom društvu OWENS, HOUŠKA I PARTNERI, odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Dalmatinska ulica 5, protiv tuženika HAFIEL d.o.o., Zagreb, Ulica Hrvatskog sokola 79, OIB: 67653498908, kojeg zastupa punomoćnik Matija Zorić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KRSNIK & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Boškovićeva ulica 8, radi isplate iznosa od 8.043,36 eura, nakon zaključene glavne rasprave održane 31. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika BG i punomoćnika tuženika odvjetnika Matije Zorića, danom objave 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Kristiana Hukelja iz Zagreba, Mrazovićeva ulica 6 posl. broj Ovrv-73541/2024 od 2. listopada 2024. kojim je naloženo tuženiku HAFIEL d.o.o., Zagreb, Ulica Hrvatskog sokola 79, OIB: 67653498908 platiti tužitelju Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 iznos od 8.043,36 eura (slovima: osam tisuća četrdeset i tri eura i trideset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. siječnja 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. veljače 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. ožujka 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. travnja 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. svibnja 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. lipnja 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. srpnja 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. kolovoza 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. rujna 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. listopada 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. studenoga 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. prosinca 2022.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. siječnja 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. veljače 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. ožujka 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. travnja 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. svibnja 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. lipnja 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. srpnja 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. kolovoza 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. rujna 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. listopada 2023.,

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. studenoga 2023. i

- na iznos od 335,14 eura tekućim od 11. prosinca 2023.

pa do isplate po stopi određenoj do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 293,04 eura (slovima: dvjesto devedeset tri eura i četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.378,78 eura (slovima: tisuću tristo sedamdeset osam eura i sedamdeset osam centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 350,00 (slovima: tristo pedeset eura) eura.

Obrazloženje

1. Protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika Kristiana Hukelja iz Zagreba, Mrazovićeva ulica 6 posl. broj Ovrv-73541/2024 od 2. listopada 2024. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 8.043,36 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka ovršenik je podnio pravodobni prigovor.

2. Povodom prigovora ovršenika rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3757/2024-3 od 21. studenog 2024., citirano rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i provedene radnje su ukinute, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Općinski građanski sud u Zagrebu se rješenjem poslovni broj Povrv- 3757/2024-6 od 24. siječnja 2024. oglasio stvarno nenadležnim i predmet je ustupio ovom sudu kao stvarno nadležnom na daljnje postupanje.

4. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi u bitnome istaknuo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik se poziva na ništetnost Ugovora parničnih stranaka i njegovih Dodataka, a osporavanje osnove tužbenog zahtjeva obrazlaže time da Zakon o komunalnom gospodarstvu ne daje ovlaštenje jedinici lokalne samouprave da općim aktom uredi pitanje naplate naknada za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu, odnosno na nejavnim površinama.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 8.043,36 eura s pripadajućim zateznim kamatama na temelju Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama na zemljištu označenom kao kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – Selska cesta - Zagrebačka avenija, Šifra: 552437, Klasa: 363-02/2012- 016/106 od dana 6. srpnja 2012. te I. Dodatka tom Ugovoru sklopljenog 19. listopada 2012.. Radi se o reklamama postavljenima na zemljištu u vlasništvu trećih osoba.

6. Podneskom od 1. srpnja 2025. tužitelj se očitovao navode iz prigovora, navodeći da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama na zemljištu u vlasništvu drugih na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Selskoj cesti - Zagrebačkoj aveniji, Šifra: 552437, Klasa: 363-02/2012-016/106 od 06. srpnja 2012., s ugovorenom mjesečnom naknadom u ukupnom iznosu od 2.525,09 kn, sukladno Pravilniku o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj 8./2008. i 9./2009.), koja dospijeva mjesečno i to sve dok su reklame postavljene, a koji ugovor je sklopljen sukladno odredbi čl. 39. Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 4./2008., 5./2008., 8./2009., 17./2009., 17./2010. i 5./2011.) koja određuje kako se za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, a sve sukladno čl. 14. Zakonu o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" br. 36./1995., 70./1997., 128./1999., 57./2000., 129./2000., 59./2001., 26./2003., 82./2004., 178./2004., 38./2009., 79./2009., 153./2009., 153./2009., 49./2011., 84./2011. i 90./2011.) kojim se propisuje obveza jedinice lokalne samouprave da odlukom o komunalnom redu i mjerama za njegovo provođenje pobliže uredi odnose u komunalnom gospodarstvu. Tužitelj dalje pojašnjava da su tužitelj i tuženik dalje uredili svoj ugovorni odnos sklapanjem I. dodatka Ugovoru od 19. listopada 2012., kojim su, umjesto 1. kolovoza 2012., ugovorili početak plaćanja mjesečne naknade počevši od 1. listopada 2012.. Tužitelj navodi da je sukladno trenutno važećim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" br. 68./2018., 110./2018., 32./2020., 145./2024.) predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i dalje zakonom ovlašteno donositi odluku o komunalnom redu kojom se propisuje uređenje naselja, koje obuhvaća uređenje pročelja, okućnica i dvorišta zgrada u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, te određivanje uvjeta za postavljanje reklama i plakata. Stoga je tužitelj, obzirom da tuženik nije podmirio svoje obveze iz navedenog ugovora, pokrenuo ovaj postupak radi naplate svog potraživanja.

7. Podneskom od 18. rujna 2025. tuženik navodi da je radi utvrđenja ništetnosti ugovora i dodatka (koji su osnova tužiteljevog zahtjeva u ovom postupku) pred Trgovačkim sudom u Zagrebu podnesena tužba, a koji postupak se vodi pod poslovnim brojem P-415/2025, navodeći da su Trgovački sud i Visoki trgovački sud u već u više postupaka odlučili da su ugovori koje je sklapao Grad Zagreb s korisnicima – ništetni. Tuženik pojašnjava da je kao korisnik s tužiteljem zaključio 6. srpnja 2012. Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 552437, klasa: 363-02/2012-016/106, ur.broj: 251-13-32-5-12-2. kojim je ugovoreno tuženikovo plaćanje naknade tužitelju za postavljanje osamnaest neosvijetljenih jednostranih reklamnih panoa, ukupne reklamne površine 215,82 m2, na nekretnini u privatnom vlasništvu u katastru označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja odgovara kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. uložak [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 2.525,09 kuna (335,14 eura po tečaju konverzije 1,00 Euro/7,53450 kuna) mjesečno. Pojašnjava da je iz rješenja Grada Zagreba, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-02/11- 01/2079, ur.broj: 251-13-31/100-12-5-JČ od 12. lipnja 2012. vidljivo da je predmetni Ugovor sklopljen u skladu s člankom 39. Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" 4./2008. i dr. od 19. ožujka 2008., dalje: OKR/08). Citiranim rješenjem je, između ostalog, tuženiku odobreno postavljanje reklamnih panoa i budući da tuženik zbog poslovnih razloga nije postavio predmetne reklame, stranke su u Zagrebu 17. listopada 2012. sklopile I. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 552437, Klasa: 363- 02/2012-016/106, Ur. broj: 251-13- 32-5-12-7, prema kojem je određen novi rok za početak plaćanja naknade (1. listopada 2012., umjesto 1. kolovoza 2012.). Tuženik dalje upire da je člankom 5. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56./1990. i dr., dalje: Ustav RH), propisano da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom i da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Navodi da članak 39. OKR/08 (dakle „ostali propis“ kako ga naziva Ustav), a temeljem kojeg su sklopljeni predmetni Ugovori i njegovi Dodatci, glasi: „Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.“ Stoga tuženik smatra da taj članak ne razlikuje situaciju kada se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kada se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tužitelja, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da nema razlike, plaća se naknada tužitelju koja se regulira ugovorom, a taj ugovor je preduvjet za izdavanje rješenja tužitelja u odobrenju postavljanja reklama. Tuženik navodi da je tužitelj bez sumnje ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će među ostalima regulirati i pitanje postavljanja reklama, kao i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, međutim ističe da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnom zemljištu nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda pa takvo ovlaštenje ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kao niti iz Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, te tuženik ističe da je samim time i članak 39. OKR/08 neustavan i nezakonit (tuženik se poziva na takvo stajalište zauzeto u presudi Trgovačkog suda poslovni broj: P-3224/2023- 13). Tuženik napominje da na nezakonitost odredaba kakve sadrži i sporni članak OKR/08 zbog suprotnosti s navedenim zakonskim odredbama upućuju relevantna pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojima iz mjerodavnih zakona kojima se uređuju prihodi jedinica lokalne samouprave proizlazi da su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom pa nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima. Stoga se propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba … ukazuje protivnim Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske:

Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016., a u tom je predmetu sud ukinuo sporne odredbe općeg akta Grada Vodnjana - Dignano i u predmetu broj: Usoz-118/20 Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo je istovjetnu odredbu općeg akta Grada Velike Gorice). Stoga tuženik smatra da je odredba da je plaćanje naknade tužitelju preduvjet za dobivanje odobrenja za postavljanje reklame na privatnom zemljištu kako nezakonita, tako i neustavna. Tuženik navodi da je između ostaloga, odredbom članka 49. stavak 1. Ustava RH propisano da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu i da je člankom 50. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske propisano da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Tuženik ističe da je svakako tuženikova poduzetnička sloboda obavljati svoju registriranu djelatnost s ciljem ostvarenja dobiti i u tom svojstvu sklapati pravne poslove/ugovore s privatnim subjektima o postavljanju reklama na njihovom zemljištu, uz naknadu koju za to plaća tim subjektima kao vlasnicima zemljišta. O jednakom pravnom položaju tuženika na tržištu u usporedbi s drugim poduzetnicima koji se bave istom ili sličnom djelatnošću ne može biti ni govora ako se uzme u obzir činjenica da tuženik – temeljem osporene OKR/08 i ugovora koji je s tužiteljem sklopio na temelju iste – mora plaćati naknadu tužitelju za reklame postavljene na privatna zemljišta na njegovom području, a drugi poduzetnici, koji se istom djelatnošću bave u jedinicama lokalne samouprave u kojima takva nezakonita naknada nije propisana, ne moraju. Tuženik smatra da odredba članka 39. OKR/08 ograničava poduzetničku slobodu (jer tuženik za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku zemljišta, a ovaj komunalnu naknadu tužitelju), ali da to ograničenje nije propisano zakonom (kako traži članak 50., stavak 2. Ustava RH), već podzakonskim aktom (OKR/08), a nije opravdano ni zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, ni zaštitom prirode, a niti ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Slijedom toga, tuženik smatra da je takvo ograničenje apsolutno protuustavno. Stoga, obzirom da je ugovor (kao i dodatak) sklopljen temeljem članka 39. OKR/08 koji je i protuzakonit i protuustavan, to je isti u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice, slijedom odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35./2005. i dr.). Tuženik napominje da se već u ranijim postupcima očitovao na način da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već odlučio o zakonitosti sporne odredbe članka 39. Odluke o komunalnom redu kad je 30. lipnja 2014. donio rješenje pod brojem Usoz-150/2012 kojim je postupak za ocjenu zakonitosti navedenog akta obustavljen budući da je sporna odredba prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu/14, te da prema tome ne postoje pretpostavke za vođenje postupka za ocjenu suglasnosti ustavnosti/zakonitosti. Međutim, činjenica je da je navedena OKR/08 prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" 3./2014. i dr. od 10. veljače 2014.), ne sprječava sud pred kojim se vodi postupak koji je ovlašten i dužan preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kada navedeni opći akt više nije na snazi. Naime, kada opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kada se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali on i dalje proizvodi učinke među parničnim strankama, odnosno radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinak na valjanost pravnog koji je temeljem njega sklopljen, sud pred kojim se vodi postupak je dužan preispitati njegovu zakonitost (tuženik se poziva na stajališta u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. te u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž-1736/2024 od 18. rujna 2024.; u kojim odlukama su sudovi mišljenja da bi svako suprotno tumačenje dovele do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (članak 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Naposlijetku, tuženik navodi da su sudovi već sada zauzeli jedinstveno stajalište da su takvi Ugovori i dodatci ništetni, odnosno da su usvajali tužbene zahtjeve kada se tražilo utvrđenje ništetnosti te da su odbijali tužbene zahtjeve kada je tužitelj tužio na isplatu . Uz podnesak je tuženik dostavio sudsku praksu.

8. Podnescima od 18. rujna 2025., 19. rujna 2025. i 26. studenog 2025. tuženik ponovno dostavlja sudsku praksu Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Rep. Hrvatske, navodeći da iste potvrđuju ranije stavove da su ugovori ništetni i da se na temelju takvih ugovora na može potraživati naknada.

9. Podneskom od 30. prosinca 2025. tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-415/2025 od 27. ožujka 2024., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-2142/2024 od 21. siječnja 2025., čiji je predmet bilo istovjetno činjenično i pravno stanje – utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade zapostavljanje reklame na zemljištu koje nije u vlasništvu tužitelja, navodeći da je Visoki trgovački sud RH, između ostalog, naveo da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj (ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o.) dužan plaćati tuženiku (GRADU ZAGREBU) naknadu za postavljanje reklama na svojoj (tužiteljevoj) nekretnini, iako tuženik nije niti vlasnik, a niti nositelj bilo kakvoga stvarnog prava na toj nekretnini i da je pravilno i utvrđenje da Ugovor od 12. listopada 2007. nije protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima ZOV-a tj. da nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35./2005., 41./2008. i 78./2015.) niti po nekoj drugoj osnovi iz toga Zakona, već se u konkretnom slučaju prema utvrđenju suda radi o jednoj vrsti ograničenja vlasnikovih prava koja se temelji na zakonu. Stoga tužitelj smatra da sporni članak Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji je bio na snazi kad je potpisan sporni ugovor, nikad nije proglašen nezakonitim, odnosno neustavnim, od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske niti Ustavnog suda Republike Hrvatske u postupcima propisanim Zakonom o upravnim sporovima i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, niti je naslovni sud uopće ovlašten ocjenjivati nezakonitost/neustavnost Odluke o komunalnom redu, budući da je ta ovlast u isključivoj nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske. Stoga, tužitelj po važećim propisima ima pravo propisivati i naplaćivati naknadu za reklame na zemljištima koji nisu u njegovu vlasništvu.

10. Podneskom od 2. siječnja 2026. tuženik navodi da su tužitelj i tuženik upoznati s presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-2142/2024 od 21. siječnja 2025., ali i da su upoznati s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd-1703/2025 od 12. studenog 2025. kojom je protiv navedene presude dopuštena revizija tužitelja u odnosu na pravno pitanje: „Jesu li redovni sudovi ovlašteni ispitivati zakonitost općeg akta ili pojedine njegove odredbe u situaciji kada ne postoje procesne pretpostavke za pokretanje postupka ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske sukladno Zakonu o upravnim sporovima?“. Tuženik navodi da je dopuštena revizija upravo iz razloga jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od dosadašnje prakse revizijskog suda. Nadalje, vezano na prethodno i u odnosu na navode tužitelja da je ocjenjivanje nezakonitosti/neustavnosti spornog akta u isključivoj nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, tuženik navodi da postoji recentan stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Ustavnog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je Naslovni sud ne samo ovlašten, nego i dužan ispitati zakonitost (ništetnost) sporne odluke (pozivajući se na na odluke Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-901/2022-2, Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-1533/2011, U-III- 4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019, gdje se navodi, između ostaloga, da pravičnost postupanja suda mora biti takva da se njegovim postupanjem uspostavlja razuman odnos razmjernosti između korištenja pravnih sredstava i legitimnih ciljeva kojima se njima teži. Bilo kakvo ograničenje prava na pristup sudu kao jednog od najvažnijih jamstava pravičnog suđenja koje pravo pak, ne podrazumijeva samo mogućnost pokretanja postupka već podrazumijeva i mogućnost da postupak bude vođen i okončan na način da se u najvećoj mogućoj mjeri osigura ostvarenje načela pravičnosti, onemogućilo bi ostvarenje tih vrednota, a to svaki sud mora spriječiti u svakoj mogućoj mjeri, odnosno sud pred kojim se vodi postupak je ne samo ovlašten, nego i dužan ispitati zakonitost (ništetnost) sporne odluke (navodeći da je tome tako potvrđuje i već mnogobrojna sudska praksa na koju se pozivali sudovi u sličnim slučajevima te dostavlja i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj: Pž-3530/2024 od 1. listopada 2025. kojim je ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2319/2023 i predmet vraćen na ponovno suđenje uz uputu da je sud u postupku ovlašten ispitivati zakonitost općeg akta jedinice lokalne i područne samouprave, jer između ostaloga takva obveza proizlazi iz odredbe članka 37. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

11. Podneskom od 5. ožujka 2026. tuženik dostavlja sudsku praksu – odluku ovog suda posl. broj P-415/2025 od 4. ožujka 2026. navodeći da je u istoj utvrđeno da su ugovori s ovakvih osnova ništetni.

12. Na pripremnom ročištu na kojem je zaključen i prethodni postupak te je zaključena glavna rasprava punomoćnik tužitelja ostao je kod tužbe i tužbenog zahtjeva i punomoćnik tuženika ostao je kod odgovora na tužbu te je predao primjerak presuda ovog suda posl. br. P-2386/2025, P-2538/2025 i P-2689/2025, navodeći da su iste donesene po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u ovoj pravnoj stvari. Ujedno je punomoćnik tuženika povukao ranije istaknuti prijedlog za utvrđenje prekida postupka u ovoj pravnoj stvari.

13. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u izvadak iz knjigovodstvene kartice od 15. ožujka 2024. (list 26 spisa), u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama i I. Dodatak ugovoru (list 73-75 spisa) te u sudsku praksu.

14. Člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:

148./2011. – pročišćeni tekst, 25./2013., 89./2014., 70./2019., 80./2022., 114./2022., 155./2023. i 146./2025.; dalje: ZPP) određeno je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Člankom 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Članak 221a. ZPP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

15. Temeljem provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

16. Naime, između stranaka nisu sporne činjenice da je Ugovor stranaka sklopljen na temelju čl. 39. Odluke o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 4./2008., 5./2008., 8./2009. i 17./2009., dalje: Odluka o komunalnom redu), koja je prestala važiti donošenjem Odluke o komunalnom redu iz 2014. godine, i koja je bila donesena sukladno čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 36./1995., 70./1997., 128./1999., 57./2000., 129./2000., 59./2001., 26./2003. - pročišćeni tekst, 82./2004, i 178./2004., dalje: ZKG), da su reklame postavljene na nekretnini na kojoj tužitelj nije niti vlasnik, a niti nositelj bilo kakvog stvarnog prava.

17. U postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporne su osnova tužbenog zahtjeva i činjenica je li za utuženo potraživanje nastupila zastara.

18. O pitanju je li redovni sud ovlašten ocjenjivati zakonitost općeg akta, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim donesenim odlukama izrazio je shvaćanje da je sud dužan ispitati zakonitost podzakonskih akata kada upravni akt više nije na snazi (poslovni brojevi: Rev-2550/2019-3 od 29. kolovoza 2023., Rev- 169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev-901/2022-2 od 19. listopada 2022.).

19. Tako je u predmetu poslovni broj Rev-901/2022-2 od 19. listopada 2022. odgovoreno na pitanje u odnosu na koje je dopuštena revizija, a koje glasi: „U slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može li se pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti toga akta te je li redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost?“

20. Odgovarajući na postavljeno pitanje u citiranoj odluci iznijeto je pravno shvaćanje pozivom na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i dr.), prema kojima (primjerice odluka poslovni broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014.) je utvrđena povreda odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i prava na pristup sudu zbog propusta suda da u povodu prigovora podnositelja o nezakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave, u skladu s odredbom članka 83. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uputi zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

21. Stoga je u okolnostima kada upravni akt više nije na snazi, sud koji vodi postupak dužan ispitati zakonitost odluka na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Pritom je sud dužan ispitati zakonitost upravnih akata na način kako bi to, da ti upravni akti u međuvremenu nisu stavljeni izvan snage, ispitao upravni sud. Dakle, sud je dužan ispitati i odgovoriti na sva pitanja glede zakonitosti Odluke o komunalnom redu iz 2008. godine.

22. Pored svega navedenog, sud je preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008. godine na osnovi koje je sklopljen Ugovor i Dodatak I.

22.1. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

22.2. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. ZKG-a. Tom je odredbom propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

22.3. Prema odredbi čl. 29. Odluke reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

22.4. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).

22.5. Odredbom čl. 32. Odluke određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

22.6. Konačno, odredbom čl. 39. Odluke, čiju zakonitost tuženik spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

23. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tužitelj, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tužitelj iz ZKG-a crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

23.1. Međutim, ovdje se postavlja kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tužitelja da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tužitelju.

23.2. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama ZKG -a, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

23.3. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“, br. 117 ./1993., 92./1994., 69./1997., 33./2000., 73./2000., 127./2000., 59./2001., 107./2001., 117./2001., 150./2002., 147./2003., 132./2006., 26./2007., 73./2008. i 25./2012.,.) vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s tim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

23.4. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZKG-a komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

23.5. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos.

23.6. S obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu iz 2008. godine u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

23.7. Naime, ovlaštenje tužitelja za naplaćivanje naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tužitelju, prema utvrđenju ovoga suda ne proizlazi iz propisa kojima je regulirano komunalno gospodarstvo te djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

23.8. Navedena utvrđenja nisu suprotna niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

24. S obzirom na to da je odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35./2005., 41./2008., 125./2011., dalje: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je Ugovor od 6. srpnja 2012. s I. Dodatkom od 19. listopada 2012. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke, kao i da tužitelj iz tog razloga nema pravo na naplatu navedene naknade.

25. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak koji se odnosi na trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138./2023., dalje: Tarifa), pri čemu vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.) i to za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi iznos od 200,00 eura (Tbr. 8.1), za sastav podnesaka od 18. rujna 2025. i od 2. siječnja 2026. iznos od po 200,00 eura (Tbr.8.1.) te za sastav podnesaka od od 26. studenoga 2025. i 5. ožujka 2026. iznos od po 50,00 eura (Tbr. 8.4) i trošak zastupanja na ročištu od 31. ožujka 2026. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.1.), sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od ukupno 112,50 eura (Tbr.42), odnosno ukupno 1.125,00 eura. Tuženiku pripada i trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 126,89 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 126,89 eura. Dakle, tuženiku ukupno pripada iznos od 1.378,78 eura. Obzirom da je tuženik troškovnikom zatražio naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.728,78 eura, to je za neosnovanu razliku od 350,00 eura valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka. Naime, tuženiku u trošak parničnog postupka nisu priznati kao potrebni troškovi sastava podnesaka od 19. rujna 2025. u iznosu od 50,00 eura obzirom je tim podneskom tuženik dostavio samo sudsku praksu (koju je mogao dostaviti i uz svoj ranije obrazloženi podnesak od 18. rujna 2025. za čiji sastav mu je priznat trošak u iznosu od 200,00 eura) i nije mu priznat trošak sastava podneska od 5. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura jer se također ne radi o obrazloženom podnesku, već samo o podnesku kojim tuženik dostavlja sudsku praksu. Ujedno tuženiku nije priznat trošak delegacije na relaciji Zagreb-Karlovac-Zagreb jer se ne radi o delegaciji predmeta, već je ovaj postupak vođen pred Stalnom služnom koja je sastavni dio Trgovačkog suda u Zagrebu, a ne radi se dakle o drugom sudu na koji je ovaj predmet delegiran. Uostalom, općenito svaka stranka u postupku pa tako konkretno i ovdje tuženik ima mogućnost angažirati punomoćnika odvjetnika koji djeluje na području stalne službe, čime za svaku takvu stranku ne nastaju dodatni troškovi dolazaka punomoćnika iz Zagreba. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Karlovcu 11. svibnja 2026.

Sudac:

Marina Blažić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici Nataši Owens, odvjetnici u Odvjetničkom društvu OWENS, HOUŠKA I PARTNERI, odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Dalmatinska ulica 5,

2. Tuženiku po punomoćniku Matiji Zoriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu KRSNIK & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Boškovićeva ulica 8