REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Kž-83/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrana Pavelića, kao predsjednika vijeća, te sudaca Silvije Sajfert i Mirka Svirčevića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Ereš, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog DL, zbog dva kaznena djela protiv osobne slobode – prijetnje, opisana i kažnjiva po članku 139. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog DL izjavljenoj po branitelju Jošku Mikuliću, odvjetniku iz Splita, protiv presude Općinskog suda u Splitu broj: K-513/2017 od 15. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

l. Djelomično se prihvaća žalba optuženika DL, preinačuje se pobijana presuda suda prvog stupnja u odluci o kaznenoj sankciji, na način da se zbog kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, a zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, prihvaćaju po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora temeljem članka 139. stavak 2. KZ/11, svaka u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te temeljem članka 51. KZ/11 osuda na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, nakon čega se istom temeljem članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini neko novo kazneno djelo.

ll. U ostalom dijelu žalba optuženika DL odbija se kao neosnovana te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu proglašen je krivim optuženi DL zbog dva kaznena djela protiv osobne slobode – prijetnje, opisana i kažnjiva po članku 139. stavak 2. KZ/11 počinjenih na štetu UL i ZL, pa mu je za kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu ZL utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu UL (sada ZL) utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i na temelju članka 51. KZ/11 optuženi DL osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, i na temelju odredbe članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08 optuženik je obvezan naknaditi paušalne troškove kaznenog postupka u iznosu od 100,00 eura.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi DL po branitelju Jošku Mikuliću, odvjetniku iz Splita te uvodno najavljuje žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Županijski državni odvjetnik kojemu je spis u smislu članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen radi razgledavanja, vratio je isti na nadležno postupanje.

5. Na zahtjev branitelja optuženika koji je istaknut u žalbi održana je javna sjednica pred ovim županijskim sudom na koju je pristupio zamjenik branitelj optuženika Mario Maričević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Nožinić, Tomljanović i Maričević iz Nove Grdaiške, dok nije pristupio optuženik i zastupnik ŽDO-a, unatoč uredno iskazanoj dostavi pa je sjednica održana u odsutnosti optuženika i ŽDO u Slavonskom Brodu u smislu odredbe članak 475. stavak 3. ZKP/08.

6. Optuženik u žalbi po branitelju tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, jer da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su proturječni dokazima u postupku. Navodi se da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici u čemu bi se sastojala ozbiljna prijetnja. Ostvarenje te povrede vidi i u tome što činjenični opis djela ne sadrži intelektualnu komponentu jer je opisana posljedica ali ne i namjera kao oblik krivnje, koju je bilo nužno navesti u činjeničnom opisu. Nadalje se ostvarenje te povrede po žalitelju ostvaruje i u nedostatku obrazloženja zašto iskaze oštećenika KL i ZL smatra vjerodostojnima, a obranu optuženika "izrazito neuvjerljivu".

6.1. U žalbenim navodima zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik pobija utvrđenje suda o tome da prihvaća iskaz oštećene KL bezrezervno, nekritički mu poklanja vjeru a zanemaruje činjenice kao što su okolnost da je u vrijeme događaja bila u dugotrajnom financijskom odnosu s optuženikom kojemu je dugovala znatan novčani iznosa što je dokumentirano bianco zadužnicama i pisanim priznanjima duga, pa je imala jasan motiv da kazneni postupak iskoristi kao sredstvo pritiska u imovinskom odnosu, a te okolnosti sud smatra irelevantnim i da nisu odlučne za postojanje kaznenog djela. Međutim, žalitelj smatra da su one bile od odlučnog značaja za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene. Nadalje, po žalitelju je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer osim iskaza oštećenika KL i ZL, koji su sada supružnici, nema niti jedne objektivne okolnosti koja bi potvrdila navodnu prijetnju. S obzirom na dvije suprotstavljene verzije događaja, sud je po žalitelju bio dužan primijeniti načelo in dubio pro reo.

6.2. Žaleći se na odluku o kazni navodi kako je potrebno cijeniti njegovu dosadašnju neosuđivanost, korektno držanje pred sudom te uzeti u obzir protek vremena od kada je djelo počinjeno, te da je sud bio dužan voditi računa o općim pravilima izbora, vrste i mjere kazne.

7. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članaka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, jer su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni i isti nisu proturječni dokazima iz postupka. Premda činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadrži intelektualnu komponentu, budući se kazneno djelo prijetnje ionako može počiniti samo s namjerom da se drugoga ustraši ili uznemiri, te time ugroze njegove osobne slobode, a kako iz navoda činjeničnog opisa kaznenog djela proizlazi konkretan sadržaj prijetećih izjava smrću, koje su višekratno ponovljene, a u odnosu na oštećenika ZL i potkrijepljene ponašanjem koje se očitovalo u nasilnom otvaranju vrata sa strane vozila gdje se nalazio oštećenik a nakon čega su uslijedili i udarci šakama po glavi i leđima oštećenika ZL , kojeg je optuženik i izvukao iz automobila, sve to ukazuje da je optuženik postupao s izravnom namjerom da kod oštećenika izazove osjećaj straha i nesigurnosti za njihove živote, tj. postupao je s izravnom namjerom na počinjenje kaznenog djela. Taj oblik krivnje izričito se navodi i u točki 7. obrazloženja prvostupanjske presude. Stoga je kazneno djelo prijetnje iz izreke pravomoćne presude jasno i dostatno opisano te sadrži sva obilježja bića predmetnog kaznenog djela. U odnosu na navod da nema vanjske manifestacije straha u vrijeme inkriminacije, ukazuje se žalitelju da vanjska manifestacija straha nije bitno obilježje kaznenog djela prijetnje, kod prijetnje je bitno da ona objektivno može kod bilo koje osobe izazvati uznemirenost, strah za vlastiti život. To je u ovom slučaju i ostvareno jer riječi "ubit ću vas", koje je optuženik i ponovio doista objektivno mogu ustrašiti i uznemiriti onoga kome su upućene, u ovom slučaju oštećenike KL i ZL, a da su prijetnje ozbiljno i shvatili ukazuje i činjenica da su nedugo nakon događaja o istome obavijestili policiju te podnijeli kaznenu prijavu.

8. Prvostupanjski sud je obrazložio pod točkom 5.4. i 5.5. zašto prihvaća iskaze oštećenika KL i ZL kao vjerodostojne i zašto otklanja obranu optuženika kao nevjerodostojnu, o tome je iznio jasne i dostatne razloge koji nisu proturječni.

8.1. Nije stoga osnovana žalba optuženog DL zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08 i na one povrede odredaba kaznenog postupka na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene i koje druge povrede odredaba kaznenog postupka, na koje pazi po službenoj dužnosti.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari zbog pogrešnog jer iz žalbe ne proizlazi koju to činjenicu sud nije potpuno utvrdio ili koji dokaza nije proveo, optuženik zapravo prigovara ocjeni iskaza oštećenika KL i ZL i zaključcima koje je iz takve ocjene izveo prvostupanjski sud.

10. Suprotno optuženiku, drugostupanjski sud prihvaća ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenika KL i ZL koju je dao prvostupanjski sud, ne nalazeći da bi žalbenim navodima ta ocjena bila uspješno osporena. Pravilno je prvostupanjski sud iskaze oštećenika ocijenio uvjerljivima, u njihovim iskazima nema proturječnosti niti u iskazima svakog od oštećenika niti između iskaza oba oštećenika. Ne postoji niti jedan objektivni pokazatelj koji bi doveo u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da su njihovi iskazi istiniti, odnosno ništa ne ukazuje da bi oštećenici lažno teretili okrivljenika da im je uputio inkriminirajuće riječi prijetnje. Upravo iz sadržaja komunikacije koja se između oštećene KL i optuženika odvijala prije inkriminiranog događaja, može se zaključiti da okrivljenik i nije bio zadovoljan ishodom te komunikacije, inzistirao je da sazna gdje joj se nalazi automobil, iskazao je nezadovoljstvo jer se nisu mogli susresti i u jednom trenutku joj je rekao: "dosta je bilo laži", što sve ukazuje na zaključak da se nije mogao pomiriti sa takvim razvojem događaja, a upravo tada dolazi do situacije da, kako je to i obrazložio prvostupanjski sud, optuženik odlučuje u najkraćem mogućem roku doći do oštećene, što se i događa. Njegovo ponašanje koje je zatim uslijedilo nastavak je izraza nezadovoljstva kojeg je optuženik ispoljio upućujući riječi prijetnje KL i ZL. U pravu je prvostupanjski sud kada je otklonio obranu optuženika kao neuvjerljivu, u kojoj negira da je izgovorio prijeteće riječi oštećenicima. U opisanim okolnostima nije logično a ni uvjerljivo da bi se optuženik u inkriminirano vrijeme zatekao tamo slučajno, vidjevši da je oštećena parkirala vozilo na predmetnom mjestu i da joj je on pristupio, a kada je ona izašla iz vozila da joj je samo nešto psovao, ne i prijetio.

11. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim za počinjenje jednog kaznenog djela prijetnje na štetu ZL i jedno kazneno djelo prijetnje na štetu KL, utvrdivši da su se u postupanju optuženika DL ispunila sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11. Sud nije imao dvojbe oko odlučnih činjenica pa da bi trebao primijeniti pravilo in dubio pro reo kao što to neosnovano navodi optuženik u žalbi, jer je imao dovoljno dokaza za utvrđivanje odgovornosti optuženika.

12. Žalitelj pobija presudu zbog povrede Kaznenog zakona. Međutim, žalbeni navod optuženika zbog povrede Kaznenog zakona, koji se usput posebno i ne obrazlaže, nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju, te u suštini predstavlja prijedlog usmjeren na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza i onda s tim u svezi sugeriranja drugačijeg zaključka glede donošenja odluke o kaznenoj odgovornosti optuženika glede terećenog kaznenog djela. Pri tome je za ukazati da se Kazneni zakon ima primijeniti na ono činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a ne na ono koje žalitelj smatra da je trebalo biti utvrđeno. Drugostupanjski sud prihvaća razloge koje je o postojanju odlučnih činjenica naveo u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud, a to je da su u postupanju optuženika DL sadržana sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11, navedenog u izreci pobijane presude.

13. U pravu je optuženik kada pobija odluku o kazni. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kaznene sankcije, sukladno članku 47. KZ/11, okrivljenom uzeo u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti, kako to i stoji pod točkom 8. pobijane presude, te je optuženiku prethodno utvrdio kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, s rokom provjeravanja u trajanju od 2 (dvije) godine. Ovaj sud drugog stupnja smatra da je, u odnosu na sve utvrđene olakotne okolnosti, a u nedostatku otegotnih okolnosti i posebice na osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, ipak bilo primjerenije skratiti rok provjeravanja s 2 (dvije) godine na 1 (jednu) godinu, a kako to sada i stoji u izreci presude ovog suda drugog stupnja, nakon preinake odluke o kaznenoj sankciji. Pri tome se ovaj drugostupanjski sud rukovodio činjenicom da je od počinjenja djela, siječanj 2017. godine do presuđenja proteklo više od 8 godina, u kojem vremenu se optuženik nije pojavljivao kao počinitelj kaznenih djela, i već u tom vremenu bio je u svojevrsnom vremenu provjeravanja. Ovako preinačena odluka o kaznenoj sankciji primjerena je težini počinjenih kaznenih djela i osobi optuženika, te će na taj način ostvariti svrha izricanja kaznenih sankcija iz članka 41. KZ/11.

14. Zbog svega naprijed navedenog, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482.

ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 11. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vedran Pavelić