REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-237/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola po sucu tog suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužiteljice CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Vujičić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri u Zagrebu, radi isplate i dr., nakon zaključene glavne rasprave 25. ožujka 2026. održane u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice te u odsutnosti tuženika, 11. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326/134/2006 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 21. prosinca 2006. i solemnizirali kod javnog bilježnika Denisa Krajcara, pod brojem OU-2245/2006-1 – a koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 672,79 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku počev od 15. studenog 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka 615,58 EUR, uvećano za zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom, koji je tada poslovao pod nazivom HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. sklopila ugovor o kreditu broj 326/134/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine s nadnevkom 21. prosinca 2006.

1.1. Tužiteljica da je iskoristila svoje pravo iz članka 8. stavka 1. citiranog Ugovora te da je 15. studenog 2023. izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeni povrat (izlaznu naknadu) u iznosu od 672,79 eura.

1.2. Tužiteljica smatra kako joj tuženik nije imao pravo zaračunati naplatiti naknadu iz razloga što je ugovor ništetan u dijelu u kojem je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu, obzirom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, te kao ugovorne stranke koja nije predlagala ni sastavljala ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i sastavio tuženik, prilikom sklapanja ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj ugovora pa je terećenjem za naknadu stavljena u znatno neravnopravnij i položaj u odnosu na tuženika, obzirom je jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Prvenstveno, tužiteljica ukazuje na odredbe čl. 81. st. 2., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/03), članke 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 41/14) te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima, kao i na pravnu stečevinu Europske unije. Opisanim postupanjem tuženik da je tužiteljici pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove, te je stoga dužan vratiti tužiteljici stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim kamatama.

1.3. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tuženik, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj jednostranoj odluci. Stoga, tužiteljica - temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 – od tuženika potražuje iznos od 672,79 eura, koji iznos je tuženiku isplatila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osim toga, tužiteljica – temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 – potražuje i zateznu kamatu koja na naprijed navedeni iznos teče od 15. studenog 2023. pa do isplate.

1.4. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik čini nespornom činjenicu da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita 7. studenog 2023. u iznosu od 672,79 EUR. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare.

2.1. Ugovor o kreditu da je otplaćen u studenom 2023. godine, a sklopljen u prosincu 2006. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 144.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 672,79 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača.

2.2.Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio.

2.3.U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Ujedno, tuženik napominje osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO-a, Zakona o bankama, postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.

2.4. Banke da uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. U odnosu na navode da se tuženik zadužuje kod svoje matične banke na inozemnom tržištu i da ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci i da zbog toga trpi štetu (jer u slučaju kada primi prijevremenu otplatu, tuženik ne može kao vjerovnik naplatiti i kamatu, a koju on mora i dalje plaćati matičnoj banci) u tu svrhu tuženik ističe kako će dostaviti u spis predmeta simulirani izračun nedospjelih kamata koje bi tuženik naplatio tužitelju da je otplaćivao ugovor tijekom cijelog ugovorenog trajanja te izvode o stanju računa tuženika i kamatnoj stopi kod Citibank / Deutsche Bank / London Branch u periodu od dana prijevremene isplate pa nadalje.

2.5. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita te je saslušana tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetn im odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 21. prosinca 2006., i to u dijelu u kojem je ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika, a posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužiteljica platila tuženiku.

6. Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 326-134/2006 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 144.000,00 CHF,

- da su u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-134/2006 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. prosinca 2006. ugovorili da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika,

- nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva, odnosno visina naplaćene naknade.

7. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetne odredbe, a posljedično i osnovanost zahtjeva za isplatom , prigovora zastare te ima li tužiteljica svojstvo potrošača.

8. Iz iskaza tužiteljice u bitnom je utvrđeno da je predmetni kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja, budući da je do tada bila podstanar. Nije imala mogućnost pregovaranja vezano za ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita. U banci da ju nisu posebno upozorili na sadržaj te odredbe. Sjeća se da je ugovor vrlo brzo bio spreman za potpis, da su ju pozvali u banku, odmah slijedeći dan, uručili joj ugovore s kojima je otišla kod javnog bilježnika radi ovjere. Naknada za prijevremeno zatvaranje kredita naplaćena joj je u iznosu od 672,79 eura i sjeća se da ni je bila u mogućnosti zatvoriti taj kredit bez da plati tu naknadu, naime kada je djelatnici banke C priopćila da ne želi platiti tu naknadu, ona da joj je odgovorila da ukoliko ne plati neće moći zatvoriti taj kredit. Javni bilježnik da joj je pročitao ugovor, ali da joj nije posebno obrazlagao ugovorne odredbe.

8.1. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa.

Tuženik iskaz tužiteljice nije osporio.

9. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

9.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

9.2. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da je predmetni kredit podigla za rješavanje stambenog pitanja, što proizlazi i iz čl. 2. Ugovora o kreditu (kredit se odobrava za dovršenje kuće), sud je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

9.3. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

10. Tuženik tijekom postupka ne spori da je tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 672,79 EUR. Navedeno nedvojbeno proizlazi iz potvrde tuženika (list 15 spisa).

11. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu 326- 134/2006 jasna i razumljiva. Ona jest lako uočljiva, ali nije jasna niti razumljiva jer tužiteljica nije znala koje to točno troškove tuženik naplaćuje i zašto to čini, niti je u času sklapanja ugovora znala koliko će oni iznositi. Naime, ta je odredba neodređena i neodrediva pa je u tom smislu nejasna, o njoj se nije posebno pregovaralo već je sadržana u Ugovoru o kreditu kojeg je pripremio tuženik.

12. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje: ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

12.1. Budući da su odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO-a prisilne naravi, tuženik je kao davatelj kredita mogao od tužiteljice kao korisnika kredita naplatiti samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ako ju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), pri čemu tu štetu treba i dokazati, ali ta se naknada, imajući na umu prisilne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to usluge naplatio odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom prijevremenog zatvaranja predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu 326- 134/2006 ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna članku 3. Direktive 93/13).

13.1. Tužiteljica je tuženiku 15. studenog 2023. na ime navedene naknade platila iznos od 672,79 EUR isplatu kojeg potražuje ovom tužbom zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. studenog 2023.

13.2. Tuženik tijekom postupka uopće nije isticao da bi sporna naknada bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita pa nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita. Osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Odluku o tarifi naknada banke koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik nije naveo u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

13.3. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, valja zaključiti da naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je to suprotno prisilnoj zakonskoj odredbi, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

14. Iz navedenoga proizlazi da je tuženica naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 672,79 EUR naplatila ono što joj je odredbom članka 1024. stavak 4. ZOO izričito zabranjeno.

15. Slijedom navedenoga, sporna ugovorna odredba je ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. ZOO-a.

16. Istovjetno shvaćanje izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud je u svojoj odluci dodatno obrazložio da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

17. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženik je dužan na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužiteljici iznos naknade naplaćene na temelju ništetne odredbe, odnosno 672,79 EUR, zajedno s kamatom od plaćanja 15. studenog 2023. do isplate.

18. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelj ice obzirom da je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

19. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.

20. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, tuženik joj je dužan naknaditi parnične troškove na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/2023.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. dalje: Odvjetnička tarifa).

20.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastavljanje tužbe i zastupanje na ročištu 4. veljače 2026., 25. ožujka 2026. za svaku radnju po 75 bodova, ukupno 225 bodova, što uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 562,50 EUR.

20.2. Na ime sudskih pristojbi na tužbu tužiteljici je priznato 26,54 EUR koliko je iznosila njezina obveza uslijed korištenja sustava e-komunikacije prema članku 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.). Jednako toliko priznato joj je i za sudsku pristojbu za presudu, jer plaćanjem pristojbe u roku od tri dana ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu, prema članku 7. stavku 3. ZPP-a.

20.3. Stoga ukupni parnični troškovi tužiteljice iznose 615,58 EUR.

20.4. Na taj iznos tužiteljici su priznate zatezne kamate od dana donošenja odluke prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.

21. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Puli 11. svibnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.