Poslovni broj P-403/2024-39

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Zorani Matešić, u pravnoj stvari tužitelja RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Bojan Bacinger, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, u smislu odredbe čl. 335. st. 4. ZPP, 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.221,54 eura, zajedno sa zateznim kamatama, od 15. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

- iznos 7,36 eura od 15. lipnja 2006.

- iznos 3,29 eura od 15. srpnja 2006.

- iznos 4,80 eura od 15. rujna 2006.

- iznos 4,82 eura od 15. listopada 2006.

- iznos 0,57 eura od 15. ožujka 2008.

- iznos 13,68 eura od 15. studenoga 2008.

- iznos 46,94 eura od 15. siječnja 2009.

- iznos 47,49 eura od 15. veljače 2009.

- iznos 29,74 eura od 15. ožujka 2009.

- iznos 33,81 eura od 15. travnja 2009.

- iznos 34,62 eura od 15. svibnja 2009.

- iznos 27,61 eura od 15. lipnja 2009.

- iznos 28,84 eura od 15. srpnja 2009.

- iznos 23,11 eura od 15. kolovoza 2009.

- iznos 30,58 eura od 15. rujna 2009.

- iznos 22,29 eura od 15. listopada 2009.

- iznos 27,65 eura od 15. studenoga 2009.

- iznos 26,79 eura od 15. prosinca 2009.

- iznos 41,26 eura od 15. siječnja 2010.

- iznos 50,55 eura od 15. veljače 2010.

- iznos 48,54 eura od 15. ožujka 2010.

- iznos 57,77 eura od 15. travanja 2010.

- iznos 74,69 eura od 15. svibnja 2010.

- iznos 78,21 eura od 15. lipnja 2010.

- iznos 98,07 eura od 15. srpnja 2010.

- iznos 97,40 eura od 15. kolovoza 2010.

- iznos 138,56 eura od 15. rujna 2010.

- iznos 114,58 eura od 15. listopada 2010.

- iznos 120,13 eura od 15. studenoga 2010.

- iznos 145,94 eura od 15. prosinca 2010.

- iznos 148,26 eura od 15. siječnja 2011.

- iznos 139,00 eura od 15. veljače 2011.

- iznos 144,61 eura od 15. ožujka 2011.

- iznos 128,86 eura od 15. travnja 2011.

- iznos 181,12 eura od 15. svibnja 2011.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 572,65 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose:

- 2,19 eura od 15. kolovoza 2006. pa do isplate,

- 11,61 eura od 15. studenoga 2006. pa do isplate,

- 9,41 eura od 15. prosinca 2006. pa do isplate,

- 14,05 eura od 15. siječnja 2007. pa do isplate,

- 20,32 eura od 15. veljače 2007. pa do isplate,

- 20,03 eura od 15. ožujka 2007. pa do isplate,

- 28,21 eura od 15. travnja 2007. pa do isplate,

- 39,28 eura od 15. svibnja 2007. pa do isplate,

- 39,88 eura od 15. lipnja 2007. pa do isplate,

- 43,64 eura od 15. srpnja 2007. pa do isplate,

- 37,04 eura od 15. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 37,09 eura od 15. rujna 2007. pa do isplate,

- 48,31 eura od 15. listopada 2007. pa do isplate,

- 27,41 eura od 15. studenoga 2007. pa do isplate,

- 37,48 eura od 15. prosinca 2007. pa do isplate,

- 20,05 eura od 15. siječnja 2008. pa do isplate,

- 22,84 eura od 15. veljače 2008. pa do isplate,

- 2,95 eura od 15. travnja 2008. pa do isplate,

- 22,91 eura od 15. svibnja 2008. pa do isplate,

- 15,39 eura od 15. lipnja 2008. pa do isplate,

- 21,28 eura od 15. srpnja 2008. pa do isplate,

- 22,53 eura od 15. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 22,75 eura od 15. rujna 2008. pa do isplate,

- 0,10 eura od 15. listopada 2008. pa do isplate,

- 5,90 eura od 15. prosinca 2008. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o vis ini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotn ih poena.

III. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.348,63 eura sa zateznim kamatama od 8. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2026. pa do isplate kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2026. pa do isplate kao neosnovan

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice 21. travnja 2022. Općinskom sudu u Čakovcu. U tužbi je naveo da je tuženica, jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je, između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, prvotuženica Zagrebačka banka d.d., ovdje tuženica, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregova ralo, a koja je ništetna. Stav Visokog trgovačkog suda RH da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt-249/14 od dana 9. travnja 2015. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. je u točki I. izreke odbijena žalba, između ostalih i prvotuženice Zagrebačke banke d.d., te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, prvotuženica Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Naprijed citiranim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljala tuženica i nudila ga potrošačima u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF) ništetne. Uz navedeno, postoji i ostala, dosad uspostavljena i ujednačena sudska praksa koja osporava bankama pravo da jednostrano mijenjaju kamatne stope, a koja se poziva na presudu Europskog suda pravde br. C-26/13 od 30. travnja 2014. prema kojoj se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“. Točnije, u konkretnom slučaju to bi značilo da se tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu trebalo na preciziran, razumljiv i transparentan način pojasniti pod kojim uvjetima i okolnostima te na koji način dolazi do promjene kamatne stope, odnos te odredbe ugovora s ostalim odredbama, a kako bi tužitelj mogao jasno predvidjeti posljedice sklapanja takvog ugovora.

1.2. U pogledu zastare, ističe pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 i Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022.

1.3. Tužitelj i tuženica zaključili su 10. travnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj:

230/2006 kojim ugovorom je tuženica tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila potrošački kredit na iznos od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita na rok otplate od 5 godina, broj ovjere OU-529/2006, javni bilježnik Željka Horvat Pernar. Imajući u vidu pravomoćne sudske odluke citirane u uvodu ove tužbe, predmetni ugovor o kreditu koji su zaključile parnične stranke opterećen je ništetnim ugovorn im odredbama. U čl. 1. st. 2. Ugovora se navodi: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. “Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora pod naslovom „Kamate i naknade“ ugovoreno je sljedeće: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 52.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90% godišnje (slovima: četiricijdevedeset posto)…“, dok je u čl. 7. pod naslovom „Otplata kredita“ ugovoreno: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 976,39 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“ Imajući u vidu pravomoćne citirane sudske odluke, Ugovor koji su stranke sklopile, a koji se i citira u ovoj tužbi, opterećen je ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak.

1.4. S obzirom da odredba iz članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) propisuje: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“, jasno je kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se tužitelj u ovoj tužbi poziva. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“ tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

1.5. Posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile su za tužitelja zastrašujuće budući je tečaj CHF-a u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženica, uz to što je rastao tečaj paralelno donosila Odluke kojom je povećavala kamatne stope – obzirom si je tuženica osigurala takvo pravo nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom u čl. 7. Ugovora.

1.6. Tužitelj je otplatio predmetni kredit, te predlaže da sud prihvati njegov tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da mu tuženica naknadi troškove parničnog postupka sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženica prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu navodeći da je Ugovorom o namjenskom kreditu od 10. travnja 2006. ugovorena nadležnost Općinskog suda u Velikoj Gorici. Podredno u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi da je tužitelj u tužbi postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 13.653,71 kuna/1.812,16 eura[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.1. Tuženica prvenstveno tužitelju osporava svojstvo potrošača. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

.

2.2. Ističe prigovor zastare. Smatra da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (da lje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 21. travnja 2022., to tuženica ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja opet nastupila zastara.

2.3. Navodi da su 17. rujna 2019. objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev- 222/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su banke ( pa tako i tuženica) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim tuženica smatra da su obje govore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluke Suda EU, a iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

2.4. Tuženica ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženica je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

2.5. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Rješenjem poslovni broj P-137/2022 od 24. studenoga 2023. (list 125 spisa) Općinski sud u Čakovcu oglasio se mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari, te je nakon pravomoćnosti navedenog rješenja Općinski sud u Čakovcu predmet ustupio ovom sudu kao mjesno nadležnom sudu na daljnje postupanje dana 10. listopada 2024. (list 155 spisa).

4. Tuženica je podnijela prigovor radi prijeboja za razdoblje kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF koji mu je isplaćen, a koji je specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja, a u skladu s dopunom nalaza i mišljenja vještaka 29. travnja 2025. i to podneskom od 8.svibnja 2025. (list 207-208 spisa).

5. Podneskom od 19. svibnja 2025. (list 209-210 spisa) tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev uskladivši ga s dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka od 29. travnja 2025. (list 200-202 spisa) tražeći da mu tuženica isplati ukupan iznos od 2.221,54 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu.

6. Tuženica je u svom podnesku od 27. svibnja 2025. (list 211-212 spisa) navela da se protivi preinaci tužbe, kako je to učinio tužitelj svojim podneskom od 19. svibnja 2025., te istakao prigovor zastare na preinačeni dio.

7. Raspravnim rješenjem od 26. ožujka 2026. (list 216 spisa) sud je dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom od 19. svibnja 2025., a kojim je tužitelj povisio tužbeni zahtjev iz razloga što je ista svrsishodna za rješenje spora između stranaka u smislu odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja (tako i u zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021., a u kojem je zauzet izričit stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem).

8. Tužitelj se protivio negativnim tečajnim razlikama te istaknutom prigovoru radi prebijanja.

9. U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem u obavijest o promjeni kamatne stope (list 7-8 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103084950 (list 10 spisa), otplatni plan (list 11-13 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 14 spisa), ugovor o trajnom nalogu br. 003 (list 16 spisa), efektivna kamatna stopa (list 17-18 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplate (list 19-23 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 230/2006 od 10. travnja 2006. (list 24-28 spisa), zk izvadak 5880 k. o. [katastarska općina] (list 30 spisa), potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave (list 32 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103084950 (list 51 spisa), prometi po kreditu (list 71-75 spisa), saslušanjem tužitelja na postavljeni prigovor mjesne nenadležnosti pred Općinskim sudom u Čakovcu (list 114 spisa), potvrdu o visini dohotka i primitaka za tužitelja (list 119 spisa), rješenje Općinskog suda u Čakovcu kojim se oglasio mjesno nenadležnim (list 125-129 spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu (list 141-145 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku prof. dr. sc. / dipl. oec. Vatroslavu Zovku na okolnost više plaćenih iznosa temeljem kredita u CHF (list 170-172 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku (list 185 spisa), u dopunsko financijsko vještačenje (list 200- 202 spisa).

9.1. Na ročištu održanom 29. listopada 2024. punomoćnica tuženice je odustala od saslušanja svjedokinje GZdjelatnice banke (list 163 spisa), a ovaj sud smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno na temelju dokaza koji su izvedeni u ovom postupku i bez saslušanja navedene svjedokinje.

9.2. Sud je na pripremnom ročištu prije zaključenja prethodnog postupka 29. listopada 2024. odbio prijedlog tužitelja izvesti dokaz saslušanjem javne bilježnice Željke Horvat Pernar iz razloga što njezino saslušanje nije relevantno za ovaj postupak.

9.3. Nije izveden dokaz usmenim saslušavanjem financijskog vještaka, jer je stranke na ročištu održanom 26. ožujka 2026. izjavile da u konkretnom slučaju radi samo o pravnom pitanju, da one nemaju prigovor na matematički izračun vještaka, te da istog nije potrebno usmeno saslušavati.

10. Ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, u skladu s odredbom člankom 8. ZPP sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan, a prigovor radi prebijanja neosnovan.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za zahtjev tužitelja za isplatu razlike između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženica obračunavala prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta temeljem ništetnih ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Između stranka nije sporno da je tužitelj je s tuženicom 10. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju stana, kreditna partija broj 7103084950 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 52.000,00 CHF.

13. U ovom postupku je sporna valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u vezi koje tuženica kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe, je li tužitelj bio potrošač, zastara i tijek zateznih kamata kako je zatražio tužitelj, te zastara na preinačeni dio.

14. Iz odredbe članka 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 52.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 976,39 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

15. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 29/18., 126/21., 114/22 i 156/22-dalje ZOO).

16. Prema odredbi članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi. U odnosu na navode tuženice da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivn ih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati .

17. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP -a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a

18. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženice sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja- sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženice, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

19. U ovom postupku tuženica osporava da je predmetni Ugovor potrošački ugovor te osporava tužitelju svojstvo potrošača i tvrdi da je na tužitelju teret dokaza o suprotnome, jer da se potrošačka svrha ne presum ira. Kao dokaz da je tužitelj potrošač saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu u bitnome naveo da je predmetni ugovor o kreditu od 10. travnja 2006. sklopio s tuženicom radi kupnje apartmana isključivo za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji, te da ga nije nikad iznajmljivao. Naveo je da mu osobna bankarica rekla da je najpovoljniji kredit u CHF, da je u istu imao povjerenja jer je stručna osoba i da se zato odlučio podići predmetni kredit. Istaknuo je da je predmetni ugovor bio tipski, da je bio ranije pripremljen da on nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora. Osobna bankarica mu nije posebno pojašnjavala svaku odredbu ugovora prije njegovog potpisivanja, niti mu je pojašnjavala pravne posljedice zaključenja ugovora upravo sa takvim odredbama, da je u svezi navedenog kredita u svezi tečaja dobivao obavijesti od banke te je isto tako vidjelo na ratama kredita da su mu se iste povećale. Nije razmatrao da bi sklopio ugovor o kreditu u nekoj drugoj valuti. Isto tako navodi da prije ovog ugovora o kreditu nije nikad sklapao neki drugi kredit s valutnom klauzulom. Isto tako navodi da ga nitko nije upozorio na mogućnost rasta kredita, da prilikom dolaska u banku nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora, da mu bankarica nije pokazala što bi značilo za njega da se poveća kamatna stopa tj. tečaj te da je on sve posljedice toga vidio kada mu se rata kredita povećala, kao i to da kada je vidio da mu rastu rate kredita u banci pokušao nešto učiniti ali da mu je osobna bankarica rekla da se tu ne može ništa učiniti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti dan radi kupnje stana, (članak 6. Ugovora) te da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Iz navedenoga slijedi da ne postoje iznimke iz članka 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje ZPK). zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor, zbog čega je ovaj sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Isto tako na ročištu 17. veljače 2025. u svrhu utvrđivanja činjenice informiranosti tužitelja prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj saslušan kao stranka je iskazao da je s tuženicom zaključio ugovor o namjenskom kreditu koji mu je dan na uvid i prileži na listu spisa od 24-32. Potvrđuje da se na stranici tog ugovora nalazi njegov vlastoručni potpis. Navodi da je predmetni ugovor o namjenskom kreditu sklopio u prostorijama tuženice Zagrebačke banke u poslovnici koja se nalazila u Zračnoj luci Zagreb. Navodi da je njegova tvrtka Croatia Airlines davala apartmane u prodaju, a s obzirom da se on odlučio da isti kupi isključivo za vlastite potrebe, a nije imao gotovinu odlučio je podići predmetni kredit, te je sa svojom osobnom bankaricom razgovarao o predmetnom kreditu i o mogućnostima koji su za njega najpovoljniji. Ista mu je tom prilikom rekla da imaju najpovoljnije kredite u švicarcima s najmanjom kamatom od nekih 4 -4,5 %, te se on zbog toga što je tu bankaricu inače poznavao i imao puno povjerenje u nju odlučio za podizanje predmetnog kredita u švicarcima jer je smatrao da je ista stručna osoba u svezi istog. Ističe da je predmetni ugovor o kreditu bio tipski ugovor, da je bio ranije pripremljen te da on nije mogao utjecati na pojedine odredbe tog ugovora. Ističe da mu osobna bankarica nije posebno objašnjavala svaku pojedinu odredbu tog ugovora, te se sjeća da mu je ista tom prilikom rekla da mora biti sposoban za otplatu tog kredita te ukoliko ne bude platio koji anuitet izgubit će sve ono što je platio. Ističe da je on letimično pogledao taj ugovor o kreditu, te ga je pročitao, međutim ističe da on nije pravnik, te da on što se tiče pravnih dijelova tog ugovora isti u potpunosti ne razumije kao što bi to gledala osoba koja je po struci pravnik. Predmetni kredit je u međuvremenu otplaćen. Osobna bankarica mu prilikom sklapanja kredita nije nudila ugovor o kreditu u drugoj valuti jer mu je rekla da je na tržištu tada bio najpovoljniji ugovor o kreditima u švicarcima. Nije išao u druge banke niti se raspitivao kod njih o mogućnostima sklapanja kredita iz razloga što je dugogodišnji klijent Zagrebačke banke. Sjeća se kada je došlo do promjene u valuti da su mu na kućnu adresu dolazile obavijesti od strane banke. On je nakon što je dobio obavijesti na kućnu adresu i to u više navrata otišao u banku, te je pitao osobnu bankaricu što mu je činiti i da li se može nešto na drugačiji način riješiti. Tada mu je ista odgovorila da je to takvo stanje na tržištu i da se po tom pitanju ne može trenutno ništa riješiti, te da je to sada jednostavno tako, te mu je tom prilikom isto tako rekla da se sve to radi o internim aktima banke i da ona tu ništa ne može utjecati. Prije ovog kred ita nije nikad sklapao neki drugi kredit s valutnom klauzulom. Osobna bankarica prilikom sklapanja ugovora o predmetnom kreditu nije ga upozorila na mogućnost rasta rate kredita. Po zanimanju je pilot i njemu sam pojam valutne klauzule nije jasan u potpunosti jer ja on sve to gledao kroz to koliko će u konačnici imati ratu kredita i kako će predmetni kredit moći otplatiti. Iskreno sve je gledao kroz prizmu kako će otplatiti predmetni kredit kroz 5 ili 10 godina i u tom smislu mu je osobna bankarica pojašnjavala odredbe ugovora. Isto tako navodi da je primio otplatni plan u kojem su bile navedene iste rate tijekom otplate na 5 i na 10 godina. On predmetni apartman i nadalje posjeduje, te ga on i njegova obitelj koriste za svoju osobnu svrhu, te predmetni apartman ne iznajmljuju, već ga koriste isključivo za vlastite potrebe. Na poseban upit punomoćnika tužitelja da li mu je osobna bankarica objašnjavala bilo kakav rizik koji je vezan uz tečaj švicarskog franka, tužitelj je odgovorio da nije kao i da su njegova sva saznanja u svezi takvog kredita bila kasnije nakon što su rate kredita počele rasti i ta saznanja je imao iz medija.

21. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti kao vjerodostojan budući da je isti iskazivao jasno, uvjerljivo i konzistentno. Naime, iz predmetnog iskaza proizlazi da je isti temeljem sklopljenog predmetnog Ugovora o kreditu kupio apartman za vlastite svrhe, da se radilo o tipskom ugovoru te da mu djelatnici banke nisu niti jednu odredbu ugovora posebno objasnili, da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, da je isti po zanimanju pilot, kao i to da isti nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi iz tog ugovora tj. nije mogao mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu, a niti su mu prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

22. Valja istaći kako je u ovom postupku tuženica predložila saslušanje svoje djelatnice koja je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), ali je odustala od saslušanja na ročištu održanom 29. listopada 2024. (list 163 spisa) pa tako niti nije učinila vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupila drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijesti la o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba.

23. Prema tome, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

24. Prema tome, a prihvaćajući utvrđenja iz pravomoćnih presuda u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sud je sukladno odredbi članka 12. ZPP-a utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 2. i 7. spornog Ugovora o kreditu.

25. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), tuženica je dužna vratiti tužitelju sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženice prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženice prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

26. Nadalje, tuženik pogrešno tumači Direktivu 93/13 i presudu Suda Europske unije C-81/19, obzirom da je valutna klauzula ugovorna odredba dispozitivnog karaktera i nikako ne može biti isključena iz polja primjene Direktive 93/13.

27. Isto tako valja reći da iz reklamnih materijala tužitelj kao potrošač nije mogao procijeniti rizike sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak.

28. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku prof. dr. sc. Vatroslavu Zovku.

29. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 3. siječnja 2025. (list 170-172 spisa) naveo da:

- sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita sveukupno iznosi 2.784,36 eura bez negativnih razlika, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1, kolona h.

- sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita sveukupno iznosi 2.515,11 eura sa negativnim razlikama, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1, kolona f.

30. Nakon toga tužitelj i tuženik nisu imali prigovor na nalaz i mišljenje vještaka odnosno nisu imali prigovor na matematički izračun vještaka. Tužitelj je predložio da vještak napravi dopunu nalaza i mišljenja na način da u posebnoj tablici iskaže neto iznos isključivo s osnove promjene tečaja CHF za svaki pojedini iznos, a sve kako bi on mogao specificirati svoj tužbeni zahtjev samo u odnosu na preplatu s osnove promjene valute. Takvom prijedlogu tužitelja tuženik se nije protivio.

31. Vještak je 29. travnja 2025. izradio dopunsko financijsko vještačenje (list 200-202 spisa) te je dao slijedeće mišljenje:

- sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita sveukupno iznosi 2.221,54 eura bez negativnih razlika, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1, kolona h.

- sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita sveukupno iznosi 1.648,89 eura sa negativnim razlikama, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1, kolona f.

32. Sud je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Vatroslavu Zovku, čiji dopunski nalaz i mišljenje od 29. travnja 2025. sud s obzirom da je odgovoreno na postavljeni zadatak prihvaća cijeneći ga stručnim i obrazloženim te u skladu s pravilima znanosti i vještine (kao takvog ga je prihvatio i tužitelj u odnosu na preplaćene iznose, dok tuženik također ne osporava matematički izračun vještaka, već općenito prigovara provođenju takvog dokaza na način kao u ovom postupku) utvrdio da ukupan iznos preplata, uzimajući u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 2.221,54 eura. Također, vještak je u svom nalazu naveo datume dospijeća preplaćenih razlika, kako pravilno potražuje tužitelj tužbenim zahtjevom.

33. Odredbom članka 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. ZOO -a propisano je da opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove. Moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Kako je tuženica utužene iznose primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužna vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem isplate anuiteta prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženica je propustila tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je njezino postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženičinog stjecanja utuženih iznosa.

35. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04, 35/05) te čl. 29. st. 2. ZOO -a. Zatezna kamata na pojedine iznose koje potražuje tužitelj teku od slijedećeg dana od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, pa je kamata tužitelju tako i dosuđena.

36. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u visini od 2.221,54 eura, prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno č lanku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04, 35/05) te članka 29. stavak 2. ZOO-a, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

37. Tuženik je svoj zahtjev u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika do kojih je došlo u razdobljima kada je tečaj švicarskog franka bio niži od onoga u vrijeme isplate kredita, postavio kao prigovor radi prebijanja.

38. Takav prigovor ocijenjen je neosnovanim. Naime, u pogledu potraživanja na temelju stjecanja bez osnove, u skladu s odredbom članka 1111. ZOO -a kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Međutim, odredbom članka 1112. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Naime, kako je prethodno citirano, u kolektivnom sporu utvrđeno je kako je upravo tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Upravo iz navedenoga utvrđenja proizlazi da je tuženica bio upoznata s navedenim parametrima kretanja valute uz koju je Ugovor bio vezan te stoga nije ovlaštena naknadno, s obzirom na odredbu članka 1112. ZOO -a, zahtijevati vraćanje; dok iz spisa ne proizlazi niti tuženica tvrdi da je zadržala pravo na povrat niti da je platila kako bi izbjegla prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

39. Zbog navedenoga, prigovor radi prebijanja ocijenjen je neosnovanim, odnosno, kako je odredbom članka 338. stavak 3. ZPP-a propisano da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333. ZPP-a), a utvrđeno je da potraživanje tuženice istaknuto radi prebijanja ne postoji, odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

40. U odnosu na institut zastare mjerodavan je članak 241. ZOO-a, prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a vezano uz odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a, kojima je reguliran procesno pravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga je utvrđeno da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla i pravna norma bila bi lišena svog korisnog učinka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev -2245/17 od 20. ožujka 2018.). Zastara restitucijskog zahtjeva u ovome predmetu bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost vezanosti za valutu CHF), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 11. lipnja 2018. za povrat po osnovi preplate zbog valutne klauzule, a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, to potraživanje tužitelja nije zasta rjelo, jer je tužba podnesena 21. travnja 2022.

41. Prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na preinačene iznose, s obzirom da se ne radi ni o kakvom novom zahtjevu, već o usklađenju s nalazom i mišljenjem odnosno s dopunom nalaza i mišljenja, u pogledu iznosa koje tužitelj traži po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u tužbi, čijim podnošenjem je zastara prekinuta, kako proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024.

42. S obzirom na navedeno, sud je, uz utvrđenje ništetnim odredbi vezanosti kredita uz valutu CHF-a, naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.221,54 eura za povrat preplate po osnovi ništetne odredbe o vezanosti Ugovora uz valutu CHF, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama i to od dana stjecanja, a na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženica je bila nepoštena, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morala znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne pa je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake uplate, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

43. Kamate su dosuđene do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke .

44. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023 - dalje Tarifa) a sukladno vrijednosti predmeta, te prema priloženom troškovniku . Tako je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastava tužbe od 21. travnja 2022 . prema Tbr. 7/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 8. rujna 2022. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 13. rujna 2022. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište 25. listopada 2022. prema Tbr. 9/2 Tarife od 50 bodova, pristup na ročište 8. veljače 2023. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 26. listopada 2023. prema Tbr. 8/4 Tarife od 25 bodova , sastav žalbe protiv rješenja od 29. studenoga 2023. prema Tbr. 10/4 Tarife od 50 bodova, pristup na ročište 29. listopada 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 30. siječnja 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište 17. veljače 2025. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 19. svibnja 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 24. lipnja 2025. prema Tbr. 8/4 Tarife od 25 bodova, pristup na ročište 26. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova,te trošak pristupa ročištu za objavu presude prema Tbr. 9/3 Tarife od 50 bodova, odnosno ukupno 1100 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 eura tužitelju je priznat trošak od 2.200,00 eura, a koji uvećan za trošak PDV-a od 25 % u iznosu od 550,00 eura ukupno iznosi 2.750,00 eura. Tužitelju valja priznati i zatraženi trošak financijskog vještačenja, koje je bilo potrebno provesti radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, u iznosu od 265,45 eura, trošak dopunskog financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura. Pa je stoga tako tužitelju valjalo dosuditi sveukupan iznos od 3.348,63 eura, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

45. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. stavak 3. ZPP koji se sukladno odredbi članka 107. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22) primjenjuje i na postupke pokrenute i prije stupanja na snagu istog, a u visini određenoj člankom 29. ZOO.

46. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 437,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2026. pa do isplate. Naime, trošak pristupa na ročište od 25. listopada 2022., mogao se cijeniti samo prema Tbr. 9/2 Tarife, a nikako u punom iznosu prema Tbr.9/1 Tarife iz razloga što se na istom raspravljalo o procesnim pitanjima. Nadalje, trošak sastava podneska od 20. studenoga 2024. i 14. ožujka 2025. u kojem tužitelj obavještava sud da je uplatio iznos za financijsko vještačenje odnosno dopunsko financijsko vještačenje istom nisu priznati iz razloga što navedeni podnesci nisu bili potrebni niti nužni s obzirom da se uplata vidi odmah kroz sustav e-spisa, dok se sastav podneska od 24. lipnja 2025. mogao cijeniti samo prema Tbr. 8/4 Tarife a ne u punom iznosu prema Tbr. 8/1 Tarife jer se radi o ostalom podnesku, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

47. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.750,00 eura sa pa do isplate sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2026. pa do isplate sukladno članku 154. stavak 1. ZPP iz razloga što ista nije uspjela u sporu, te je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

Velika Gorica, 8. svibnja 2026.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.