Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], RK

Poslovni broj: P-52/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nikoli Žgancu, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 24.ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 8.svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju LK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 4.928,61 EUR sa zateznom kamatom računatom na iznos od:

- 121,61 EUR od 1.7.2012.,

- 140,99 EUR od 1.8.2012.,

- 138,28 EUR od 1.9.2012.,

- 132,51 EUR od 1.10.2012.,

- 138,75 EUR od 1.11.2012.,

- 141,74 EUR od 1.12.2012.,

- 139,56 EUR od 1.1.2013.,

- 127,79 EUR od 1.2.2013.,

- 137,79 EUR od 1.3.2013.,

- 138,66 EUR od 1.4.2013.,

- 134,74 EUR od 1.5.2013.,

- 122,55 EUR od 1.6.2013.,

- 122,24 EUR od 1.7.2013.,

- 125,23 EUR od 1.8.2013.,

- 130,04 EUR od 1.9.2013.,

- 136,69 EUR od 1.10.2013.,

- 133,26 EUR od 1.11.2013.,

- 135,69 EUR od 1.12.2013.,

- 138,44 EUR od 1.1.2014.,

- 108,05 EUR od 1.2.2014.,

- 111,44 EUR od 1.3.2014.,

- 110,33 EUR od 1.4.2014.,

- 106,57 EUR od 1.5.2014.,

- 105,37 EUR od 1.6.2014.,

- 105,91 EUR od 1.7.2014.,

- 110,18 EUR od 1.8.2014.,

- 113,77 EUR od 1.9.2014.,

- 113,02 EUR od 1.10.2014.,

- 116,13 EUR od 1.11.2014.,

- 118,24 EUR od 1.12.2014.,

- 116,99 EUR od 1.1.2015.,

- 117,34 EUR od 1.2.2015.,

- 117,34 EUR od 1.3.2015.,

- 117,34 EUR od 1.4.2015.,

- 117,34 EUR od 1.5.2015.,

- 117,34 EUR od 1.6.2015.,

- 117,34 EUR od 1.7.2015.,

- 117,34 EUR od 1.8.2015.,

- 117,34 EUR od 1.9.2015.,

- 117,34 EUR od 1.10.2015.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

II. Tužba tužitelja smatra se povučenom za iznos od 277,87 EUR.

III.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka i to u iznosu od 2.388,34 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LK (dalje: tužitelj) je dana 12.lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.

2. U tužbi navodi da je sa prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria Bank, dana 18.3.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 146-115/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenom po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, broj: Ov-5653/08 dana 19.3.2008.godine. Hypo Alpe-Adria Bank je dana 11.7.2016. promijenila naziv u Addiko Bank d.d. Zagreb. Predmetni kredit ugovoren je na iznos od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke za CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,20 % godišnje, a definirana je kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Na dan sklapanja predmetnog ugovora anuitet je iznosio 616,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je u cijelosti, prijevremeno, otplatio kredit.

3. Tužitelj navodi da se odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne i nepoštene, zbog čega ne proizvode pravne učinke među strankama. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., presudu Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015., te odluke Ustavnog suda RH, poslovni broj: U-III-252/215 i dr. od 13.12.2016.godine, presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., te na odredbu čl.502.C. Zakona o parničnom postupku, čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, tumačenju čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ od strane suda EU , u presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. , u predmetu poslovni broj: C-26/13. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da su stranke dana 19.1.2016. sklopile Aneks ugovoru o kreditu broj: 146-115/2008 koji je potvrđen po javnom bilježniku Sandi Jalšovec, poslovni broj: Ov-223/16 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( dalje ZID ZPK) glede konverzije predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj se poziva na odluku VSRH, poslovni broj: Rev-2868/18-2 od 12.2.2019. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 39.228,28 HRK sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi trošak ovog parničnog postupka.

4. Dana 24.10.2025. tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Mikac Matije specificirao tužbeni zahtjev potražujući od tuženika iznos od 4.928,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

5. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi, tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je s tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu ali je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu koji je bio obvezan ponuditi tužitelju sukladno ZID ZPK. Tužitelj je sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, a Aneks se na pravni odnos stranaka primjenjuje retroaktivno. Visina otplate anuiteta određena je istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Odredbom čl.3. Aneksa određeno je da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivoj broja kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa veže se uz šestomjesečni EURIBOR, te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja, a kako bi ta odredba korisniku kredita bila što jasnija, to mu je obrazložen termin EURIBOR-a. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se mijenja sukladno objektivnom pokazatelju, tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Stoga smatra razvidnim da su neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Predmetnim aneksom nije došlo do konvalidacije, eventualno ništetne odredbe, već je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Tuženik navodi da odlukom VSRH, broj: Rev-2868/19 nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita, već je paušalno naveden moguć interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti. Nadalje, sklapanjem aneksa stranke su suglasno izmijenile obvezu vraćanja denominiranog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornih odnosa. Opreza radi tuženik ističe prigovor zastare. Predlaže da se u postupku izvrši saslušanje djelatnice tuženika IK.

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u priloge uz tužbu ( list 1-60 spisa), odgovor na tužbu ( list 66-67 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu ( list 81- 86 spisa), podnesak tuženika ( list 87-176 spisa), ovosudno rješenje broj. P-504/19-10 od 3.ožujka 2021. kojim je određen prekid postupka, ovosudno rješenje broj: P- 504/2019-13 od 15.siječnja 2025. kojim je određen nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, podnesak tuženika uz priloženu dokumentaciju ( list 202-223 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije ( list 224-239 spisa), podnesak tužitelja od 24.10.2015. kojim sređuje tužbeni zahtjev ( list 247-248 spisa), očitovanje tuženika na nalaz s prilozima ( list 258-330 spisa), očitovanje vještaka ( list 333 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, dok je tuženik na ročištu dana 24.3.2026. odustao od saslušanja svjedokinje IK.

7. Tužitelj je izjavio da je sredstva kredita trebao za dovršetak obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa obitelji. U istoj kući nikad nije bio poslovni prostor, niti ju je iznajmljivao. Za kredit se raspitivao u više banaka, no kredit u Addiko banci bio mu je najprihvatljiviji, s obzirom na najmanju kamatnu stopu slijedom čega su mu rate bile najprihvatljivije. Ujedno kod tuženika je trebao donijeti račune za dio radova i materijala, čini mu se da se radilo o iznosu od 70.000,00 HRK dok je u drugim bankama trebao donijeti dokaze o računima za veće iznose. Kada je došao u Addiko banku tražio je kredit u protuvrijednosti od 40.000,00 EUR, no djelatnik banke nudio mu je samo kredite u CHF kao najpovoljnije navodeći da može dobiti iznos od 55.000,00 CHF. Pitao je da li postoje drugi krediti koje može dobiti ali je bilo odgovoreno da sada daju kredite samo u CHF. Djelatnik banke nije mu objasnio što je mislio pod time da se radi o najpovoljnijem kreditu. Nije mu spominjan termin valute utočišta, pa ni sad ne zna što to znači, niti mu je prezentirano koju valutu u RH štiti HNB. Kredit se davao uz promjenjivu kamatnu stopu, a djelatnik banke nije mu objasnio što utječe na promjenu kamatne stope. On je mislio da kamata može rasti nešto samo malo. Prije toga imao je kredit u Erste banci, isto se radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi, time da u tom kreditu kamata uopće nije rasla već je tijekom cijelog kredita otplaćivao isti iznos, a radilo se o kreditu u EUR-ima. Vezano uz predmetni kredit djelatnik banke nije mu pokazao niti uručio nikakvu odluku banke u kojoj bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Nakon razgovora s djelatnikom banke o mogućnosti dobivanja kredita bio je pozvan u banku gdje su mu uručili gotov ugovor o kreditu u koju su bili unijeti svi podatci uključujući i njegove osobne podatke, te su mu samo kazali da s tim ugovorom ode do javnog bilježnika na potpis. Pročitao je ugovor, neke stvari mu nisu bile potpuno jasne, no mislio je da će mu iste rastumačiti javni bilježnik. Javni bilježnik je prolistao ugovor, kazao je da se kredit treba plaćati ili da se ide na ovrhu. U to vrijeme nije bio nazočan nitko iz banke. Kada je čitao ugovor o kreditu on je prvenstveno obratio pozornost na iznos kredita, rok vraćanja, pročitao je da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, no nigdje nije pisalo da bi krediti u CHF valuti bili rizični. U vrijeme uzimanja predmetnog kredita bio je zaposlen u Letina Inox. Kada je došlo do povećanja rate kredita išao je u banku pitati za razlog , te mu je bilo rečeno da je potpisao ugovor i da mora plaćati takve rate. Početne rate kredita bile su mu oko 2.800,00 HRK mjesečno, povećale su se na 4.200,00 HKR mjesečno, a došle su i do 5.000,00 HRK mjesečno. Uz ugovor o kreditu dobio je otplatni plan u kojem su sve rate kredita bile u istom iznosu kao i početna rata kredita. Kredit je redovno otplaćivao time da je povišenje rata kredita utjecalo na njihov životni standard. Čini mu se da ga je banka 2015.godine pozvala radi konverzije kredita. U predmetnom kreditu jamac mu je bila supruga koja je umrla 2011.godine, pa se tu javio problem , a radi čega su ga pozvali na konverziju tek nakon godinu dana. Tada je on sam bio naznačen kao nositelj kredita. Kada je došao sklopiti Aneks ugovora vezano uz konverziju isti je bio sastavljen i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Aneksa. Po njegovoj procjeni preplatio je veći iznos nego što je bilo utvrđeno Aneksom. Nije postavljao dodatna pitanja, u banci su mu rekli da će mu smanjiti ratu kredita, da će ista biti prebačena u EUR-e i da će mu biti lakše plaćati. Čini mu se da je u Aneksu pisalo da je preplatio kredit za oko 40.000,00 HRK. S obzirom na preplatu pretpostavlja da su mu iz tog razloga smanjili rate kredita, pa je nakon potpisivanja Aneksa plaćao iznos od 1.500,00 HRK, čini mu se do 2017.godine, a koje godine je preplatio cjelokupni kredit. Vezano uz osnovni ugovor o kreditu, isti je bio sastavljen kada je on došao u banku i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu predmetnog ugovora. Iskazao je da je vjerovao banci i da će sve biti u redu, te nije imao nikakvog razloga sumnjati u navode djelatnika banke s kojim je razgovarao o predmetnom kreditu. Rate kredita otplaćivao je putem plaće. Da je imao saznanja da će franak toliko rasti, ne bi uzimao takav kredit. Glede nejasnih odredbi kod osnovnog ugovora o kreditu smatrao je da će mu iste objasniti javni bilježnik, te je pitao javnog bilježnika koji mu je samo kazao da mora plaćati kredit. Nije prigovorio visini izračunate preplate prilikom potpisivanja Aneksa s obzirom da mu je cilj bio da plaća manju ratu kredita jer mu je postojeća bila neizdrživa s obzirom da je ostao sam sa dvoje djece.

8. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 18.3.2008., broj 146-115/2008 sa osiguranjem novčane tražbine. Nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke za devize prednika tužene na dan korištenja kredita i pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,20 % godišnje, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak. Namjena kredita bila je dovršenje kuće.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula), te da li su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

16. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-140/12, presudu VTS RH, broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014., odluke Ustavnog suda RH, broj: U-III-2521/215 i dr. od 13.prosinca 2016., čl.4.st.2. Direktive 93/13/EEZ, na Zakon o zaštiti potrošača, kao i odredbu čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku.

17. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

18. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

19. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

20. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

21. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

22. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

24. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

25. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

30. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

31. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

32. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO. zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na promjene kamatne stope do prekida zastare došlo je podnošenja kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude ( 14.lipnja 2018.), zastara počela teći iznova. Naime, tužba je za potraživanje isplate s osnove razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope podnesena prije nego što je nastupila zastara prava na utuženje odnosno podnijeta je dana 12.6.2019. U odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12 dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu ( 14.lipnja 2018.) zastara počela teći ispočetka. Dakle, tužba tužitelja podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina budući da je ovaj postupak pokrenut 12.6.2019. podnošenjem tužbe ovome sudu.

33. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

34. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

35. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi Aneksa ugovora vezano uz konverziju kao i da mu nije bio objašnjen način na koji je banka došla do izračuna konverzije. Nesporno je da je tužitelj smatrao da je preplatio veći iznos nego što je to banka izračunala ali mu je cilj bio da plaća što manju ratu kredita s obzirom da su mu se rate od početne u iznosu od 2.800,00 HRK mjesečno povisile i do 5.000,00 HRK mjesečno, a prije konverzije je umrla supruga tužitelja koja je bila sudužnik, pa su mu rate kredita po osnovnom ugovoru bile neizdržive, a slijedom čega nije niti prigovarao izračunu banke.

36. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

37. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

38. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

39. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

40. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

41. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

42. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

43. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

44. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

45. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

46. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

47. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

48. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

49. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

50. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

51. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

52. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

53. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

54. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

55. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

56. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

57. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

58. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 19.1.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

59. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

60. Kamatna stopa određena Aneksom od 19.1.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

61. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 19.1.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

62. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

63. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

64. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

65. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

66. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

67. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

68. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

69. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

70. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

71. Dakle, tužitelj prema stajalištu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

72. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

73. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

74. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

75. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

76. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

77. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

78. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

79. Iz iskaza tužitelja ( potrošača) sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita jer su mu u banci kazali da je konverzija povoljnija za njega s obzirom da će rata kredita biti manja, time da mu je početna rata kredita u ugovoru o kreditu od 2.800,00 HRK mjesečno porasla na iznos do 5.000,00 HRK mjesečno, a u banci su mu kazali da će potpisivanjem Aneksa doći do smanjenja rate kredita, te da s obzirom na preplatu koju bi imao će rata iznositi 1.500,00 HRK mjesečno. Aneks je sastavio tuženik, te on nije mogao utjecati niti na jednu odredbu aneksa.

80. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

81. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

82. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

83. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja uzima kredit za dovršenje kuće, time da kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja predmetnog ugovora, a i u Aneksu ugovoru o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

84. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

85. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Mikac Matiji, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja proizlazi

- da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužitelj preplatio iznos od 63.055,30 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja,

- da se negativni iznos od 315,09 HRK odnosi na razliku temeljem promjena kamatnih stopa,

- da se iznos od 63.370,39 HRK odnosi na preplatu temeljem rasta tečaja,

- da nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik, ovdje tužitelj do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 37.134,64 HRK odnosno 4.928,61 EUR,

- da je u razdoblju od konverzije do konačne otplate dodatno obračunato i naplaćeno 1.011,13 EUR više nego što bi bilo da kredit nije konvertiran nego da se plaćao po početnim uvjetima,

- da su u izračune prema zahtjevu tužitelja uključeni i tzv. negativni iznosi preplata te ukupan iznos izračunate preplate prebije s priznatim iznosom preplate iz konverzije,

- da je konverzija kredita provedena sukladno ZID ZPK ( NN 102/2015),

- da je tuženik tijekom konverzije za zatvaranje obveza po kreditima iskoristio sve uplate koje je tužitelj vršio uključujući i uplate koje proizlaze temeljem promjena kamatnih stopa i tečaja,

- da prema simuliranom kreditu koristeći fiksnu kamatnu stopu koja je važila za kunske kredite u trenutku isplate do konverzije proizlazi da bi tužitelj temeljem kamatnih stopa imao manjak od 34.003,20 HRK u odnosu na realno uplaćenu dok bi i dalje imao preplatu temeljem tečaja iz prethodnog izračuna od 63.370,39 HRK što bi značilo da bi ukupna preplata u odnosu na takav simulirani kunski kredit iznosila 29.367,19 HRK.

86. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka smatrajući da je isti dan stručno i objektivno u skladu sa zadatcima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, kao i da je vještak u svom nalazu dao odgovore na sva postavljena pitanja.

87. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 24.10.2025. uskladio tužbeni zahtjeva na način da je tražio isplatu u iznosu od 4.928,61 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate, kao i da mu tuženik nadoknadi troškove postupka.

88. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka prigovarajući izračunu razlike za period nakon konverzije s obzirom da tužitelj ne osporava provedenu konverziju, pa je u tom dijelu izračun bespredmetan. Nadalje, tuženik je predložio da se naloži vještaku da dostavi očitovanje je li izračunom za period do konverzije prebijen s preplatom iz konverzije „ iskorišten“ cjelokupni iznos zatezne kamate na sve pojedinačne iznose preplate za cijeli period do konverzije ili samo zatezne kamate na preplaćene anuitete do 30.6.2012. U očitovanju od 18.prosinca 2025. vještak navodi da je tužitelj ispravno isčitao nalaz i mišljenje i shodno tome postavio tužbeni zahtjev. U prijeboj su uključene samo zatezne kamate do 30.9.2015. na iznose preplata do 30.6.2012. Na navedeno očitovanje vještaka tuženik se nije očitovao.

89. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

90. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.

91. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF. Međutim, iz iskaza tužitelja proizlazi da ga djelatnik banke s kojim je razgovarao o uvjetima uzimanja predmetnog kredita nije upozorio na nikakve rizike vezano uz uzimanje kredita u CHF već nasuprot tome da mu je bilo rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu, a uz to navodi tuženika nisu se mogli provjeriti saslušanjem djelatnika istog, s obzirom da je tuženik odustao od saslušanja svoje djelatnice IK.

92. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

93. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.

94. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

95. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate. U tužbi je tražio da mu tuženik isplati iznos od 39.228,28 HRK ( 5.206,48 EUR), da bi nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev tražeći isplatu od 4.928,61 EUR. Tuženik se nije očitovao na takvo smanjenje tužbenog zahtjeva u roku od 15 dana od kad mu je specificiran tužbeni zahtjev dostavljen na očitovanje. Slijedom navedenog smatra se da je tuženik pristao na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl.193. st.2. Zakona o parničnom postupku.

96. Kako je u postupku utvrđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO.

97. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.

98. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

99. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

100. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7.t.1 Tarife) u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 16.9.2020., 24.10.2025. ( Tbr.8.t.1. Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 26.11.2019., 1.7.2025. ( Tbr.8.3. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 8.10.2020., 3.4.2025., 24.3.2026. ( Tbr. 9.t.1. Tarife) za svako ročište u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 27.1.2026. – odgoda u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.500,00 eura, a kojem iznosu treba dodati iznos pripadajućeg PDV-a od 375,00 eura, te trošak izračuna po vještaku Natalije Jambrečić od 82,95 eura, predujam za vještačenje sudskog vještaka Mikac Matiju u iznosu od 331,81 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 98,48 eura što ukupno iznosi 2.388,34 eura. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu 16.12.2025. koje ročište nije bilo ni zakazano. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.388,34 eura.

Čakovec, 8.svibnja 2026.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.