REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U SINJU
Broj: P-3431/2019-32
Petrovac 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
RJEŠENJE
I
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Anamariji Biočić Siničić, odvjetnici u Solinu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. RIJEKA, JADRANSKI TRG 3A, OIB: 23057039320, koje zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partnneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, 08. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
II. Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužitelja LL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Anamariji Biočić Siničić, odvjetnici u Solinu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. RIJEKA, JADRANSKI TRG 3A, OIB: 23057039320, sukladno podnesku tužitelja od 05. prosinca 2025. godine.
p r e s u d i o j e :
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103010863 dana 02. lipnja 2006.g., ovjeren kod javnog bilježnika Mire Rubić, Split pod br.OU-368/06-1 dana 05. lipnja 2006.g., koji glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke “.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., tužitelju, na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 2.263,90 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate s tim da zakonska zatezna kamata do 31.12.2022. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.1.2023. do 31.12.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. god. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja
Europske središnje banke, i to:
na iznos od 31,33 eur od 15.04.2009. do isplate
na iznos od 31,28 eur od 13.05.2009. do isplate
na iznos od 30,78 eur od 16.06.2009. do isplate
na iznos od 31,00 eur od 16.07.2009. do isplate
na iznos od 30,70 eur od 14.08.2009. do isplate
na iznos od 31,09 eur od 15.09.2009. do isplate
na iznos od 30,70 eur od 15.10.2009 do isplate
na iznos od 31,04 eur od 16.11.2009. do isplate
na iznos od 30,90 eur od 15.12.2009. do isplate
na iznos od 31,66 eur od 15.01.2010. do isplate
na iznos od 32,08 eur od 15.02.2010. do isplate
na iznos od 32,00 eur od 15.03.2010. do isplate
na iznos od 32,50 eur od 15.04.2010. do isplate
na iznos od 33,30 eur od 14.05.2010. do isplate
na iznos od 33,33 eur od 15.06.2010. do isplate
na iznos od 34,62 eur od 16.07.2010. do isplate
na iznos od 36,31 eur od 15.09.2010. do isplate
na iznos od 35,59 eur od 21.09.2010. do isplate
na iznos od 35,16 eur od 15.10.2010. do isplate
na iznos od 35,40 eur od 15.11.2010. do isplate
na iznos od 36,77 eur od 15.12.2010. do isplate
na iznos od 37,38 eur od 14.01.2011. do isplate
na iznos od 37,20 eur od 16.03.2011. do isplate
na iznos od 36,44 eur od 14.04.2011. do isplate
na iznos od 37,36 eur od 06.05.2011. do isplate
na iznos od 39,05 eur od 15.06.2011. do isplate
na iznos od 41,14 eur od 15.07.2011. do isplate
na iznos od 43,51 eur od 06.08.2011. do isplate
na iznos od 39,99 eur od 14.09.2011. do isplate
na iznos od 39,05 eur od 07.10.2011. do isplate
na iznos od 26,63 eur od 07.11.2011. do isplate
na iznos od 26,32 eur od 05.12.2011. do isplate
na iznos od 26,86 eur od 05.01.2012. do isplate
na iznos od 27,28 eur od 06.02.2012. do isplate
na iznos od 27,23 eur od 06.03.2012. do isplate
na iznos od 26,97 eur od 13.04.2012. do isplate
na iznos od 27,17 eur od 15.05.2012. do isplate
na iznos od 27,29 eur od 14.06.2012. do isplate
na iznos od 27,06 eur od 09.07.2012. do isplate
na iznos od 27,15 eur od 06.08.2012. do isplate
na iznos od 26,62 eur od 10.09.2012. do isplate
na iznos od 26,77 eur od 05.10.2012. do isplate
na iznos od 27,06 eur od 06.11.2012. do isplate
na iznos od 26,90 eur od 05.12.2012. do isplate
na iznos od 26,99 eur od 14.01.2013. do isplate
na iznos od 26,81 eur od 06.02.2013. do isplate
na iznos od 26,70 eur od 08.03.2013. do isplate
na iznos od 27,11 eur od 15.04.2013. do isplate
na iznos od 26,81 eur od 06.05.2013. do isplate
na iznos od 26,30 eur od 05.06.2013. do isplate
na iznos od 26,27 eur od 09.07.2013. do isplate
na iznos od 26,40 eur od 02.08.2013. do isplate
na iznos od 26,60 eur od 10.09.2013. do isplate
na iznos od 26,96 eur od 09.10.2013. do isplate
na iznos od 26,82 eur od 13.11.2013. do isplate
na iznos od 26,95 eur od 05.12.2013. do isplate
na iznos od 26,87 eur od 03.01.2014. do isplate
na iznos od 27,15 eur od 06.02.2014. do isplate
na iznos od 27,25 eur od 12.03.2014. do isplate
na iznos od 27,05 eur od 05.05.2014. do isplate
na iznos od 26,95 eur od 13.05.2014. do isplate
na iznos od 26,97 eur od 12.06.2014. do isplate
na iznos od 27,16 eur od 14.07.2014. do isplate
na iznos od 27,07 eur od 13.08.2014. do isplate
na iznos od 27,10 eur od 12.09.2014. do isplate
na iznos od 27,20 eur od 14.10.2014. do isplate
na iznos od 27,42 eur od 12.11.2014. do isplate
na iznos od 27,48 eur od 14.12.2014. do isplate
na iznos od 27,46 eur od 18.12.2014. do isplate
na iznos od 27,14 eur od 06.02.2015. do isplate
na iznos od 27,14 eur od 06.03.2015. do isplate
na iznos od 27,14 eur od 07.04.2015. do isplate
na iznos od 27,14 eur od 08.05.2015. do isplate
na iznos od 27,14 eur od 05.06.2015. do isplate
na iznos od 27,14 eur od 06.07.2015. do isplate
na iznos od 5,62 eur od 04.08.2015. do isplate
na iznos od 5,62 eur od 07.09.2015. do isplate
sve to u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103010863 dana 02. lipnja 2006.g., ovjeren kod javnog bilježnika Mire Rubić, Split pod br.OU-368/06-1 dana 05. lipnja 2006.g., koji glasi: "93.000,00 CHF ( devedesettritisuće CHF ) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.
IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103010863 dana 02. lipnja 2006.g., ovjeren kod javnog bilježnika Mire Rubić, Split pod br.OU-368/06-1 dana 05. lipnja 2006.g., koji glasi: "Iznos anuiteta = 827,84 CHF (osamstovadesetsedamCHF/iosamdesetčetiri100). VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni trpškovi ) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom ovog Ugovora korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."
V. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., tužitelju, zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti iznos od 10.945,93 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate, s tim da zakonska zatezna kamata do 31.12.2022. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.1.2023. do 31.12.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. god. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to: na iznos od 4,42 eur od 18.03.2008. do isplate
na iznos od 9,64 eur od 17.11.2008. do isplate
na iznos od 36,40 eur od 15.01.2009. do isplate
na iznos od 45,61 eur od 18.02.2009. do isplate
na iznos od 18,18 eur od 17.03.2009. do isplate
na iznos od 26,38 eur od 15.04.2009. do isplate
na iznos od 25,46 eur od 13.05.2009. do isplate
na iznos od 16,98 eur od 16.06.2009. do isplate
na iznos od 20,76 eur od 16.07.2009 do isplate
na iznos od 15,60 eur od 14.08.2009. do isplate
na iznos od 22,27 eur od 15.09.2009. do isplate
na iznos od 15,56 eur od 15.10.2009. do isplate
na iznos od 21,43 eur od 16.11.2009. do isplate
na iznos od 18,98 eur od 15.12.2009. do isplate
na iznos od 32,03 eur od 15.01.2010. do isplate
na iznos od 39,18 eur od 15.02.2010. do isplate
na iznos od 37,86 eur od 15.03.2010. do isplate
na iznos od 46,37 eur od 15.04.2010. do isplate
na iznos od 60,08 eur od 14.05.2010. do isplate
na iznos od 60,56 eur od 15.06.2010. do isplate
na iznos od 82,49 eur od 16.07.2010. do isplate
na iznos od 111,44 eur od 15.09.2010. do isplate
na iznos od 99,18 eur od 21.09.2010. do isplate
na iznos od 91,83 eur od 15.10.2010. do isplate
na iznos od 95,84 eur od 15.11.2010. do isplate
na iznos od 119,33 eur od 15.12.2010. do isplate
na iznos od 129,76 eur od 14.01.2011. do isplate
na iznos od 126,73 eur od 16.03.2011. do isplate
na iznos od 113,62 eur od 14.04.2011. do isplate
na iznos od 129,43 eur od 06.05.2011. do isplate
na iznos od 158,28 eur od 15.06.2011. do isplate
na iznos od 193,94 eur od 15.07.2011. do isplate
na iznos od 234,46 eur od 06.08.2011. do isplate
na iznos od 174,42 eur od 14.09.2011. do isplate
na iznos od 158,19 eur od 07.10.2011. do isplate
na iznos od 165,47 eur od 07.11.2011. do isplate
na iznos od 157,62 eur od 05.12.2011. do isplate
na iznos od 171,40 eur od 05.01.2012. do isplate
na iznos od 181,88 eur od 06.02.2012. do isplate
na iznos od 180,58 eur od 06.03.2012. do isplate
na iznos od 174,07 eur od 13.04.2012. do isplate
na iznos od 179,16 eur od 15.05.2012. do isplate
na iznos od 182,08 eur od 14.06.2012. do isplate
na iznos od 176,30 eur od 09.07.2012. do isplate
na iznos od 178,76 eur od 06.08.2012. do isplate
na iznos od 165,26 eur od 10.09.2012. do isplate
na iznos od 169,12 eur od 05.10.2012. do isplate
na iznos od 176,42 eur od 06.11.2012. do isplate
na iznos od 172,35 eur od 05.12.2012. do isplate
na iznos od 174,51 eur od 14.01.2013. do isplate
na iznos od 169,95 eur od 06.02.2013. do isplate
na iznos od 167,37 eur od 08.03.2013. do isplate
na iznos od 177,68 eur od 15.04.2013. do isplate
na iznos od 170,00 eur od 06.05.2013. do isplate
na iznos od 157,03 eur od 05.06.2013. do isplate
na iznos od 156,42 eur od 09.07.2013. do isplate
na iznos od 159,68 eur od 02.08.2013. do isplate
na iznos od 164,79 eur od 10.09.2013. do isplate
na iznos od 173,77 eur od 09.10.2013. do isplate
na iznos od 170,18 eur od 13.11.2013. do isplate
na iznos od 173,55 eur od 05.12.2013. do isplate
na iznos od 171,58 eur od 03.01.2014. do isplate
na iznos od 178,73 eur od 06.02.2014. do isplate
na iznos od 181,24 eur od 12.03.2014. do isplate
na iznos od 176,19 eur od 05.05.2014. do isplate
na iznos od 173,49 eur od 13.05.2014. do isplate
na iznos od 174,08 eur od 12.06.2014. do isplate
na iznos od 178,83 eur od 14.07.2014. do isplate
na iznos od 182,19 eur od 13.08.2014. do isplate
na iznos od 182,79 eur od 12.09.2014. do isplate
na iznos od 185,44 eur od 14.10.2014. do isplate
na iznos od 191,10 eur od 12.11.2014. do isplate
na iznos od 192,65 eur od 14.12.2014. do isplate
na iznos od 191,98 eur od 18.12.2014. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 06.02.2015. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 06.03.2015. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 07.04.2015. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 08.05.2015. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 05.06.2015. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 06.07.2015. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 04.08.2015. do isplate
na iznos od 193,00 eur od 07.09.2015. do isplate
sve u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. da tužitelju na ime razlike glavnice u konverziji do dana 30.09.2015. g. isplatiti iznos od 3.625,51 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01.10.2015. godine pa do isplate, s time da zakonska zatezna kamata do 31.12.2022. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.1.2023. do 31.12.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. god. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve to u roku od 15 dana.
VII. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja s osnove manje plaćenih iznosa u iznosu od 2.921,47 kn, s pripadajućim zateznim kamatama.
VIII. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.224,34 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovom sudu 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi ništetnosti i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, da je temeljem tog Ugovora tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, da su u Ugovoru sadržane nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a prema već dovršenim postupcima koji su se vodili o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a čime je zbog razlike u kamati došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan. Tužitelj u tužbi navodi da je se tužitelj obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima uz redovnu kamatu koja je određena kao promjenjiva u skladu s promjenama Odluke Banke, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,25 % godišnje, te je tuženik jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja mijenjao kamatnu stopu čime je zbog razlike u kamati došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Također, u tužbi se tužitelj poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. 06. 2014., te presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, između stranaka je sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je tuženik omogućio tužitelju predmetni ugovor o kreditu konvertirati iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR prilikom čega je tužitelj trebao biti izjednačen s korisnicima kredita koji su u isto vrijeme ugovarali kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima. Međutim, unatoč činjenici što je provedba konverzije kredita trebala predstavljati temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u švicarskim francima tužitelj i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer tužitelj smatra da nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
3. U odgovoru na tužbu tuženik u prvom redu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik navodi da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5103010863 od 1. lipnja 2006. godine, za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta čime su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 62.641,26 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih kamata, tečajnih razlika i razlike glavnice. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.
3.1 Tuženik u prvom redu ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
3.2. Tuženik ističe prigovor statusa tužitelja kao potrošača. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
3.3. Tuženik ističe prigovor nepostojanja pravnog interesa tužitelja utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Naime, tuženik navodi da Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 25. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.
3.4. Tuženik se poziva na mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu C-567/20 te odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20. Početkom veljače 2022. g. objavljeno je Mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu C-567/20 (predmet koji se po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi po pitanju konvertiranih kredita). U tom mišljenju nezavisna odvjetnica u toč. 46. -52. iznosi pravni stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Tako je Sud EU u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je nezavisna odvjetnica zaključila u svom mišljenju, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
3.5. Tuženik u pogledu informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
3.6. Tuženik o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.
3.7. Tuženik prigovara i zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
3.8. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja – manje plaćenih iznosa s osnove tečaja. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.921,47 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).
4. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 05. prosinca 2025. (list 419- 425 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja.
5. Podneskom od 17. prosinca 2025. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva navodeći da kako je tužbom od 11. lipnja 2019. potraživan iznos od 45.425,99 kuna s osnove tečajnih razlika zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i iznos od 5.686,32 kune s osnove promjenjive kamatne stope zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te 11.528,95 kuna na ime razlike u glavnici nakon provedene konverzije, tuženik ističe da je tužitelj podneskom od 05. prosinca 2025. preinačio tužbeni zahtjevna način da sada potražuje isplatu iznosa od 10.845,93 EUR s osnove tečajnih razlika sa pripadajućim zateznim kamatama i iznos od 2.263,90 EUR s osnove promjenjive kamatne stope zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te 3.625,51 EUR na ime razlike u glavnici nakon provedene konverzije. Tuženik se protivi učinjenoj preinaci. Ujedno, tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na preinačeni (povišeni) tužbeni zahtjev.
6. Uzimajući u obzir da je tužitelj nakon provedenog vještačenja povećao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a u pogledu koje preinake nisu nastali posebni troškovi postupka, sud je temeljem članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
7. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S obzirom da je u konkretnom slučaju preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja, te se temelji na istoj činjeničnoj osnovi, uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, podnošenjem tužbe u ovom sporu, prekinuta je zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanje zahtjeva).
8. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:
- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana, 01. lipnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/51401652- 5103010863, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 02. lipnja 2006, kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa namjenom hipotekarni krediti građana, gotovinski kredit uz hipoteku, sa ugovorenim rokom vraćanja od 216 mjeseci, uz valutnu klauzulu, uz kamatnu stopu koja je promjenjiva i u trenutku sklapanja Ugovora iznosi 8,250 % godišnje, te se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke,
- da su stranke 25. 01. 2016. sklopile Aneks broj 01 Ugovora o kreditu broj: 5103010863, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je reguliran izračun konverzije otplata obveza p kreditu iz Osnovnog ugovora u CHF tako što je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR,
- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,
9. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.
13. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.
14. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
16. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP
17. U nalazu i mišljenju vještaka Ines Lozić, Centar za ještačenja d. o. o. Split iz lipnja 2025. godine se navodi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja: Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope na više u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 2.263,90 EUR . Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 10.945,93 EUR. Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu, posljedično na rast kamatne stope i rast tečaja iznosi 13.209,83 EUR. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30.09.2015.g. iznosila 288.045,23 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 315.361,66 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 27.316,43 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije daje iznos od 3.625,51 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja na dan sklapanja Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu u iznosu 6.766,53 EUR, odnosno na dan izračuna konverzije (30.09.2015.g.) utvrđena je preplata u iznosu od 49.882,57 kn što primjenom tečaja na dan izračuna konverzije daje iznos od 6.535,91 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 4.341,18 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana izračuna konverzije iznosio 2.425,35 EUR. Nadalje pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 1.200,16 EUR.
18. Tuženik je u svom očitovanju na vještvo vještakinje Ines Lozić naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim predlaže da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).
19. U svom očitovanju od 30. siječnja 2026. na prijedlog tuženika vještakinja Ines Lozić je navela da kako je već prethodno navedeno u nalazu i mišljenju sklopljen je Aneks broj 1 25. 01. 2016. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice na otplatu na dan 30. 09. 2015.g. u iznosu od 41.320,55 EUR što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30. 09. 2015.g. iznosi 315.361,66 kn. Aneksom uz Ugovor kojim je povedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja u iznosu od 6.796,15 EUR. Tuženik je sve uplate po kreditu u CHF koje je tužitelj uplaćivao u kunama preračunavao u EUR kao da su se uplate odnosile za anuitete po simuliranom kreditu u EUR. Utvrđenja iz nalaza vještaka, iznosi ukupno iskazane preplate, u nalazu i mišljenju od 17. lipnja 2025. godine za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nisu mogle mijenjati kamatna stopa ni tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama temelje simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveza za anuitete u CHF uplatama u kn.
20. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
21. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
22. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa broj 01 Ugovora o kreditu broj 5103010863 od 25. 01 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Aneksu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
23. Stoga, tužitelj unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.
24. Takvo pravno shvaćanje, suprotno stajalištu tuženika, u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., TL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.
25. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.
26. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke.
27. Sklapanjem Dodatka/Sporazuma kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 01. lipnja 2006. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF.
28. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, odnosno da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO. Vještak stoga jasno navodi da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. 29 . U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
30. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena ovom sudu neposredno dana, 11. lipnja 2019., kako i proizlazi iz štambilja prijamne pisarnice Općinskog suda u Splitu, zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.
31. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na valutu CHF, a niti da bi tužitelja upoznavao sa mogućim rizicima promjene tečaja valute na štetu tužitelja, kao niti o promjeni kamatne stope i uvjetima promjene kamatne stope, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi obiteljske kuće u kojoj dan danas živi i koja nije nikada korištena u druge svrhe. U banci su mu odmah sugerirali da je kredit u švicarskim francima najsigurniji, jer je CHF najsigurnija valuta iza austrijskog šilinga. On i supruga, koja mu je bila sudužnik su išli na povjerenje i smatrali su da će im banka ponuditi najpovoljniju opciju koja odgovara njegovim primanjima. Nije mu ponuđen kredit ni u kojoj drugoj valuti. Ugovoren je anuitet od 2.800,00 kuna mjesečno, ali se nakon nekog vremena isti popeo na iznos 5.800,00 kuna što ga je dovelo do ruba egzistencije. Nije mogao pregovarati o visini kamatne stope. U banci ga nisu upozorili na bilo kakve rizike te da neće biti nikakvih problema i da ništa ne brine. Odredbe Ugovora su mu bile jasne do te mjere što je očekivao da anuitet neće rasti preko 3.000,00 kuna jer im je on objasnio da više od toga ne može podnijeti.
32. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se radi o namjenskom hipotekarnom kreditu građana, gotovinski kredit uz hipoteku (čl. 3. Ugovora), da je tužitelj kredit utrošio u obiteljsku kuću u kojoj dan danas živi i koja nije nikada korištena u druge svrhe i koja služi za stanovanja tužitelja i njegove obitelji, a za koju nije utvrđeno da bi služio zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, jer je tužitelj u mirovini, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
33. Neosnovano tuženik tijekom postupka isitiče da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.
34. Neosnovano tuženik žalbom osporava zatraženi tijek zateznih kamata od strane tužitelja ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
35. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja za navesti je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, a koju je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove. Također, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetnih ugovornih odredbi došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete za njih, stoga se banka uopće ne bi mogla pozivati na prigovor radi prebijanja, odnosno nema osnove za uzimanje u obzir negativne razlike.
36. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti za istaći je da je točno da su stranke predmetnim Ugovorom o kreditu čl. 14. st. 5. propisano da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, dakle, Općinski sud u Rijeci.
37. Međutim imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog 5. studenog 2020. broj Su IV- 308/2020, a u kojem da se ističe da je prorogacijska klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud u bitnom zaključuje da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik, pa slijedom tih utvrđenja, kroz primjenu odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je regulirano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države pred kojom druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, ovaj sud je zaključio da je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je tužitelj ima prebivalište u mjestu [adresa], gdje je imao prebivalište i u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, koje mjesto je na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, umirovljenik je te bi mu iz Splita bio otežan odlazak na Općinski sud u Rijeku koja se nalazi od njeovog prebivališta na udaljenosti više od 400 km, te je i sporni Ugovor sklopio u Splitu gdje tuženik ima svoju poslovnu jedinicu, te je i sam tuženik opunomoćio svoje djelatnike u Splitu na zastupanje tužitelja prilikom sklapanja ove vrste Ugovora kako to proizlazi iz punomoći Erste banke od 18. 04. 2005.
38. Također, dodatno, nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi u okviru odredbe čl. 59. ZPP-a, kojom odredbom je regulirano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Radi se o izberivoj mjesnoj nadležnosti.
39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužitelja se odnose na zastupanje po odvjetniku: sastav tužbe 250 bodova, podnesak 05. 12. 2025. 250 bodova, podnesak 27. 02. 2025. 250 bodova, podnesak 25. 04. 2024. 62,50 bodova, podnesak 10. 03. 2025. 62,50 bodova, ročište 06. 03. 2025. 250 bodova, ročište 26. 06. 2025. 250 bodova, ročište 24. 03. 2026. 250 bodova, što pomnoženo sa 2,00 EUR po bodu daje iznos od 3.250,00 EUR, sudske pristojbe za tužbu 129,54 EUR i presudu u iznosu od 214,80 EUR, te trošak vještačenja od 650 EUR, prema rješenju ovog suda posl. br. P-3431/2019-19 od 13. 10. 2025., daje sveukupan iznos troška od 4.224,34 EUR. Troškovi tužitelja su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.).
U Sinju, 08. svibnja 2026. godine
Sudac:
Željko Gusić
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
1. pun. tužitelja,
2. pun. tuženika.
