Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-305/2023-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Saja Oulovski i Nevena Oulovski iz Pakraca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OU Čuljak iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 13. svibnja 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenik punomoćnika tuženika, dana 8. svibnja 2026.

r i j e š i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 8.9.2025. povećanjem tužbenog zahtjeva.

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je ugovor o kreditu od dana 22. rujna 2006. godine broj 9011935831 kao i aneks od dana 17. prosinca 2015. godine i aneks od dana 30.12.2010. godine zaključen između tuženika tužitelja u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka."

II Usvaja se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da isplati tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.919,64 eura sa zakonskim zateznim po stopi od 14 % godišnje tekućom od 31.10.2008. godine do 30. 06. 2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.08.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:

16,20 eura od 10/31/2013 do naplate

84,18 eura od 11/30/2013 do naplate

85,73 eura od 12/31/2013 do naplate

78,69 eura od 1/31/2014 do naplate

80,55 eura od 2/28/2014 do naplate

79,99 eura od 3/31/2014 do naplate

77,80 eura od 4/30/2014 do naplate

76,91 eura od 5/31/2014 do naplate

77,15 eura od 6/30/2014 do naplate

79,97 eura od 7/31/2014 do naplate

82,03 eura od 8/31/2014 do naplate

81,56 eura od 9/30/2014 do naplate

83,52 eura od 10/31/2014 do naplate

84,90 eura od 11/30/2014 do naplate

84,17 eura od 12/31/2014 do naplate

85,14 eura od 1/31/2015 do naplate

85,14 eura od 2/28/2015 do naplate

85,14 eura od 3/31/2015 do naplate

85,14 eura od 4/30/2015 do naplate

85,14 eura od 5/31/2015 do naplate

85,14 eura od 6/30/2015 do naplate

85,14 eura od 7/31/2015 do naplate

85,14 eura od 8/31/2015 do naplate

85,14 eura od 9/30/2015 do naplate,

III Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom u preostalom dijelu do iznosa od 5.915,91 eura (za iznos od 3.996,27 eura).

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da isplati tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 11.917,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. godine do 31.12.2022. godine određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljedne glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 naknaditi tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 3.323,17 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljedne glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 22. rujna 2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:9011935831 za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje stambenog kredita u Zagrebačkoj banci d.d. u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 78.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 120 jednakih mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja po otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 4,15% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Iznos rate kredita prema otplatnom planu bio 798,34CHF, plativo u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Kredit je na rok od 10 godina.

1.1. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje predmetnog ugovora o namjenskom kreditu uz obrazloženje da je za njih najpovoljnije da " uzmu" kredit uz primjenu valutne klauzule a da je za njih varijanta kredita u CHF bolja od kredita u drugoj valuti, a uz to je tužitelju prezentirana tvrdnja daje valuta CHF stabilna i sigurna, što međutim nije odgovaralo istini. Naime, Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, dok istodobno maksimalno štiti i održava na stabilnoj razini tečaj kune u odnosu na valutu euro. Kombinacija primjene valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dovelo je do toga da je rata tužitelju u jednom periodu porasla za više od 60 posto, što je znatni porast njihove obveze u odnosu na stanje kakvo je bilo u vrijeme sklapanja ugovora.

1.2. Tužitelj je dana 17. prosinca 2015. godine bio prisiljen zaključiti aneks ugovoru o kreditu iz toč.1. ove tužbe, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, no međutim izračun je bio sačinjen nepovoljno za tužitelje. Stanje koje je nastalo nakon zaključenja ugovora o kreditu ne predstavlja suštinsku volju ugovornih strana, poglavito tužitelja, jer je pravno i životno nelogično da bi se upustio u ovakav oblik ugovora iz kojeg niti u jednom trenutku neće moći izaći, da je bio pravilno informiran o svim rizicima koji ovakav pravni posao podrazumijeva. Ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule i primjeni kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika bile su nepoštene i dovele su do neravnoteže u obvezama stranaka, što je utvrđeno i u sudskim odlukama, koje su obvezujuće za sud u ovom postupku.

1.3.Tužitelj smatra da je ugovor o kreditu ugovoren s tuženom ništetan zbog ništetne ugovorene odredbe o načinu promjene kamate, jer način promjene kamate određuje cijenu kredita, a cijena je bitni sastojak ugovora bez kojeg ugovor ne može opstati, zbog istodobno ugovorenih ništetni ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, promjenjivoj kamati i metodologiji naplate jednakih anuiteta, koje su sinergijskim djelovanjem uzrokovale suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dužnosti suradnje i načelu jednakih vrijednosti činidaba, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Dakle, svaka od tih ugovornih odredaba zasebno ne mora nužno biti pretpostavkom za ništetnosti ugovora, ali zajedničko sinergijsko djelovanje svih triju ugovornih odredaba razlog je za ništetnost ugovora o kreditu. Osim toga kombinacijom navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi činidba na mjesečnoj razini tužitelju nije bila odrediva, što Ugovor čini ništetnim i u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima. Objekt ugovorne obveze je činidba koja mora biti najmanje odrediva, što je propisano člankom 269. Zakona o obveznim odnosima. Dužnik je dužan platiti kamatu, ali ako je kamata promjenjiva onda se mora ugovoriti zakoniti način promjene kamate, tako da taj način promjene bude odrediv. Naime, tužitelj mora znati izračunati svoju obvezu, ne smije obveza biti promjenjiva odlukom banke koja nije utemeljena na egzaktnim podacima - ti podaci moraju biti jasni Tužitelju, i Tužitelj mora znati u kojim vremenskim razdobljima se obveza mijenja. Budući da je obveza koju čini plaćanje kamate ugovorena tako da se kamata mijenja samovoljnom odlukom banke, u nepoznatim i neugovorenim vremenskim razdobljima, takva obveza jest neodređena i neodrediva, zbog čega je ugovor o kreditu ništetan, što je jasno i nedvojbeno propisano člankom 270. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima. Neodređena je i neodrediva ugovorna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu, bez ugovorenih podataka o načinu određivanja te činidbe. Kako je vidljivo iz sporne ugovorne odredbe u članku 4. ugovora, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke Tužene odnosno na temelju jednostrane odluke samo jedne od ugovornih strana. Osim toga, člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Upravo odredba o načinu promjene kamate jest odredba bez koje ugovor ne može opstati, jer ta odredba određuje cijenu kredita, a upravo cijena kredita jest glavna pobuda Tužene da s Tužiteljem ugovori kredit, inače bi kredit bio besplatan. Dakle, ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamate svakako ima za posljedicu ni5tetnost ugovora o kreditu. Sve naprijed navedeno vrijedi iza vezivanje kredita za valutu CHF. Naime, iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači. To tim više što je u anuitetu sadržan dio glavnice, te dio kamate koji su oboje vezani za tečaj Švicarskog franka.

1.4. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje se da je ugovor o kreditu od dana 22. rujna 2006. godine broj 9011935831 kao i aneks od dana 17. prosinca 2015. godine i aneks od dana 30.12.2010. godine zaključen između tuženika tužitelja u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka.

1.5. Tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije istoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Tužitelj ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule i tzv. razliku glavnica. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli tuženiku prema inicijalnom izračunu preplatio ukupan iznos od 1.938,20 eura/14.603,37 kuna, dok je sa osnove tzv razlike glavnica preplaćen ukupan iznos od 3.871,61 eura/29.170,63 kuna.

1.6. U slučaju da sud ne udovolji tužbenom zahtjevu za ništetnost čitavog Ugovora, tužitelj, predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplati tužitelju iznos od 1.938,20 eura/14.603,73 kuna sa, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, kao i iznos od 3.871,61 eura/29.170,63 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. godine do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Posebno se naglašava da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije. Tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatka ugovoru. Tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011935831 kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", 102/2015) (dalje ZIDZPK). Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011935831 valjan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka. Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen je i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. Kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR. Ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata prema članku 19.c st.5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Tako je došlo do potpune restitucije potrošača. Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena. Također je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita radi promjene valutne klauzule i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan. Svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao). Višak pretplate koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća se potrošaču.U tom pogledu valja naglasiti da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu s naslova glavnice i kamata. Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom (koji zamjenjuje prethodni otplatni plan u CHF). Radi se o plaćanju kredita u EUR kao novog kreditnog odnosa, a koji je utemeljen i određen valjanom pravnom osnovom koja je određena kogentnom zakonskom normom. Suprotno stajalište i usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva kojim bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje restitucijskog zahtjeva ili drugog sličnog zahtjeva, unatoč ugovorenoj konverziji, u skladu sa strogim zakonskim pravilima upravo bi narušilo takovu svrhu konverzije i uspostavljenu ravnotežu između ugovornih strana. Tužitelj se neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž- 6632/17 od 14.6.2018. godine ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.

2.1.Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi. Tužitelj u tužbi navodi kako je u Ugovoru o kreditu prisutna nepoštena ugovorna odredba budući je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom određenoj svrsi. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Jedini je mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i te neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

2.2.Tuženi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i 19 svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje. Izjavljuje se i prigovor prijeboja/ radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži od onog koji kao usporedni određuje tužitelj. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja (3 god), a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Svakako cijeli ugovor nije ništetan obzirom je isti u cijelosti izvršen te je zatvoren 2016 godine.

2.3.Zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica). Novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati; valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule; volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači; Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje; došlo je do potpune restirucije i novacije prilikom sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu i to temeljem zakonom određenog i reguliranog procesa konverzije te bi potraživanje iz ove tužbe bilo protivno zakonu i predstavljalo neosnovano i nezakonito traženje protivno zakonitoj pravnoj osnovi koja se temelji na zakonom određenom procesu konverzije. Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe se i opreza radi prigovor radi prebijanja, a sve kako nema osnova za isplatu i koji se odnosi na sve negativne razlike kada je kamatna stopa bila niže od one koju tužitelj ovom tužbom fiksira i razlike iznosa tečaja kada je isti bio niži od onog kojeg tužitelj fiksira, te u odnosu na već priznatu pretplatu temeljem provedene konverzije sukladno Dodatku čl.5. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u izračun konverzije na dan 30.9.2015., početni otplatni plan,, pregled uplata po kreditu, ugovor o kreditu od 22.9.2006., knjigovodstvenu karticu, dodatak ugovora o kreditu 30.12.2010. i dodatak ugovoru o kreditu od 17.12.2015., plan otplate, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 31.7.2025. te ostale priloge i podneske spisu. Sud je saslušao svjedoka RF i tužitelja HF.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je dana 22.09.2006. godine sklopljen je Ugovor o kreditu broj 9011935831 između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i HF kao korisnika kredita, u kunskoj protuvrijednosti od 78.300,00 CHF, na rok otplate od 10 godina, sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,15% godišnje, te iznos anuiteta od 798,34CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim 30. prosinca 2010. godine, produžen je rok otplate nedospjele glavnice kredita sa 120 na 229 mjeseci.

5. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 17.12. 2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

6. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

7. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

7.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

7.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

8. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

9. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti u cijelosti Ugovora o kreditu od dana 22. rujna 2006. godine broj 9011935831 kao i aneksa od dana 17. prosinca 2015. i od 20.12.2010. godine zaključen između tuženika kao kreditora s jedne strane i tužitelja kao korisnika kredita, s druge strane te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka. U slučaju da sud ne udovolji ovom zahtjevu za ništetnost čitavog ugovora tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.915,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te da isplati tužitelju iznos od 11.917,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. pa do isplate.

10. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

10.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.

12. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

12.1. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

13. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

14. Tuženik osporava da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača.

15. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koji je sklopio ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

15.1. HF, po zanimanju elektrotehničar, iskazao je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu 2006. godine radio u MORH-u na poslovima razminiranja. 2015. godine je otišao u mirovinu i nije bio nikada nositelj OPG-a niti obavljao kakvu drugu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Sredstva kredita je utrošio kako bi zatvorio ranije zaključeni kredit u Zagrebačkoj banci d.d. i za adaptaciju kuće u kojoj je stanovao i u koju su useli 2005. godine Nikad nije iznajmljivao ovu kuću i danas u njoj živi. Prilikom podizanja kredita u banci tuženika ne sjeća se jesu li mu nuđeni krediti i u drugim valutama, ali sjeća se da mu je ponuđen kredit u CHF koji je imao najpovoljniju kamatu i u banci su mu rekli da 99% građana podiže taj kredit. On je želio podići u iznosu od 50.000,00 eura i bilo mu je svejedno da li je to protuvrijednost u CHF, jenima ili nekoj drugoj valuti. Njemu bankar prilikom zaključenja ugovora o kreditu ništa nije pojašnjavao niti objašnjavao, a osobito ne koje su ekonomske posljedice i rizičnost tečaja u valuti CHF, niti mu je objasnio parametre formiranja kamatne stope. Pročitao je ugovor prilikom potpisivanja ali obzirom da je elektrotehničke struke nije previše razumio sve ugovorne odredbe. Nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora već je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu koju je dobio u okviru svojih platežnih mogućnosti. Bio je prisiljen zaključiti ugovor o konverziji jer mu je rata kredita sa 2.000,00 do 3.000,00 kuna porasla preko 6.000,00 kuna i da je znao ne bi podigao ovakav kredit.

16. Svjedok RF iskazala je da je 2006. godine bila zaposlenik tuženika i da zna da je tužitelj klijent njihove banke ali ne sjeća se da li je ona zaključila s tužiteljem predmetni ugovor o kreditu. Oni su u to vrijeme za stambene kredite nudili kredite u 3 valute i to euru, kuni i CHF. U to vrijeme su krediti u CHF bili najpovoljniji u odnosu na tečaj i kamatu. Klijentima su nudili sve kredite koje su imali u ponudi, a konačna odluka je bila na klijentu. Kad ju se pita je li klijentima objašnjavala ekonomske posljedice i rizičnost sklapanja kredita u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF odgovorila je da su klijentima objasnili da se anuitet može mijenjati jer nije bila fiksna kamatna stopa a u odnosu na kretanje tečaja nisu znali na koji način će dalje tečaj reagirati na tržište. U to vrijeme klijenti nisu mogli pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora, već ono što su imali u ponudi su mogli prihvatiti ili ne prihvatiti.

17. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

18. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

19. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

20. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

21. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

22. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

23. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

24. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu Poslovni broj: klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

25. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

26. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

27. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

28. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

29. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

31. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

32. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 22. rujna 2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te valutna klauzula vezana uz CHF, nepoštene, posljedica je čega ništetnost odredbi.

32.1.Međutim ništetnost pojedinih odredbi ne povlači za sobom nišetetnost cijelog ugovora u skladu s čim je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti čitavog ugovora o kreditu i dodataka ugovoru, pa je odlučeno kao u točki I izreke presude.

32.2. Odlučujući o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatu, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

33. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

34. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Uvidom u Aneks ugovoru o kreditu od 17.12.2015. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eure. Člankom . aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.903,29 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tuženika. Ugovorne strane su utvrdile da je na isti dan po predmetnom kreditu uplaćeno više u iznosu 3.942,40 eura odnosno 30.110,08 kuna.

36. Radi utvrđenja koliko je tužitelj više platio zbog rasta tečaja CHF unutar svakog mjesečnog anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan korištenja kredita za period od početka otplate kredita do dana izvršenja konverzije, te utvrđenja razlike nedospjele glavnice kredita u CHF na dan konverzije provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

36.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 31.7.2025. sudski vještak je utvrdio da je dana 22.09.2006. godine sklopljen je Ugovor o kreditu broj 9011935831 između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i VF kao korisnika kredita, u kunskoj protuvrijednosti od 78.300,00 CHF, na rok otplate od 10 godina, mjesečnu otplatu na 120 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,15% godišnje, te iznos anuiteta od 798,34CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim 30. prosinca 2010. godine, produžen je rok otplate nedospjele glavnice kredita sa 120 na 229 mjeseci. Srednji tečaj banke na dan isplate kredita dana 09.10.2006. godine je iznosio 4,656138 kuna. Tijekom otplate kredita, značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita. Sudski vještak je izračunao da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 44.573,57 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 5.915,93 eura (tablica 1, stupac 14). Nakon umanjenja za utvrđeni višak u iznosu od 30.110,08 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, utvrđujem da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 14.463,49 kuna (tablica 1, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 1.919,64 eura (tablica 1, stupac 17). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 3.218,98 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 427,23 eura (tablica 1, stupac 15). Više utvrđena tečajna razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. kod konverzije kredita iznosi 89.792,99 kuna, što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 11.917,58 eura. Pregledom izračuna konverziju kredita nije uočio nepravilnosti u izračunu prema zakonskim odredbama ZIDZPK/15, a utvrđena preplata u konverziji je priznata tužitelju na način da je nakon sklapanja Dodatka ugovora koristio za podmirenje 50% budućih anuiteta sve do iskorištenja utvrđenog iznosa preplate. Za svaku ratu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

37. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

37.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

38. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

39. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 5.915,93 eura.

40. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i dodataka ugovoru o kreditu zatražio isplatu iznosa od 5.915,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate počev od 31.10.2008. na dalje, te iznosa od 11.917,58 eura na ime razlike nedospjele glavnice kredita na dan konverzije sa zakonskom zateznom kamatom od 30.9.2015. do isplate.

40.1. Sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 8. rujna 2025. godine povećanjem tužbenog zahtjeva obzirom je to svrsishodno za konačno rješavanje pravnog odnosa među strankama, te sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021.

41. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.919,64 eura stekao bez osnove, koji iznos je razlika preplate kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita umanjen za iznos priznat u konverziji, sud nalazi da je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev po ovoj osnovi osnovan te ga je usvojio za navedeni iznos od 1.919,64 eura, dok ga je odbio za preostali iznos do iznosa postavljenog u tužbi od 5.915,91 eura, dakle odbio ga je za iznos od 3.996,27 eura. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada su anuiteti kredita dospijevali i kada ih je tužitelj plaćao za svaki pojedini preplaćeni anuitet koji nije priznat u konverziji ( tablica 1 stupac 17) pa do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki II i III izreke presude.

41.1.Sud nalazi osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku nedospjele glavnice kredita u CHF na dan konverzije koja prema nalazu i mišljenju vještaka na dan 30.9.2015. iznosi 11.917,58 eura. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke.

42. U odnosu na prigovor prijeboja istaknut u odgovoru na tužbu u odnosu na razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) sud nije izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323. ZOO koja popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku.

43. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

44. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

44.1. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu preplaćenih iznosa sa osnove valutne klauzule vezane uz CHF, a tužba je podnesena sudu 13. lipnja 2023.

44.2. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

44.3. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

44.4. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

44.5. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

44.6. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

44.7. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P-1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

44.8. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 13.lipnja 2023., to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, nije prošao rok od 5 godina.

45. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154.stavak 2. Zakona o parničnom postupku, obzirom je tužitelj djelomično uspio u parnici. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištima održanima 11.1.2024., 21.5.2024. i 26.3.2026. u iznosu od 500,00 eura za svaki, sastav podneska od 3.1.2024. i od 4.9.2025. u iznosu od 500,00 eura za svaki što uz obračunati PDV od 25% iznosi 3.750,00 eura. Obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu od 78%, sud je priznao tužitelju s ove osnove trošak u iznosu od 2.925,00 eura. Sud je nadalje kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, tako da je priznao i dosudio ukupan trošak tužitelju u iznosu od 3.323,17 eura.

46. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 8. svibnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. ZOU Saja Oulovski i Nevena Oulovski iz Pakraca

2. Odvjetnica Maja Čuljak iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte