Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pn-251/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, zastupan po punomoćniku ĐZ, dipl.iur., zaposleniku, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, zastupan po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka, uz javnu objavu dana 8. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, iznos od 11.559,80 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka, a za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa ko ja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, da tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, naknadi prouzročeni parnični trošak od 500,00 eura (petstoeura) sa zateznom kamatom tekućom od dana 8. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali zahtjev tuženika za naknadu troška od 81,02 eura (osamdesetjedaneurodvacenta) s pripadajućom zateznom kamatom, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika dana 25. studenog 2025. podnio tužbu radi naknade štete koju obrazlaže navodeći da je njegov osiguranik ŽZ zadobio teške tjelesne ozljede (prijelom potkoljenice) u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 16.08.2006. upravljajući motociklom „Kawasaki“ u pravcu Sarvaša, te je u jednom trenutku pored njega skrenulo osobno vozilo „Renault Laguna“ koje je bilo obvezno osigurano kod tuženika (polica broj [broj police]) kojim je upravljao SZ kojeg isti nije mogao izbjeći, već je udario u vozilo istoga. Prometnu nesreću je skrivio SZ koji je proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-949/2006. Po tom osnovu priznao je svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu rješenjem HZMO Područna služba u Osijeku broj spisa 198289 od 15.10.2008. počevši od 29.05.2008. Po navedenom osnovu je već potraživao od tuženika naknadu štete za razdoblje od 1.09.2020 – 31.08.2023., a zadnju tužbu je podnio 3.10.2023. koji je postupak u tijeku po njegovu zahtjevu za dopuštenje revizije.

1.1. Tužitelj navodi da isplatom invalidske mirovine priznate po osnovu povrede na radu za njega nastaje šteta. Za razdoblje od 1.09.2023. do 31.10.2025. svom osiguraniku ŽZ je isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 11.559,80 eura. Stoga potražuje od tuženika da mu naknadi štetu u utuženom iznosu sukladno odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („NN“ 157/13, 151/14 i dalje), odnosno čl. 156., 159. i 165. Zakona o mirovinskom osiguranju („NN“ broj 96/25).

1.2. Tijekom postupka tužitelj navodi da nema mjesta primjeni Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, nego se ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, kao posebni i kasniji zakon.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne spori štetni događaj od 16.08.2006., kao niti svoju pasivnu legitimaciju, budući je izdao policu od osiguranja auto odgovornosti za osobno vozilo krivca predmetnoga štetnoga događaja , kao i da se pred Općinskim sudom vodio po istom pravnom osnovu za prethodno razdoblje parnični postupak broj Pn-143/2023 koji je u tijeku po zahtjevu tužitelja za dopuštenje revizije, ali osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja na ime naknade štete. Nesporno je da tužitelj naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, pa stoga smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 27. st. 3. ZOOP, prema kojoj bi njegova obveza postojala samo u slučaju da postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, kod čega nije sporno da se osiguraniku tužitelja isplaćuje invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu, pa ne postoji razlika u razmjernom iznosu mirovine budući je osiguraniku tužitelja I.Đ. za utuženo razdoblje isplaćivanja invalidska mirovina za slučaj povrede na radu. Budući se u ovom predmetu radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila to se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati promjenom materijalno-pravnih normi koje se odnose na osiguravajuće društvo a to su odredbe ZOOP/05. Kao osiguratelj vozila štetnika, ne nalazi se u istom pravnom statusu kao sam vozač – štetnik. osiguravajuća društva nisu štetnici već samo odgovaraju za štetnika (konkretnom vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Budući osiguranik tužitelja I.Đ. prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu čl. 27. ZOOP-a imao pravo potraživati od tuženika, već bi imao pravo potraživati samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu bila odobrena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike. Iz tužbe proizlazi da se radi o povredi na radu jer je osiguranik tužitelja nastradao na putu do posla te mu je priznata invalidska mirovina po osnovu povrede na radu, pa nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati od njega. Osporava visinu potraživanja, jer tužitelj ničim ne dokazuje činjenicu isplate iznosa invalidske mirovine u zahtijevanom iznosu, jer priložena materijalna dokumentacija HZMO predstavlja internu ispravu, a ne javnu ispravu. Osporava uzročno-posljedičnu vezu između odlaska u mirovinu osiguranika tužitelja I.Đ. i prometne nezgode od 16.08.2006.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku (broj spisa 198289) od 15.10.2008. (list 3. -6.), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (list 6.-9.), Mišljenje Stručnog povjerenstva ta reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 27.08.2008. (list 10. -11.), Prijavu o ozljedi na radu (list 12. -15.), Obavijest o prometnoj nesreći (list 16.), presudu Općinskog suda u Osijeku broj P - 2100/07-58 od 30.12.2009. (list 17.-28.), presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 902/2010-2 od 17.02.2011. (list 29. -32.), obračun isplata (list 33.), podaci o isplatama (list 34.-48.), te je izvršio uvid u e-Predmet ovoga suda broj Pn-143/2023.

4. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.).

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 11.559,80 eura, koja šteta je nastala tužitelju plaćanjem svojem osiguraniku ŽZ u razdoblju od 1.09.2023. do 31.10.2025. invalidske mirovine koja mu je priznata temeljem povrede na radu, a koja povreda je posljedica ozljeđivanja osiguranika tužitelja u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika SZ.

7. Među strankama nema spora:

- da je osiguraniku tužitelja I.Đ. rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, broj spisa: 198289 od 15. listopada 2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu, počevši od 29. svibnja 2008.;

- da je pravo na invalidsku mirovinu I.Đ. priznato na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka dr. Ranka Počuče od dana 29. svibnja 2008., kojim je utvrđeno da je do profesionalne nesposobnosti za rad I.Đ. došlo zbog ozljede na radu – stradavanja u prometnoj nezgodi koja se dogodila 16. kolovoza 2006. koju je skrivio osiguranik tuženika Z.J.;

- da su nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka potvrđeni po Stručnom povjerenstvu za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od dana 27. kolovoza 2008.;

- da iz izračuna aktuara tužitelja proizlazi da je u razdoblju od 1. rujna 2023. do 31. listopada 2025. s osnova invalidske mirovine osiguraniku tužitelja isplaćen iznos od 11.559,80 eura;

- pasivna legitimacija tuženika, budući je izdao policu osiguranja auto odgovornosti za osobno vozilo koje je sudjelovalo u predmetnom štetnom događaju - prometnoj nezgodi od dana 16. kolovoza 2006. u kojem je stradao osiguranik tužitelja I.Đ.

- da je vozač osobnog vozila Z.J. osiguranog kod tuženika proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-949/2006.;

- da je tužitelj po istom pravnom osnovu potraživao naknadu štete za raniji period u postupku pred ovim sudom pod brojem Pn-143/2023, koji je u tijeku po zahtjevu za dopuštenje revizije.

8. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno ima li tužitelj pravo na naknadu štete koju trpi uslijed isplate invalidske mirovine svom osiguraniku, da li se u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.) ili čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022.), odnosno čl. 156., čl. 159. i i čl. 165. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 96/2025.), je li tužitelju nastala šteta, odnosno, da li postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Sporna je i uzročna veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u štetnom događaju i odlaska u invalidsku mirovinu.

9. Prema odredbi čl. 161. st. 1. i 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

10. Prema odredbi čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022.), zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Odredbom stavka 5. tog članka je propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. mjerodavne odredbe toga zakona.

10.1. Isto je propisano i odredbama čl. 156., čl. 159. i čl. 165. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 96/2025.).

11. Prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

12. Ovaj sud smatra da je na konkretnu pravnu situaciju potrebno primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplatu mirovina.

13. Naime, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 90/2023-2 od 04.04.2023.).

13.1. Činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori.

13.2. Drugim riječima, odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u odnosu na opće odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, predstavlja lex specialis, pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali; odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).

13.3. Dakle, u konkretnom slučaju, za subrogacijski (regresni) zahtjev mirovinskog osiguranja prema osiguratelju po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, primjenjuje se odredba članka 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju o izvornom pravu na naknadu štete, ali u odnosu na opseg odgovornosti osiguratelja primjenjuju se citirane odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao lex specialis u odnosu na citirane odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji pravni stav je potvrdila sudska praksa (VSRH Rev- 22/2022, Rev-552/2022 od 17.05.2022., Rev-663/2022 od 23.05.2023., Rev-1067/12 od 5.12.2017., Rev- 5292/2019 od 16.06.2020., Rev-388/2018 od 25.08.2020., Rev- 909/2021 od 8.09.2021.).

14. Teret dokaza da je pretrpio stvarnu štetu u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je na tužitelju koji je, sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, bio dužan predložiti dokaze kojima se postojanje i visina štete mogu utvrditi, a što isti nije učinio.

15. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu, te tužitelj po toj osnovi potražuje predmetni iznos od tuženika, to u smislu odgovarajuće primjene citiranih odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ne postoji razlika u razmjernom iznosu mirovine budući da je osiguraniku tužitelja I.Đ. za utuženo razdoblje isplaćivana invalidska mirovina za slučaj povrede na radu (tako u odluci Rev-x 388/2018, Rev 12/2022, Rev 664/2022, Revd 1700/2024.), uz napomenu da tužitelj nije dokazao suprotno navedenom.

16. Stoga je slijedom iznijetog i sukladno citiranoj odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a budući nema štete za tužitelja, odlučeno kao u izreci pod I.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

17.1. Zahtjev tuženika za naknadom troška od 581,02 eura, osnovan je do iznosa od 500,00 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava odgovora na tužbu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.) i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 2.04.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te obračunatog PDV-a od 100,00 eura (Tbr. 46.) i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.

17.2. Preostali zahtjev tuženika za naknadu troška na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 81,02 eura, nije osnovan, jer obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, sukladno čl. 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.), radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 8. svibnja 2026

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženika