REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-601/2025-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 16. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika obaju stranaka, dana 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 755693 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. dana 17. prosinca 2004. a koja glasi: „Jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju PČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 588,39 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. prosinca 2004. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 17. prosinca 2004. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 755693, prema kojemu je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.371,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate. Dalje navodi da je odredbom čl. 6.1. predmetnog Ugovora prednik tuženika obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,40% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, bez da mu je predočio strukturu navedenog troška, tj. od čega se isti sastoji i zašto je određena naknada baš u toj visini, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično tome nepoštenom i ništetnom. Tvrdi da je predmetna ugovorna odredba nametnuta, odnosno da mu je ugovor ponuđen po principu „uzmi ili ostavi" te da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što navedenu obvezu čini ništetnom sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP). Na temelju navedenog tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, isplatu iznosa od 588,39 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Smatra da je potraživanje tužitelja zastarjelo, a pri tome se poziva na čl. 226. ZOO te ističe da su od trenutka naplate naknade protekli propisani zastarni rokovi. Navodi da je odredba o naknadi za administraciju i obradu kredita u visini od 1,4% od iznosa kredita jasna, uočljiva i lako razumljiva, da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade prije sklapanja Ugovora te da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tuženik ne osporava samu visinu potraživanja, odnosno iznos naknade koji je tužitelju naplaćen prilikom isplate kredita. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj se podneskom od 24. travnja 2025. očitovao na navode tuženika ističući da se ovdje radi o tipskom ugovoru otisnutom na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremio prednik tuženika kao trgovac te o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača sukladno čl. 81. ZZP. Tužitelj smatra da je prigovor zastare neosnovan jer se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu za koji zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost, a pri tome se poziva na čl. 323. st. 1. ZOO.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. ugovorio kredit za kupnju vozila i da mu je na ime jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz čl. 6.1. toga Ugovora, prilikom isplate kredita naplaćen iznos od 588,39 EUR. Tuženik ne osporava visinu potraživanja.

6. Među strankama je sporno je li odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,40% od iznosa odobrenog kredita protivna prisilnim propisima i je li takva ugovorna odredba prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jesu li stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale te od kada teče rok zastare.

7. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor potrošački jer je kredit ugovoren radi kupnje osobnog vozila koje se koristi isključivo za osobne potrebe, da je ugovor bio unaprijed pripremljen, da stranke prilikom njegova sklapanja nisu posebno pregovarale o naknadi, da je tužitelj prihvatio ponuđene uvjete jer je shvatio da predmetnu ugovornu odredbu ne može promijeniti, odnosno da mora platiti naknadu kako bi dobio kredit, a vezano za naknadu nije dobio nikakva dodatna objašnjenja ili specifikaciju troškova, već mu je rečeno samo da je takva odredba uobičajena. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.

9. Ugovaranje obveze korisnika kredita da kreditoru podmiri jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, niti kriterija i parametara prema kojima se određuje njezina visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. Niti u jednom aktu prednika tuženika, a ni u samom Ugovoru, ne stoji na što se točno odnosi sporna naknada i kakve opravdane troškove kreditor ima u vezi s isplatom kredita da bi ista bila naplaćena. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio prednik tuženika i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj o istoj mogao pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o navedenoj naknadi predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna.

10. Valja napomenuti da je ocjena je li sporna odredba nepoštena neovisna o tome je li ista jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, jer se u konkretnom slučaju radi o posebnoj naknadi koja nema karakter cijene ugovora o kreditu, budući da cijena potrošačkog kreditiranja jest ugovorena kamata, a ne dodatne jednokratne naknade čija svrha, sadržaj i ekonomska opravdanost nisu razvidni iz ugovorne dokumentacije.

11. Sukladno odredbi čl. 323. i čl. 324. ZOO ništetnost pojedine ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu svake ugovorne strane da vrati drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita sadržane u čl. 6.1. Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Tuženik je stoga sukladno čl. 1111. ZOO dužan tužitelju vratiti ono što je stekao temeljem predmetne ugovorne odredbe. Kako je između stranaka nesporno da je tužitelju na ime predmetne naknade naplaćen iznos od 588,39 EUR, tuženik je dužan tužitelju isplatiti navedeni iznos.

12. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Prednik tuženika bio je nepošten već u trenutku sklapanja ugovora, i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima. Tuženik je stoga dužan tužitelju platiti i pripadajuće zatezne kamate od dana kada je naknada naplaćena, tj. od 22. prosinca 2004. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojemu rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći, pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

15. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 24. travnja 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 28. kolovoza 2025. i 16. travnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak ročišta za objavu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1), što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

U Zagrebu 8. svibnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku