REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-6988/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Valentin Lovrić, odvj. u OD Borić i Toš iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa pun. Maja Čuljak, odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnka tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 08. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 9012751146 od 09.07.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u čl. 12.3., a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…”.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 192,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2007. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 144,91 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 08. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženik zaključio Ugovor o kreditu broj 9012751146 od 09.07.2007. Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 21.964,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Navedeni ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, te ništetne odredbe o naplati tzv. “ulazne” za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,50 % na iznos kredita. Predmetni ugovor o kreditu sadrži ništetnu odredbu u čl.12.3. Ugovora temeljem koje je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita ili sitovremeno s korištenjem kredita platiti 1,50 % naknade od iznosa kredita, a koja u konkretnom slučaju iznosi 192,53 EUR. Predmetna naknada iznosila je 329,47 CHF, odnosno 1.450,63 kn, a što prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 HRK iznosi navedenih 192,53 EUR. navedenoj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena. Tužitelj ističe da mu nije razjašnjeno koje usluge mu je banka pružila za navedenu naknadu. Tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem promjenjive kamatne stope odlukom banke, kao i ugovaranjem tzv. ulazne naknade povrijedio prava tužitelja jer su predmetne odredbe nepoštene i ništetne obzirom se radi o potrošačkom ugovoru, te je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81. i 82. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost predmetne odredbe i naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 192,53 EUR zajedno sa zateznom kamatom. Kao dokaz svojim navodima prilaže Ugovor o kreditu broj 9012751146 od 09. srpnja 2007., otplatni plan, inicijalni otplatni plan, predlaže saslušanje tužitelja i fin. vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Kako je kondemnatorni dio, kako navodi tužiteljica, u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 192,53 EUR predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 21.964,83 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 192,53 EUR. Navedeni iznos predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznos ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakvu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Nadalje, tuženik navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Nadalje, tuženik navodi da ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl. 322 ZOO-a, jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Tuženik ističe da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Opreza radi tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., F, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložila tužiteljica, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužiteljica potrošač. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st.2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženik se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. Stranke su na ročištu od 25. ožujka 2026. učinile nespornim da je naknada za obradu kredita iznosila 192,53 EUR te je naplaćena 09. srpnja 2007.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor o kreditu (list 5-11), dopis tuženika (list 13-14), otplatnu tablicu (list 15-16), te saslušao tužitelja (list 120-121).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9012751146 od 09.07.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u čl. 12.3., a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…” i isplatom naknade u iznosu od 192,53 EUR.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 9012751146, te da odredba 12.3. glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…”. Jednako tako, nije sporna da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 192,53 EUR dana 09. srpnja 2007.

9. Sporno je je li navedena odredba ugovora ništena, te da li je nastupila zastara.

10. Na ročištu od 25. ožujka 2026. tužitelj je u bitnome naveo da je digao kredit u PBZ jer su ga tamo uputili iz auto kuće. Kredit mu je trebao za kupnju auta kojeg je koristio samo za osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt niti poslove udjele u trgovačkim društvima. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitao i misli da ga je razumio. Nije se posebno osvrtao na odredbu o naknadi, činilo mu se jasnom, nije pitao što točno plaća niti su mu objašnjavali. Na sam sadržaj ugovora odnosno da se pojedine odredbe izmjene i ako je pitao nije mogao utjecati. U odnosu na isti kredit već je ranije podnio tužbu radi utvrđivanja ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te je u tom predmetu bio zastupan po odvjetniku. Na kraju navodi da je sam plaćao krediti te da u trenutku dobivanja kredita i otplate nije bio u bračnoj zajednici.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

13. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem ista isti mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

15. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 09. srpnja 2007. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 2.3. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

16. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,50% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

18. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

19. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

20. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takvih naknada, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita, te prijevremene otplate kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

21. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 192,53 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

3.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (192,53 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 25 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 25. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) 25 bodova, ukupno 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 100,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 144,91 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. prosinca 2025. s obzirom je isti podnesen sukladno odredbi čl. 299.a st. 2. ZPP-a, pa ga sud sukladno odredbi čl. 299a. st. 4. ZPP-a nije uzeo u obzir.

U Zagrebu 08. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.