REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-724/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužiteljice RZ, [adresa], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, Gaj 2, Duboševica, kojega zastupa NZ, službena osoba, radi otkaza kratkotrajnog boravka, 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko- baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, klasa: NK-UP/I-216-04-24-04/328, broj: 511-07-32-24-2 od 6. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, u točki I. izreke, određeno je da se tužiteljici, rođenoj **.**.1979., državljanki Republike Srbije otkazuje kratkotrajni boravak u Republici Hrvatskoj i određuje joj se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 3 (tri) mjeseca računajući od dana napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen. Sukladno točki 2. izreke rješenja, tužiteljici kao državljanki treće zemlje prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i određuje joj se rok za dragovoljni odlazak od sedam (7) dana u kojem je dužna napustiti EGP, računajući od prvoga dana od dana dostave tog rješenja, dok je točkom 3. izreke rješenja određeno da će se tužiteljica prisilno udaljiti ako ne napusti EGP u roku za dobrovoljni odlazak. U skladu s točkom 4. izreke rješenja tužiteljica je dužna prilikom napuštanja Republike Hrvatske prijaviti se policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a.

2. Tužiteljica podnosi tužbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Ističe da gramatičko-teleološkim tumačenjem odredbe članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20., 114/22. i 151/22.), na kojoj se temelji predmetno rješenje, proizlazi zaključak kako se pod istu odredbu mogu podvrgnuti činjenični opisi radnji koje su se već prethodno zbile, drugim riječima, postojanje valjanih razloga za otkaz kratkotrajnog boravka izričito je ograničen na radnjama koje su dovršene. Također, smatra kako mora postojati opravdana sumnja da netko nije koristio, a ne i opravdana sumnja kako netko neće koristiti kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu dok tuženik unaprijed, iznošenjem vlastitog predviđanja budućeg mogućeg činjeničnog stanja o činjenju prekršaja, tužiteljici rješenjem otkazuje kratkotrajni boravak i izriče zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj. Smatra da je za postojanje pretpostavke otkaza kratkotrajnog boravka, prvenstveno potrebno utvrditi da je državljanin treće zemlje prijavio namjeravanu svrhu boravka u Republici Hrvatskoj (što tuženik ne utvrđuje), a potom usprkos prijavljenoj svrsi, kratkotrajni boravak koristio protivno istoj, a što tuženik nije učinio. Nadalje, tužiteljica smatra da tuženikovo prejudiciranje budućih radnji tužiteljice (kao navodnog sljedbenika Liberlanda), samo po sebi nije inkriminirajuće te isto ne predstavlja stadij opravdane sumnje o mogućem počinjenju prekršaja. Tvrdi da je područje Gornje Sige područje čiju teritorijalnu pripadnost tek treba utvrditi u postupku rješavanja spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije (a da nikako ne predstavlja područje unutar Republike Hrvatske kako to implicira tuženik), odnosno u ovom trenutku predstavlja dio zemljišne površine koje prema međunarodnom pravu ima značaj (lat.) terra nulliusa. Dalje navodi da područje Gornje Sige ne potpada pod državnu vlast Republike Hrvatske i Republike Srbije, o čemu su očitovanje dostavili Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar nekretnina Beli Manastir te Služba za katastar nepokretnosti Sombor, Republika Srbija gdje u bitnome oba tijela navode da isto područje nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela, što konkretno znači kako ne postoji suverena vlast ni jedne od navedenih zemalja na tom području. Dodatno, smatra kako činjenicu ne postojanja državne vlasti nad navedenim područjem prikazuje i prostorni plan „Kopački rit" (Park prirode), u kojem sporno područje nije prikazano kao područje u sastavu Republike Hrvatske. Stoga tužiteljica predlaže sudu poništiti pobijano rješenje, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Navodi kako je osporeno rješenje doneseno na temelju članka 56. Zakona o strancima, a činjenično stanje utvrđeno je na temelju izjave tužiteljice, odnosno činjenica utvrđenih na mjestu zatjecanja tužiteljice. Napominje da sljedbenici nepostojeće države Liberland na području Gornje Sige od 2015. smišljeno i planski provode razne provokativne aktivnosti na štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njezine sigurnosti, kao i sigurnosti susjednih država, ignoriraju i osporavaju službena rješenja hrvatskih institucija, otežavaju redovne poslove policijskim službenicima te uznemiruju lokalno stanovništvo. U vezi toga, da je u navedenom vremenu na tom području, samo od strane policije, evidentirano preko sto trideset raznih vrsta prekršaja te procesuirano sukladno zakonskim propisima, dok je tijekom 2023. i 2024. na području Gornje Sige zabilježeno preko sedamdeset raznih protupravnih radnji, zbog kojih su sljedbenici tzv. „Liberlanda" procesuirani od strane policijskih službenika, raznih inspekcija Državnog inspektorata, Lučke kapetanije te Službe šumarske i lovne inspekcije. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je pravilno zaključio da tužiteljica nije opravdala svrhu kratkotrajnog boravka, odnosno da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije i neće koristiti u turističke svrhe te shodno utvrđenim razlozima za otkaz kratkotrajnog boravka pravilno proveo postupak i donio osporeno rješenje. Smatra netočnom tvrdnju da za donošenje rješenja o otkazu kratkotrajnog boravka mora postojati opravdana sumnja da netko nije koristio, a ne i opravdana sumnja kako netko neće koristiti kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu. Nadalje, tuženik zaključuje kako se boravak tužiteljice ne može smatrati turističkim boravkom, odnosno da je postojala i sumnja kako će tužiteljica obavljati razne poslove na području Gornje Sige, bez radnopravne dokumentacije, s ciljem promoviranja navedene tzv. države. Slijedom navedenog, tuženik je zaključio da postoji opravdana sumnja kako tužiteljica svoj boravak neće koristiti u namjeravane (turističke) svrhe, pri čemu nezakonito kampiranje, odnosno nezakoniti i neprijavljeni rad ne potpadaju pod turističke svrhe, zbog čega je donio rješenje u skladu s člankom 56. stavkom 1. Zakona o strancima, kojim su propisani razlozi za otkaz kratkotrajnog boravka, odnosno kojim je u točki 5. propisano da će se državljaninu treće zemlje otkazati kratkotrajni boravak ako postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu, dok je točkom 2. propisano da će se državljaninu treće zemlje otkazati kratkotrajni boravak ako ne opravda svrhu i uvjete ulaska i kratkotrajnog boravka.

4. Nadalje, tuženik smatra kako tužiteljica želi anakronim i netočnim tumačenjem međunarodnog prava područje Gornje Sige prikazati kao ničiju zemlju (lat. terra nullius), odnosno stvaranje novog međunarodnog subjekta ''Slobodna Republika Liberland". Ističe da takvo tumačenje ne odgovara stvarnom međunarodnopravnom teritorijalnom statusu spomenute lokacije zato što je ta lokacija (pored još nekoliko uz obale Dunava) predmet pregovora o točnom i konačnom razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije te ujedno i zato što dvije susjedne države nikada nisu smatrale tu lokaciju ničijom zemljom. Također naglašava da je do okončanja postupaka razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije navedeno područje, sukladno bilateralnom dogovoru između dvije države, pod privremenim nadzorom hrvatskih vlasti. Napominje da se i diplomatske putne isprave koje (online) izdaje tzv. „Free Republic of Liberland", na službenoj stranici Europske komisije nalaze na popisu izmišljenih putnih isprava (Fantasy passports). Dodaje da su u provedenom postupku uzete u obzir okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, nakon čega je, na temelju individualne procjene i u skladu s pravilom razmjernosti, doneseno osporeno rješenje. Vezano uz članak 56. stavak 2. Zakona o strancima ističe da je izrečena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj određena na temelju navedenih okolnosti i u skladu je s propisanim zakonskim rasponom. Odredba vezana uz napuštanje EGP-a primijenjena je sukladno članku 184. stavku 1. Zakona o strancima, koji istu propisuje kao obaveznu za državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi, dok je rok za povratak određen u trajanju od sedam dana, sukladno članku 184. stavku 3. Zakona o strancima, jer je tužiteljica posjedovala važeću putnu ispravu i nisu postojale smetnje za povratak iz članka 182. Zakona o strancima. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Sud je 26. ožujka 2026. održao raspravu u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. - dalje: ZUS). Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika.

6. Na raspravi je opunomoćenik tužiteljice ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Istaknuo je da su dopisi Županijskog suda u Osijeku i Županijskog državnog odvjetništva dostavljeni kao prigovor jurisdikciji državnih tijela Republike Hrvatske, i to kako Upravnog suda u Osijeku, tako i tuženika. Istaknuo je da je pobijani upravi akt potpisan od službene osobe koja je naznačena kao potpisnik istoga i u tom smislu predlaže provođenje dokaza grafološkim vještačenjem. Predložio je sudu temeljem članka 113. i 48. stavka 3. ZUS-a omogućiti mu uvid u upravni spis koji je tuženik dostavio sudu, što mu je i omogućeno. S druge, strane opunomoćenik tuženika naveo je da tuženik ostaje kod navoda iz osporenog akta, kao i kod navoda iz odgovora na tužbu. Protivio se prijedlogu za izvođenje dokaza grafološkog vještačenja jer je iz rješenja jasno vidljivo da je potpisano po ovlaštenju načelnika postaje od strane službenika koji ga mijenja u njegovom odsustvu. Što se tiče prigovora jurisdikcije , uz sve navedeno u odgovoru na tužbu, pozvao se na sudske odluke u kojima se zauzima isti stav koji i tuženik dijeli.

7. Primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a, sud je na raspravi odbio kao nepotrebne za rješavanje ove upravne stvari dokazne prijedloge, i to zahtjev za provođenje grafološkog vještačenja, saslušanje tužiteljice, saslušanja svjedoka KZ, LZ, ZZ, ČZ i RZŽ. Odbijen je i prijedlog za provođenje očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika.

8. Naime, kako tužiteljica nije dala nikakav suvisao argument, ili barem indiciju, da je osporeno rješenje potpisala neovlaštena osoba, sud je odbio dokazni prijedlog za provođenje grafološkog vještačenja potpisa na osporenom rješenju, jer je očito ovaj dokazni prijedlog dan samo radi odugovlačenja postupka. Zapravo, iz predloženih dokaza i navoda tužbe razvidan je interes tužiteljice da ovaj upravni spor traje godinama i da se u osnovi pretvori u spor o graničnim pitanjima (razgraničenju na Dunavu) Republike Hrvatske i Republike Srbije. No, takva pitanja međunarodnog javnog prava nisu i ne mogu biti predmet ovoga upravnog spora. Kako ni dugotrajan spor nije interes suda, a niti je izvođenje predloženih dokaza potrebno za donošenje zakonite i pravilne odluke, to je sud odbio sve navedene dokazne prijedloge.

9. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

10. Sud je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavka 1. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Iz podataka spisa razvidno je da je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava osječko-baranjska, Postaja granične policije Beli Manastir, 6. travnja 2024., po službenoj dužnosti donijela osporeno rješenje o otkazu kratkotrajnog boravka i povratka iz Republike Hrvatske tužiteljice, koja je zatečena na području Gornje Sige, odnosno 1416 r/km rijeke Dunav (kod stare lugarnice) u društvu aktivista tzv. Liberlanda Ovo uz obrazloženje da je tužiteljica u svojoj izjavi navela da je dana 5. travnja 2024. iz Sombora (Republika Srbija) preko Mađarske ušla u Republiku Hrvatsku preko bivšeg graničnog prijelaza Duboševica – Udvar. Nadalje je tužiteljica izjavila da je Republiku Hrvatsku ušla na nagovor nevjenčanog supruga SZ koji je našao posao kod državljana Češke Republike OZ, a kako bi na području Gornje Sige obavljala poslove oko pripreme za nadolazeću godišnjicu tzv. države Liberland koja se trebala dogoditi 12., 13. i 14. travnja 2024., a za što je trebala biti plaćena 10 eura po satu. Ujedno je izjavila da u Republici Hrvatskoj nema članova uže obitelji, kao ni drugih veza s Republikom Hrvatskom.

12. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država. U konkretnom slučaju notom broj 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, obavještava se Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom No 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je na znanje tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (terra nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice, te iste obvezuju države u čije ime su upućene.

13. Kratkotrajni boravak je boravak državljanina treće zemlje određen člankom 6. Zakonika o schengenskim granicama (članak 55. stavak 1. Zakona o strancima).

14. Sukladno članku 56. stavku 1. Zakona o strancima, Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem će otkazati kratkotrajni boravak državljaninu treće zemlje ako: 1. ne posjeduje valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, 2. ne opravda svrhu i uvjete ulaska i kratkotrajnog boravka, 3. ne posjeduje sredstva za uzdržavanje za vrijeme kratkotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj i za povratak u državu iz koje je došao ili za putovanje u treću zemlju, a za navedene izdatke ne postoji jamstvo iz članka 18. stavka 5. ovoga Zakona, 4. ne podmiri dospjele financijske obveze prema Republici Hrvatskoj, 5. postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu. Stavkom 2. istog članka propisano je da se rješenjem iz stavka 1. toga članka određuje zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od jednog do tri mjeseca.

15. Prema članku 184. stavku 1. Zakona o strancima, državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku. Sukladno stavku 3. toga članka, prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzet će se u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana, dok je stavkom 6. toga članka propisano da rok za dragovoljni odlazak državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje na kratkotrajnom boravku počinje teći prvoga dana od dana dostave rješenja o povratku odnosno od puštanja državljanina treće zemlje na slobodu s izdržavanja kazne zatvora.

16. Ako državljaninu treće zemlje, kojem se donosi rješenje o protjerivanju ili rješenje o ukidanju zakonitog boravka Ministarstva u sjedištu ili Ministarstva putem nadležne policijske uprave odnosno postaje, treba odrediti rok za dragovoljni odlazak, o dragovoljnom odlasku iz članka 184. stavka 2. ovoga Zakona će se odlučiti rješenjem o protjerivanju ili rješenjem Ministarstva u sjedištu ili Ministarstva putem nadležne policijske uprave odnosno postaje kojim državljaninu treće zemlje prestaje zakoniti boravak (članak 186. stavak 2. Zakona o strancima).

17. Zabrana ulaska i boravka računa se od dana napuštanja EGP -a odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen (članak 192. stavak 7. točka 1. Zakona o strancima).

18. Slijedom iznesenog činjeničnog stanja, odnosno činjenice da je tužiteljica, kao državljanka treće zemlje, zatečena na prethodno opisani način u boravku u Republici Hrvatskoj, pojavila se opravdana sumnja da tužiteljica kratkotrajni boravak nije koristila u namjeravanu svrhu. Naime, iz citirane izjave tužiteljice od 6. travnja 2024. razvidno je da narav njezinog boravka nije bila (samo) turizam u Republici Hrvatskoj, već je ista ciljano došla s namjerom posjete tzv. Liberlandu i njegovim pristašama i sudjelovanja na proslavi godišnjice te tzv. države, za što je trebala biti plaćena 10 eura po satu. Osim toga, čak je i iz navoda tužbe i dokaznih prijedloga sasvim jasno da tužiteljica nije obična turistkinja koja je došla u Republiku Hrvatsku radi odmora i uživanja, nego je došla neprijavljeno i bez dozvole raditi na organizaciji promocije tzv. Liberlanda, kako je to i tuženik utvrdio i obrazložio.

19. Slijedom navedenog, tuženik je tužiteljici zakonitim rješenjem otkazao kratkotrajni boravak i odredio povratak iz Republike Hrvatske na temelju članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima.

20. Suprotno tumačenju tužiteljice, sud smatra da je ovdje ostvaren uvjet za primjenu članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima . To stoga što postoji opravdana sumnja da tužiteljica kratkotrajni boravak nije koristila u namjeravanu svrhu, odnosno u turističke svrhe, nego je namjeravala ući na područje takozvanog Liberlanda i raditi za potrebe te tzv. države, pri čemu sljedbenici navedene nepostojeće države primarno i uporno ne poštuju nadležna tijela Republike Hrvatske, kao ni nadležnost istih za postupanje, nesporno su zatečeni u brojnim prekršajima (podaci razvidni i iz e-Spisa), te predstavljaju štetu nacionalnim interesima i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske i njene sigurnosti i to na području na kojem Republika Hrvatska provodi kontrolu zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora. Stoga, sukladno zakonskom izričaju iz članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, postoji osnova za otkazivanje kratkotrajnog boravka. U odnosu na tužiteljičin navod da postoji opravdana sumnja da ona neće (dakle, ubuduće) koristiti kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu, tuženik je to pojasnio u odgovoru na tužbu navodeći da postoji opravdana sumnja da tužiteljica nije i neće koristiti kratkotrajni boravak u turističke svrhe. Dakle, radi se o stavu tuženika da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak već nije korišten u namjeravanu svrhu, a uz to iznosi osnovano stajalište da postoji opravdana sumnja da on neće biti korišten ni ubuduće (tužiteljica je namjeravala na području Gornje Sige boraviti više dana radi organizacije proslave te tzv. države). Shodno navedenome, nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu suprotne tvrdnje tužiteljice.

21. U odnosu na prigovor jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske , za naglasiti je da predmet ovoga spora nije utvrđivanje državne granice, nego otkaz kratkotrajnog boravka i povratka iz Republike Hrvatske. Takozvana "Slobodna Republika Liberland" nije država i nema nikakvu vlast na području na kojemu tužiteljica u tužbi tvrdi da se ona nalazi. Javni red i mir na tom području osiguravaju policijski službenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Glede tužbenog navoda da navedeni prostor nije u službenoj evidenciji Područnog ureda za katastar nekretnina Beli Manastir niti Službe za katastar nepokretnosti Sombor, Republika Srbija, za zaključiti je da će se dovršetkom pregovora i točnim utvrđenjem državne granice urediti i stanje u katastrima obje države glede predmetnog područja .

22. Neosnovane su tvrdnje tužiteljice kako tuženik selektivno, nezakonito, arbitrarno i samovoljno sankcionira osobe koje se mogu povezati s tzv. Liberlandom. Naprotiv, sud smatra da je tuženik postupao u potpunosti unutar svojih zakonskih ovlasti te da tužiteljica nije dokazala postojanje nezakonitog, arbitrarnog niti samovoljnog sankcioniranja, kao ni ikakve elemente diskriminacije.

23. Slijedom navedenoga, sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

24. Odluka pod točkom II. izreke temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.

U Osijeku 23. travnja 2026.

Sudac:

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužiteljici, po opunomoćeniku

2. Tuženiku