Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-157/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, V. Jagića 33, zastupanog po punomoćnicama T. Zele-Janjanin i A. Jovanović, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika ČĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oba iz Rijeke, Kršinićeva 32, oba zastupani po punomoćniku Damiru Jurkoviću, odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-930/2024 od 5. prosinca 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-930/2024 od 5. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Nalaže se 1. tuženiku ČĐ isplatiti tužitelju Croatia osiguranju d.d. iznos od 76.826,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2020. i to do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31 % godišnje, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se 2.tuženiku PĐ isplatiti tužitelju Croatia osiguranju d.d. iznos 76.826,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2020. i to do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31 % godišnje, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženicima ČĐ i PĐ solidarno isplatiti tužitelju Croatia osiguranju d.d. iznos od 15.617,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2020. i to do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31 % godišnje, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se 1 i 2-tuženiku da solidarno nadoknade tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 21.369,87 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. prosinca 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“
2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su tuženici iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlažu da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da tuženicima naknadi parnične troškove.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Tuženici u žalbi tvrde da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a citirajući zakonski tekst te odredbe ističući da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se iz obrazloženja odluke vidi da je sud prihvatio sve navode tužitelja kao svoja utvrđenja i na njima utemeljio svoje zaključke i odluku, a činjenice i zaključci su kontradiktorni sami sebi, zbog čega je takvo i obrazloženje pobijane odluke. Tvrde da sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitima i na čemu zasniva tu svoju odluku jer su u obrazloženju navedeni samo izvedeni dokazi i drugi procesni materijal, a izostao je zaključak i ocjena tih dokaza.
5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u smislu odredbe članka 1111. i 1117. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO/05) te je obrazložio iz kojih razloga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate ukupan iznos od 169.269,35 eura (ranije 1.275.359,92 kuna) temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, a koji iznos im je isplaćen kao nasljednicima iza pokojne TĐ i to na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti pokojne TĐ u iznosu od 51.761,90 eura (ranije 390.000,00 kuna) svakom sa zateznom kamatom na taj iznos od dana 25. veljače 2011. do 17. veljače 2015. , zatim u iznosu od po 25.064,10 eura (ranije 188.845,48 kuna) svakom, te na ime parničnog troška u dosuđenom iznosu od 12.965,91 eura (ranije 97.691,67 kuna) s kamatom u iznosu od 2.651,44 eura (ranije 19.977,29 kuna) odnosno ukupno 15.617,35 eura (ranije 117.668,96 kuna), i to na temelju pravomoćne i ovršne presude istog suda poslovni broj P-3309/11, koja je naknadno preinačena u navedenom dijelu presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1371/2015, ispravljenom rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 17. travnja 2023.
6.1. U odnosu na spornu činjenicu među strankama jesu li tuženici u obvezi vratiti tužitelju utuženi iznos sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj utuženi iznos od 169.269,35 eura isplatio tuženicima na temelju pravomoćne i ovršne presude istog suda poslovni broj P-3309/2011, koja je naknadno preinačena u navedenom dijelu presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1371/2015 tako da je tužbeni zahtjev tuženika kao tužitelja u tom predmetu , odbijen kao neosnovan u utuženom iznosu. Po ocjeni suda prvog stupnja postoji obveza tuženika na vraćanje utuženog iznosa kao stečenog bez osnove u smislu odredbe članka 1111. i članka 1117. stavak 2. ZOO-a, jer je otpala osnova temeljem koje su tuženici utuženi iznos primili. Primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a sud zaključuje da su tuženici u obvezi platiti zateznu kamatu na utuženi iznos od trenutka kada su u smislu odredbe članka 1117. stavak 2. ZOO-a postali nepošteni, a to je od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka, a što je u konkretnom slučaju od 17. lipnja 2020., jer je nesporna činjenica među strankama bila da su presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1371/2015 od 18. prosinca 2019. zaprimili dana 16. lipnja 2020. Po ocjeni suda prvog stupnja odredba članka 1117. stavak 2. ZOO-a odnosi se na povrat svih isplaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti jer je cilj, svrha i smisao te odredbe da je svatko bez iznimke dužan vratiti primljeno na osnovi koja je otpala nakon prihvaćanja izvanrednog pravnog lijeka i to s kamatama od trenutka kad je primio takvu odluku, jer bi bilo potpuno neprihvatljivo tumačenje da nakon prihvaćanja izvanrednog pravnog lijeka i odbijanja tužbenog zahtjeva netko zadrži primljeno temeljem naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a ne postoji nikakva osnova i odgovornost neke osobe za naknadu takve štete navodeći da se radi o pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-128/2021.
7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
8. Tuženici u bitnome u žalbi osporavaju primjenu materijalnog prava iz članka 1117. stavak 2. ZOO-a tvrdeći da prema odredbi članka 1117. stavak 1. ZOO-a tužitelj ne može tražiti vraćanje isplaćenih iznosa na temelju pravomoćne presude te se pozivaju na sudsku praksu u primjeni odredbe članka 216. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. ; dalje: ZOO/91) i tvrde da su bili savjesni stjecatelji na temelju pravomoćne presude , zbog čega tužitelj nema pravo tražiti vraćanje isplaćenih iznosa u smislu odredbe članka 1117. ZOO-a. Tuženici također u žalbi ukazuju i na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Čakarević protiv Hrvatske i Solomun protiv Hrvatske tvrdeći da iz njih proizlazi da tuženici nisu dužni vratiti isplaćeni iznos na temelju pravomoćne presude.
8.1. Člankom 216. ZOO/91 bilo je propisano da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena savjesnom pribaviocu. Ova odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer je tuženicima isplaćena šteta zbog štetnog događaja od 19. siječnja 2010., u kojem je stradala sada pokojna TĐ, supruga tužitelja ČĐ i majka tužitelja PĐ, zbog čega se o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može odlučivati primjenom ZOO/91, već primjenom ZOO/05. Za razliku od odredbe članka 216. ZOO/91 odredbom članka 1117. stavak 1. ZOO/05, koja propisuje kada se može zadržati primljeno, propisano je da se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju. Međutim, stavkom 2. istog članka propisano je da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten. Kako ZOO/05 na drugačiji način propisuje kada se može zadržati primljeno na ime isplate naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, sudska praksa na koju se u žalbi pozivaju tuženici nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
8.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz članka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1117. stavak 2. ZOO/05 kada je utvrdio da su tuženici isplatu primili na temelju osnove koja je kasnije otpala, zbog čega su u obvezi tužitelju iznos za koji je odbijen tužbeni zahtjev odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1371/2015 od 18. prosinca 2019. vratiti tužitelju, kao i činjenicu da su tuženici postali nepošteni stjecatelji od trenutka dostave odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1371/2015 od 18. prosinca 2019., a koju odluku su primili 16. lipnja 2020. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tuženici u smislu odredbe članka 1117. stavak 1. ZOO-a ne mogu zadržati primljene iznose na ime naknade štete jer je pravilno ocijenio da bi drugačije tumačenje odredbe članka 1117. stavak 2. ZOO/05 bilo neprihvatljivo, odnosno da bi bilo neprihvatljivo da nakon prihvaćanja izvanrednog pravnog lijeka, kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, netko zadrži primljeno temeljem naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti.
8.3. Pozivanje tuženika na praksu Europskog suda za ljudska prava također je neosnovano jer je činjenična podloga u tim predmetima bila drugačija u odnosu na činjenice utvrđene u ovom postupku pa niti ta praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, u predmetu Čakarević protiv Hrvatske radilo se o povratu naknade zbog nezaposlenosti koju je isplatio Hrvatski zavod za zapošljavanje kao upravno tijelo na temelju konačnog rješenja koje je kasnije ukinuto, dok se u predmetu Solomun protiv Hrvatske radilo o povratu isplate dodatka na plaću policijskog službenika koju mu je isplatila Republika Hrvatska kao poslodavac na temelju odluke koja je ukinuta u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
9. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a.
10. S obzirom da je žalba tuženika u cijelosti odbijena kao neosnovana, neosnovan je zahtjev tuženika da im tužitelj naknadi troškove zastupanja u žalbenom postupku u iznosu od 5.130,46 eura te trošak sudske pristojbe iz kojih razloga je taj zahtjev odbijen kao neosnovan.
Koprivnica, 8. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
