Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-43/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski, odvjetnicama iz Pakraca, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Ulica domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj P-183/2024-70 (ranije: P- 331/2021 i P-825/2019) od 28. svibnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj P-183/2024-70 (ranije: P-331/2021 i P-825/2019) od 28. svibnja 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena zakonska zatezna kamata na iznose od 5,79 eura (slovima: pet eura i sedamdeset devet centi) od 11. lipnja 2011., 22,68 eura (slovima: dvadeset dva eura i šezdeset osam centi) od 12. srpnja 2011., 37,00 eura (slovima: trideset sedam eura) od 11. kolovoza 2011., 23,22 eura (slovima: dvadeset tri eura i dvadeset dva centa) od 13. rujna 2011., 21,30 eura (slovima: dvadeset jedan euro i trideset centi) od 11. listopada 2011., 21,70 eura (slovima: dvadeset jedan euro i sedamdeset centi) od 11. studenog 2011., 22,10 eura (slovima: dvadeset dva eura i deset centi) od 13. prosinca 2011., 24,14 eura (slovima: dvadeset četiri eura i četrnaest centi) od 11. siječnja 2012., 24,87 eura (slovima: dvadeset četiri eura i osamdeset sedam centi) od 11. veljače 2012., 25,28 eura (slovima: dvadeset pet eura i dvadeset osam centi) od 13. ožujka 2012., 24,31 eura (slovima: dvadeset četiri eura i trideset jedan cent) od 11. travnja 2012., 24,90 eura (slovima: dvadeset četiri eura i devedeset centi) od 11. svibnja 2012., 25,36 eura (slovima: dvadeset pet eura i trideset šest centi) od 12. lipnja 2012., 24,56 eura (slovima: dvadeset četiri eura i pedeset šest centi) od 11. srpnja 2012., 24,49 eura (slovima: dvadeset četiri eura i četrdeset devet centi) od 11. kolovoza 2012., 22,98 eura (slovima: dvadeset dva eura i devedeset osam centi) od 11. rujna 2012., 23,49 eura (slovima: dvadeset tri eura i četrdeset devet centi) od 11. listopada 2012., 24,61 eura (slovima: dvadeset četiri eura i šezdeset jedan cent) od 13. studenog 2012., 24,26 eura (slovima: dvadeset četiri eura i dvadeset šest centi) od 11. prosinca 2012., 24,78 eura (slovima: dvadeset četiri eura i sedamdeset osam centi) od 11. siječnja 2013., 23,28 eura (slovima: dvadeset tri eura i dvadeset osam centi) od 12. veljače 2013., 22,75 eura (slovima: dvadeset dva eura i sedamdeset pet centi) od 12. ožujka 2013., 24,36 eura (slovima: dvadeset četiri eura i trideset šest centi) od 11. travnja 2013., 22,78 eura (slovima: dvadeset dva eura i sedamdeset osam centi) od 11. svibnja 2013., 21,95 eura (slovima: dvadeset jedan euro i devedeset pet centi) od 11. lipnja 2013., 21,01 eura (slovima: dvadeset jedan euro i jedan cent) od 11. srpnja 2013., 22,16 eura (slovima: dvadeset dva eura i šesnaest centi) od 13. kolovoza 2013., 22,79 eura (slovima: dvadeset dva eura i sedamdeset devet centi) od 11. rujna 2013., 23,39 eura (slovima: dvadeset tri eura i trideset devet centi) od 11. listopada 2013., 23,52 eura (slovima: dvadeset tri eura i pedeset dva centa) od 11. studenog 2013., 24,31 eura (slovima: dvadeset četiri eura i trideset jedan cent) od 11. prosinca 2013., 23,25 eura (slovima: dvadeset tri eura i dvadeset pet centi) od 11. siječnja 2014., 23,37 eura (slovima: dvadeset tri eura i trideset sedam centi) od 11. veljače 2014., 23,86 eura (slovima: dvadeset tri eura i osamdeset šest centi) od 11. ožujka 2014., 23,77 eura (slovima: dvadeset tri eura i sedamdeset sedam centi) od 11. travnja 2014., 22,97 eura (slovima: dvadeset dva eura i devedeset sedam centi) od 13. svibnja 2014., 22,85 eura (slovima: dvadeset dva eura i osamdeset pet centi) od 11. lipnja 2014., 23,54 eura (slovima: dvadeset tri eura i pedeset četiri centa) od 11. srpnja 2014., 24,24 eura (slovima: dvadeset četiri eura i dvadeset četiri centa) od 12. kolovoza 2014., 24,60 eura (slovima: dvadeset četiri eura i šezdeset centi) od 11. rujna 2014., 24,64 eura (slovima: dvadeset četiri eura i šezdeset četiri centa) od 11. listopada 2014., 25,31 eura (slovima: dvadeset pet eura i trideset jedan cent) od 11. studenog 2014., 25,51 eura (slovima: dvadeset pet eura i pedeset jedan cent) od 11. prosinca 2014., 25,78 eura (slovima: dvadeset pet eura i sedamdeset osam centi) od 13. siječnja 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. veljače 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. ožujka 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. travnja 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 12. svibnja 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. lipnja 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. srpnja 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. kolovoza 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. rujna 2015., sve do 30. rujna 2015., a na iznose od 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 13. listopada 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 11. studenog 2015., 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 12. prosinca 2015. i 23,99 eura (slovima: dvadeset tri eura i devedeset devet centi) od 12. siječnja 2016., sve do 10. veljače 2016., te u točki II. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u kojoj je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.325,69 EUR (slovima: tisuću tristo dvadeset pet eura i šezdeset devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.229,73 EUR (slovima: tisuću dvjesto dvadeset devet eura i sedamdeset tri centa) od 1. listopada 2015. do isplate, a na iznos od 95,96 EUR (slovima: devedeset pet eura i devedeset šest centi) od 11. veljače 2016. do isplate, te u točki III. izreke tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati iznos od 1.325,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 5,79 EUR, 22,68 EUR, 37,00 EUR, 23,22 EUR, 21,30 EUR, 21,70 EUR, 22,10 EUR, 24,14 EUR, 24,87 EUR, 25,28 EUR, 24,31 EUR, 24,90 EUR, 25,36 EUR, 24,56 EUR, 24,49 EUR, 22,98 EUR, 23,49 EUR, 24,61 EUR, 24,26 EUR, 24,78 EUR, 23,28 EUR, 22,75 EUR, 24,36 EUR, 22,78 EUR, 21,95 EUR, 21,01 EUR, 22,16 EUR, 22,79 EUR, 23,39 EUR, 23,52 EUR, 24,31 EUR, 23,25 EUR, 23,37 EUR, 23,86 EUR, 23,77 EUR, 22,97 EUR, 22,85 EUR, 23,54 EUR, 24,24 EUR, 24,60 EUR, 24,64 EUR, 25,31 EUR, 25,51 EUR, 25,78 EUR, 23,99 EUR, 23,99 EUR, 23,99 EUR, 23,99 EUR, 23,99 EUR, 23,99 EUR, 23,99 EUR i 23,99 EUR, sve od 1. listopada 2015. do isplate, a na iznose od 23,99 EUR, 23,99 EUR, 23,99 EUR i 23,99 EUR, od 11. veljače 2016. sve do isplate.“

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da isplati tužitelju ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.325,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 11.6.2011. godine do 30. 06.2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:

5,79 eura od 11/6/2011 godine do isplate

22,68 eura od 12/7/2011 godine do isplate

37 eura od 11/8/2011 godine do isplate

23,22 eura od 13/9/2011 godine do isplate

21,3 eura od 11/10/2011 godine do isplate

21,7 eura od 11/11/2011 godine do isplate

22,1 eura od 13/12/2011 godine do isplate

24,14 eura od 11/1/2012 godine do isplate

24,87 eura od 11/2/2012 godine do isplate

25,28 eura od 13/3/2012 godine do isplate

24,31 eura od 11/4/2012 godine do isplate

24,9 eura od 11/5/2012 godine do isplate

25,36 eura od 12/6/2012 godine do isplate

24,56 eura od 11/7/2012 godine do isplate

24,49 eura od 11/8/2012 godine do isplate

22,98 eura od 11/9/2012 godine do isplate

23,49 eura od 11/10/2012 godine do isplate

24,61 eura od 13/11/2012 godine do isplate

24,26 eura od 11/12/2012 godine do isplate

24,78 eura od 11/1/2013 godine do isplate

23,28 eura od 12/2/2013 godine do isplate

22,75 eura od 12/3/2013 godine do isplate

24,36 eura od 11/4/2013 godine do isplate

22,78 eura od 11/5/2013 godine do isplate

21,95 eura od 11/6/2013 godine do isplate

21,01 eura od 11/7/2013 godine do isplate

22,16 eura od 13/8/2013 godine do isplate

22,79 eura od 11/9/2013 godine do isplate

23,39 eura od 11/10/2013 godine do isplate

23,52 eura od 11/11/2013 godine do isplate

24,31 eura od 11/12/2013 godine do isplate

23,25 eura od 11/1/2014 godine do isplate

23,37 eura od 11/2/2014 godine do isplate

23,86 eura od 11/3/2014 godine do isplate

23,77 eura od 11/4/2014 godine do isplate

22,97 eura od 13/5/2014 godine do isplate

22,85 eura od 11/6/2014 godine do isplate

23,54 eura od 11/7/2014 godine do isplate

24,24 eura od 12/8/2014 godine do isplate

24,6 eura od 11/9/2014 godine do isplate

24,64 eura od 11/10/2014 godine do isplate

25,31 eura od 11/11/2014 godine do isplate

25,51 eura od 11/12/2014 godine do isplate

25,78 eura od 13/1/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/2/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/3/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/4/2015 godine do isplate

23,99 eura od 12/5/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/6/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/7/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/8/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/9/2015 godine do isplate

23,99 eura od 13/10/2015 godine do isplate

23,99 eura od 11/11/2015 godine do isplate

23,99 eura od 12/12/2015 godine do isplate

23,99 eura od 12/1/2016 godine do isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikovog potraživanja u iznosu od 5.303,65 kuna.

III Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.819,29€ sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 11. lipnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), a predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te ga obveže da mu naknadi troškove parničnog postupka i troškove žalbenog postupka ili da istu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tužitelj je tužbom tražio isplatu novčanog iznosa od 8.132,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako ju je specificirao, a nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja zatražio je isplatu iznosa od 9.985,58 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose glavnice od njihovog dospijeća do isplate, kako je to specificirano u točki I. izreke prvostupanjske odluke. Nakon promjene valute u Republici Hrvatskoj tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu iznosa od 1.325,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano.

5.1. Tužitelj tužbu temelji na tvrdnji da je s pravnim prednikom tuženika 2. veljače 2005. zaključio Ugovor o kreditu kojim su mu stavljena na raspolaganje novčana sredstva u kunama koja odgovaraju protuvrijednosti od 15.500,00 CHF, s otplatom u 180 mjesečnih rata. Tužitelj se pozvao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojim odlukama je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i kojim su utvrđene ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Tvrdi da je zbog navedenih ništetnih odredbi u konkretnom Ugovoru preplatio kredit u odnosu na početnu kamatnu stopu i valutni tečaj u trenutku stavljanja kredita u opticaj, jer je došlo do promjene kamatne stope i promjene valutnog tečaja na više u odnosu na početni, za iznos od 9.985,58 kn.

5.2. Tužitelj također navodi u tužbi da je s tuženikom zaključio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, 26. siječnja 2016. (dalje: Dodatak) temeljem kojeg je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK/15) izvršena konverzija kredita radi promjene valute, kredit denominiran u CHF ili denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u euro odnosno u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, kojim Dodatkom mu je priznata preplata u iznosu od 5.303,65 kn, ali da u trenutku zaključenja navedenog Dodatka još nije bila pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora u kojima je glavnica bila vezana uz valutu CHF, pa stoga da konverzija kredita nije napravljena kako treba jer bi matematički rezultat bio drugačiji.

5.3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio da bi konkretne odredbe Ugovora o kreditu bile nepoštene pa time i ništetne, ocijenio je kako se utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužitelj ne mogu neposredno primijeniti i na konkretan Ugovor jer da se te odluke odnose na prosječnog potrošača, odnosno da je pružena apstraktna pravna zašita, dok u konkretnoj parnici tužitelj treba dokazati da su ispunjeni svi razlozi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu. Istaknuo je da je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 upravo s razlogom kako bi se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u euro. Kako je zaključen Dodatak prema pravilima propisanim ZID ZPK/15, to da konverzija ima retroaktivan učinak na predmetni kredit zbog čega tužitelj ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Što se tiče konkretnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema jednostranoj odluci banke i u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 79/07., 125/07.; dalje: ZZP/03) tuženik smatra da iste nisu ništetne, da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nije nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Istaknut je i prigovor zastare, te je stavljen u prijeboj iznos „negativne razlike“, odnosno iznos za koji je rata prema otplatnom planu bila manja zbog manje kamatne stope od prvotno ugovorene, odnosno zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj u trenutku stavljanja kredita u opticaj.

5.4. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je nesporno utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika 2. veljače 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 70575/05 za adaptaciju, da je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.500,00 CHF s rokom otplate kredita od 180 mjeseci i s kamatnom stopom od 4,99% promjenjiva, koja se utvrđuje Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora.

5.5. Nesporno je također da su stranke 26. siječnja 2016. zaključile Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj 70575/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, a na temelju zakonske obveze iz ZID ZPK/15. Na temelju navedenog Dodatka utvrđeno je da je ostatak glavnice nakon konverzije kredita na dan 3. veljače 2016. 3.819,19 eura, da se otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 49 mjesečnih anuiteta te da postoji ukupna preplata u iznosu od 5.303,65 kn koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita te će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Kredit je u cijelosti otplaćen 14. srpnja 2016., nakon čega je tužitelju od strane banke isplaćen iznos od 1.973,40 kn dana 15. srpnja 2016. te iznos od 3.330,35 kn dana 22. kolovoza 2016.

5.6. Provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje iz kojeg je utvrđeno da je konverzija kredita provedena sukladno ZID ZPK/15. Prilikom konverzije utvrđeno je da bi prema otplatnom planu u eurima tužitelj trebao platiti još 11.433,67 eura, a da je do dana konverzije platio iznos od 12.090,65 eura, pa je utvrđena preplata od 656,98 eura, odnosno 5.063,67 kuna, koji iznos je vraćen tužitelju. Zbog ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope tijekom ugovornog odnosa na više u odnosu na početnu kamatnu stopu i zbog promjene tečaja na više u odnosu na početni tečaj utvrđeno je da je tužitelj platio više iznos od 16.403,63 kune, dok mu je u konverziji priznata preplata u iznosu od 5.303,65 kuna. Negativna razlika zbog promjene tečaja utvrđena je u iznosu od 1.114,60 kuna. Do utuženog iznosa od 9.985,58 kuna/1.325,69 eura, koliko tužitelj sada potražuje, isti je došao na način da je od iznosa od 16.403,63 kuna odbio iznos koji je priznat u konverziji od 5.303,65 kuna i iznos negativnih razlika od 1.114,60 kuna.

5.7. Prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja te je na temelju njegovog iskaza utvrdio kako mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu kod tuženika nisu prezentirali rizike za rast tečaja franka, a Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom da je zaključio jer mu drugi ugovor nije bio dostupan. Kredit u švicarskim francima da je tada bio najpovoljniji i da mu je to tako rečeno od strane kreditora. Nisu mu objašnjeni parametri na temelju kojih bi moglo doći do promjene kamatne stope tijekom otplate kredita.

5.8. Prvostupanjski sud se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena i presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i kojom presudom je utvrđeno da su tamo tuženici, a među kojima je i prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto da se odnosi i na ugovorne odredbe u kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

5.9. Prvostupanjski sud se nadalje pozvao i na članak 81. stavak 1. ZZP-a te na članak 269. stavak 2. i 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) te je zaključio da konkretan Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U Ugovoru da nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a kako ta odredba predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope da nisu bile određene niti odredive u trenutku sklapanja Ugovora.

5.10. Prvostupanjski sud se pozvao i na članak 3. stavak 1. te članak 5. Direktive

93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

5.11. Prvostupanjski sud je mišljenja da bez obzira na zaključen Dodatak, odnosno izvršenu konverziju, tužitelj nije u cijelosti obeštećen zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i odredbi u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, jer da to tako proizlazi iz nalaza knjigovodstveno-financijskog vještaka. Konvertiranjem kredita da nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli.

5.12. Zbog toga je primjenom članka 323. stavak 1. te članka 1111. i 1115. ZOO-a tužitelju dosudio traženi novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedini mjesečni više plaćeni iznos glavnice od njegovog plaćanja kao dana dospijeća pa do isplate smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem.

5.13. Odbijen je prigovor zastare jer da je tužba podnesena unutar zastarnog roka, odnosno 11. lipnja 2019., pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

5.14. Odbijen je prigovor tuženika radi prebijanja jer da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju jer je za iznos koji je stavljen u prijeboj tužitelj umanjio svoje potraživanje.

5.15. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.), uz uvećanje za iznos predujma za vještačenje.

6. U svojoj žalbi tuženik navodi kako istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s tim što konkretno ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a jer da prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze, a što je u konačnosti utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, ocijenio je sve provedene dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, a zaključak kojeg je izveo sud na temelju ocjene provedenih dokaza i koji ne odgovara tuženiku ne može se svesti pod navedenu bitnu povredu.

6.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Tuženik prije svega ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da je pogrešno primijenjen članak 19.b ZID ZPK/15 jer da je svrha konverzije bilo izjednačiti potrošače s kreditom denominiranim u CHF sa položajem u kojem bi takav potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR, odnosno položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Obveza tuženika prema navedenom ZID ZPK/15 bila je da potrošačima koji su podigli kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF ponudi mogućnost da se kredit denominira u kunama s valutnom klauzulom u EUR. To da je bila zakonska obveza svih banaka, pa tako i tuženika. Tuženik da je napravio izračun prema odredbama ZID ZPK/15, da ga je dostavio tužitelju koji je imao rok od 30 dana da takav izračun prihvati ili da isti ne prihvati, pa kada je tužitelj prihvatio konverziju i zaključio Dodatak, tada je između tužitelja i tuženika nastao novi pravni posao kojim su tužitelj i tuženik uredili svoj pravni odnos nastao temeljem ranijeg Ugovora o kreditu. Pozvao se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno na sjednici vijeća održanoj 13. i 20. prosinca 2022. prema kojem „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Osporava se primjena članka 81. stavak 5. ZZP-a prema kojoj se odredbe ove Glave Zakona ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovore unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovore unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Stoga da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i promjenjivoj kamatnoj stopi identičnoj kao u EUR kreditima, kao odredbe predviđene prisilnim propisima ZPK-a i s retroaktivnim učinkom na ugovorni odnos tužitelja i tuženika ne mogu biti predmetom ocjene nepoštenosti u parnicama pokrenutim od strane pojedinog potrošača, pa tako niti predmetom ocjene u konkretnoj parnici. Pored toga da takve odredbe nisu niti bile predmetom ocjene nepoštenosti u parnici potrošač. Sklapanjem Dodatka da je tužitelj slobodnom voljom pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i na primjenu promjenjive kamatne stope koje su se primjenjivale na kredite u kojima je glavnica vezana uz valutu EUR. Pogrešno da je primijenjen i članak 1113. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) jer da je Dodatkom utvrđena preplata tužitelja po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u iznosu od 9.753,23 eura te da je taj iznos trebao biti umanjen za priznatu preplatu prilikom konverzije od 7.767,87 eura. Kako to nije učinjeno, da je sud omogućio tužitelju da ostvari protupravno dvostruko obeštećenje. Osporava da bi bio nepošteni stjecatelj, osporava stav prvostupanjskog suda o zastari te ističe povredu prava na pravično suđenje i ustavnog načela zakonitosti jer da je prvostupanjski sud odbio dosuditi tužitelju iznos preplate umanjen za iznos preplate koja je tužitelju priznata prilikom konverzije te za utvrđene negativne razlike nastale uslijed pada tečaja CHF tijekom otplate kredita ispod početnih parametara koji su primijenjeni na dan isplate kredita, odnosno usvajajući tužbeni zahtjev ne uzimajući u obzir prigovore tuženika.

7.1. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tuženik vidi u tome što je prvostupanjski sud ispustio iz vida činjenicu da Dodatak kao svojevrsni novi pravni posao sklopljen između tužitelja i tuženika kojim se rješavaju prava i obveze ugovornih strana iz ranijeg Ugovora o kreditu ima učinak na njihov ugovorni odnos od početka njegova nastanka. Pogrešno da je utvrđena činjenica da konverzijom nije obuhvaćena promjenjivost kamatne stope, odnosno valutna klauzula te da konverzija nema učinak na zahtjev tužitelja za isplatom dodatne naknade po osnovi Ugovora o kreditu.

7.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a stav prvostupanjskog suda da konverzija nije od utjecaja na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji bi predstavljao potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke kreditora i valutna klauzula u CHF, ne može se smatrati pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Pitanje da li potrošači koji su zaključili dodatke ugovorima o kreditu u kojima je glavnica bila vezana uz valutu CHF imaju pravo na isplatu razlike između onoga što su više platili temeljem ništetnih odredbi osnovnih ugovora o kreditu i onoga što im je priznato u postupku konverzije, je pravno, a ne činjenično pitanje.

7.3. U odnosu na primjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

7.4. Nije u pravu tuženik kada ocjenjuje kako tužitelj zbog toga što je zaključio Dodatak ne bi imao pravo na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu obzirom da tužitelj i po ocjeni ovog suda ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Pravno shvaćanje ovog suda podudarno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj je odgovoreno na pravno pitanje: „Da li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu?“, da: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK)

– Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO-a) osim u izuzetnim uvjetima kojeg propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je Ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“.

7.5. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se na konkretni Ugovor o kreditu mogu primijeniti pravna shvaćanja iznesena u kolektivnom sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12, i u kojem postupku su utvrđene ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Prvostupanjski sud je vezan takvim pravnim shvaćanjem sukladno članku 502.c ZPP-a, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sastavljen na unaprijed formuliranom obrascu, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pregovarati, da tužitelju nisu bile dane potpune informacije o načinu i uvjetima promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, odnosno informacije o rizičnosti zaključenja ugovora u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, zbog čega su navedene odredbe nepoštene i dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane.

8. Pravilan je stav prvostupanjskog suda i o zastari, kao i o nepostojanju prijebojnog potraživanja tuženika. U odnosu na zastaru, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na ustaljenu sudsku praksu, a koja se temelji na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa kako je u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli s danom 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 11. lipnja 2019., to zastarni rok od 5 godina nije istekao prije podnošenja tužbe.

9. Članak 81. stavak 5. ZZP-a ne može se primijeniti na konkretan Ugovor jer tužitelj ne traži isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i promjenjivoj kamatnoj stopi kao u EUR kreditima, s obzirom da isti ne tvrdi da su ništetne odredbe Dodatka. Točno je da je Dodatak zaključen po pravilima koja su propisana ZID ZPK/15, dakle da je tuženik navedeni Dodatak sastavio sukladno prisilnim propisima, međutim, pitanje primjene članka 81. stavak 5. ZZP-a razmatralo bi se samo ukoliko bi tužitelj tražio utvrđenje ništetnim odredbi Dodatka, a ne Ugovora o kreditu koji nije bio sastavljen na temelju prisilnih propisa, već je trebao biti rezultat suglasnosti volja dviju ugovornih strana, a u okviru dispozitivnosti propisa kojima su regulirani ugovori o kreditu.

10. Isto tako, pogrešno tuženik navodi kako tužitelj potražuje i onaj iznos koji mu je priznat u konverziji, obzirom da je to suprotno postavljenom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj obrazložio i do kojeg iznosa za isplatu je došao odbijajući od ukupno preplaćenog iznosa kako ga je utvrdio vještak iznos koji mu je priznat u konverziji kao i iznos „negativnih razlika“.

10.1. S obzirom da je tužitelj postavljajući tužbeni zahtjev uzeo u obzir i iznos „negativnih razlika“ kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početnu kamatnu stopu, odnosno kada je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj, to ne postoji niti prijebojno potraživanje tuženika.

11. Pravilno je također prvostupanjski sud utvrdio da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj pa bi tužitelj imao pravo i na zakonsku zateznu kamatu na pojedine više plaćene mjesečne iznose, ali ne od podnošenja zahtjeva, već od plaćanja, s obzirom da je upravo tuženik svojim ponašanjem prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao nesavjesno na štetu tužitelja.

12. Međutim, u pravu je tuženik kada smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos od 1.325,69 eura, koji iznos predstavlja razliku između onog iznosa koji je vještak izračunao kao više plaćeno temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu i iznosa koji je tužitelju priznat u konverziji, s tim što je tužitelj odbio i iznos negativnih razlika.

12.1. Stranke su Dodatkom izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom.

12.2. ZID ZPK/15 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača. U pravnoj situaciji kada su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005. iskorištene za ispunjenje obveza tužitelja prema Dodatku, ne može se zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005., bez obzira što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom.

12.3. U oglednom postupku koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu broj Gos-1/2019 odgovoreno je na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koje je uputio Općinski sud u Pazinu na način da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

12.4. Zbog toga je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope te početnog tečaja i stvarno primijenjenog tečaja. Sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran za navedene nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovoru o kreditu od 2. veljače 2005. Zbog toga tužitelju ne pripada isplata iznosa od 1.325,69 eura.

12.5. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka obuhvatio iznose koje tužitelj traži tužbom na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005., a koji su bez osnove prešli u njegovu imovinu do 30. rujna 2015. Riječ je o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. Tuženik je navedene iznose koje je primio od tužitelja, a temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005., držao kao nepošteni stjecatelj. Zbog toga tužitelju pripada zakonska zatezna kamata na pojedine iznose koje je tužitelj platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005., a sukladno članku 1115. ZOO-a, i to za iznose kako su oni specificirani u točki I. izreke prvostupanjske presude i koji su plaćeni od 11. lipnja 2011. do 11. rujna 2015., ali do 30. rujna 2015. kada je prestala obveza vraćanja, a ne do isplate kako to tužitelj potražuje.

12.6. Nakon 30. rujna 2015. tužitelj je platio još četiri rate kredita temeljem Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005. jer je Dodatak zaključen 26. siječnja 2016. Navedeni iznosi od 23,99 eura, a koji su plaćeni 13. listopada, 11. studenoga i 12. prosinca 2015. te 12. siječnja 2016., su iznosi koji su plaćeni u prijelaznom razdoblju. Člankom 19.f ZID ZPK/15 je propisano da je potrošač dužan nastaviti plaćati obroke odnosno anuitete utvrđene otplatnim planom važećim prije konverzije kredita denominirane u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF do dana sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a razlika između uplaćenog iznosa u prijelaznom razdoblju i iznosa za uplatu po obroku odnosno anuitetu u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđena novim otplatnim planom iz članka 19.c stavak 1. točka 3. ovog Zakona će se utvrditi prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta, odnosno obroka u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR novog otplatnog plana iz članka 19.c stavak 1. točka 3. ovog Zakona, te će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ovog Zakona ili manje uplaćenim iznosom iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ovog Zakona. Zbog toga tužitelju na te iznose pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja do dospijeća prvog anuiteta u EUR, odnosno dospijeća prvog anuiteta nakon sklapanja Dodatka, a koji je prema otplatnom planu dospio 10. veljače 2016.

12.7. Zbog toga je ovaj sud u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose potvrdio pobijanu odluku u odnosu na plaćanje iste od uplate svakog mjesečno više plaćenog iznosa za vremenski period od 11. lipnja 2011. do 11. rujna 2015. do 30. rujna 2015., a od 1. listopada 2015 pa do isplate odbijen je zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, dok je u odnosu na iznose koji su plaćeni od 13. listopada 2015. do 12. siječnja 2016. potvrđena odluka o zakonskoj zateznoj kamati na navedene iznose do 10. veljače 2016., dok je odbijen zahtjev za isplatu nakon navedenog datuma.

13. Nije u pravu tuženik kada smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i načelo zakonitosti kada je tuženi tužitelju priznao iznos bez umanjenja za iznos preplate koja je tužitelju priznata prilikom konverzije i za utvrđene „negativne razlike“ nastale uslijed pada tečaja HCF tijekom isplate kredita ispod početnih parametara koji su primijenjeni na dan isplate kredita, jer je već sam tužitelj svoj zahtjev postavio na način da je uzeo u obzir navedene iznose.

14. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, to je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučio i o troškovima cjelokupnog postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove.

14.1. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj djelomično uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a, tužitelj bi trebao tuženiku naknaditi razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor, koji je predmet spora, bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku proizlazi kako bi isti bili veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, o predmetu spora kao što je konkretan, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja, nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

15. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju primjenom članka 154. stavak 4. ZPP- a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

16. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 8. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković