REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-160/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužiteljice NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu FG & CG Blažeka j.t.d., Trg Ante Starčevića 10/I, Osijek, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, kojega zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, Kralja Zvonimira 11/1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 14. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 8. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 54836/06 od 30. listopada 2006. sklopljenoga između tužiteljice NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, u dijelu u koji glasi: «1 ... u kunskoj protuvrijednosti od ... i 4 Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata naknada troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja ako Ugovorom nije drugačije određeno.» kao i odredbe članka 10. točke 3 d) u dijelu koji glasi: «Mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.» te se utvrđuje da predmetne odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, da tužiteljici NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati novčani iznos od 24.563,96 € (slovima: dvadeset četiri tisuće petsto šezdeset tri eura i devedeset šest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena; zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; zatim od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to:

-na iznos od 51,06 EUR od 13.01.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 196,24 EUR od 11.02.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 344,55 EUR od 11.03.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 329,56 EUR od 11.04.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 45,42 EUR od 12.05.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 42,69 EUR od 11.06.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 224,68 EUR od 11.07.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 36,26 EUR od 11.08.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 136,93 EUR od 11.09.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 32,24 EUR od 13.10.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 1.250,94 EUR od 11.11.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 27,92 EUR od 11.12.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,18 EUR od 12.01.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 52,41 EUR od 11.02.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 50,45 EUR od 11.03.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 1.616,32 EUR od 13.04.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 56,09 EUR od 11.05.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 530,97 EUR od 11.06.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 75,53 EUR od 13.07.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 61,13 EUR od 11.08.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 97,71 EUR od 11.09.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 78,51 EUR od 12.10.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 82,23 EUR od 11.11.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 684,62 EUR od 11.12.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 2.539,31 EUR od 11.12.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 29,17 EUR od 11.12.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 91,00 EUR od 11.01.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 539,91 EUR od 11.02.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 54,15 EUR od 11.02.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 73,52 EUR od 11.03.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 66,09 EUR od 12.04.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 82,90 EUR od 12.05.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 3.950,38 EUR od 11.06.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 24,20 EUR od 11.06.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 70,49 EUR od 12.07.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 111,58 EUR od 11.08.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 72,61 EUR od 13.09.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 66,79 EUR od 11.10.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 365,11 EUR od 11.11.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 62,52 EUR od 11.11.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 64,96 EUR od 13.12.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 69,83 EUR od 11.01.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 73,23 EUR od 11.02.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 10.008,57 EUR od 01.03.2012. g. do konačne isplate, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, istaknut radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, da tužiteljici NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 4.212,50 € (slovima: četiri tisuće dvjesta dvanaest eura i pedeset centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnoga troška u iznosu od 250,00 € (slovima: dvjesta pedeset eura), kao i preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnoga troška sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu po određenju suda.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica NG je 25. travnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika OTP banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužiteljica u tužbi navodi kako slijedi: "Tužitelj podnosi ovu tužbu protiv tuženika kao pravnog sljednika Societe Generale-Splitska banka d.d., obzirom da je došlo do statusnih promjena- pripajanja navedene banke od strane tuženika, te je tuženik pravni slijednik iste. Tužiteljica je sa Societe Generale-Splitskom bankom d.d. dana 30.10.2006. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj: 54836/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, kojim je Ugovorom tužena kao kreditor odobrila i isplatila iznos kredita od 180.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Tužiteljica je predmetnu kreditnu obvezu platila i zatvorila prijevremeno u ožujku 2021.g. Odredbama čl. 2. i 5. Ugovora uređena je valuta kreditne obveze, kamatne stope i način plaćanja kreditnih obveza. Odredbom čl. 10. Ugovora uređen je način otplate kredita u jednakim mjesečnim razmacima odnosno u 288 mjesečnih anuiteta. Kamatna stopa je promjenjiva sukladno odredbi čl. 11. Ugovora, a ovisi o odluci Kreditora. Kako je navedeno, odredbom čl. 11. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. Početna kamatna stopa iznosi 4,20% godišnje, te je promjenjiva sukladno odluci Kreditora. Tuženik je početnu kamatnu stopu mijenjao tijekom trajanja ugovornog odnosa na nezakonit način. Odredba čl. 11. Ugovora o kreditu je nepoštena i ništetna u dijelu i na način kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljica je protiv tuženika vodila parnični postupak pred Naslovnim sudom koji se vodio pod poslovnim brojem: P-572/2018 i koji je okončan pravomoćnošću presude od 19.06.2020.g. i isplatom utuženog iznosa od strane tuženika. Temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P1401/2012 od 04.07.2013.g. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. g. i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž6632/2017 od 13.06.2018. g. povodom kolektivne tužbe udruge „ Potrošač“ utvrđeno je da su banke, uključujući i tuženika zaključivale ugovore o kreditu, uključujući i tužiteljičin, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, te je suđeno; «.... u razdoblju od 01.04.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ..... kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana...». Tuženik je tako povrijedio važeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima, a kako je obrazloženo presudama u prilogu. Pravno stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu , izneseno u presudama u prilogu detaljno i sveobuhvatno iznose pravni okvir koji je bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari i na koje ukazuje i na koje se poziva i tužiteljica u ovoj tužbi. Postojeće stanje ugovora o kreditu u CHF je onakvo kako je pravomoćno presuđeno presudom VTS-a, te su u svim ugovorima o kreditu zaključenima između 2004. i 2012 g. (bez iznimke) ništetne su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u svim tim ugovorima ništetne su i odredbe o vlautnoj kaluzuli u CHF. Tužiteljica je uslijed plaćanja kredita po ništetnim ugovornim odredbama ujedno i oštećena na ime utuženih iznosa. S time u vezi tužiteljica ovom tužbom, a kako smo ranije naveli traži isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti, i to iznosa po osnovi tečajne razlike. Taj iznos je ujedno i iznos za koji je krivnjom tuženika umanjena imovina tužiteljice tj. za koji je ona oštećena nezakonitim radnjama tuženika. Tužiteljica je kod tuženika došla u dobroj vjeri s ciljem ishođenja najpovoljnijeg kredita. Službenik u banci joj je ponudio predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, sa ugovorenom kamatom stopom kako je ranije navedeno. Prezentirano joj je da joj je to ionako povoljniji kredit u odnosu na kredit u EUR-ima, jer su niže kamate i stabilan tečaj. Tužiteljica od strane banke nikada nije bila upoznata sa rizikom od očekivanog i mogućeg nekontroliranog rasta švicarskog franka, sa mogućnošću drastičnog uvećanja kreditne rate zbog tečajne razlike, te promjene kamatne stope. Tužiteljica od strane tuženika objektivno nije bila upoznata sa svim ekonomskim razmjerima ponuđenog kredita. Štoviše, CHF je prezentiran kao stabilna valuta, te je tužiteljici prezentiran minimalan rizik od rasta CHF-a, a time i uvećenja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. To je dovelo do toga da u konkretnom ugovornom odnosu jedini koji postavlja uvjete jest tuženik bez da tužiteljica ima ikakav relevantan utjecaj. Dakle, u ovom ugovornom odnosu drastično je narušena stranačka ravnoteža te ravnoteža činidbi i to na štetu tužiteljice. Uslijed neočekivanog drastičnog porasta CHF-a, a u kombinaciji sa promjenjivom kamatnom stopom, nastupile su za tužiteljicu okolnosti u kojima joj je kredit postao neočekivani teret uslijed plaćanja iznosa na koje nije računala ili mogla računati niti bi pod tim uvjetima ikada stupila u ovakav ugovorni odnos. Dakle radi se, a kako navodi i Trgovački sud u Zagrebu o događaju koji je uzrokovao znatnu stranačku neravnotežu uslijed čega je tužiteljica kao potrošač bila u situaciji da ugovor ni približno ne odgovara njeni očekivanjima i uzrokuje joj veliku štetu. Zaključak je Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa niti tužiteljici ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora nije se pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, a klijentu je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala banka. Dakle, tužiteljica od tuženika nije dobila jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), te se radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Upravo iz navedenih razloga, a u duhu navedene prakse iz kolektivnog spora jasno je da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U kolektivnom sporu nije utvrđen niti jedan primjer pozitivne bankarske prakse tj. niti jedan primjer ugovora koji bi se mogao ocijeniti poštenim tj. zakonitim. Tužiteljica je predmetnim Ugovorom oštećena kroz dva promjenjiva parametra koji nisu bili predmetom pojedinačnih pregovora i to tečajnom razlikom i primjenjivošću kamatne stope. Takva bankarska praksa iskazana u pojedinim ugovornim odredbama dovela je do neodređene ugovorne obveze za klijenta, koja se za nju štoviše pokazala štetna u materijalnom i nematerijalnom smislu. Stav je Visokog trgovačkog suda da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg je pojedini potrošač trebao vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaćala u CHF, što dva bitna elementa ugovora čini neizvjesnima, a za potrošača štetnima. Utvrđeno je kako je potrošač preuzeo sav rizik vezan za valutu CHF, i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik specifičnosti valute CHF. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, jer je tužiteljica nesporno primila točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu: «I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 54836/06 od 30.10.2006.g. sklopljenog između tužiteljice NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka dioničko društvo, Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 u dijelu u koji glasi: «1 ...u kunskoj protuvrijednosti od... i 4 Sva plaćanja novčnih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata naknada troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja ako Ugovorom nije drugačije određeno.» kao i odredbe čl. 10. točka 3 d) u dijelu koji glasi: «Mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.» te se utvrđuje da predmetne odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.". Tužiteljica je tužbenim zahtjevom također zatražila isplatu iznosa od 23.210,49 € / 174.879,41 kn s pripadajućom kamatom, kao i naknadu troška postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare predmetnoga potraživanja. Nadalje navodi kako slijedi: "U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013.g, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/13 od 14.06.2018.g. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 21.255,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF. Također, odredbama članka 1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.".

4. Podneskom od 31. svibnja 2023. tužiteljica je istaknula kako prigovor zastare nije osnovan, kako su pravna utvrđenja iz kolektivne presude obvezujuća u svim individualnim postupcima koji korisnici kredita pokrenu, što je slučaj u ovome predmetu, referirala se na ništetnost valutne klauzule, a navela je i da ostaje kod prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja.

5. Podneskom od 5. srpnja 2023. tuženik je naveo kako je prigovor zastare osnovan, kako presuda u kolektivnome sporu nema učinak u ovoj parnici te kako su ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive.

6. Dana 2. studenoga 2023. održano je pripremno ročište, na kojemu je sud donio plan upravljanja postupkom:

-sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva

-dokazi za utvrđivanje spornih činjenica: dokazni prijedlog stranaka za saslušanje tužiteljice na okolnost je li zaposlenik tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužiteljicu s ovim kreditnim proizvodom, istoj objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njezine kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF te dokazni prijedlog tužiteljice za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, na okolnost preplaćenog iznosa razlike tečaja u svakom od anuiteta gdje je preplate bilo na način da se utvrdi u utuženom razdoblju razlika između početnog tečaja na dan puštanja kredita i kasnijih uvećanja, uz pribavu sve potrebne dokumentacije vezane uz predmetni poslovni odnos s tužiteljicom. Stranke su se suglasile s planom upravljanja postupkom.

7. Podneskom od 21. veljače 2024. tužiteljica je u spis dostavila sudsku praksu za koju smatra da je mjerodavna za rješavanje ove pravne stvari.

8. Podneskom od 5. lipnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja, za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početnoga.

9. Dana 13. lipnja 2024. u ovoj pravnoj stvari održano je pripremno ročište, na kojemu je zaključen prethodni postupak. Tužiteljica se usprotivila prigovoru radi prebijanja, dok je tuženik ostao pri tome prigovoru.

10. Na istome ročištu saslušana je tužiteljica, koja je izjavila kako slijedi: "Svrha kredita je bila rješavati stambeno pitanje moje obitelji. Bila sam u više banaka na području [adresa] i [adresa], ali je tuženik po mome mišljenju nudio najpovoljniji kredit za izgradnju stambenog objekta. Kada sam došla u banku tuženika, dobila sam unaprijed formulirani ugovor o kreditu. Nisam mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu, već sam samo mogla službeniku banke prezentirati svoju kreditnu sposobnost. Nisu mi objašnjavali što znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na moje kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Dobila sam samo općenite informacije i pojmove kako to izgleda kada se sklapa ugovor o kreditu. Ugrubo su mi rekli što se na što odnosi. Kredit nisam dizala za potrebe obrta, već sam kredit dizala isključivo kao fizička osoba za svoje privatne potrebe izgradnje stambenog objekta. U banci sam dobila početni otplatni plan. Takav plan je bio u okvirima prve dvije godine i onda je kasnije iz mjeseca u mjesec rata rasla da bi došla do dva puta toliko koliko je iznosila prema početnom otplatnom planu. Više se ne mogu točno sjetiti ali znam da je sve to išlo prema gore. Ponudili su mi konverziju u euro, ali ja nisam pristala na tu konverziju, jer mi to nije bilo povoljno. To nije bila konverzija po zakonu, već je to bio reprogram. Kada sam dizala kredit, nuđena mi je opcija dizanja kredita u valuti euro, ali mi je kredit u valuti CHF prezentiran kao najpovoljniji. Od ponude do potpisa kredita prošlo je vremenski možda oko dva mjeseca. Prilikom dizanja kredita nisam se savjetovala s nekim ekonomistima izvan banke, nego sam samo razgovarala s djelatnicima banke. Ugovor o kreditu sam pročitala. Osnove ugovora nakon što sam ga pročitala sam razumjela. Znam što znači valutna klauzula. Valutna klauzula je uvijek rizik, ali nisam znala da će rata kredita tako nenormalno otići visoko. Kredit sam plaćala administrativnom zabranom. Na kućnu adresu nisam primala obavijesti o promjeni rate kredita, jer sam im tako rekla u banci, a rati kredita sam bila informirana kada sam dolazila u banku. U banci su mi rekli da je moguće da rata kredita raste, ali nisam očekivala da će tako visoko narasti, a niti oni.".

11. Dana 25. listopada 2025. stalni sudski vještak financijsko-računovodstvene struke Bernarda Hunjadi, dipl. oec. iz Osijeka u spis je dostavila nalaz i mišljenje, u kojemu je navela kako razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja za CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosi 185.656,05 kn, odnosno 24.640,79 € (prema tečaju konverzije 1,00 € = 7,53450 kn).

12. Podneskom od 28. listopada 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

13. Podneskom od 7. siječnja 2026. tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao na način da je naveo kako nema primjedbi na matematički izračun vještaka, no nije suglasan s nalazom i mišljenjem te se protivi metodologiji izračuna vještaka.

14. Podneskom od 19. ožujka 2026. stalni sudski vještak financijsko- računovodstvene struke Bernarda Hunjadi, dipl. oec. iz Osijeka je navela kako ostaje pri svome nalazu i mišljenju.

15. Podneskom od 7. travnja 2026. tuženik se usprotivio preinaci, odnosno povećanju tužbenoga zahtjeva.

16. Sud je dopustio preinaku tužbenoga zahtjeva povećanjem istoga nakon provedenoga vještačenja zbog usklađenja s tim vještačenjem u smislu odredbe članka 190. stavka 3. Zakona o parničnome postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), jer bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

17. Dana 14. travnja 2026. u ovome predmetu održano je ročište glavne rasprave, na kojemu je saslušan stalni sudski vještak financijsko-računovodstvene struke Bernarda Hunjadi, dipl. oec. iz Osijeka, koja je izjavila kako slijedi: "Navodim kako u cijelosti ostajem pri svom nalazu i mišljenju kojega sam dostavila ovome sudu kao i pri njegovoj dopuni. Nalazu i mišljenju te dopuni nalaza i mišljenja nemam ništa drugoga za dodati. To je sve što imam za izjaviti.“. Punomoćnici stranaka izjavili su kako nemaju pitanja za vještaka. Punomoćnik tužitelja izjavio je kako nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, dok punomoćnik tuženika izjavljuje kako ostaje pri svim primjedbama iznesenim tijekom postupka.

18. Na glavnoj raspravi su se također izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

19. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj: 54836/06 sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnoga prednika tuženika trgovačkoga društva SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditora 30. listopada 2006., otplatni plan predmetnoga kredita, ispis transakcija učinjenih po predmetnom kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope, u nalaz i mišljenje vještaka Bernarde Hunjadi i njegovu dopunu, u iskaz tužiteljice te vještaka Bernarde Hunjadi, kao i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

20. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan, kako je to presuđeno pod točkom I., II. presude.

21. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika trgovačko društvo SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. 30. listopada 2006. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 180.000,00 CHF uz rok otplate od 288 mjeseci s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

22. Naprotiv, između stranaka je sporno je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli u CHF i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i društva OTP banka d.d. kao tuženika poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., je li osnovan prigovor zastare potraživanja i prigovor radi prebijanja koje je istaknuo tuženik te je li tužiteljica imala pravnu mogućnost nakon provedenoga vještačenja postaviti konačni tužbeni zahtjev.

23. Naime, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

24. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i ovdje tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

25. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

26. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

27. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

28. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

29. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09. , 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

31. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

32. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

33. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

34. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno

načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

35. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

36. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

37. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

38. Navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice s ročišta od 13. lipnja 2024., na kojemu je tužiteljica izjavila kako je svrha kredita bila rješavati stambeno pitanje njezine obitelji. Bila je u više banaka na području [adresa] i [adresa], ali je tuženik po njezinome mišljenju nudio najpovoljniji kredit za izgradnju stambenoga objekta. Kada je došla u banku tuženika, dobila je unaprijed formulirani ugovor o kreditu. Nije mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu, već je samo mogla službeniku banke prezentirati svoju kreditnu sposobnost. Nisu joj objašnjavali što znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnoga porasta vrijednosti CHF na njezine kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Dobila je samo općenite informacije i pojmove kako to izgleda kada se sklapa ugovor o kreditu. Ugrubo su joj rekli što se na što odnosi. U banci je dobila početni otplatni plan. Takav plan je bio u okvirima prve dvije godine i onda je kasnije iz mjeseca u mjesec rata rasla da bi došla do dva puta toliko koliko je iznosila prema početnome otplatnom planu. Više se ne može točno sjetiti, ali zna da je sve to išlo prema gore. Ponudili su joj konverziju u euro, ali nije pristala na tu konverziju, jer joj to nije bilo povoljno. To nije bila konverzija po zakonu, već je to bio reprogram. Kada je dizala kredit, nuđena joj je opcija dizanja kredita u valuti euro, ali joj je kredit u valuti CHF prezentiran kao najpovoljniji. Od ponude do potpisa kredita prošlo je vremenski možda oko dva mjeseca. Prilikom dizanja kredita nije se savjetovala s nekim ekonomistima izvan banke, nego je samo razgovarala s djelatnicima banke. Ugovor o kreditu je pročitala. Osnove ugovora nakon što ga je pročitala je razumjela. Zna što znači valutna klauzula. Valutna klauzula je uvijek rizik, ali nije znala da će rata kredita tako nenormalno otići visoko. Kredit je plaćala administrativnom zabranom. Na kućnu adresu nije primala obavijesti o promjeni rate kredita, jer im je tako rekla u banci, a o rati kredita je bila informirana kada je dolazila u banku. U banci su joj rekli da je moguće da rata kredita raste, ali nije očekivala da će tako visoko narasti, a niti oni.

39. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

40. U odnosu na prigovor tuženika da se tužiteljica ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen isključivo za izgradnju, a kako to proizlazi iz članka 3. ugovora o kreditu.

41. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužiteljici osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, koji navodi tuženika su neosnovani.

42. Naime, tužiteljica je kao fizička osoba sklopila s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici isključivo za izgradnju, zbog čega tužiteljica svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

43. Pri tome, na ročištu održanome 13. lipnja 2024. tužiteljica je izjavila kako kredit nije dizala za potrebe obrta, već je kredit dizala isključivo kao fizička osoba za svoje privatne potrebe izgradnje stambenoga objekta.

44. U konkretnome slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovome sporu.

45. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

46. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužiteljice zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužiteljica tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 13. siječnja 2009., očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 25. travnja 2023., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

47. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

48. Visinu novčanog potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskoga vještačenja.

49. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Bernarde Hunjadi, njegove dopune te iskaza toga vještaka na ročištu od 14. travnja 2026., na koje nalaze, mišljenja i iskaze tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud nalaz i mišljenje vještaka, njegovu dopunu i iskaz u cijelosti prihvaća kao objektivne i stručne, utvrđeno je kako razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja za CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosi 185.656,05 kn, odnosno 24.640,79 € (prema tečaju konverzije 1,00 € = 7,53450 kn).

50. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, svode se na navode kako je sud vještaku dao pogrešnu uputu za vještačenje pa stoga niti rezultat vještačenja nije mogao biti pravilan kao i da vještak nije primijenio pravilnu metodologiju izračuna. Pri tome, tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 14. travnja 2026., koja je toga dana i zaključena, izjavio kako nema pitanja za vještaka.

51. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, štoviše sam matematički izračun nije sporio, dok je pravna priroda tuženikovih prigovora ranije otklonjena u obrazloženju ove presude te sud upućuje na ranije iznesene razloge u kojima je izneseno zašto su ništetne predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, slijedom čega sud ne prihvaća prigovore tuženika, u kojima navodi da sud nije vještaku dao pravilnu uputu za vještačenje pa stoga niti rezultat vještačenja nije mogao biti pravilan.

52. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

53. O tužbenome zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

54. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

55. O stopi zatezne kamate od 13. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

56. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

57. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

58. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

59. Slijedom iznesenoga, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom I. i II. 60. U odnosu na prigovor prijeboja tuženika, sud ukazuje na odredbu članka 323. ZOO/05, prema kojoj je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužiteljica radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primila plaćanjem anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio manji od početnoga tečaja. Sud je stava da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO/05, a to stoga što plaćanjem otplatnih obroka tužiteljica nije primila, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečega što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Člankom 323 stavkom 2. ZOO/05 propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenome, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Sukladno tome, tuženikov prigovor radi prebijanja je neosnovan, slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom III.

61. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, kao i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

62. Stoga je sud utvrdio kako je tužiteljica u ovome parničnom postupku uspjela u cijelosti, što je razlog da sud tužiteljici dosudi opravdane troškove ove parnice.

63. Tužiteljici, koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima i označenoj vrijednosti predmeta spora u rasponu od 13.272,01 € do 33.181,00 €, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 14. travnja 2026., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 500,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava podneska od 24. svibnja 2023. (ostali podnesci) u smislu Tbr. 8.4. OTRH u iznosu od 50,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 31. svibnja 2023. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 500,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa ročištu održanom 2. studenoga 2023. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 500,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa ročištu održanom 13. lipnja 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 500,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 28. listopada 2025. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 500,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa ročištu održanom 14. travnja 2026. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 500,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH) te trošak financijsko- knjigovodstvenoga vještačenja u iznosu od 400,00 €, što ukupno čini iznos od 4.212,50 € pa je stoga sud odlučio kao u izreci presude pod točkom IV.

64. Sud je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu preostaloga zatraženoga troška podneska od 24. svibnja 2023., jer isti predstavlja ostali podnesak te stoga potpada pod Tbr. 8.4. OTRH, a ne pod Tbr. 8.1. OTRH pa je stoga tužiteljicu s preostalim zatraženim iznosom troška parničnoga postupka od 250,00 € valjalo odbiti. Također, sud je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu po određenju suda, imajući u vidu i pravno shvaćanje izraženo u odluci Županijskoga suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-860/10-2 od 12. listopada 2010., jer je u zahtjevu za naknadu troškova postupka stranka dužna navesti točno određeni iznos sudske pristojbe koji traži, time da sud stranci neće dosuditi zatraženu naknadu za sudske pristojbe ako stranka postavi zahtjev na način da zatraži naknadu troška sudske pristojbe po određenju suda, jer takav zahtjev nije dovoljno određen, u smislu odredbe članka 164. stavka 1. i 2. ZPP-a, slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom V.

65. Kako, slijedom iznesenoga, tuženik nije uspio u sporu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom VI.

66. Slijedom iznesenoga, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Vukovaru 8. svibnja 2026.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana