REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-286/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja RŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Matea Polanović Pamuković, odvj. iz Zaboka, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa Ivo Šućur, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 16. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, odvjetnice Mateje Polanović Pamuković i zz punomoćnika tuženika, odvjetnika Franka Žanetića, dana 08. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točki 1. Ugovora o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem: OU-1840/2005 od 08. prosinca 2005.godine, u dijelu koji glasi: „……..sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…..“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točki 3. Ugovora o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem: OU-1840/2005 od 08. prosinca 2005.godine, u dijelu koji glasi:

„….po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem: OU-1840/2005 od 08. prosinca 2005.godine, u dijelu koji glasi:

„ U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem: OU-1840/2005 od 08. prosinca 2005.godine, u dijelu koji glasi:

„ ……u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju – za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita.“

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem: OU-1840/2005 od 08. prosinca 2005.godine, u dijelu koji glasi:

„………a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća

VI. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 3. Ugovora o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem: OU-1840/2005 od 08. prosinca 2005.godine, u dijelu koji glasi:

„ Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

VII. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 9. točki 14. Ugovora o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem: OU-1840/2005 od 08. prosinca 2005.godine, u dijelu koji glasi:

„ Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“

VIII. O d b i j a s e tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

" 1.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb tužitelju RŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužitelju RŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 11.746,19 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022.g., a od 1.1. 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koji je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koji je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , sve u roku od 15 dana."

IX. Svaka stanka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovome sudu 12.lipnja 2023.godine podnio tužbu u kojoj navodi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. ( kasnije Sberbank d.d.) dana 05. prosinca 2005. godine, sklopio Ugovor o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 82.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po kupovnom tečaju – za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u roku i na način kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom.

2.Ističe da se sukladno članku 4. i 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 3,80 % godišnje i dodaje da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Smatra da je predmetna ugovorna odredba omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja, a uz to tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija.

3.Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze.

4.Nadalje navodi da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već mu je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužitelj ističe da je razvidna činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

5.Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž- 7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 - 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Dodaje da su njegovi navodi , kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 09. travnja 2015. godine, pod brojem Revt- 249/14.

6.Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

7.Tužitelj ističe da prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131.stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, a i člankom 502 c. Zakona o parničnom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.Nadalje navodi da je prema čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, pa je stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Obzirom na sve navedeno tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,80 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi

4,75 CHF.

9.Tužitelj ističe da je on s tuženikom 2016. godine sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopio Aneks Ugovoru u kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Također su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 23.107,95 kuna.Tužitelj smatra da neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

10.Nadalje navodi da je Aneksom utvrđeno da je preplaćeni iznos od 23.107,95 kuna, dok je vještačenjem koje se dostavlja u privitku tužbe utvrđeno da se radi o pretplati od ukupno 57.207,51 kuna (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.Tužitelj smatra da uvažavajući stavove Suda Europske unije, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana , pa tužitelj ovom tužbom potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015. godine, kao i razliku iznosa pretplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji, te predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te naložiti tuženiku da mu zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos do dana konverzije, te da mu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos do dana konverzije, kao i da mu isplati iznos od 7.592,74 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10.veljače 2016.do isplate i da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

12.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu , već je sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, a tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi i ističe prigovor zastare .

13.Nadalje navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Ističe da se Kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, smatra da u ovom postupku treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na tužitelja u ovom postupku, jer presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

14.Nadalje navodi da je tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak 1. Ugovoru o kreditu, kojim su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga, pa je tako, navedenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu tuženik pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, kao i da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu.

15.Navodi da je svrha takve konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Stoga je, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.

16.Nadalje, tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti i smatra da on u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i da nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.

17.U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu, prema mišljenju tuženika, bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

18.Tuženik smatra da nije točno da je on donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat, jer je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, smatra da je u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.

19.Nadalje, prema mišljenju tuženika odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva i njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Tuženik smatra da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

20.Nadalje, tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva , pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, prema mišljenju tuženika, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

21.Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom, jer tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamata bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene.

22.Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč stajalištu VSRH, provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu, jer je odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima predviđeno pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Navodi da je Sporazumom o korištenju preplate utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 23.107,95 HRK, a tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja te predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 23.107,95 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 09.02.2016. i donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

23.Tužitelj se podneskom od 24.10.2024.očitovao na navode odgovora na tužbu i protivio se istima kao neosnovanim u cijelosti, te smatra da unatoč provedenoj konverziji ima pravni interes potraživati od tuženika preplaćene iznose po kreditu, jer mu nije izvršen povrat istih. Tužitelj smatra da je prigovor radi prebijanja u potpunosti neosnovan.

24.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u skladu s istim podnescima od 12.rujna 2025.g. i 20.veljače 2026.godine precizirao tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci ove presude .

25.Tuženik je podneskom od 12.rujna 2025.specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja i na ime istoga potražuje 350,85 eura na ime tzv.negativnih razlika, za anuitete kada jer tečaj CHF bio niži od početnog .

26.U toku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 310965 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen između prednika tuženika Volksbank d.o. i tužitelja dana 05.12.2005. godine, zk.izvadak, otplatni plan, otplatnu tablicu za izračun efektne kamatne stope za kredit, prometnu karticu po kreditu, plan otplate po promjeni kamatne stope, obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije, Aneks br.1. ugovora o kreditu br.310965 od 09.02.2016. sklopljen između prednika tuženika Sberbank d.d. i tužitelja, otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR, otplatni plan od 09.02.2016., otplatni plan po kreditu s pregledom promjena kamatne stope, provedeno je financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj .

27.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

28.Nesporne su činjenice da je tužitelj 05.prosinca 2005.godine s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio ugovor o kreditu, broj 310965 kojim je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.300,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju za devize kreditora važećom na dan korištenja kredita i da se radilo o kreditu za kupnju kuće, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da je govoreno da se isti otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po prodajnom tečaju za CHF kreditora na dan dospijeća .

29.Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao, te da se više puta mijenjala i kamatna stopa.

30.Nesporna je činjenica da je tužitelj s prednikom tuženika Sberbank d.d., koja je bila slijednik Volksbank d.d., dana 09.02.2016. godine sklopio Aneks br.1.navedenom ugovoru o kreditu, kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015-dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

31.U čl.II. ovog Aneksa sporazumno je utvrđeno da je tužitelj prema izračunu konverzije od 30.rujna 2025.g. uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 23.107,95 kn, te da će se taj iznos koristiti za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

32.Nadalje, u čl.III.st.2. navedenog Aneksa utvrđeno je da temeljem izračuna konverzije preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 41.030,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na taj dan.

33.Sporno je , u bitnome, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredba čl.9.14.Ugovora o kreditu i kakvi su učinci sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi .

34.Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on 2005. trebao stambeni kredit za kupnju prve nekretnine te kako je bio slabo kreditno sposoban, kod Volksbank d.d. su mu ponudili kredit s valutnom klauzulom u CHF i rekli su mu da je to jedini kredit koji on može dobiti. Tužitelj navodi da njega u banci nitko nije upozorio da bi tečaj CHF mogao nešto jače rasti, već mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti. Navodi da je on ugovor pročitao prije nego što ga je potpisao i da zna što je to promjenjiva kamatna stopa, ali ističe da nije očekivao da će mu rata toliko rasti kako se to dogodilo, jer je njemu početna rata bila oko 2.080,00 kuna, da bi nakon dvije godine ta rata zbog porasta kamate i tečaja CHF počela rasti da bi u jednom trenutku iznosila čak 3.330,00 kuna, što mu je bilo jako teško plaćati i bojao se kako će to dalje plaćati, ako će rata toliko rasti. Kada su banke počele nuditi konverziju ugovora s valutnom klauzulom u CHF u ugovore s valutnom klauzulom u EUR , on je iz straha odlučio prihvatiti konverziju . Tužitelj nadalje navodi da su mu iz banke poslali izračun konverzije i novi otplatni plan, a kada je došao u banku, dočekao ga je pripremljen ugovor koji je potpisao i ni o čemu nije posebno pregovarao. Ističe da i kod sklapanja prvog ugovora o kreditu on s bankom nije ni o čemu mogao pregovarati, već mu je ponuđen gotov ugovor koji je mogao ili prihvatiti ili odbiti, te dodaje da su mu u banci, prije sklapanja prvog ugovora, objasnili što je to valutna klauzula i da on zna da je to slučaj kada se iznos kredita veže uz određenu valutu i da zna da tečaj varira od dana do dana, ali ističe da njega nitko nije upozorio da bi tečaj CHF sa oko 4,7 mogao skočiti na 5,7 što je jako puno u odnosu na njegov iznos kredita. Isto tako navodi da njega nitko u banci nije upozorio da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, ali da ga ne štiti u odnosu na CHF. Tužitelj navodi da je on profesionalni vojnik te nikad nisam imao obrt, poduzeće, niti OPG. Kad je potpisivao aneks ugovora, odnosno ugovor o konverziji, njemu nitko nije rekao da se time odriče od svojih prava koja bi imao iz osnovnog ugovora.

35.Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je isti iskazivao logično i uvjerljivo, njegov iskaz je životan i u skladu je s dokumentacijom u spisu, napose s Ugovorom o kreditu u kojem je navedeno da se kredit odobrava za kupnju kuće u [adresa] , te je iz ugovora vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, kakav je banka u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika, a tuženik ničim nije dokazao da se nije radilo o tipskom ugovoru, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

36.Kako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, za kupnju kuće za privatne potrebe, to je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora imao status potrošača u skladu s odredbom čl. 3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003),( NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ( dalje ZZP-a/2003).

37.Temeljem odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 107/95,7/96,91/96,112/99,88/01 – dalje ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a temeljem odredbe čl. 110. istog Zakona, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.

38.Navedene odredbe sadržajno odgovaraju odredbama čl. 322. i 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje - ZOO/05), koji je sada na snazi, time da zakonodavac u ovom novom Zakonu umjesto pojma ništavosti ugovora, sada uvodi termin ništetnost ugovora, koji po svojem sadržaju odgovara ranijoj ništavosti, zbog čega sud u ovoj odluci koristi termin ništetnost .

39.Nadalje, temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003) (NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

40.Temeljem odredbe čl. 81.st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog čl. Zakona, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te ako zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema odredbi st. 4. istog čl.81. Zakona, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

41.Tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pregovarao o odredbi čl.9.t.14. koja glasi:

„ Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“

42.Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da djelatnici prednika tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu njemu nisu objasnili posljedice valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ništetna navedena odredba članka 9.t.14., jer je ovu odredbu formulirao tuženik, ista je bila unaprijed određena u tipskom ugovoru koji je tužitelj potpisao i na čiji sadržaj on nije mogao utjecati te je iz iskaza tužitelja utvrđeno da njemu nisu objašnjeni svi rizici koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa CHF prema kuni. Stoga je ova odredba Ugovora ništetna , jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do neravnoteže u odnosima ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane, jer je tužitelj, da bi mogao dobiti kredit koji mu je bio potreban za kupnju kuće, pristao na ovu odredbu, iako ga tuženik nije upozorio na sve rizike valutne klauzule u CHF.

43.Slijedom navedeno valjalo je presuditi kao u izreci pod VII. i utvrditi da je ništetna odredbe čl.9.t.14. Ugovora o kreditu broj 310965 , sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb dana 05.12.2005.

44. Nije sporno da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i prednik ovdje tuženika : „u razdoblju od 1. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

45. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

46. Nadalje, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

47.Stoga je valjalo presuditi kao u izreci pod I., II., III., IV.,V. i VI. i utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i jednostrano povećanje redovnih kamatnih stopa (promjenjivu kamatnu stopu,) jer tuženik u ovom postupku, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja , odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor o kreditu , a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika .

48.Međutim, u konkretnom slučaju, zbog između stranaka sklopljenog Aneksa br.1.ugovora o kreditu od 09.02.2016.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude posl.br.P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

49.Naime, nitko od stranaka ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

50.Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenoj povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

51.Na postavljeno pitanje najviši sud dao je odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

52.Nije sporno da je predmetni Aneks 1. ugovoru o kreditu od 09.02. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

53.Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

54.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15, a što ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

55. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na nač in da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

56.Upravo iz tog razloga konkretni Aneks 1. ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

57.Nadalje, budući da je tužitelj sklapanjem tog Aneksa 1. doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

58.To stoga što je sklapanjem Aneksa 1. ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

59. Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

60.U konkretnom slučaju u čl.II. Aneksa 1. ugovora utvrđeno je da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunat u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30.09.2015., te njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30.09.2015. iznosi 23.107,95 kn, a ova preplata je iskorištena za namirenje budućih dospjelih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, a u čl.III.st.2. navedenog Aneksa utvrđeno je da temeljem izračuna konverzije preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 41.030,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na taj dan.

61.Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za namirenje budućih anuiteta.

62.Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

63.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac ,dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da su iskorišteni za namirenje budućih dospjelih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR .

64.Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize , a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

65.Stoga je sklapanjem Aneksa ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za namirenje budućih anuiteta .

66.Stoga prema mišljenju ovog suda tužitelj koji je sklopio sporazum o konverziji (Aneks ugovoru o kreditu) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Aneksa nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK /15. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni suda Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022.

67.Naime, sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje budućih anuiteta, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

68.Kako u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani, te kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.1.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.363,92 CHF, odnosno 4.015,77 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika), dok razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.1.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.461,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 11.746,19 EUR (10.477,52 EUR glavnice i 1.268,69 dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

69.Nadalje vještak Ručević je utvrdio da ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.1.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.353,21 CHF, odnosno 4.009,05 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.1.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.117,62 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza, dok nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 11.040,35 EUR (10.126,67 EUR glavnice i 913,68 dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

70.Stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka Ručevića, a sud je nalaz i mišljenje vještaka Ručevića ocijenio stručnim i objektivnim, ali je isti s obzirom na pravna shvaćanja ovog suda o spornim pravnim pitanjima u ovom predmetu neodlučan.

71.Naime, kao što je već naprijed detaljno obrazloženo, ocjenjujući provedene dokaze, te imajući u vidu odredbe ZID ZKP/15, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. , budući da je doneseno oglednom sporu svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer je osnovna svrha donošenja ZID ZPK/15 bila otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK/15).

72.Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije, sukladno odredbama ZID ZPK/15, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno tečaja CHF na dan puštanja kredita , a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

73.Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

74.Zbog svega navedenoga, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti i presuditi kao u izreci pod VIII..

75.Budući da je tužbeni zahtjev za isplatu odbijen, sud ne može odlučivati niti o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

76.Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je zahtjev za isplatu u cijelosti odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

77.Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev za ispaltu nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.1. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužitelja, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

78.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 08. svibnja 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika