REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-7282/2020-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RCŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nemanji Nožinić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o. iz Nove Gradiške, Ivana Gundulića 4, protiv tuženika NOVA MODA d.o.o. iz Zagreba, Lašćinska cesta 143, OIB: 33750486829, zastupanog po punomoćniku Nenadu Mušić, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. ožujka 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 08. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Tuženik NOVA MODA d.o.o. Zagreb, Preobraženska 2, OIB 33750486829, dužan je tužitelju RC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 59.900,00 kn na ime naknade s osnova neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad, te naknade na ime božićnice i prava radnika na popust zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počam od 01. siječnja 2017. godine pa do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženik NOVA MODA d.o.o. Zagreb, Preobraženska 2, OIB 33750486829, dužan je tužitelju RC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 11.000,00 kn na ime naknade štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počam od 14. veljače 2017. godine pa do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik je tužitelju dužan nadoknaditi parnični trošak ovog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 1.875,00 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 08. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca u periodu od 21.09.2015. do 31.12.2016. te da joj je tuženik ostao dužan iznos od 54.300,00 kn, s osnova neisplaćenih razlika plaće s naslova prekovremenih radnih sati i to od ukupno 1448 odrađenih prekovremenih radnih sati za vremenski period od 21.09.2015. do 31.12.2016. Navodi da joj je tuženik ostao dužan naknaditi i pripadajuću božićnicu u iznosu od 3.600,00 kn za 2016. godinu. Isto tako, navodi kako je tužiteljici kao zaposlenici tuženika pripadalo i pravo na popust na robu u smislu kartice za radnika s iznosom u visini od 2.000,00 kn, a što joj je također uskraćeno nezakonitim postupanjem od strane nadređenih, i to gospođe KCŽ te da je u cijelosti negirano i u tom segmentu pravo radniku na pripadajuća materijalna prava iz radnog odnosa kao i pravo na jednakost te je istim pravom manipulirano kao i drugim od strane narečene. Zbog navedenog, tužiteljica smatra da je tuženik kao poslodavac zbog neisplate naprijed navedenih iznosa došao u zakašnjenje i da je isti nedvojbeno dužan tužiteljici naknaditi i iznos pripadajućih zakonskih zateznih kamata koje teku od dana dospijeća pa do konačne isplate te si tužiteljica zadržava pravo navedene iznose, kao i tijek zateznih kamata, po potrebi urediti po pribavi službenih podataka od tuženika kao poslodavca te nakon provedenog vještačenja, a u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku.

Tužiteljica dalje navodi da, uslijed mobinga na radnom mjestu od strane nadređenih, konkretno i prije svega od strane imenovane gospođe KCŽ (koji se očitovao u stalnom pritisku i galami od strane imenovane kao poslovođe na tužiteljicu te kroz učestale napade na tužiteljicu kao radnika na osobnoj razini, vrijeđanju, omalovažavanju i dr.), tužiteljica je kao radnica završila na bolovanju i konstantnom psihijatrijskom liječenju. Navodi da je tuženik kao poslodavac, a uslijed očito šikanoznog postupanja prema tužiteljici kao radnici i vršenju mobinga na istu kao radnicu od nadređene osobe gospođe KCŽ, povrijedio radnici i elementarna ljudska prava i prava iste kao radnice. S navedenog osnova, a za što postoji neupitno odgovornost tuženika kao poslodavca u smislu stvarnog činjeničnog stanja kao i mjerodavnih odredbi ZR-a, tužiteljica potražuje od tuženika iznos naknade štete i povrede prava osobnosti u iznosu od 11.000,00 kn. Tužiteljica navodi da se prije pokretanja ovog parničnog postupka obratila zahtjevom za mirno rješenje spora tuženiku, no isto je ostalo bezuspješno.

2. Tužbenim zahtjevom kao u tužbi tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 59.900,00 kn (sada 7.950,10 eura), a koji u sebi sadrži potraživanje na ime naknade s osnova neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad u iznosu od 54.300,00 kn te naknade na ime božićnice u iznosu od 3.600,00 kn i prava radnika na popust na robu u visini od 2.000,00 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od 01.01.2017. pa do isplate. Tužiteljica potražuje i iznos od 11.000,00 kn (sada 1.459,95 eura) na ime naknade štete sa zateznom kamatom tekućom od 14.02.2017. pa do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o meritumu spora, prigovara (i to osnovano, obzirom na pravomoćno rješenje o nenadležnosti) mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu te obrazlaže razloge zbog kojih je u ovome parničnom postupku mjesno nadležan Općinski radni sud u Zagrebu.

Tuženik, nadalje, navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao potpuno neosnovanim. Navodi da je netočna tužiteljičina konstatacija da bi joj tuženik ostao dužan bilo kakav neisplaćeni novčani iznos po osnovi radnog odnosa, pa tako i novčani iznos po osnovi prekovremenog rada, božićnice ili radničkog popusta. Tuženik navodi da je pravodobno isplatio tužiteljici sve pripadajuće tražbine po osnovi radnog odnosa te je predmetna tužba u potpunosti neosnovana. Navodi da o neosnovanosti tužiteljičinog navoda o 1448 sati neplaćenog prekovremenog rada, dovoljno govori činjenica da tužiteljica nijednim dokazom nije potkrijepila takvu apsurdnu tvrdnju. Navodi da je začudno da gotovo 3 godine od prestanka radnog odnosa, tužiteljica potražuje neisplaćene prekovremene sate. Tuženik ne može tužiteljici isplatiti božićnicu za 2016. godinu, kao niti pravo na popust robe u visini od 2.000,00 kn, budući da takvo pravo nije normirano nijednim odgovarajućim izvorom prava. Tuženik smatra da predmetni tužbeni navodi ne korespondiraju s odgovarajućim odredbama nijednog radno pravnog akta tuženika, pa je nejasno na kojoj pravnoj osnovi tužiteljica konstruira ovakve zahtjeve. Tuženik se protivi saslušanju KC te AC s adrese tužiteljice, budući da tužiteljica nije pojasnila na koju okolnost se predlaže saslušanje predmetnih svjedoka i zašto bi njihovi iskazi bili relevantni za donošenje meritorne presude u ovoj pravnoj stvari. Tuženik osporava sve navode o mobingu na radnom mjestu od strane KCŽ ili drugih radnika, kao i bilo kakvu povezanost tužiteljičinog rada kod tuženika s bolovanjem i psihičkim oboljenjima na koje tužiteljica neosnovano ukazuje u tužbi. Dalje navodi da, ako kojim slučajem, sud utvrdi potrebu za provođenjem predloženog medicinskog vještačenja, tada tuženik svakako ustraje da se takvo vještačenje provede na temelju prethodno pribavljenog cjelovitog medicinskog kartona tužiteljice. S time u vezi, tuženik naglašava kako nije osnovan tužiteljičin zahtjev za naknadom štete, budući da tuženik ni na koji način nije povrijedio tužiteljičino dostojanstvo, a niti je tužiteljica ikada izjavila zahtjev za zaštitu dostojanstva u smislu odredbe čl. 134. Zakona o radu. Tuženik smatra da iz samog historijata tužbe nije moguće utvrditi kada se navodni mobing provodio niti gdje i na koji način se provodio, pa već iz tog razloga valja odbiti tužbu u cijelosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu u cijelosti, kao i da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u potvrdu tuženika od 02.01.2017. (list 5 spisa), IP obrazac za tužiteljicu za 2016. godinu (list 6 spisa), podnesak tužiteljice od 04.02.2017. kojim predlaže mirno rješenje spora s preslikom povratnice (list 7-10 spisa), medicinsku dokumentaciju za tužiteljicu (list 11-16, 40 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 17-19 spisa), Pravilnik o radu tuženika od 19.06.2015. (list 25-31 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 27.11.2019. (list 48-97 spisa), sudsku praksu (list 109 spisa), preslik Viber komunikacije koju je tuženik predao u sudski spis na pripremnom ročištu održanom dana 02.03.2021. (list 126-130 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt- 18/29140-2 od 17.08.2018. (list 135 spisa), podatke za upis u glavnu knjigu sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-18/29140-2 od 21.08.2018. (list 136 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 29.04.2021. (list 141-232 spisa), elektroničku komunikaciju između punomoćnika stranaka od 18.02.2022. (list 243 spisa) i medicinsku dokumentaciju za tužiteljicu vezano za njezin status kao trudnice (list 258-261 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Osim toga, u postupku je određeno i provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak, koja u konačnici nije izradila nalaz i mišljenje.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan u cijelosti.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bivša radnica tuženika, tj. nije sporno da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika na određeno vrijeme i da je radila temeljem više takvih Ugovora, time da sudskom spisu prileže dva Ugovora o radu sklopljena na određeno vrijeme, kao i tri Aneksa ugovora o radu. Pri tome je trajanje istih bilo različito, odnosno od jedan i pol mjesec prema prvom sklopljenom Ugovoru o radu na određeno vrijeme, pa do 5 mjeseci prema posljednjem sklopljenom Aneksu ugovora o radu. Nije bilo niti sporno da je tužiteljica sve te Ugovore zaključivala za poslove pomoćnog radnika. Dakle, nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, odnosno da je tužiteljica bivša radnica tuženika, koja je bila u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 21.09.2015. do 31.12.2016. Među strankama nije niti sporno da je tuženik tužiteljici tijekom trajanja radnog odnosa isplatio pripadajuću ugovorenu plaću.

7. Među strankama je sporno da li tužiteljici uopće pripadaju potraživanja koja su predmet njezinog tužbenog zahtjeva, jer je sporno da li je tužiteljica tijekom radnog odnosa kod tuženika radila prekovremeno, a sporno je i da li joj pripadaju božićnica i pravo na popust na robu kao materijalna prava iz radnog odnosa. Osim toga, sporno je i da li je tužiteljica na radnom mjestu bila izložena mobingu od strane nadređene osobe KCŽ i da li joj, posljedično na to, pripada pravo na naknadu štete, za koju tužiteljica tvrdi da ju je pretrpjela zbog povrede prava osobnosti, odnosno zbog povrede dostojanstva i šikanoznog postupanja poslodavca, odnosno uznemiravanja. Dakle, među strankama je sporan pravni osnov, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

8. Predmet ovoga spora je potraživanje tužiteljice za uvećanu plaću za odrađeni prekovremeni rad za cijelo vrijeme trajanja njezinog radnog odnosa kod tuženika, kao i božićnica za 2016. godinu i potraživanje iznosa od ranijih 2.000,00 kn na ime popusta na robu u vidu kartice za radnika. Osim toga, predmet spora je i naknada štete po osnovi mobinga.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona ostaje u cijelosti kod navoda tužbe te kod svih vrsta potraživanja kako ih je specificirao njezin odvjetnik. Navela je da je kod tuženika bila u radnom odnosu oko godinu i pol dana, time da je njezino radno mjesto bilo različito navedeno u ugovorima o radu te da je sklopila i jedan ugovor o radu za poslove radnog mjesta odjelnog radnika, pri čemu se radi o istom radnom mjestu kao i pomoćni radnik koji se spominje u tužbi. Navela je da joj je cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika prva nadređena osoba bila ista, i da je to ZC (omaškom u pisanju raspravnog zapisnika ovo prezime je višekratno napisano kao R) KCŽ. Tužiteljica je potvrdila da je ona osobno vodila evidenciju odrađenih prekovremenih sati, a u odnosu na broj od 1.448 prekovremenih sati spomenutih u tužbi te je potvrdila da je te prekovremene sate odrađivala po nalogu, tj. na traženje poslodavca. Na upit tko je njoj nalagao prekovremeni rad, odgovorila je da je njezina isključiva komunikacija po svim pitanjima, pa i po pitanju naloga za njezin prekovremeni rad, bila preko spomenute KCŽ, i to isključivo usmenim putem. Na upit je li joj prekovremeni rad ikada bio naložen pisanim putem, odgovorila je da možda je, ali za manji broj sati, i to putem poruke na mobitelu te da je dinamika tog njezinog prekovremenog rada, obzirom na brojnost sati, bila svaki drugi dan. Pojasnila je da je kod tuženika radila u tri smjene, time da je prva smjena bila od 09,00 do 16,00 sati, kada je uvijek ostajala barem do 18,00 ili do 19,00 sati te da je radila i u međusmjeni od 12,00 do 18,00 sati, kada je ostajala do 21,00 sat, odnosno do zatvaranja trgovine, a da je bila i druga smjena od 14,00 do 21,00 sat, kada je dolazila ranije u 11,00 ili u 12,00 sati, po potrebama poslodavca. Tužiteljica navodi da po njezinim saznanjima poslodavac nije vodio evidenciju njezinog rada, odnosno njezinog prekovremenog rada. Dalje je navela da su u razdobljima kada su bila sniženja na robi znali ostajati i do dugo u noć, tj. do 03,00 ili do 04,00 sata ujutro, a da bi ujutro opet dolazila u smjenu. Na upit s kime je još radila u toj trgovini, odnosno s kime je bila u smjenama, odgovorila je da su to bile KCŽ, ACŽ (tako je prezime navedeno u podnesku tužiteljice od 08.11.2019., a omaškom u pisanju raspravnog zapisnika napisano je kao ĐC), koja je trebala raditi iste poslove kao i ona, odnosno kao odjelni, tj. pomoćni radnik, ĆC koja je radila samo na blagajni, dok je četvrta osoba bila kolegica ČC, čijeg prezimena se nije mogla sjetiti, a koja je također radila samo na blagajni. Dalje je navela da je taj prekovremeni rad koji je bio nalagan njoj, također bio nalagan i preostalim kolegicama koje je ona prethodno imenovala da su radile kao odjelni radnici, odnosno pomoćni radnici i na blagajni. Na upit je li se ikada na bilo koji način obratila poslodavcu da joj se plati prekovremeni rad, odgovara da je u više navrata razgovarala s nadređenom gđom KCŽ, koja je obećala da će se to platiti, ali da to nikada nije bilo učinjeno. Na daljnji upit odgovorila je da se poslodavcu nikada nije obraćala pisanim putem da joj se plati prekovremeni rad, jer direktora nije poznavala, a jedina osoba za kontakt bila je nadređena gđa KCŽ.

Vezano za naknadu na ime božićnice i traženje pojašnjenja na čemu temelji to potraživanje, odgovorila je da su božićnicu po njezinim saznanjima dobile sve kolege i da je jedino ona nije dobila te da saznanja o isplati božićnice drugima ima temeljem toga što je dobila na uvid platne liste od kolegica ĆC i ACŽ. Na upit na čemu temelji pravo radnika na popust na robu, odnosno na potraživanje od 2.000,00 kn, odgovorila je da su svi drugi radnici, odnosno sve prije imenovane kolegice dobile karticu u vrijednosti od 2.000,00 kn, temeljem koje su radnici koji rade u toj trgovini mogli ostvariti popust na robu u vrijednosti od 2.000,00 kn. Navela je da su tu karticu dobile sve kolegice iz trgovine u kojoj je ona radila te da je i ona od nadređene gđe KCŽ tražila da se i njoj dodijeli takva kartica, time da joj je nadređena i za tu karticu obećavala da će joj se dati, ali da ona sve do prestanka radnog odnosa tu karticu nije dobila. Vezano za ovo pravo, također se nije obraćala poslodavcu pisanim putem, jer nije znala kome da se obrati.

Vezano za naknadu štete i povredu prava osobnosti zbog šikanoznog postupanja poslodavca, na upit da li je bila psihički zlostavljana i maltretirana, kao što se to navodi u činjeničnim navodima tužbe iz predmetnog postupka, tužiteljica je odgovorila potvrdno i da je to prema njoj bilo od strane KCŽ i ČC. Na daljnji upit odgovorila je da je ovo jedini sudski postupak koji vodi s tuženikom kao bivšim poslodavcem te da nije pokretala posebni radni spor zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja. Tužiteljica je potvrdila da se obraćala liječniku, odnosno da je odlazila psihijatru vezano za zlostavljanje i maltretiranje te da je ta dokumentacija o njezinom liječenju predana u sudski spis. Na upit u čemu se u bitnome sastojalo to psihičko zlostavljanje i maltretiranje, odgovorila je da se radilo o vrijeđanju, ponižavanju i vrsti mobinga da je ona trebala biti istovremeno na tri mjesta. Na upit je li se vezano za to zlostavljanje i maltretiranje kome obraćala, odnosno je li se obraćala poslodavcu, odgovorila je da nije, jer nije znala kome bi se obratila. Na pitanje kako se taj mobing manifestirao na njezino zdravlje, odgovorila je da je 5 godina nakon svega što se tiče tuženika i onoga što je prethodno opisala, bila u blokadi i da nije bila sposobna zaposliti se kod drugih poslodavaca, jer se jako bojala. Vezano za SMS-ove koje je tuženik dostavio u sudski spis i koji se tiču njezine komunikacije s gđom KCŽ, na upit je li s njom bila u prisnim odnosima, odgovorila je da nije bilo prisnosti među njima i da su jedino na početku njezinog radnog odnosa ponekad znale zajedno popiti kavu. Na upit da li komunikacija vezano za te SMS-ove predstavlja internu komunikaciju između nje i gđe KCŽ ili je to bila neka grupa, odgovara da se radilo o grupi u kojoj su bile sve osobe za koje je prethodno navela da su radile u toj trgovini. Na upit je li ACŽ (na raspravnom zapisniku omaškom piše GC) bila prisutna situacijama koje su se ticale mobinga prema njoj, odgovorila je potvrdno te je navela da je ista sama otkazala ugovor o radu poslodavcu dva mjeseca prije prestanka njezinog, tj. tužiteljičinog radnog odnosa.

Na upit može li otprilike precizirati koji bi se dio sati od ukupno 1.448 prekovremenih sati odnosio na tzv. redovni prekovremeni rad, a koji dio na noćni rad, odgovorila je da je to otprilike bilo pola pola. Na upit je li ijednoj drugoj kolegici iz trgovine, uključujući i nadređenu KCŽ, bio plaćen prekovremeni rad, odgovara da joj to nije poznato, ali za sve njih može reći da su imale veću plaću od nje, što je vidjela uvidom u njihove platne liste. Kada su joj predočene platne liste za usporednog radnika, koje je u sudski spis dostavio tuženik, na upit jesu li njezine platne liste izgledale kao ove koje se odnose na 06., 07., 08., itd. mjesece (dokumentacija dostavljena uz podnesak tuženika od 29.04.2021.) ili su izgledale kao obračunska lista za 12. mjesec 2016. za NC (list 164 sudskog spisa), odgovorila je da su sve njezine platne liste kod tuženika bile kao ove koje prileže sudskom spisu na listu 141-163 i da niti jedna nije bila kao ova s lista 164. Tužiteljica je navela da joj NC nije poznata osoba. Tužiteljica je potvrdila da su druge kolegice koje su radile s njom u istoj prodavaonici dobivale regres za godišnji odmor, a da ona regres nije dobila, odnosno da je čak morala i raditi za vrijeme godišnjeg odmora. Na upit je li se KCŽ i prema drugim radnicima ponašala na isti način kao i prema njoj, odgovorila je da nije. Na upit jesu li KCŽ i ona pred kraj i na kraju njezinog, tj. tužiteljičinog radnog odnosa ispijale kave, odgovorila je da nisu. Navela je da je njezina mama u dućan donijela doznake za nju kada je bila na bolovanju, tj. u bolnici, a da je gđa KCŽ uzela doznake, ali je mamu istjerala iz trgovine.

Nakon predočavanja Viber komunikacije koja je predana u sudski spis na pripremnom ročištu od 02.03.2021., odnosno da se očituje je li ispijala kave s gđom KCŽ prije samog prestanka radnog odnosa, tj. 11.10.2016., obzirom da je prestanak njezinog, tj. tužiteljičinog radnog odnosa kod tuženika bio 31.12.2016., tužiteljica je potvrdila da su gđa KCŽ i ona toga dana pile kavu, kada je ona, tj. tužiteljica radila prvu smjenu, a iz razloga što je gđa KCŽ imala ključ i ona, tj. tužiteljica nije mogla ući u trgovinu. Na upit zašto je 05.10.2016. razgovarala s gđom KCŽ o svome zdravlju i zašto su pile kavu, jer je to vidljivo iz te mobilne komunikacije, odgovorila je da se obratila gđi KCŽ putem mobilne komunikacije da bi dobila informaciju da li mora doći na posao ili može ostati kući, budući je morala ići doktoru u Slavonski Brod, iz razloga što je imala jednu izraslinu. Na daljnji upit odgovorila je da prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženika nije imala psihijatrijskih smetnji zbog kojih bi bila na liječenju. Na upit od kada boluje od depresije, odgovara da su takvi problemi počeli kada je već dotakla dno, odnosno nekoliko mjeseci prije prestanka radnog odnosa kod tuženika. Na upit zašto u liječničkoj potvrdi od 09.01.2017. piše depresija recidiva, odgovara da se ne sjeća da bi tako nešto pisalo. Na daljnji upit odgovorila je da ponašanje KCŽ nije prijavila nekom tijelu izvan poslodavca. Na upit je li kod poslodavca postojao neki akt koji bi radnicima priznavao pravo na popust na robu od 2.000,00 kn, odgovara da vjerojatno je, obzirom da su druge kolegice dobile pravo na taj popust. Na upit jesu li se i drugi radnici bunili oko odrađivanja prekovremenih sati, odgovorila je potvrdno. Zaključno, na upit iz kojeg razloga nekom vanjskom tijelu nije prijavila ništa vezano za postupanje poslodavca prema njoj, odgovorila je da je to bilo od straha, jer je uvijek nekoliko dana prije nego što bi trebalo sklopiti novi ugovor o radu s njom, od strane gđe KCŽ uvijek bilo rečeno da ne zna da li će se sklopiti, odnosno potpisati novi ugovor.

10. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit i logičan samo u onim dijelovima koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu bile sporne, odnosno u onim dijelovima u kojima nije u suprotnosti sa spisu priležećom dokumentacijom, a posebice evidencijama rada tužiteljice i obračunskim listama za plaću tužiteljice za sporno razdoblje, odnosno u onim dijelovima u kojima nije u suprotnosti s utvrđenjima vještaka financijske struke. Stoga sud nije prihvatio iskaz tužiteljice u svim dijelovima u kojima je u suprotnosti s odgovorom na tužbu i tvrdnjama tuženika iznijetima tijekom postupka, odnosno njezin iskaz nije prihvaćen u svim dijelovima u kojima je protivan spisu priležećoj dokumentaciji i utvrđenjima vještaka financijske struke.

11. Obzirom da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, to je po prijedlogu tužiteljice u postupku određeno provođenje financijskog vještačenja, i to po stalnom sudskom vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o., sa zadatkom vještačenja utvrditi visinu potencijalnog novčanog potraživanja tužiteljice.

12. Vještak financijske struke u Izvješću od 21.10.2025. navodi da tužiteljica predmetnom tužbom potražuje od tuženika plaću za odrađeni prekovremeni rad, božićnicu za 2016. godinu i iznos od 2.000,00 kn u vidu kartice za radnika. Navodi da se u spisu nalazi evidencija rada tužiteljice, i to na listovima 63-76 i 89-93, a koju evidenciju tužiteljica spori (na stranici 100 spisa). Vještak navodi da iz navedene evidencije proizlazi da tužiteljica nije radila više od redovnog mjesečnog fonda sati, pa proizlazi da nije radila prekovremeno. Dalje navodi da tužiteljica potražuje plaću za ukupno 1.448 sati prekovremenog rada, za koje sate nema dokumentacije u spisu, pa se ne može utvrditi plaća za taj rad. Vještak dalje navodi da se u spisu nalazi Pravilnik o radu tuženika od 19.06.2015. (koji prileži spisu na listovima 25-31), koji se primjenjuje od 01.07.2015., a kojim nije propisano pravo niti iznos božićnice niti nekog drugog materijalnog prava kao npr. dara u naravi, poklon bona i slično.

Slijedom navedenog, vještak navodi da iz evidencije koja se nalazi u spisu proizlazi da tužiteljica nije radila prekovremeno, a iznos božićnice niti poklon bona, poklon kartice, dara u naravi i sl. nije propisan dostavljenim Pravilnikom o radu. Stoga iz navedenih razloga, iz dokumentacije koja prileži sudskom spisu, nije moguće utvrditi visinu novčanog potraživanja tužiteljice, pa je stoga spis vraćen sudu bez izrađenog nalaza i mišljenja.

13. Tužiteljica je u odnosu na Izvješće financijskog vještaka od 21.10.2025. predložila provođenje novog financijskog vještačenja, dok se tuženik u odnosu na to Izvješće očitovao da nema primjedbi, odnosno da je suglasan s istim.

14. U odnosu na potraživanje povećane plaće za prekovremeni rad te materijalnih prava tužiteljice temeljem radnog odnosa kod tuženika, sud je tijekom postupka izvršio uvid u spisu priležeći Pravilnik o radu tuženika od 19.06.2015., a koji je bio važeći unutar spornog razdoblja. Pri tome je odredbom čl. 24 istoga uređeno pitanje prekovremenog rada, i to na identičan način kao što je to propisano u čl. 65 Zakona o radu (NN 143/14 – u daljnjem tekstu ZR).

15. Sud navodi da je odredbom čl. 65 ZR-a uređeno pitanje prekovremenog rada te je u st. 1 propisano da je u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). U st. 2 određeno je da iznimno od st. 1 tog. čl., ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, poslodavac je usmeni zahtjev dužan pisano potvrditi u roku od 7 dana od dana kada je prekovremeni rad naložen. U čl. 65 st. 3 ZR-a propisano je da ako radnik radi prekovremeno, da ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od 50 sati tjedno, dok je u st. 4 određeno da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje. Od relevantnih odredbi ZR-a za ovu pravnu stvar, sud navodi da je u čl. 94 ZR- a uređeno pravo na povećanu plaću te je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

16. U odnosu na teret dokazivanja u radnim sporovima, sud ukazuje da je odredbom čl. 135 st. 1 ZR-a propisano da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Obzirom na predmet ovoga spora, a to je novčano potraživanje tužiteljice po osnovu prava na povećanu plaću zbog prekovremenog rada te za isplatu božićnice i za isplatu novčanog iznosa za popust na robu, to je teret dokazivanja bio na tužiteljici.

17. Kao što je već rečeno, tuženik je u sudski spis dostavio evidenciju radnog vremena upravo za tužiteljicu za sve pojedine mjesece iz spornog razdoblja, a to su evidencije radnog vremena od 21.09.2015. do 31.12.2015. te od 01.01.2016. do 31.12.2016. te je sud uvidom u iste utvrdio da je tuženik kao poslodavac tužiteljici evidentirao samo redovan rad, odnosno da niti za jedan mjesec nema evidentiranog prekovremenog rada (niti noćnog rada, niti rada nedjeljom, kao niti rada blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi).

18. Vezano za evidencije koje je obvezan voditi poslodavac, sud navodi da je odredbom čl. 5 ZR-a uređeno pitanje evidencija o radnicima zaposlenim kod poslodavca te je u st. 1 propisano da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, u st. 2 propisano je da evidencija iz st. 1 tog čl. mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, dok je u st. 3 propisano da je poslodavac dužan inspektoru rada na njegov zahtjev dostaviti podatke iz st. 2 tog čl. Vezano za evidenciju radnika i radnog vremena radnika, sud navodi da je odredbom čl. 229 ZR-a uređeno pitanje najtežih prekršaja poslodavca. Stoga je u tom čl. u st. 1 propisano da će se novčanom kaznom od 61.000,00 kn do 100.000,00 kn kazniti za prekršaj poslodavac pravna osoba, i to (prema podst. 1) ako ne vodi evidenciju o radnicima i o radnom vremenu ili istu ne vodi na propisan način ili ako na zahtjev inspektora rada ne dostavi podatke o radnicima i o radnom vremenu (u svezi s čl. 5 ZR-a).

19. U odnosu na iskaz tužiteljice saslušane kao stranke, u dijelu koji se odnosi na dinamiku njezinog rada, sud smatra da se uopće nije moglo, a posebice ne precizno, utvrditi koje je to točno dane i koliko sati unutar spornog razdoblja tužiteljica radila prekovremeno, jer bi radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja njezin iskaz trebala potvrditi i odgovarajuća dokumentacija. Pri tome sud, u prvom redu, navodi da ova spisu priležeća dokumentacija (koju je dostavio tuženik) očito nije bila dostatna za provođenje financijskog vještačenja i utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, jer se o tome očitovao financijski vještak. S druge strane, tužiteljica u sudski spis nije dostavila baš nikakve materijalne dokaze koji potvrđuju njezin navodni prekovremeni rad, pa niti svoju evidenciju odrađenih prekovremenih sati, za koju je u svome iskazu navela da ju je osobno vodila za sebe, i to za svaki od tih 1.448 sati.

20. Iskazom tužiteljice utvrđeno je da se ona poslodavcu nije nikada pisanim putem obraćala da je nezadovoljna obračunatom i isplaćenom plaćom, a sud smatra da se tužiteljica u situaciji doista odrađenog rada koji prelazi okvire redovnog radnog vremena, trebala pisano pritužiti poslodavcu i zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava. Takav korak tužiteljice dodatno bi dao vjerodostojnost njezinom iskazu i njezinim tvrdnjama u predmetnom postupku, bez obzira što je predmet ovoga spora novčano potraživanje i što zahtjev za zaštitu prava nije zakonski preduvjet za podnošenje ove tužbe, sukladno čl. 133 st. 3 ZR-a.

Nadalje, sud smatra da se tužiteljica vezano za ostvarenje svojih radnih prava u slučaju stvarne povrede istih, bila dužna obratiti Inspekciji rada tijekom trajanja radnog odnosa kod tuženika. Ukoliko se tužiteljica bojala za svoj radni odnos i htjela je sačuvati isti do isteka posljednjeg Aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme, tada se tužiteljica odmah po prestanku radnog odnosa kod tuženika i nakon njene odjave kao osiguranika pri HZZO-u i HZMO-u, trebala obratiti Inspekciji rada, a radi provođenja nadzora, utvrđivanja činjenica i eventualnog kažnjavanja poslodavca zbog nepravilnog vođenja evidencije radnog vremena. U tom slučaju bi odluka inspektora rada predstavljala tužiteljičin pravni osnov, i to sve pod pretpostavkom ukoliko bi inspektor rada utvrdio da kroz razdoblje rada tužiteljice kod tuženika, u evidenciji radnog vremena nisu evidentirane sve one situacije za koje tužiteljica tvrdi da ima pravo na povećanu plaću.

Obzirom na prednje navedeno, sud navodi da je činjenica da je radnik u radnom sporu u pravilu slabija ugovorna strana i da poslodavci u pravilu opstruiraju parnični postupak nedostavljanjem dokumentacije koju naloži sud, ukoliko bi dostava iste išla na njihovu štetu, odnosno ukoliko poslodavci ne vode neku dokumentaciju koju su dužni voditi, parnični sud ih nema ovlasti sankcionirati. To može učiniti samo prekršajni sud, nakon provedenog inspekcijskog nadzora i podnijete prekršajne prijave. Dakle, ovaj sud smatra da je tužiteljica još prije pokretanja ovog spora imala više mogućnosti radi zaštite svojih radnih prava koje je sud gore opisao, a tužiteljica u predmetnom postupku nije tvrdila niti dokazivala da je poduzela ijedan prije navedeni korak radi zaštite svojih prava.

21. Sud navodi da bi činjenicu faktično obavljenog prekovremenog rada u pravilu trebala i morala potvrditi vjerodostojna pisana evidencija o prisutnosti na radu, koja bi tada bila pravni osnov i temelj za provođenje financijskog vještačenja, kojim bi se dokazala sporna visina tužbenog zahtjeva. Međutim, vezano za evidenciju o radnom vremenu koja prileži sudskom spisu, vještak financijske struke u Izvješću od 21.10.2025. navodi da se iz iste može zaključiti da tužiteljica nije radila prekovremeno, odnosno da iz evidencije rada tužiteljice koja prileži spisu na listovima 63-76 i 89-93 proizlazi da tužiteljica nije radila više od redovnog mjesečnog fonda sati, odnosno da nije radila prekovremeno.

Kako se tužiteljica nesporno nije obraćala Inspekciji rada, jer ne tvrdi niti dokazuje suprotno tome i kako Inspekcija nije utvrdila činjenično stanje koje bi potvrdilo tužiteljičine za sada nedokazane tvrdnje, to ovaj sud zaključuje da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari, u odnosu na utuženi prekovremeni rad, nije dokazala pravni osnov, kao niti visinu tužbenog zahtjeva.

22. U odnosu na tuženikov Pravilnik o radu od 19.06.2015., sud navodi da je u čl. 34 st. 1 istoga uređeno pitanje dodataka na osnovnu plaću, pa je, između ostalog, priznato i uvećanje plaće za prekovremeni rad od 50%. Tužiteljica se tijekom postupka poziva i na odredbu čl. 94 ZR-a koji radniku priznaje pravo na povećanu plaću, između ostalog i zbog ostvarenog prekovremenog rada, međutim ove odredbe se u odnosu na tužiteljicu u ovoj pravnoj stvari ne mogu faktično primijeniti. Naime, sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u spisu priležeće Ugovore o radu tužiteljice na određeno vrijeme od 18.09.2015. i od 30.10.2015. te je utvrdio da tužiteljica prema tim Ugovorima, po čl. 17 istih, ima pravo na dodatke na plaću sukladno čl. 34 Pravilnika o radu tuženika, a kao što je već ranije navedeno, ta citirana odredba Pravilnika o radu doista i priznaje to pravo. Međutim, sama činjenica uređivanja određenog prava u određenom propisu, tj. internom aktu poslodavca, nije dostatna da bi se to pravo radniku i konkretno priznalo, odnosno i realiziralo, pri čemu je teret dokaza da je ona doista odradila prekovremeni rad bio isključivo na tužiteljici, a što ona nije s uspjehom dokazala. Tužiteljica tvrdi da je dostavljena evidencija radnih sati sačinjena isključivo jednostrano od strane tuženika za potrebe ovoga postupka i da u istoj nisu evidentirani njezini odrađeni prekovremeni sati za vrijeme trajanja njezinog radnog odnosa kod tuženika. U odnosu na ove tvrdnje tužiteljice, sud je već ranije obrazložio da je tužiteljica radi zaštite svojih prava imala instrument, a to je obraćanje Inspekciji rada, što ona nije učinila, pri čemu nepoznavanje prava ne ispričava i mora ići na štetu onoga tko pravo ne poznaje.

23. Temeljem prednje navedenog, ocjenom izvedenih dokaza, ovaj sud je zaključio da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari nije dokazala niti pravni osnov, a niti visinu utuženog potraživanja za prekovremeni rad za navodno odrađenih 1.448 prekovremenih radnih sati, a za cjelokupno vrijeme trajanja njezinog radnog odnosa kod tuženika od 21.09.2015. zaključno s 31.12.2016. Pri tome sud ističe da tužiteljica, u prvom redu, nije dostavila baš nikakvu svoju evidenciju takvog rada, a s druge strane, takav njezin rad ne proizlazi niti iz dokumentacije koju je dostavio tuženik. Stoga je sud suglasan s navodima tuženika da iz rezultata provedenog dokaznog postupka, a posebice dokumentacije koju je dostavio tuženik (evidencije radnog vremena i obračunske liste za isplatu plaće tužiteljice za cijelo sporno razdoblje) i očitovanja vještaka financijske struke, proizlazi da tužiteljica ne može zahtijevati isplatu dodatka na plaću (za navodno odrađeni prekovremeni rad) po vlastitom paušalnom nahođenju. Isto iz razloga što nisu ispunjene pretpostavke za isplatu toga dodatka, budući da iz dostavljenih evidencija radnog vremena nedvojbeno proizlazi da tužiteljica nije odradila niti jedan od utuženih 1.448 prekovremenih radnih sati.

24. Slijedom svega prednje navedenog, sud je odbio tužiteljicu s potraživanjem iznosa od 54.300,00 kn (sada 7.206,85 eura), s osnova neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad sa zateznom kamatom počam od 01.01.2017. pa do isplate, kao neosnovanim potraživanjem.

25. Osim potraživanja tužiteljice po osnovi prekovremenog rada, predmet ovog spora je i potraživanje tužiteljice na ime božićnice za 2016. godinu u iznosu od (ranijih) 3.600,00 kn, kao i pravo na popust na robu u visini od (ranijih) 2.000,00 kn, pri čemu je tužiteljica tijekom postupka pojasnila da se radi o kartici za radnika s iznosom u visini od 2.000,00 kn.

Sud u prvom redu ističe da ova materijalna prava nisu uređena odredbama Zakona o radu, pa bi ta prava eventualno mogla biti uređena nekim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu nekog poslodavca općenito, nekom internom odlukom poslodavca, ugovorom o radu radnika i slično.

Sud je uvidom u spisu priležeće Ugovore o radu tužiteljice na određeno vrijeme od 18.09.2015. i od 30.10.2015. te uvidom u tri Aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme od 31.12.2015., 31.03.2016. i 31.07.2016. utvrdio da u istima nije uređeno niti pitanje božićnice, a niti pitanje prava na popust na robu. Osim toga, sud je izvršio uvid i u spisu priležeći Pravilnik o radu tuženika od 19.06.2015. te je utvrdio da također niti u jednoj odredbi istoga nije uređeno pitanje prava radnika na božićnicu, kao niti pravo radnika na popust na robu. Kao što je već navedeno, ta dva prava nisu propisana i nisu uređena odredbama ZR-a, pri čemu sud ističe da se tužiteljica ne poziva niti na jedan propis, kolektivni ugovor, Zakon o radu, pravilnik o radu, ugovor o radu i slično, koji je u spornom razdoblju uređivao pitanje prava na božićnicu i pitanje prava na popust na robu kod tuženika kao poslodavca. Zbog navedenog, sud smatra da ne postoji nikakav pravni osnov da bi se tužiteljici priznala ta prava i da bi sud naložio tuženiku da joj izvrši plaćanje po tim dvjema osnovama.

Osim toga, sud smatra da za osnovanost tužiteljičinog tužbenog zahtjeva u ovome dijelu nikako nije dostatna tvrdnja tužiteljice da su ta dva prava bila priznata i isplaćena njezinim radnim kolegicama, jer isplate drugima po tim dvjema osnovama ne potkrijepljuje niti jedan materijalni dokaz. Osim toga, ako je tužiteljica doista i bila zakinuta za ta materijalna prava iz radnog odnosa, sud smatra da je ona tuženiku kao poslodavcu trebala podnijeti zahtjev za zaštitu prava tražeći da joj se ta prava priznaju, odnosno plate jednako kao i drugima. Sud navodi da takav zahtjev za zaštitu prava nije procesni preduvjet za podnošenje tužbe u svezi isplate materijalnih prava, ali bi (a kao što je to sud već prethodno naveo i u odnosu na prekovremeni rad tužiteljice) predstavljao dokaz o tome da je tužiteljica smatrala da joj ta prava pripadaju i da je tražila od poslodavca da joj ta prava prizna i isplati.

Slijedom prednje navedenog, zaključak je ovoga suda da tužiteljica nije dokazala niti osnovanost, niti visinu ova dva potraživanja. Stoga je sud odbio tužiteljicu s potraživanjem iznosa od 3.600,00 kn (sada 477,80 eura) s osnova neisplaćene božićnice za 2016. godinu sa zateznom kamatom počam od 01.01.2017. pa do isplate, odnosno sud je odbio tužiteljicu i s potraživanjem iznosa od 2.000,00 kn (sada 265,45 eura) s osnova prava na popust na robu sa zateznom kamatom počam od 01.01.2017. pa do isplate, kao neosnovanim potraživanjima.

26. Iz svega prednje navedenog proizlazi da su cijelo vrijeme trajanja predmetnog parničnog postupka među strankama bili sporni i pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva, pri čemu sud ukazuje na potrebu primjene odredbe čl. 7 st. 1 ZPP- a, prema kojoj su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Unatoč tome što je tužiteljica još u tužbi, a i tijekom ovoga postupka predlagala pribavu određene dokumentacije, kao i provođenje financijskog vještačenja (koji dokaz nije izveden iz prije opisanih razloga) te saslušanje četiriju svjedoka, sud unatoč tome smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 221.a ZPP-a, koju je sud i primijenio u ovoj pravnoj stvari te je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Istom odredbom propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8 ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, da će tada o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Sud pri tome napominje da je svaka stranka u postupku dužna dokazati činjenicu koju iznosi, a koja je sporna, a tužiteljica je u konkretnoj pravnoj situaciji sukladno već citiranoj odredbi čl. 135 st. 1 ZR-a bila dužna dokazati i pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva za koji tvrdi da joj pripada, a što u ovom postupku nije učinila. Vezano za primjenu čl. 221.a ZPP-a, sud još navodi da nije istinita tvrdnja za istinitost koje stranka, koja se za određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila kadra pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava i da je pri tome zapravo svejedno ne postojati ili ne biti dokazan.

27. U odnosu na daljnje, odnosno posljednje potraživanje tužiteljice na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti, pri čemu tužiteljica tvrdi da je od strane tuženika došlo do povrede njezinog dostojanstva, odnosno da se radilo o uznemiravanju tužiteljice tijekom trajanja njezinog radnog odnosa kod tuženika, sud je ocjenjujući izvedene dokaze zaključio da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice neosnovan.

Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka, ali i detaljnije u podnesku od 08.11.2019. obrazložila okolnosti za koje smatra da opravdavaju osnovanost ovog njezinog potraživanja. Naime, tužiteljica navodi da se radilo o mobingu prema njoj na radnom mjestu od strane nadređenih, odnosno konkretno od strane KCŽ. Navodi da je mobing specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Stoga je mobing sustavno šikaniranje ili diskriminiranje radnika od strane drugih radnika ili od strane pretpostavljenog ili nadređenog, koji se sustavno i stalno ponavlja kao napadaj na radnika koji traje duže i gdje se osoba na koju je usmjeren napad osjeća ugroženom (i ugrožena je) i to se stalno ponavlja, pri čemu kroz stresne situacije na radnom mjestu dolazi do isključenja iz svijeta rada. Tužiteljica navodi da je ona za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika bila izložena konstantnom šikanoznom postupanju od već imenovane nadređene osobe KCŽ, da je bila izložena stalnom pritisku i galami od strane te osobe kao poslovođe te učestalim napadima na osobnoj razini, vrijeđanju, omalovažavanju i dr., uslijed čega je tužiteljica završila na bolovanju i konstantnom psihijatrijskom liječenju. Navodi da se ovdje radi o podpojavi mobinga, i to tzv. bosing, gdje se radi o neprijateljskom odnosu prema radniku na nižem položaju koji se iskazuje agresivnim i vrijeđajućim ponašanjem, a takve se aktivnosti smatraju mobingom i iste su bile učestale, odnosno postojale su cijelo vrijeme kroz trajanje radnog odnosa. Dalje navodi da uznemiravanje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje. Navodi da je šikana svjesna (namjerna) zlouporaba prava radi postizanja nedopuštenog cilja, a što se očitovalo kroz grubo ponašanje nadređene KCŽ u odnosu na tužiteljicu, zbog čega je tužiteljica za vrijeme trajanja radnog odnosa završila na liječenju, a i nakon prestanka radnog odnosa ima zdravstvenih tegoba kao zaostalih posljedica kontinuiranog psihičkog zlostavljanja na poslu.

Tužiteljica se poziva i na medicinsku dokumentaciju iz koje su vidljive posljedice mobinga na radnom mjestu u odnosu na nju, odnosno navodi da je tijekom 2016. godine završila na bolničkom liječenju u psihijatrijskoj ustanovi, zbog izloženosti stresnim i frustrirajućim situacijama na poslu od strane nadređenog radnika, koje situacije su tužiteljicu dovodile čak i do suicidnih misli, što dovodi do zaključka kako kod tužiteljice postoje ozbiljni simptomi u smislu narušenosti kvalitete života, zbog postupanja zaposlenika tuženika prema njoj kroz duže razdoblje za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika. Tužiteljica navodi da ponašanje nadređenog radnika tuženika zbog šikaniranja, odnosno namjernog prekoračenja zakonom predviđenih radnji koje poslodavac traži od radnika, predstavlja mobing, čime je ostvarena osnova odgovornosti za štetu zbog povrede prava osobnosti. Tužiteljica smatra da ona nedvojbeno ima pravo na naknadu štete i novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, jer su prije opisani postupci tuženika kao poslodavca vođeni upravo zato da se tužiteljica ponizi. Navodi da o tome svjedoči i činjenica što je jedino njoj na zakonu neosnovano uskraćeno i pravo na popust na robu u smislu kartice za radnika s iznosom u visini od 2.000,00 kn od strane nadređenih, odnosno KCŽ. Osim toga, tužiteljica smatra da ona kao radnik nije bila dužna staviti zahtjev za zaštitu dostojanstva u smislu odredbi Zakona o radu, a na što se poziva tuženik.

28. Sud navodi da je pitanje zaštite dostojanstva radnika uređeno odredbama Zakona o radu, i to konkretno čl. 134. Isto tako, i tuženikov Pravilnik o radu od 19.06.2015. u čl. 5 uređuje postupak i mjere za zaštitu dostojanstva radnika i mjere zaštite od diskriminacije, a isto je uređeno izuzetno detaljno, i to kroz 23 točke. U tom čl. 5 zapravo su povezane relevantne odredbe čl. 134 ZR-a, čl. 7 st. 4 i st. 5 ZR-a (temeljne obveze i prava iz radnog odnosa – o zabrani izravne ili neizravne diskriminacije te da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika), kao i odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12).

29. Tuženik je tijekom postupka prigovorio da je tužiteljica bila dužna podnijeti pritužbu poslodavcu, tj. tuženiku radi zaštite dostojanstva od uznemiravanja sukladno odredbi čl. 134 ZR-a, pri čemu tužiteljica u ovome postupku ne tvrdi niti dokazuje da je poslodavcu ikada izjavila zahtjev za zaštitu dostojanstva, odnosno tužiteljica smatra i tvrdi da takav zahtjev, tj. pritužbu nije bila dužna podnijeti poslodavcu.

Kao što je tuženik osnovano prigovorio, tužiteljica nije postupila po odredbi čl. 134 st. 3 ZR-a, odnosno tužiteljica nije postupila prema čl. 5 tuženikovog Pravilnika o radu od 19.06.2015. (u kojem je u toč. 12. uređeno pitanje imenovanja osobe ovlaštene za primanje i rješavanje pritužbi koje su vezane uz zaštitu dostojanstva radnika), jer tuženiku nesporno nije podnijela nikakvu prijavu, tj. pritužbu ili zahtjev za zaštitu svog dostojanstva. Međutim, prema mišljenju ovoga suda, nepodnošenje pritužbe tužiteljice nema za posljedicu gubitak njezinog prava na podnošenje tužbe sudu. Isto iz razloga što je odredbom čl. 133 st. 5 ZR-a propisano da se odredbe toga članka (sudska zaštita prava iz radnog odnosa) ne primjenjuju na postupak zaštite dostojanstva radnika iz čl. 134 toga Zakona, tj. ZR-a, pa stoga u konačnici ovaj prigovor tuženika nije relevantan.

30. U odnosu na naknadu štete koju tužiteljica potražuje u predloženom petitu presude u toč. II, sud navodi da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev nije temeljila na diskriminaciji, već je u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka zahtijevala naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na radu kod tuženika u razdoblju od zasnivanja radnog odnosa dana 21.09.2015. do 31.12.2016. Stoga u predmetnom postupku nisu mjerodavne odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije, budući da se tužiteljica ne poziva na diskriminaciju i ne traži zaštitu od uznemiravanja, već se o zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske štete odlučuje primjenom čl. 1045, čl. 1046, čl. 1100 i čl. 1103 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – dalje u tekstu ZOO) u vezi s čl. 7 st. 3, st. 4 i st. 5 ZR-a te čl. 111 ZR-a.

31. Sud navodi da zlostavljanje (uznemiravanje) koje se podvodi pod pojam mobinga predstavlja fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu, bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Pri tome je mobing oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili grupa ljudi sustavno fizički ili psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta te često dovodi do uklanjanja s njezinog područja djelovanja. Pri tome sustavnost znači da mobing sadržava razrađen plan s ciljem eliminacije zlostavljane osobe iz radne sredine, a kada se utvrdi da je došlo do takvog zlostavljanja (uznemiravanja) na radnom mjestu te ukoliko težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, tada radnik ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa sukladno odredbi čl. 111 st. 1 i st. 2 ZR-a (ista odredba uređuje pitanje odgovornosti poslodavca za štetu uzrokovanu radniku).

Pri tome je prema odredbi čl. 7 st. 5 ZR-a poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonom.

32. U odnosu na spomenuti termin "mobing", ovaj sud navodi da hrvatsko radno zakonodavstvo ne poznaje definiciju mobinga kao takvu, pa se ova pojava obično podvodi pod zakonske pojmove uznemiravanja i diskriminacije iz ZR-a, Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12) te Zakona o ravnopravnosti spolova (NN 82/08). Sud dalje navodi da je mobing fenomen koji se javlja u svijetu rada, gdje postoji konflikt na radnom mjestu koji se sustavno i stalno ponavlja kao napadaji na suprotnu stranu, koji traje duže vrijeme, gdje se osoba na koju je usmjeren napadaj osjeća ugroženom (i ugrožena je) i to se stalno ponavlja.

Vezano za definiranje pojma mobinga, sud nalazi da se u radovima iz domene psihologije mobing definira kao sinonim za zlostavljanje radnika, odnosno kao sustavnu neprijateljsku i neetičnu komunikaciju od strane jedne ili više osoba prema pretežito jednoj osobi, koja je time gurnuta u bespomoćan položaj bez mogućnosti obrane i u tom se položaju zadržava ponovnim činjenjem radnji mobinga kroz duže vremensko razdoblje. Isto tako, pojam mobinga u literaturi se definira kao zlonamjerni pokušaj prisiljavanja osobe da napusti radno mjesto pomoću neosnovanih optužbi, ponižavanjem, općim napadima, emocionalnim zlostavljanjem i/ili terorom. Ovaj sud dalje navodi da su temeljne karakteristike mobinga postojanje konflikta na radnom mjestu, sustavni i stalno ponavljani napadaji na neku osobu na radnom mjestu; duže vremensko trajanje takve izloženosti osobe napadajima; osoba koja je pogođena osjeća se diskriminiranom te konačno isključivanje žrtve mobinga, odnosno pogođenog radnika iz svijeta rada. Nadalje, mobing uvijek započinje socijalnim konfliktom gdje postoji interakcija između minimalno dva međusobno ovisna sudionika, gdje jedna strana svjesno pokušava poduzeti diskriminirajuća ponašanja naspram druge. Stoga je mobing sustavno šikaniranje ili diskriminiranje radnika od strane drugih radnika ili od strane pretpostavljenog ili pretpostavljenih, pri čemu kroz stresne situacije na radnom mjestu (čiji su uzroci, između ostalog, pretjerani ili premali zahtjevi prema pojedinim zaposlenicima, gdje se radi o osjećaju nesigurnosti), dolazi do diskriminacije te isključenja iz svijeta rada.

Međutim, mobing ne mogu predstavljati sva ona primjerena ponašanja od strane poslodavca u svrhu organizacije poslovanja, a naročito premještaj radnika na drugo radno mjesto, stegovni postupci prema radniku, degradacija radnika na niže radno mjesto, otpuštanje radnika, odluka poslodavca temeljena na konkretnim razlozima i obrazloženjima, o uskraćivanju napredovanja, kao i premještaj ili neke povlastice, koja proizlaze iz opisa radnog mjesta i drugi opravdani administrativni i zakonom utvrđeni razlozi.

Uzevši u obzir prije navedeno tumačenje značenja pojma mobing, ali i opsežno provedeni dokazni postupak od strane ovoga suda, nakon ocjene izvedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik nad tužiteljicom nije vršio mobing. Isto iz razloga što sva pojedina postupanja tuženika (odnosno tužiteljici prve nadređene osobe) na koja se poziva tužiteljica, niti u svojoj pojavnosti, a niti u svojoj učestalosti ne predstavljaju mobing. Stoga je zaključak ovoga suda da od strane tuženika prema tužiteljici nije bilo nikakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije tužiteljice s radnog mjesta, pa stoga mobing kao štetna radnja niti ne postoji u konkretnom slučaju.

33. Ocjenom izvedenih dokaza, a u prvom redu ocjenom iskaza tužiteljice kao stranke, sud je zaključio da tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika tijekom cjelokupnog trajanja istog, nije bila žrtvom mobinga od strane prve nadređene osobe KCŽ. Naime, uznemiravanje (zlostavljanje) na radnom mjestu koje se podvodi pod pojam mobinga, ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja po kojima je diskriminacija zabranjena, već ono može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja. Takve osnove uznemiravanja ne uživaju sudsku zaštitu prema ranije citiranim odredbama Zakona o radu. Imajući u vidu da radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu je obveza zaštite dostojanstva radnika, pa kada se utvrdi da je došlo do kakvog zlostavljanja i uznemiravanja na radnom mjestu te ako težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, tada radnik ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa sukladno odredbi čl. 111 ZR-a, u kojem slučaju se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme možebitno utvrđenog uznemiravanja, kao opći propis obveznog prava.

Stoga je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi je li tužiteljica u spornom razdoblju, u tužbi navedenim radnjama KCŽ, bila zlostavljana i uznemiravana od strane te njoj prve nadređene osobe, a koje ponašanje bi imalo obilježje mobinga te ima li, posljedično tome, prava koja joj daju opći propisi obveznog prava u situaciji ako joj se nanosi šteta u radnom odnosu (čl. 4, čl. 8, čl. 1100 ZOO-a).

34. Sud navodi da je odredbom čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Nadalje, jedan od oblika diskriminacije je i uznemiravanje i spolno uznemiravanje, odnosno odredba čl. 3 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisuje da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije (rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Pri tome je u cijelom razdoblju za koje tužiteljica tvrdi da je trpila štetu zbog uznemiravanja, mobinga i šikane, Zakonom o radu postojala izričita zabrana diskriminacije i dužnost poslodavca da štiti dostojanstvo radnika, jer je u protivnom dužan radniku naknaditi štetu, pri čemu je mobing fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu.

U odnosu na teret dokazivanja, sud navodi da je odredbom čl. 20 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama toga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, pa u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

35. Obzirom na ranije citirana pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 20 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije u sporovima koji se odnose na zaštitu dostojanstva radnika i koji su podvrsta antidiskriminacijskih sporova, ovaj sud polazi od toga da su diskriminirane osobe kao žrtve diskriminacije najčešće slabija strana, pa im je zbog naravi stvari otežano dokazivanje izloženosti diskriminaciji i uznemiravanju. Zbog toga je kod zaštite od diskriminacije dovoljno da radnik iznese činjenice koje opravdavaju diskriminaciju, kada se teret dokaza prebacuje na poslodavca koji je dužan dokazati da spornih postupaka ili nije bilo ili nisu bili diskriminirajući. Zbog navedenog, na radniku leži dužnost barem iznošenja činjenica (dakle postupaka) na kojima počiva tužba, odnosno okolnosti na kojima se temelji tvrdnja o uznemiravanju (čime je i na koji način i u kojoj situaciji bio uznemiravan), kada se teret dokaza prebacuje na poslodavca koji bi trebao dokazati da nema uznemiravanja. Naime, bez takvih prije navedenih navoda tužitelja ne bi bilo moguće identificirati činjeničnu osnovu tužbe, a tuženiku u svakom slučaju treba dati mogućnost da zna sadržajno činjeničnu osnovu predmeta spora kako bi je mogao osporavati. Slijedom prije navedenog, proizlazi da je tužiteljica u ovoj vrsti radnog spora dužna učiniti vjerojatnom opravdanu sumnju da je bila izvrgnuta diskriminaciji, odnosno uznemiravanju.

36. Obzirom na pravila o teretu dokazivanja u ovoj vrsti radnog spora, tužiteljica je bila dužna označiti sve postupke za koje tvrdi da je bila zlostavljana, odnosno opisati koja su to inkriminirana ponašanja tuženika (time da u tužbi nije navela niti opisala niti jednu konkretnu situaciju) te dokazati postojanje uzročne veze i štetu. Tuženik je u ovakvoj vrsti radnog spora dužan dokazati da je štetna radnja bila zakonita, tj. da tuženik nije kriv, odnosno da nema same štetne radnje.

37. U odnosu na iskaz tužiteljice kao stranke, sud posebno ističe da svako nepravilno postupanje od strane poslodavca ujedno ne znači i diskriminaciju, već je diskriminirajuće postupanje ono kojim se netko u odnosu na druge dovodi u nepovoljniji položaj u usporednoj situaciji, a temeljem osnova navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Isto tako, da bi se radilo o uznemiravanju, neželjeno ponašanje mora biti motivirano zabranjenim osnovama diskriminacije (jednom ili više), dok u konkretnom slučaju tužiteljica nije učinila vjerojatnom postojanje niti jedne od navedenih osnova.

Tužiteljica je u tužbi mobing na radnom mjestu od strane nadređene KCŽ opisala kao stalni pritisak i galamu od strane imenovane, i to kroz učestale napade na tužiteljicu na osobnoj razini, odnosno vrijeđanju i omalovažavanju, dok je tužiteljica u svom stranačkom iskazu taj mobing opisala na način da se radilo o vrijeđanju, ponižavanju i vrsti mobinga da je ona trebala biti istovremeno na tri mjesta. Sud za navedeno smatra da isto nije dostatno da bi se moglo okvalificirati kao mobing na radnom mjestu, jer tužiteljica uopće nije opisala o kakvom se to konkretnom vrijeđanju i omalovažavanju radilo, odnosno kada se, tj. u kojim situacijama, kako i kojim neprimjerenim i neželjenim, tj. neprihvatljivim konkretnim riječima i/ili činidbama isto navodno dogodilo te koliko često i u čijoj prisutnosti se isto navodno dogodilo. Stoga za taj mobing opisan od strane tužiteljice sud smatra da je zapravo preopćenit i paušalan, odnosno da je činjenično insuficijentan, jer je opis mobinga od strane tužiteljice nedovoljan, oskudan i nepotpun za zaključak suda da bi to doista bio utvrđeni mobing, odnosno sustavno psihičko zlostavljanje.

Kao što je već ranije rečeno, mobing može predstavljati samo nečije sustavno psihičko zlostavljanje na radnom mjestu s namjerom eliminacije iz radnog odnosa, a svako neželjeno postupanje poslodavca prema radniku samim time se ne može smatrati mobingom. Ovaj sud smatra da pojedina postupanja tuženika (odnosno njegove radnice KCŽ), na koja se šturo poziva tužiteljica, niti u svojoj pojavnosti niti u svojoj učestalosti ne predstavljaju mobing, odnosno zaključak je ovoga suda da od strane tuženika (odnosno njegove radnice KCŽ), prema tužiteljici nije bilo nikakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije tužiteljice s radnog mjesta, pa stoga mobing kao štetna radnja u konkretnom slučaju ne postoji.

38. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, tada radnik ima pravo na naknadu štete (i imovinske i neimovinske) od poslodavca, sukladno općim propisima obveznog prava. Pri tome za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje, za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno-posljedična veza).

39. Sud navodi da u ovoj vrsti spora tužiteljica mora dokazati da je tuženik svojim djelovanjem ili propuštanjem povrijedio neki pozitivni propis te da je odgovornost za štetu obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga strana je od prve strane ovlaštena zahtijevati popravljanje štete. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Pri tome sve navedene pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su subjekti obveznog odnosa, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete ili kauzalni neksus i protupravnost, moraju biti ispunjene kumulativno. Stoga da bi postojala odgovornost tuženika za naknadu štete, kao jednu od pretpostavki potrebno je dokazati i protupravnost štetne radnje tuženika, a o protupravnosti se govori onda kada je povrijeđena neka pravna norma. Pri tome nije riječ samo o normama građanskog prava, jer i ponašanje suprotno normama drugih pravnih područja može dovesti do štete. Da bi došlo do odgovornosti za štetu, nije potrebno da pravna norma koja je u pojedinom slučaju povrijeđena izričito predviđa odgovornost za štetu, jer je to već propisano općim odredbama.

U konkretnoj pravnoj stvari, subjektivni osjećaji, tj. doživljaji tužiteljice da je u razdoblju trajanja radnog odnosa kod tuženika bila izložena uznemiravanju i mobingu, moraju imati objektivizirane pokazatelje. Međutim, okolnost što su tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticirane određene psihičke tegobe koje proizlaze iz njezine medicinske dokumentacije dostavljene u sudski spis, i što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka ovoga suda da je to oboljenje posljedica mobinga, odnosno uznemiravanja. Kako je sud u postupku utvrdio da nema štetne radnje tuženika koja bi predstavljala uznemiravanje, posljedično tome tuženik svojim radnjama nije niti mogao dovesti do oboljenja tužiteljice. Obzirom da ne postoji pravni osnov za dosudu pravične novčane naknade, odnosno jer ne postoji protupravnost, to sud u konačnici zaključuje da tužiteljica nije dokazala sve pretpostavke koje trebaju biti ispunjene za naknadu neimovinske štete.

40. Obzirom na činjenične navode tužbe, a i sam iskaz saslušane tužiteljice, sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala pretpostavke za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Naime, tužiteljica nije dokazala štetnu radnju kao opisano sustavno i učestalo psihičko i moralno vrijeđanje, odnosno tužiteljica nije dokazala da je došlo do njezinog ponižavanja te nije dokazala da je došlo do povrede njezinog ugleda, časti, dostojanstva i integriteta na radnom mjestu od strane nadređene KCŽ, a koje bi uzrokovalo štetu na strani tužiteljice kao oštećenice u vidu povrede njezinog prava osobnosti na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast i ugled, odnosno tužiteljica nije dokazala uzročnu vezu između štete i štetne radnje.

41. U odnosu na protupravnost, valja navesti da objektivni element protupravnosti podrazumijeva povredu nekog pravnog pravila, dok se u subjektivnom smislu protupravnost ogleda u traženom stupnju krivnje za nastalu štetu. U konkretnom slučaju, ovaj sud je zaključio da ne postoji objektivna protupravnost iz razloga što se nije radilo o povredi obveze tuženika da kao poslodavac osigura uvjete za siguran rad uz poštivanje prava i dostojanstva radnika, kao što je to propisano odredbama čl. 7 st. 3 i st. 4 ZR-a, uz zaštitu dostojanstva radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima, kao što je propisano stavkom 5 navedenog članka.

42. Prema odredbi čl. 111 ZR-a, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (st. 1). Pri tome se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st. 2), a kako tužiteljica nije dokazala diskriminacijsku osnovu temeljem koje je bila izložena uznemiravanju i nejednakom postupanju sukladno odredbi čl. 134 ZR-a u svezi s čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije, to tuženik tužiteljici nije povrijedio njezina prava iz radnog odnosa i nije joj u obvezi naknaditi štetu koju ona zahtijeva u ovom postupku.

43. Sud navodi da ocjenu o tome da li se radi o mobingu koji bi za posljedicu imao i kakvo oboljenje, može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak. Isto stoga što bolest može biti posljedica samo ako se utvrdi da je mobing vršen i da je u konkretnom slučaju tužiteljica upravo zbog njega oboljela. Naime, moguće je da je tužiteljica zbog svoje osobnosti i strukture ličnosti, mogla neke postupke tuženika, tj. njoj nadređene osobe doživjeti kao ugrožavanje vlastite osobnosti i dostojanstva, međutim da bi neko ponašanje imalo elemente mobinga, treba ga cijeniti na način kakav bi utjecaj takvo ponašanje realno imalo na svaku drugu osobu, odnosno zaposlenika. Sud pri tome ističe da je u sudskim postupcima radi mobinga, u kojima se provodi vještačenje po vještaku psihijatrijske struke, uobičajeno da vještaci tužiteljima pristupaju afirmativno, odnosno da poklanjaju vjeru iskazu tužitelja, ali sud ističe da vještak psihijatar nije u poziciji ocjenjivati iskaz tužiteljice, odnosno eventualno i iskaze saslušanih svjedoka, jer je to zadatak suda.

44. Da bi postojala odgovornost tuženika za naknadu štete, kao jednu od pretpostavki potrebno je dokazati i protupravnost štetne radnje tuženika, što znači da tužitelj, tj. konkretno tužiteljica mora dokazati da je tuženik svojim djelovanjem ili propuštanjem povrijedio neki pozitivni propis. S obzirom da je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno da tuženik svojim djelovanjem ili propuštanjem nije povrijedio nikakav pozitivni propis, isti niti ne može odgovarati za predmetnu štetu. Sud navodi da subjektivni osjećaj tužiteljice da je u navedenom razdoblju bila izložena uznemiravanju i mobingu mora imati objektivizirane pokazatelje, pri čemu nije dovoljno da se tužiteljica osjetila uznemiravanom. Sud smatra da, bez obzira što je tužiteljici u spornom razdoblju prema spisu priležećoj medicinskoj dokumentaciji dijagnosticirano i psihičko oboljenje, kao i to što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica mobinga, odnosno uznemiravanja.

Obzirom na prednje navedeno, odnosno jer tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da je uznemiravana i da tuženikovo postupanje ima obilježje šikane ili mobinga, čime bi bilo povrijeđeno njezino dostojanstvo na radnom mjestu, sud je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava odlučio da neće provoditi dokaz medicinskim vještačenjem kojim bi se utvrđivala uzročna veza između štetne radnje tuženika i nastale štete tužiteljici, što je jedna od pretpostavki za odgovornost za štetu. Naprotiv, kako u ovome postupku nije utvrđeno da bi postojala štetna radnja tuženika, odnosno da bi odgovorna osoba tuženika svojim postupanjem povrijedila dostojanstvo tužiteljice postupajući prema istoj na šikanozni način, to tuženik svojim radnjama nije niti mogao dovesti do eventualnog oboljenja tužiteljice. Dakle, kako radnje tuženika ne predstavljaju uznemiravanje, odnosno mobing, to posljedično tuženik svojim radnjama nije mogao uzrokovati bolest tužiteljice, jer u postupanju tuženika nema protupravnosti, odnosno ovaj sud je utvrdio da nije bio izvršen mobing od strane tuženika nad tužiteljicom, jer u prvom redu nije postojala štetna radnja tuženika.

45. Slijedom svega navedenog, ovaj sud nije utvrdio da tuženik svojim radnicima ne bi osigurao uvjete rada u kojima oni ne bi bili izloženi uznemiravanju te je utvrdio da tužiteljica nije bila diskriminirana u svojim pravima u odnosu na osobe u jednakom ili bitno usporedivom pravnom položaju. Sud je također utvrdio da tuženik nije vršio mobing nad tužiteljicom, obzirom da nije postojala štetna radnja tuženika, odnosno da tužiteljica nije bila uznemiravana, a sve to temeljem propisa citiranih u ranijem dijelu obrazloženja ove presude.

Kao što je već rečeno, tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim u cijelosti, a kako u predmetnom postupku nije utvrđeno da je tuženik povrijedio tužiteljičina prava iz radnog odnosa, odnosno kako je utvrđeno da tužiteljici nije povrijeđeno pravo osobnosti u radnom odnosu kod tuženika, to je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, pa i u odnosu na zahtijevanu naknadu štete zbog mobinga. Stoga je sud odbio tužiteljicu i s potraživanjem iznosa od 11.000,00 kn (sada 1.459,95 eura) sa zateznom kamatom počam od 14.02.2017. pa do isplate, kao neosnovanim potraživanjem.

46. Sud je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava odbio parnične stranke s dokaznim prijedlozima koje je ranije prihvatio (odnosno sud je odustao od izvođenja tih dokaza), a iz razloga što je u ovome postupku prihvaćen tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i određen je rok za donošenje odluke suda s danom 02.01.2026. Pri tome je sud u toč. I i toč. II raspravnog zapisnika od 23.03.2026. naveo da je predmetni raspravni sudac bio na višemjesečnom kontinuiranom bolovanju počam od 10.11.2025. zaključno sa 16.01.2026. i da predmetni spis tijekom tog razdoblja nije bio presigniran u rad drugom sucu te da je nastavljen rad po ovome predmetu prvim rješenjem raspravnog suca od 23.01.2026. Kako je istekao rok za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, to je sud riješio da se u postupku neće izvoditi nikakvi daljnji dokazi predloženi od strane tužiteljice, kao i od strane tuženika. Stoga je tužiteljica odbijena s prijedlogom za saslušanjem svih svjedoka koji su ranije bili predloženi, a to su KC, AC, VC te ACŽ. Isto tako, i tuženik je odbijen s prijedlozima za saslušanjem svjedoka KCŽ, ĆC i ČC. Svjedoci koje je predložila tužiteljica predloženi su na okolnosti dužine trajanja radnog vremena, odrađenih prekovremenih sati, uskrate prava na popust na robu, neisplate božićnice tužiteljici te psihičkog zlostavljanja i maltretiranja na poslu od strane poslodavca. S druge strane, svjedoci koje je predložio tuženik predloženi su na okolnosti da tužiteljica nije odradila prekovremene sate, niti da joj je uskraćeno ijedno materijalno pravo iz radnog odnosa te da tužiteljica nije bila mobingirana. Tužiteljica je također odbijena i s prijedlogom za provođenjem medicinskog vještačenja, kao i s prijedlogom za provođenjem novog financijskog vještačenja, pa je predmetna odluka donijeta temeljem stanja spisa, odnosno na temelju dokaza izvedenih do trenutka zaključenja glavne rasprave.

47. U odnosu na dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanjem predloženih svjedoka, ovaj sud smatra da sve i da je sud saslušao te svjedoke, da isto ne bi bilo od utjecaja na pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, jer u slučaju da su svjedoci čak i potvrdili tužiteljičine navode u svezi dužine trajanja radnog vremena i odrađenih prekovremenih sati te isplate božićnice i primitka kartice za popust na robu, sve to bi trebalo biti dokumentirano odgovarajućom dokumentacijom, a kakva ne prileži sudskom spisu. Nadalje, u odnosu na svjedoke koje je tužiteljica predložila na okolnost mobinga, sud smatra da nije logično niti očekivano da bi oni bolje i detaljnije od same tužiteljice opisali navodni mobing prema tužiteljici od strane njoj prve nadređene osobe KCŽ, pa sud te svjedoke nije saslušavao, jer ni sama tužiteljica nije dokazala, odnosno nije učinila vjerojatnima svoje vlastite tvrdnje da je bila mobingirana.

Kao što je već navedeno, u postupku se radi osporene visine tužbenog zahtjeva pokušao izvesti dokaz financijskim vještačenjem, koji dokaz u konačnici nije izveden iz prije iznijetih razloga, odnosno jer vještak temeljem spisu priležeće dokumentacije nije mogao sačiniti izračun potencijalne naknade plaće tužiteljice za prekovremeni rad, a niti je mogao utvrditi visinu božićnice i popusta na robu. Stoga je imenovani vještak financijske struke zaključio da se temeljem spisu priležeće dokumentacije ne može izraditi nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a njegovo očitovanje ovaj sud prihvaća kao objektivno, nepristrano i dano u skladu s pravilima struke.

Zbog prednje navedenog, sud je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava odbio tužiteljicu s prijedlogom za provođenjem novog financijskog vještačenja, jer sud temeljem prethodno iznijetog zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke za izvođenje toga dokaza, obzirom izvješće vještaka financijske struke potvrđuje da se financijsko vještačenje ne može provesti. Slijedom svega navedenog, u predmetnom postupku moglo se raditi samo o pretpostavljenom prekovremenom radu tužiteljice, ali bez materijalnih dokaza koji to potkrijepljuju, nije moguće utvrditi i precizirati postojanje konkretnog prekovremenog rada tužiteljice po pojedinim danima spornog razdoblja. Stoga to sve što predlaže tužiteljica da bi se trebalo računati i uzeti u obzir kod financijskog izračuna, nije adekvatno i nije dostatno za konkretan matematički izračun tužiteljičinog navodnog prekovremenog rada, tj. utvrđenja visine tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanje tužiteljice po osnovama povećane plaće za prekovremeni rad te božićnice i prava na popust na robu.

48. Obzirom na sve prije navedeno, nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, i to svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj sveukupnosti, a uz primjenu već citirane odredbe čl. 221.a ZPP-a, sud smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti te je stoga isti odbio u cijelosti i presudio je kao pod toč. I izreke ove presude.

49. U odnosu na podnijeti zahtjev tužiteljice za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, sud ne može ne primijetiti u kolikoj mjeri je sama tužiteljica doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. U prvom redu, tužiteljica je podnijela tužbu dana 03.07.2019. kod nenadležnog suda, tj. Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a spis je na Općinskom radnom sudu u Zagrebu, kao nadležnom sudu, zaprimljen dana 30.07.2020., tj. protekom više od godine dana od dana podnošenja tužbe. Osim toga, tužiteljica nije pristupila ročištu dana 02.10.2024. na kojem je trebala dati svoj iskaz kao stranka i svoj nedolazak ispričala je okolnošću da je trudna, tj. u visokom stupnju trudnoće, o čemu je, doduše naknadno, na traženje suda, dostavila medicinsku dokumentaciju. Pri tome sud ističe da je tužiteljica u podnesku od 02.10.2024., uz koji je dostavila medicinsku dokumentaciju o svojoj trudnoći, također izjavila da u roku od 10 mjeseci od toga datuma 02.10.2024., neće biti u mogućnosti pristupiti sudu zbog činjenice trudnoće, odnosno daljnjih obveza po rođenju djeteta. Međutim, tužiteljica je potpuno neprimjereno i nekorektno, unutar toga roka od 10 mjeseci, u kojem je sama predložila da sud zastane s postupanjem u ovoj pravnoj stvari, dana 17.02.2025. podnijela zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Iako je njezin zahtjev prihvaćen kao osnovan, sud zbog nedovoljnog vremena u odnosu na datum koji mu je određen da se do istog treba donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari, nije mogao pristupiti izvođenju svih dokaza koje je ranije prihvatio da će se izvesti. Obzirom na sve prednje navedeno, činjenica neizvođenja određenih dokaza pada na teret i na štetu tužiteljice, jer je sud vezan odlukom višeg suda u odnosu na prihvaćeni zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

50. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a u svezi s čl. 155 ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav odgovora na tužbu 100 bodova (tbr. 7 toč. 1), ročište 14.11.2019. 50 bodova (tbr. 9 toč. 2), podnesak od 27.11.2019. 25 bodova (tbr. 8 toč. 3), ročište 02.03.2021. 100 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesci od 18.03.2021. /datum zaprimanja na sudu 17.03.2021./ i od 30.04.2021., svaki po 25 bodova (tbr. 8 toč. 3), ročište 12.09.2023. 100 bodova (tbr. 9 toč. 1), ročište 02.10.2024. 25 bodova (tbr. 9 toč. 5), ročište 16.09.2025. 100 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesak od 18.12.2025. 100 bodova (tbr. 8 toč. 1) i ročište 23.03.2025. 100 bodova (tbr. 9 toč. 1). Tuženiku je ukupno priznato 750 bodova, tj. iznos od 1.500,00 eura, a na isti je priznat trošak PDV- a od 25% u iznosu od 375,00 eura. Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tuženika iznosi 1.875,00 eura.

Sud navodi da je Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/2022) čl. 1 izmijenjen Tbr. 50 ranije Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Sud još navodi da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) u Tbr. 54 vrijednost boda određena u iznosu 2,00 eura.

51. Tuženiku nisu priznati sljedeći podnesci, odnosno odgovor na žalbu (u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Slavonskom brodu), podnesak od 10.09.2020. (otkaz punomoći) te podnesak od 12.09.2020. (promjena punomoćnika i dostava nove punomoći), jer isti podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka sukladno odredbi čl. 155 st. 1 ZPP-a. Tuženiku nije priznat niti podnesak od 21.02.2022., iz razloga što je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 103/14, 118/14 i 107/15) propisano da odvjetniku pripada pravo na trošak sastava 4 podneska (tbr. 8). Kako je tuženiku priznat sastav upravo 4 podneska koji su precizirani u prethodnoj toč. obrazloženja ove presude, to tuženiku nije priznat sastav ovog jednog podneska koji premašuje broj od 4 priznata podneska. Osim toga, tuženiku nije priznat niti trošak ročišta za objavu presude, jer dostava poziva za isto ročište nije bila uredna. Tuženiku nije priznat niti trošak pristojbe na odgovor na tužbu i pristojbe na odgovor na žalbu, iz razloga što je tuženik uspio u predmetnom sporu, pa stoga niti nije obveznik plaćanja sudskih pristojbi.

52. Odluka o kamatnoj stopi na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi čl. čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15), čl. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022) i čl. 1 Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/2022). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

53. Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudske pristojbe prema čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18), kao radnik u radnom sporu.

54. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. svibnja 2026.

Sudac:

Melanija Centner

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku