REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl. br. P-208/2025-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnicima u Pazinu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanom po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 20. travnja 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja Zorana Slokovića, odvjetnika u Pazinu, te presude objavljene dana 08. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9012088515 od dana 13.11.2006., koji je zaključen između parničnih stranaka i solemniziran dana 14.11.2006., pod brojem OU- 760/06-1 kod javnog bilježnika Alide Crljenice, iz Pule:
- ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 9. stavak 2. koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“,
- ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 11. točka 11.3. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“.
II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 602,07 eur EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne novčane iznose teku kako slijedi:
- na iznos od 333,97 EUR od 14.11.2006. do isplate,
- na iznos od 268,10 EUR od 21.06.2011. do isplate,
a koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 534,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.11.2006. pa do isplate tužitelj odbija.
III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 463,75, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 08. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom ugovor o kreditu broj 9012088515, a koji je solemniziran dana 14.11.2006. pod brojem OU-760/06-1 kod javnog bilježnika Alide Crljenice, iz Pule. Predmetnim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 36.533,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke (tuženika) važeće na dan korištenja kredita, a kako je definirano čl. 1. ugovora o kreditu. Člankom 9. ugovora o kreditu propisana je odredba o prijevremenoj otplati kredita, te je u stavku 2. navedeno da je u tom slučaju Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Također, člankom 11. točka 11.3. ugovora o kredi tu propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Iz početnog otplatnog plana (otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope) od 13.11.2006. godine proizlazi da je tuženik tužitelju u otplatni plan zaračunao naplatu naknade u iznosu od 548,00 CHF dana 13.11.2006. i naknade na ime premije u iznosu od 876, 79 CHF, a koje su naknade propisane čl. 11.t.11.3. ugovora o kreditu. Kod ovog suda između istih stranaka vodio se postupak po tužbi tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate zbog nezakonito ugovorene kamatne stope promjenjive sukladno jednostranoj odluci banke i zbog nezakonite valutne klauzule u CHF valuti, pod posl. br. P-1597/2019, a koji je postupak pravomoćno okončan. U nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš, dipl. oecc., od dana 06.10.2020. u postupku posl. br. P-1597/019 utvrđeno je sljedeće, stranica 3. nalaza i mišljenja:
- temeljem podataka iz dokumenta Knjigovodstvena kartica vještak je utvrdio da je kredit isplaćen u iznosu od 36.533,00 CHF dana 14.11.2006. godine, te da je primijenjen srednji tečaj na dan korištenja kredita koji je iznosio 1 CHF = 4,591789 HRK,
- da je temeljem podataka iz dokumenta Knjigovodstvena kartica vještak utvrdio da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 21.06.2011. godine. Uvidom u početni otplatni plan od 13.11.2006. i knjigovodstvenu karticu za predmetni kredit proizlazi da je tuženik tužitelju od ukupnog iznosa odobrenog kredita (36.533,00 CHF) naplatio iznos od 548,00 CHF na ime ulazne naknade za obradu kredita i iznos od 876,79 CHF na ime naknade za osiguranje kredita, sve temeljem čl. 11.točka 11.3. ugovora o kreditu. Obračunato po početnom tečaju 1 CHF = 4,591789 HRK riječ je o iznosu od 2.516,30 kn na ime ulazne naknade za obradu kredita i iznosu od 4.026,04 kn na ime naknade za osiguranje kredita. Nadalje, iz pregleda uplata po predmetnom kreditu od dana 09.05.2019. godine proizlazi da je tužitelj tuženiku dana 21.06.2011. godine uplatio iznos od ukupno 92.740,90 kn, odnosno 15.135,74 CHF na ime zatvaranja kredita. U podnesku od 12.12.2020. u spisu posl. br. P-1597/2019 stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš pojasnila je kako se od ukupno uplaćenog iznosa od 92.740,90 HRK na dan 21.06.2011. godine tuženiku od navedenog iznosa podmirila naknada za prijevremenu otplatu kredita u cijelosti koja je iznosila 3,00 % na iznos neotplaćene glavnice, kao i naknade za prijedlog brisanja i brisanje instrumenta osiguranja po kreditu, a koje naknade nisu predmet izračuna vještaka. Slijedom navedenog, iz plana otplate po kreditu proizlazi da je na dan 20.06.2011. iznos neotplaćene glavnice kredita iznosio 14.663,92 CHF tako da 3,00 % od toga iznosi 439,92 CHF na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno obračunato po početnom tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,591789 HRK, riječ je o iznosu od 2.020,02 kn. Tuženik je od tužitelja nezakonito naplatio naknadu troškova obrade kredita, naknadu za osiguranje kredita, kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz toč. I. nisu pojedinačno pregovarali o odredbama ugovora koja bi tužitelju nametnula obvezu isplate ulazne naknade, naknade za osiguranje kredita, kao niti o odredbi koja bi tužitelju nametnula obvezu isplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), kojim je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovo rnih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedene ugovorne odredbe iz čl. 9. i čl. 11.t.11.3. predmetnog ugovora o kreditu nikako nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču. U predmetnom ugovoru o kreditu uopće nije određeno na koji se način i prema kojim točno parametrima formira visina naknade za obradu kredita, kao ni visina naknade za osiguranje kredita, niti prema kojim se točno parametrima formira visina naknade u slučaju prijevremene otplate kredita tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknade za koje nije znao na koji se način formira njihova visina. Visinu predmetnih naknada odredio je sam tuženik odlukama na koje tužitelj uopće nije mogao utjecati niti su mu uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovorao kreditu. Dakle, radi se o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika, na čiju formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istima nije pregovarano, tužitelju nisu dane nikakve informacije te iste kao takve nisu sročene jasno i razum ljivo jer se ne može izvesti o zaključak na što se iste odnose i zašto se naplaćuju, niti zašto se naknada za obradu kredita naplaćuje upravo u omjeru 1,50% od iznosa kredita, zašto se naknada za osiguranje kredita naplaćuje u omjeru od 2,00 % iznosa odobrenog kredita, odnosno upravo u 3,00 % od iznosa neotplaćene glavnice za prijevremenu otplatu. Slijedom navedenog radi se o odredbama koje nisu jasne, nisu lako razumljive, nisu transparentne (jer tužitelj nije o istima ni na koji način informiran), stoga su suprotne načelu dobre vjere, a uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa iste u konačnici nisu poštene i kao takva su ništetne. Radi svega gore navedenog, tužitelj traži da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe iz čl. 9. i čl. 11. točka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu te traži da mu tuženik isplati nezakonito naplaćenu naknadu u iznosu od 2.516,30 kn / 333,97 EUR1 na ime ulazne naknade za obradu kredita i nezakonito naplaćenu naknadu u iznosu od 4.026,04 kn / 534,35 EUR na ime naknade za osiguranje kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana naplate 14.11.2006. pa do isplate, kao i da mu isplati nezakonito naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.020,02 kn / 268,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana naplate 21.06.2011. godine pa do isplate. Ukazuje se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od dana 13.02.2024., a kojom presudom revizijski sud prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Također, ukazuje se i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 112/2018- 2 od dana 09.03.2022., a kojom presudom su utvrđene ništetnima i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu te predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti te, prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik ističe da je odredbom članka 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da je za eventualne sporove iz Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, ovdje tuženika, odnosno Općinski sud u Puli. Tuženik također napominje da je predmetni ugovor i sklopljen u poslovnici tuženika u Puli pa, sukladno tome, predlaže Naslovnom sudu da po primitku navedenog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage Poziv od 17.10.2024., da se Općinski sud u Pazinu oglašava mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari te da će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Puli. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu te prijedlogu tužitelja da sud naloži isplatu na ime uplate naknada za obradu kredita, naknade za prijevremenu otplatu kredita i za osiguranje kredita, tuženik ističe da naknada za osiguranje kredita nije niti naplaćena. Nadalje, odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, predmetne naknade temelje se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; Tako je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redovi ti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da su predmetne naknade ništetne. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas). Također, tuženik ukazuje Naslovnom sudu i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Prema presudi Suda EU C- 415/11 A proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita.Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Sporne naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu plaćene su 2006. i 2011. godine, a tužba je podnesena 2024. godine, pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2011. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok. Na tu zastaru ne utječe niti novozaprimljena tužba (u vezi s odredbom članka 241. ZOO-a), s obzirom da je ista podnesena tek 2024. godine, odnosno 13 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva. A kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko. U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu VSRH: „U sporu je tužiteljica istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.). „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.
3. Rješenjem posl. br. P-881/2024 od 11. ožujka 2025. Općinski sud u Pazinu oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je spis po pravomoćnosti navedenog rješenja ustupljen Naslovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 7-10), plan otplate (list 11-25), pregled uplata po kreditu (list 26-28), u nalaz i mišljenje i dopunu Goranke Šmer Maraš (list 58-67) te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.
5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.
6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 9012088515, a koji je solemniziran dana 14.11.2006. pod brojem OU-760/06-1 kod javnog bilježnika Alide Crljenice, iz Pule. Nije sporno da je predmetnim ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 36.533,00 CHF u protuvrijednosti kuna kao i da je člankom 9. st.2. ugovora o kreditu propisano da je u slučaju prijevremene otplate kredita Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate dok je člankom 11. toč. 11.3. ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
7. Prije svega valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio članak 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je u stavku 1. točci 1. definirao potrošača pa u smislu ovoga Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Konačno i sam tuženik čini nespornim tužitelju status potrošača. Nadalje u konkretnom slučaju valja primjeniti čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga, a sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05…, dalje ZOO-a) kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Dakle sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni su postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a što tuženik nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita kao i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja konkretnih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade. Stoga su prema motrištu suda predmetne ugovorne odredbe nepoštene, a prema čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Pored toga su navedene odredbe ništetne i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva a sve sukladno čl. 269. st. 2. ZOO-a.
8. Nastavno Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Tužitelj zasigurno nije mogao imati utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu jer sadržaj istog kreira Banka ovdje tuženik. Dakle ocjena je suda da su predmetna ugovorne odredba nepoštene i ništetne. Slijedom svega navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnim odredbe čl. 9. st. 2. i 11. toč.11.3. Ugovora o kreditu.
9. Nije osnovan niti prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa posljedično tome taj zastarni rok do pravomoćnosti ove presude nije ni počeo teći, radi čega je i iz ovog razloga valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja.
10. S obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužiteljica izvršila isplatu po ništetnim ugovornim odredbama. Stoga su tužitelju priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos od prvog dana nakon plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa i to naknade za obradu kredita u iznosu od 333,97 eur te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 268,10 eur a što je tujženik uičinio nespornim podneskom od 17.11.2025., sve sukladno čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima. U preostalom dijelu je valjalo tužbeni zahtjev odbiti obzirom tužitelj nije dokazao visinu istoga.
11. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 23.10.2025. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 10.04.2026. 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 20.04.2026. 100 bodova (Tbr.8/1) što sukladno uspjehu u sporu od 53% i uvećano za PDV iznosi 463,75 eur.
U Puli, 08. svibnja 2026.
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
- tužitelju po pun.
- tuženiku po pun.
