REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj: P-100/2019-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu pojedincu Janu Malovcu, u parničnom predmetu tužiteljice ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Gordani Peraković Turković, odvjetnici u Otočcu, Ulica Bartola Kašića 4, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102911145 od dana 22.03.2006.godine, ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika, tj. u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , isplati iznos od 1.351,60 EUR (slovima: tisuću tristo pedeset jedan euro i šezdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31 prosinca 2022. godine, prema prosječnoj kamatnoj stopi HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanoj za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:

0,09 EUR od dana 01.05.2006 pa do isplate,

0,37 EUR od dana 01.06.2006 pa do isplate,

0,62 EUR od dana 01.09.2006 pa do isplate,

0,30 EUR od dana 01.10.2006 pa do isplate,

0,36 EUR od dana 01.11.2006 pa do isplate,

6,80 EUR od dana 01.11.2008 pa do isplate,

8,18 EUR od dana 01.01.2009 pa do isplate,

8,74 EUR od dana 01.02.2009 pa do isplate,

9,31 EUR od dana 01.03.2009 pa do isplate,

7,62 EUR od dana 01.04.2009 pa do isplate,

7,64 EUR od dana 01.05.2009 pa do isplate,

5,76 EUR od dana 01.06.2009 pa do isplate,

3,56 EUR od dana 01.07.2009 pa do isplate,

4,46 EUR od dana 01.08.2009 pa do isplate,

6,06 EUR od dana 01.09.2009 pa do isplate,

4,51 EUR od dana 01.10.2009 pa do isplate,

4,35 EUR od dana 01.11.2009 pa do isplate,

6,20 EUR od dana 01.12.2009 pa do isplate,

7,69 EUR od dana 01.01.2010 pa do isplate,

9,62 EUR od dana 01.02.2010 pa do isplate,

9,16 EUR od dana 01.03.2010 pa do isplate,

12,49 EUR od dana 01.04.2010 pa do isplate,

11,77 EUR od dana 01.05.2010 pa do isplate,

12,56 EUR od dana 01.06.2010 pa do isplate,

21,44 EUR od dana 01.07.2010 pa do isplate,

19,47 EUR od dana 01.08.2010 pa do isplate,

26,70 EUR od dana 01.09.2010 pa do isplate,

28,59 EUR od dana 01.10.2010 pa do isplate,

25,50 EUR od dana 01.11.2010 pa do isplate,

34,74 EUR od dana 01.12.2010 pa do isplate,

39,45 EUR od dana 01.01.2011 pa do isplate,

35,92 EUR od dana 01.02.2011 pa do isplate,

37,01 EUR od dana 01.03.2011 pa do isplate,

34,06 EUR od dana 01.04.2011 pa do isplate,

34,39 EUR od dana 01.05.2011 pa do isplate,

43,75 EUR od dana 01.06.2011 pa do isplate,

45,29 EUR od dana 01.07.2011 pa do isplate,

55,95 EUR od dana 01.08.2011 pa do isplate,

54,45 EUR od dana 01.09.2011 pa do isplate,

46,08 EUR od dana 01.10.2011 pa do isplate,

51,56 EUR od dana 01.11.2011 pa do isplate,

42,84 EUR od dana 01.12.2011 pa do isplate,

44,97 EUR od dana 01.01.2012 pa do isplate,

47,36 EUR od dana 01.02.2012 pa do isplate,

47,41 EUR od dana 01.03.2012 pa do isplate,

45,92 EUR od dana 01.04.2012 pa do isplate,

46,41 EUR od dana 01.05.2012 pa do isplate,

47,03 EUR od dana 01.06.2012 pa do isplate,

46,46 EUR od dana 01.07.2012 pa do isplate,

46,52 EUR od dana 01.08.2012 pa do isplate,

45,69 EUR od dana 01.09.2012 pa do isplate,

44,03 EUR od dana 01.10.2012 pa do isplate,

45,94 EUR od dana 01.11.2012 pa do isplate,

46,48 EUR od dana 01.12.2012 pa do isplate,

46,52 EUR od dana 01.01.2013 pa do isplate,

43,76 EUR od dana 01.02.2013 pa do isplate,

45,54 EUR od dana 01.03.2013 pa do isplate,

46,02 EUR od dana 01.04.2013 pa do isplate,

44,95 EUR od dana 01.05.2013 pa do isplate,

41,96 EUR od dana 01.06.2013 pa do isplate,

37,15 EUR od dana 01.07.2013 pa do isplate,

38,38 EUR od dana 01.08.2013 pa do isplate,

39,64 EUR od dana 01.09.2013 pa do isplate,

41,96 EUR od dana 01.10.2013 pa do isplate,

40,84 EUR od dana 01.11.2013 pa do isplate,

41,33 EUR od dana 01.12.2013 pa do isplate,

41,97 EUR od dana 01.01.2014 pa do isplate,

39,11 EUR od dana 01.02.2014 pa do isplate,

40,06 EUR od dana 01.03.2014 pa do isplate,

39,58 EUR od dana 01.04.2014 pa do isplate,

38,63 EUR od dana 01.05.2014 pa do isplate,

38,20 EUR od dana 01.06.2014 pa do isplate,

38,39 EUR od dana 01.07.2014 pa do isplate,

39,58 EUR od dana 01.08.2014 pa do isplate,

40,80 EUR od dana 01.09.2014 pa do isplate,

40,69 EUR od dana 01.10.2014 pa do isplate,

41,31 EUR od dana 01.11.2014 pa do isplate,

42,19 EUR od dana 01.12.2014 pa do isplate,

41,83 EUR od dana 01.01.2015 pa do isplate,

65,52 EUR od dana 01.02.2015 pa do isplate,

61,97 EUR od dana 01.03.2015 pa do isplate,

64,34 EUR od dana 01.04.2015 pa do isplate,

62,04 EUR od dana 01.05.2015 pa do isplate,

65,03 EUR od dana 01.06.2015 pa do isplate,

64,01 EUR od dana 01.07.2015 pa do isplate,

61,37 EUR od dana 01.08.2015 pa do isplate,

56,66 EUR od dana 01.09.2015 pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.235,63 EUR (slovima: tisuću dvjesto trideset pet eura i šezdeset tri centa).

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. U tužbi (str. 1-3 spisa) podnesenoj 28. svibnja 2019. tužitelj je u bitnome naveo kako je 22. ožujka 2006. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102911145, a kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 23.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 180 mjeseci. Ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak su ništetne. Nadalje, navedenim ugovornim odredbama povrijeđeni su prava i interesi tužitelja kao potrošača-korisnika kredita, te su navedena odredbe utvrđene nepoštenim i to presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano donosio odluke o promjeni odnosno povećanju visine kamatne stope na štetu tužitelja, a tužitelj je vršio otplatu kredita u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tuženik od tužitelja bez valjane pravne osnove u periodu vraćanja kredita neosnovano naplatio ukupan iznos od oko 20.063,11 HRK. Slijedom navedenog, predložio je prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu (str. 44-52 spisa) podnesenom 4. srpnja 2019. tuženik je u bitnome naveo da nije sporno kako je 22. ožujka 2006. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102911145, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporio je tužbeni zahtjev u cijelosti slijedom konverzije valute kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je valuta kredita promijenjena iz CHF u EUR čime je tužitelj doveden u isti položaj kao i korisnici kredita koji su sklapali ugovore s valutnom klauzulom u eurima, istaknuo je prigovor zastare, i prigovor prijeboja te predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Stranke su u bitnome ostale pri navodima iz tužbe i odgovora na tužbu tijekom nastavka postupka, pri čemu je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka u podnesku od 16. veljače 2026. (str. 597- 583 spisa), dok je tuženik istaknuo prigovor prijeboja usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka u podnesku od 5. srpnja 2024. (str. 396-406 spisa).

4. Nesporno je utvrđeno, a što proizlazi iz navoda samih parničnih stranaka, kako su tužitelj i tuženik 22. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102911145 s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, koji je izmijenjen aneksom sklopljenim 4. siječnja 2016. kojim je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR.

5. Spornim su u ovom postupku utvrđeni mjesna nadležnost, zastara potraživanja tužitelja te valjanost spornih ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i obveza tuženika na povrat eventualne razlike između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa odnosno prijeboja međusobnih tražbina, posebno vezano uz naknadnu konverziju valutne klauzule ugovora iz CHF u EUR.

6. U smjeru razrješenja spornih činjenica, pročitane su sljedeće isprave: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102911145 od 22. ožujka 2006. sa aneksom od 4. siječnja 2016. (str. 5-8, 54-56 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5102911145 za razdoblje od 23. ožujka 2006. do 30. rujna 2015. (str. 9-21 spisa), obavijesti o promjeni kreditnih uvjeta sa otplatnim planovima (str. 22-39 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita sa prijedlogom aneksa ugovora i promotivnim materijalima (str. 57-64 spisa), informativne brošure za različite vrste kredita i valutni tečaj (str. 105-115, 129-132 spisa), radne upute Erste banke (str. 116-120 spisa) i priopćenja Hrvatske narodne banke (str. 121-128, 134-135 spisa) te Ministarstva financija Republike Hrvatske (str. 133 spisa). Provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje (str. 378-387 spisa) koji je dopunjen kasnijim pisanim očitovanjima (str. 389-389, 573-575 spisa) i usmenim očitovanjem na ročištu (str. 577 spisa). Pročitana je dostavljena sudska praksa i zaključci Vrhovnog suda Republike Hrvatske te stručni članci.

7. Tuženik je dostavio i nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (str. 212-234 spisa) ali je nacrt prijedloga zakona utvrđen generalno irelevantnim za potrebe vođenja sudskog postupka.

8. Tužbeni zahtjev kako je uređen podneskom od 16. veljače 2026. (str. 579-583 spisa) je osnovan.

9. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda odlučeno je rješenjem ovog suda posl.br. P-100/2019-7 od 17. ožujka 2020., potvrđenog rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-792/2020-2 od 3. kolovoza 2020. slijedom čega se u ovoj odluci neće dalje očitovati o istom.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, uključujući i tuženika u ovom postupku, odlučeno na način da je utvrđeno kako su iste u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time postupale suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku teksta: ZOO).

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

12. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u nastavku teksta: ZPP) smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

13. Pri tome se napominje da iz teksta samog ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102911145 od 22. ožujka 2006. proizlazi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme njegova sklapanja nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer tužitelja nije upozorio na rizičnost ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te na tu okolnost nije predložio dokazne prijedloge osim saslušanja tužitelja, koji je utvrđen nepotrebnim obzirom iz samog ugovora i drugih isprava dostavljenih u spis ne proizlazi da se sporni ugovor u ičemu razlikuje od standardnog ugovora o kreditu.

14. Stoga je na tuženiku, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, teret dokaza na okolnost obavijesti koje je upravo on dao tužitelju, kao određenom potrošaču, prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, a on ničim nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama u ovom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Iz dostavljenih isprava: informativnih brošura za različite vrste kredita i valutni tečaj (str. 105-115, 129-132 spisa), radnih uputa Erste banke (str. 116-120 spisa) i priopćenja Hrvatske narodne banke (str. 121-128, 134-135 spisa) te Ministarstva financija Republike Hrvatske (str. 133 spisa) vidljivo je da je sam tuženik bio svjestan valutnog rizika na koji je upozoravala i Hrvatska narodna banka, ali nije utvrđeno da je tužitelju kao ekonomski neukoj stranci – potrošaču na njemu razumljiv i laički način objašnjeno što taj valutni rizik podrazumijeva i na koji način može utjecati na tijek njegove otplate kredita.

15. Status potrošača u slučaju tužitelja nije doveden u sumnju, a niti ga je tuženik osporavao, obzirom je aneksom ugovora o kreditu sklopljenim 4. siječnja 2016. (str. 54-56 spisa), valuta ugovora o kreditu izmijenjena upravo sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015, u nastavku teksta: ZID ZPK) iz čega jasno proizlazi status potrošača na strani tužitelja.

16. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavn ica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

17. Temeljem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer sukladno tome pravnom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa kako iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje, s obzirom se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, nije protekao jer od pravomoćnog okončanja pos tupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa do 31. svibnja 2021., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina.

18. Pri tome se napominje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, a taj parnični postupak je pokrenut podnošenjem tužbe od 4. travnja 2012., slijedom čega predmetno potraživanje koje dospijeva u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 1. rujna 2015. nije obuhvaćeno navedenim rokom zastare jer je za navedeno dospjelo potraživanje danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare što znači da je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počela teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

19. Nastavno na navedeno, točno je kako su tužitelj i tuženik sklopili aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute tog ugovora ali ovaj sud je stava da tužitelj neovisno o tom aneksu ima pravo na naknadu navedenih preplaćenih iznosa iz ugovora.

20. Prvenstveno, tuženik opravdano postavlja pitanje treba li tužitelju nadoknaditi preplaćene iznose plaćene na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o jednostrano odredivoj promjenjivoj kamatnoj stopi ako je ugovor o kreditu u CHF konvertiran u ugovor u EUR.

21. Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15) su putem ZID ZPK iza članka 19. dodani glava IV.a koja obuhvaća čl. 19.a do 19.i te glava IV.b koja obuhvaća članke 19.j do 19.l.

22. Izmjena je donijeta da bi se uredile obveze vjerovnika i potrošača u postupcima:

- konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,

- konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i

- konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što sve proizlazi iz odredbe čl. 19.a st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/2015, u nastavku teksta: ZPK).

23. Čl. 19.b ZPK propisuje načelo konverzije kredita: konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Način konverzije je propisan detaljno čl. 19.c st. 1. ZPK koji u bitnome propisuje da se krediti denominirani u CHF i denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF retroaktivno konvertiraju u kredite u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kako glavnica, tako i kamatne stopa koje su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Eventualne preplate dužnika zbog razlike u tečaju CHF i EUR, kao i zbog razlike u kamatnoj stopi su se morale uračunati u buduće obroke.

25. U odredbama ZID ZPK se nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

26. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu 2016. vrijedio deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Takav zaključak dodatno reafirmira načelo konverzije kredita pripisano čl. 19.c ZPK: konverzija se mora provesti na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravna načela služe kao pomoć u interpretaciji pravnih normi, pa u ovoj situaciju i upućuju na odgovor na pitanje imaju li korisnici kredita pravo na povrat iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji nisu vraćeni prilikom konverzije. Kako čl. 19.c ZPK postavlja normativni zahtjev da se korisnici kredita u CHF izjednače s korisnicima kredita u EUR, interpretativni učinak te specijalne norme se mora prelijevati i na opći zakon. Da bi se korisnici kredita u CHF uistinu izjednačili s korisnicima kredita u EUR, korisnici kredita u CHF moraju imati pravo na povrat preplaćenih iznosa bez pravne osnove, a koji nisu vraćeni prilikom konverzije. U protivnom bi bili u lošijem položaju od korisnika kredita u EUR uz pretpostavku da postoji preplaćena razlika koja ni je vraćena (uračunata u buduće obroke) nakon konverzije.

28. Korisnici kredita, stoga, ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem, što navodi i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

29. Provedenim vještačenjem po Maji Kostijal, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grane financije i računovodstvo (str. 378-387 spisa), korigiranog odmah po dostavi nalaza i mišljenja (str. 389 spisa) te dopunjenog sa pripadajućim nedostajućim dijelom tablice izračuna u podnesku od 18. prosinca 2025. (str. 574 -575 spisa) utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 19.493,45 HRK / 2.587,23 EUR, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno sa datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

30. Vještak je utvrdio i prikazao i tzv. negativne tečajne razlike, odnosno razdoblja kada su kamata i tečaj bili niži od prvotno ugovorene, u ukupnom iznosu od 656,08 HRK / 87,07 EUR, pri čemu je napomenula kako navedene razlike nisu uzete u obzir pri izračunu preplate, već su samo prikazane u tablici.

31. Vještak je ujedno utvrdio kako je tužiteljici prilikom konverzije, na ime preplaćenih pozitivnih tečajnih razlika priznata preplata u iznosu od 9.309,91 HRK / 1.235,63 EUR.

32. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj i tuženik nisu prigovorili u matematičkom dijelu samog izračuna te je tužitelj u podnesku od 12. lipnja 2024. (str. 334- 336 spisa) preinačio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka na način da je postavljen u iznosu od 2.910,96 EUR.

33. Tuženik nije osporavao visinu nalaza i mišljenja vještaka ali je tražio da sud pri donošenju odluke, ukoliko ne bi odbio cijeli tužbeni zahtjev, uzme u obzir i ona razdoblja kada je tečaj bio niži od tečaja koji je važio na dan isplate kredita te prebije potraživanje tuženika s tužiteljem slijedom razlike tečaja.

34. Sud je navedeni nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan ne smatrajući potrebnim isti dopunjavati i dodatno saslušavati vještaka jer je ovo vještačenje obavljeno prema zadatku određenom od strane ovoga suda pri čemu ovaj sud smatra da vještak nije niti trebao uzimati u obzir anuitete koje je tužitelj platio po nižem tečaju CHF jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primio da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bio dužan vratiti, već se radi o iznosima za koje je tuženik tužitelju dug otpustio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi.

35. Napominje se međutim da je sud prihvatio tužbeni zahtjev samo u dijelu glavnice koji je vještak utvrdio kao preplaćen od strane tužiteljice, a to je iznos od 2.587,23 EUR, koji iznos glavnice je zatim umanjen za vještačenjem utvrđeni iznos priznate preplate pri konverziji valute plaćanja u iznosu od 1.235,63 EUR. Zatezne kamate su priznate u cijelosti od trenutka njihova dospijeća obzirom je iznos priznate preplate manji od iznosa glavnice preplaćenog iznosa, iz čega proizlazi da prilikom konverzije valute plaćanja nisu uzete u obzir zatezne kamate na izvršena plaćanja već samo glavnica.

36. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci te je tužiteljici temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja te sukladno pravilnoj pretvorbi valute HRK u sada važeću valutu EUR ukupno dosuđen iznos od 1.351,60 EUR na ime preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

37. Tužitelj i tuženik potražuju parnični trošak.

38. Stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, slijedom čega je primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

39. Zatezna kamata je određena sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

U Gospiću 8. svibnja 2026.

Sudac:

Jano Malovac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku, u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i protivnu stranu, u roku od 15 dana od dana njene objave, putem ovog suda na Županijski sud.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćnici Gordani Peraković Turković, putem e-oglasne ploče suda

- tuženiku po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6