REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-906/2019-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici mr. sc. Emir Kulenović i Alma Kulenović, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partner i d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 19. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja te punomoćnika tuženika, 8. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205390586, kreditna partija: 7102863141 od 14. rujna 2005., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB: 92963223473) Zagreb, Trga bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i tužitelja BĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem: OU-676/05-1 i to:
- odredba čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“,
- odredba čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u
anuitetima
iznos
od
139.539,40
CHF
(slovima: stotridesetdevettisućapetstotridesetdevetšvicarskihfranakaičetrdesetcentimesa) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., … sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“,
- odredba čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 842,82 CHF (slovima: osamstočetrdesetdvašvicarskihfranakaiosamdesetdvacentimes) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“,
- odredba čl. 7. st. 2. u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi …. iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi tečajnih razlika u odnosu na početni tečaj, isplati ukupan iznos od 10.419,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, isplati ukupan iznos od 6.353,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi zatezne kamate tekuće za svaki preplaćeni iznos anuiteta do 1. listopada 2015. umanjene za preplatu iz konverzije, isplati ukupan iznos od 5.056,53 EUR, sve u roku od 15 dana.
V Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtjeva:
- zatezne kamata na iznose od 10.419,93 EUR i 6.353,02 EUR iznad dosuđenog u točkama II i III izreke ove presude;
- zatezne kamate na iznos od 5,056,53 EUR iz točke IV izreke ove presude od
30. rujna 2015. do isplate;
- isplatu iznosa od 4.477,23 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od
30. rujna 2015. do isplate.
i r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe od 3. studenog 2025.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.084,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. svibnja 2026. do isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. u bitnome navodi da su parnične stranke 14. rujna 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3205390586, kreditna partija: 7102863141, a kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 139.539,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, te je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-676/05-1. Odredbom čl. 2. st. 1. navedenog Ugovora parnične stranke da su ugovorile kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje, ali koja kamata je promjenjiva u skladu s promjenama tuženikove Odluke o kamatnim stopama. Ističe da je navedeni ugovor tužitelj s tuženikom sklopio radi kupnje stana odnosno rješavanja stambenog pitanja , te da je ugovoren rok otplate kredita na razdoblje od 252 mjeseca. Ubrzo da je tuženik jednostranim odlukama povećao kamatnu stopu koja je od početne u visini od 4,40% od 1. listopada 2007. obračunavana u visini od 5,05%, od 1. veljače 2008. u visini 5,70%, od 1. srpnja 2009. u visini od 6,30%, od 1. svibnja 2010. od 6,05%, od 1 studenog 2010. u visini od 5,50% a od 1. srpn ja 2014. u visini od 5,25%. Ističe da je od 1. veljače 2014. primjenjivana kamatna stopa u fiksnom iznosu od 3,23% s obzirom na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Rast kamatne stope da je utjecao i na rast mjesečnih anuiteta, a jačanje tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu također da je utjecalo na značajni rast anuiteta u mjeri da je isti narastao na preko 6.100,00 kuna, dok je prvi anuitet iznosio 4.029,79 kuna. Ističe kako su parnične stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, a koje su odredbe ništetne te pri tome ukazuje na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Ističe kako pravni stav u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. U sk ladu s pravnim stavom izraženim u navedenoj presudi da je nesporno da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji su sklopile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci, te da ista ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tuženik da je jednostrano odredio tužiteljevu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužitelj nijednu tuženikovu odluku o promjeni nije mogao predvidjeti, niti je pravilnost iste mogao provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji koji nisu niti ugovoreni, niti su tužitelju ikada predočeni. Predmetne ugovorne odredbe u ugovor su uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih nije tužitelju pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ga je upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na koje uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Iz navedenih razloga ističe kako su ništetne odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 2. predmetnog ugovora. Nadalje, u odnosu na valutnu klauzulu ukazuje na pravne stavove iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te ističe kako u navedenoj presudi izraženi pravni stavovi imajući obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koji pojedinačno pokrene potrošač. Ističe da su parnične stranke predmetnim ugovorom ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. Navodi da je u fazi pregovora i sklapanja ugovora tužitelju od strane tuženikovog zastupnika predočeno da je riječ o za njega najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja, ali da ga tuženik istovremeno nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanim za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj zbog navedenog nije bio svjestan rizika kojim se izlaže sklapanje predmetnog kredita. Ističe kako nije utjecao, niti je uopće mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. Tužitelj je bio doveden u položaj "uzmi ili ostavi" te je radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelji bio prisiljen sklopiti tipski ugovor o kreditu o čijem sadržaju nije bio u mogućnosti pregovarati. Slijedom navedenog da su ništetne i odredbe čl. 1. st. 2. , čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora. Na temelju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženik je od tužitelja bez osnove stekao znatan novčani iznos koji je dužan vratiti. Stoga, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka utvrdi ništetnost odredb i čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1, čl. 7. st. 1 i 2., Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), te s time u vezi predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 98.931,00 kuna (13.130,40 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) zajedno s pripadajućim zateznim kamata koje teku na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća pa do isplate, a tužitelj potražuje i parnični trošak.
1.2. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da po osnovi tečajnih razlika u odnosu na početni tečaj traži isplatu iznosa od 10.419,93 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate, da po osnovi razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu traži isplatu iznosa od 6.353,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate te na po osnovi nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji traži isplatu iznosa od 4.477,23 EUR zajedno sa zateznim kamatama koja teče od 30. rujna 2015. do isplate. S time da je tužitelj predložio da u slučaju da sud smatra da valja uzeti u obzir i preplatu iz konverzije da tada predlaže da sud obveže tuženika da tužitelju isplati iznos preplate po kamati u iznosu od 6.353,02 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, kao i iznos preplate po tečaju u iznosu od 10.419,93 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, zatim iznos razlike u glavnicama u iznosu od 4.477,23 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate i preostali utvrđeni iznos zateznih kamata u iznosu od 5.056,53 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. pa do isplate.
1.3. Sud je takvu preinaku dopustio smatrajući ju svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama, a kojoj preinaci se ni tuženik nije posebno protivio. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Nadalje, navodi kako je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu ta da su tužitelj i tuženik 1. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe da su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te da su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Smatra da tužitelj nema pravo potraživati bilo kakvo obeštećenje s osnove promjene kamate i valutne klauzule CHF jer je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019. Ističe da je dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona i to Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je. Zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu da je stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Smatra kako tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Osporava tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata te predlaže da sud tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.
3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o namjenskom kreditu, zemljišno-knjižni izvadak, promet po kreditu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, efektivna kamatna stopa, dopisi tuženika, izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., pregled otvorenih stavaka, prometi po kreditu, dodatak ugovoru o kreditu, nalaz i mišljenje vještaka od 9. listopada 2025., iskaz vještaka i iskaz tužitelja.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205390586 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te solemniziranog po javnom bilježniku 14. rujna 2005., koje su sadržane u čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. i st. 2. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), te s time u vezi zahtjev za isplatu iznosa od 6.353,02 EUR s osnova preplaćene kamate i iznosa od 10.419,93 EUR s osnova preplaćenog tečaja, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te iznosa od 4.477,23 EUR s osnova razlike nedospjele glavnice sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.
6. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom 14. rujna 2005. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205390586, koji je solemniziran 14. rujna 2005. po javnom bilježniku Mirni Pliško iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-676/05-1, i to u kunskoj protuvrijednosti od 139.539,40 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a s rokom otplate od 252 mjeseca. Nesporno je da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,40% godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,40 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.
6.1. Konačno, nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
7. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2016., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, te pripada li tužitelju pravo na preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate, preplaćenog teča ja CHF i razlike nedospjele glavnice), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205390586 između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., 2. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
9.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, a čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu.
9.2. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je navedeni kredit tužitelj podignuo radi kupnje stana u kući u vlasništvu roditelja odnosno sestre njegove supruge, a u kojoj kući su i živjeli te su odlučili kupiti taj stan da cijela obiteljska kuća bude u njihovom vlasništvu. Utvrđeno je da je tužitelj u Zagrebačkoj banci d.d. primao plaću te da je u to vrijeme banka imala akciju za medicinare te da su kod kredita u valuti CHF nudili manju kamatnu stopu. Također je utvrđeno da tužitelju u banci nisu ništa posebno rekli vezano uz valutu CHF, da mu nisu ukazali na nikakve posebne r izike koji se vežu uz tu valutu, da mu nisu ništa objašnjavali vezano uz kamatnu stopu te da mu nisu posebno objašnjavali pod kojim se uvjetima kamatna stopa mijenja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je bio cilj da kredit podigne u što povoljnijem obliku, a da se nakon par godina plaćanja kredita dogodilo to da je kredit postao jako skup odnosno da mu je mjesečna rata iznosila gotovo cijelu plaću. Tužitelj je redovito plaćao rate kredite sve do trenutka dok se nije pojavila mogućnost konverzije, konvertirao je kredit po preporuci bankara te je pristao na takve uvjete jer su bili povoljniji od onih koje je ranije imao u CHF. Istaknuo je da su mu nešto pojašnjavali kod konverzije, međutim da je njemu bilo bitno samo da može početi "disati" odnosno da se rata smanji, a da prilikom sklapanja ugovora o kreditu i kasnije kod sklapanja dodatka ugovora o kreditu nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Prije uzimanja ovog kredita a niti kasnije tužitelj nije nikada podizao kredit, a stan koji je kupio tim kreditom danas je prazan, nije ga iznajmljivao i nije u njemu obavljao nikakvu djelatnost. Dakle, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao niti pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.
9.3. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.
10.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.
10.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 6,30 % u odnosu na početnih 4,40 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
10.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
10.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuite ta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnos ti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
10.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I izreke ove presude.
11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
12. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, a suprotno navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
12.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članak 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
12.2. Odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa suprotno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
12.3. Sukladno navedenom, prama pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK.
12.4. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.u predmetu SĆ protiv Erste Bank Hungary Zrt, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvarivati povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze bile toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija, što proizlazi i iz iskaza tužitelja da je konverziju prihvatio da bi mogao početi „disati“ odnosno da se rata smanji te da mu je mjesečna rata iznosila gotovo cijelu plaću.
12.5. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinka prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužitelja i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužitelj odrekao prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
12.6. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti kako nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
12.7. Dodatno valja istaknuti da korisnik kredita ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK. Naime, ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev 809/2019-2 od 21. prosinca 2022., Rev 57/2024-2 od 23. siječnja 2024.). Takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
12.8. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.
13. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, kao i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.
13.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-Fin d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, te je izvršio usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 139.539,40 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,40 %, da je početni tečaj na dan korištenja kredita bio 1 CHF = 4,7732910 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.
13.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za utuženo razdoblje (do 30. rujna 2015.) iznosi 10.419,93 EUR (Tabela br. 5. Nalaza i mišljenja), a da razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 4,40 % godišnje do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. pa nadalje primjenom kamatne stope od 3,23 % iznosi 6.353,02 EUR (Tabela br. 6. Nalaza i mišljenje), odnosno da ukupna preplata po anuitetima iznosi 16.772,95 EUR. Nadalje, vještak je izračunao da zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos od dana preplate do 30. rujna 2015. iznosi 7.129,17 EUR (Tabela br. 9 Nalaza i mišljenja). Razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u CHF obračunatom po početnom tečaju iznosi 4.477,20 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 2.072,64 EUR. U nalazu i mišljenju vještak je utvrdio i kako negativne tečajne razlike iznose 916,36 EUR, dok manje plaćena kamata (u odnosu na početni tečaj, a u odnosu na 3,23 % od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015.) iznosi 0,00 EUR. Također, vještak je utvrdio da je konverzija kredita izvršena ispravno i u skladu s odredbama ZID ZKP.
13.3. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa zatim pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO), pa kada se od iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (7.129,17 EUR) umanji za preplatu iz konverzije (2.072,64 EUR), preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 5.056,53 EUR.
13.4. Slijedom navedenog, prema vještaku ukupna tražbina tužitelja na dan 30. rujna 2015. s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama i umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku obuhvaća:
- 16.722,95 EUR s osnova preplaćenih anuiteta – kamate i tečaja do 30. rujna 2015. (10.419,93 EUR s osnova preplaćenog tečaja i 6.353,02 EUR s osnova preplate zbog promjene kamatne stope);
- 5.056,53 EUR s osnova zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (nakon umanjenja s preplatom priznatoj u konverziji) te
- 4.477,23 EUR s osnova razlike u glavnici.
13.5. Vještak je i usmeno saslušan u postupku u odnosu na primjedbe tuženika te je pojasnio da je svoju metodu izračuna koja precizno razdvaja utjecaj promjene kamatne stope i promjene tečaja detaljno obrazložio na stranicama 14 i 15 nalaza i mišljenja; kao i da je na stranicama 39 i 40 nalaza i mišljenja detaljno obrazložio zašto se ne smije uspoređivati nedospjela glavnica kredita po početnom otplatnom planu u odnosu na konvertiranu glavnicu već se uspoređuje nedospjela glavnica kredita u CHF stvarno zatečena na dan 30. rujna 2015.
13.6. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući kako je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom, te da je vještačenje bespredmetno s obzirom na sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, koje navode tuženika ovaj sud ne nalazi osnovanim, a kako je to već ranije detaljno obrazloženo te takvim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost matematičkog izračuna vještaka.
14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužitelj sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos preplate u visini od 2.072,64 EUR, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatio 16.772,95 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
14.1. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio 16.772,95 EUR po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 11.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 5.056,53 EUR. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (7.129,17 EUR) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (2.072,64 EUR) u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.)
15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 16.772,95 EUR, odnosno iznos od 6.353,02 EUR na ime preplate po osnovi kamatne stope te iznos od 10.419,93 EUR na temelju preplate s osnova tečaja CHF, kao i iznos od 5.056,50 EUR na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđene iznose od 6.353,02 EUR i 10.419,93 EUR tužitelju pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 5.056,50 EUR) ne teku zatezne kamate u smislu odredbe čl. 31. ZOO/05, pa je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate.
16. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 4.477,20 EUR, a u kojem dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.
16.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost , kako je to već obrazloženo u točci 12.6. obrazloženja, uz napomenu da na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tuženik izračun konverzije izvršio ispravno i u skladu s odredbama čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kao i da u tijeku postupka nije osporeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK.
16.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužitelja ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužitelja za isplatu 4.477,20 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.
17. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.
17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).
17.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (10. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 80 %, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 90 %, dok uspjeh tuženika iznosi 10 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 80 %.
18.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 250 bodova, za sastav podneska od 3. studenog 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 8. srpnja 2021., 12. studenog 2024. i 19. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 250 bodova za svako, ukupno 1250 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 2.500,00 EUR, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), iznosi 3.125,00 EUR. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.339,00 kuna (odnosno 177,72 EUR), kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 552,50 EUR. Međutim, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 9. prosinca 2024. i 9. lipnja 2025. jer navedeni trošak nije bio potreban u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podnescima tužitelj samo obavijestio sud o izvršenoj uplati te o zadatku vještaka , što je mogao učiniti na pripremnom ročištu odnosno prilikom predlaganja provođenja tog dokaznog prijedloga te koji trošak nije bio potreban niti iz razloga što je dokaz o uplati mogao biti dostavljen i bez sastava podneska.
18.2. Dakle, ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 3.855,22 EUR, a tuženik je dužan tužitelju naknaditi 80 % toga iznosa, što iznosi 3.084,18 EUR. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.
18.3. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.
U Puli-Pola, 8. svibnja 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
