Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Svetog Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-322/2023-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dominiku Brekalu, odvjetniku u Požegi protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupane po OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. te članka 7. osnovnog Ugovora o kreditu broj 418/2006, kreditne partije broj 7103210019, sklopljen između tužitelja PK, Dervišaga, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, 7. srpnja 2006. godine, a koja odredbe glasi: „ Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“ te „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 135,06 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važećem na dan sklapanja ovog ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju PK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1.759,68 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana

-na iznos od 0,15 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 0,48 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,55 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,51 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 1,10 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,23 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 6,79 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,12 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,60 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,59 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,57 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,44 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,80 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,44 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 3,46 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 3,28 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,63 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,85 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,48 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,30 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,83 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 10,84 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,92 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,29 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 12,51 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 19,63 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 17,02 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,13 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,90 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,00 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 21,92 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 21,33 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 20,61 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,00 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,58 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 34,91 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 38,15 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 40,46 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,32 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate

-na iznos od 29,65 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 28,78 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,26 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 32,16 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,92 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,86 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 32,09 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 32,03 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,64 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 31,06 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,48 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,91 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 31,34 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 28,73 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 31,10 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 31,14 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,87 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,34 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,97 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 28,73 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 28,80 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,85 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 30,46 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,24 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,41 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 28,00 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,78 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,57 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,28 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,89 eur počam od dana 1.10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 28,59 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,27 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,71 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,54 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,89 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,84 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,84 eur počam od dana 1. 10. 2015. godine pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.773,17 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 09. 11. 2006. godine tužitelj je s tuženikom Zagrebačka banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 3207830436, kreditna partija 7103388229 na iznos od 40.000,00 CHF. Člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili su odredbu kojom tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te člankom 7. Ugovora tužitelj i tuženik su ugovorili odredbu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Tuženik je na taj način u Ugovoru o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci br. U-III- 2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine, povodom ustavne tužbe od strane Udruge Potrošač u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Za napomenuti je kako su ove odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502. a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika. Uvažavajući stav Vrhovnog suda RH u presudi posl. br. Rev- 2245/17, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. pod brojem Su-IV-47/2020-2 o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111.

ZOO-a o stjecanju bez osnove.

1.1. Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. godine podnio tuženiku zahtjev za izdavanje dokumentacije i to konkretno: - Knjigovodstvene kartice kredita/Promet po kreditu Ugovor broj 3207830436 kreditna partija 7103388229, za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, prvi i cjelokupni otplatni plan, Obavijesti/Pregled promjena kamatnih stopa za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu, Obavijest o prijevremenoj djelomičnoj i/ili konačnoj otplati kredita broj, podatak o visini naknade za prijevremeni povrat i datum kada je ista naplaćena za Ugovor o kreditu, Aneks ugovora o kreditu broj 3207830436 kreditna partija 7103388229, izračun konverzije ugovora o kreditu. Do dana utuženja tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju kojom raspolaže, a na temelju koje je moguće izvršiti obračun preplaćenih iznosa, te stoga tužitelj ima pravni interes sukladno odredbi čl. 186 b ZPP-a zahtijevati da tuženik dostavi navedenu dokumentaciju. Stoga tužitelj postavlja neodređeni tužbeni zahtjev i pridržava pravo konačnog uređenja i postavljanja tužbe i tužbenog zahtjeva, kako u njegovoj ukupnosti, tako i po pojedinačnim mjesečnim preplaćenim iznosima s tijekom zateznih kamata na svaki taj iznos i to po dostavi kreditne dokumentacije od tuženika i po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj platio više tuženiku anuitete zbog rasta tečaja CHF naspram tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i to u periodu od početka otplate kredita do dana izvršenja konverzije u valutu EUR, izuzev razlike nastale na ime promjene redovne kamatne stope Napominje se kako ovdje nije utužena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i po tom osnovu ovdje tužitelj ne potražuje ništa, već samo po osnovu valutne klauzule CHF.

1.2. Slijedom navedenog, dakle činjenice da su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. te članka 7. Ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 3. ožujka 2005. godine, a koja odredbe glasi: „ Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita“ te „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“ i ista ne proizvodi pravne učinke., te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u zasad neodređenom iznosu na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF (a koji iznos će se konačno postaviti nakon pribave potpune kreditne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja) s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti. Tuženik navodi u tužbi da se tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3207830436 od 09. 11. 2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 40.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a čiju će visinu odrediti nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

2.1. Tuženik ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tuženik ističe da je zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio dana 7.5.2023. kao što je vidljivo iz povratnice koja je potpisana od strane pun. tužitelja. Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi: 13.1. U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora

- ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev 3 odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev.

2.2.Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.3.Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 26.7.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 26.7.2018. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi cjelokupno potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 13. lipnja 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike.

2.4. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 02.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019 donesene u oglednom postupku.

2.5. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 29.11.2011. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu br. 418/2006 od 7.7.2006., dodatak ugovoru o kreditu br.10.2.2016., promet po kreditu/ specifikacija uplate, izračun konverzije na dan 30.9.2015., pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 23.6.2025. priloženu sudsku praksu, te ostale priloge i podneske spisu. Nadalje je saslušao tužitelja GK u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu br. 3207830436, kreditna partija 7103388229 na iznos od 40.000,00 CHF. Člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili su odredbu kojom tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te člankom 7. Ugovora tužitelj i tuženik su ugovorili odredbu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF

5. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 4.02.2016 godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

6. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

7. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

7.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

7.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

8. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

9. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 1. i 7. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 9.11. 2006. i isplatu novčane tražbine u iznosu od 1.759,68 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

10.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

12. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

12.1. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

13. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

14. Tuženik osporava da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača

15. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koji je sklopio ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

15.1. PK je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu radio kao konobar, što je i po struci i nije u to vrijeme bio nositelj obrta niti je obavljao kakvu drugu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Otvorio je obrt pet mjeseci nakon zaključenja ugovora. Sredstva kredita je utrošio za adaptaciju kuće njegovih roditelja u kojoj su tada on i supruga živjeli. U toj kući su živjeli jedno 6-7 godina, a u kući danas živi njegova majka. Nikada nisu ovu kuću iznajmljivali. U banci su mu ponudili dvije opcije, kredit u eurima i CHF. Njegova plaća nije mogla pokriti ratu kredita koja je bila u ugovoru u kreditu u kojemu je valutna klauzula vezana uz euro tako da je pristao na sklapanje ugovora o kreditu u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF kao povoljniji. Konačna odluka je bila na njemu a nije imao pretjeranog izbora obzirom na njegove prihode. Djelatnik banke mu tom prilikom nije objasnio posljedice i rizičnost tečaja u CHF samo mu je rekao kada je pitao može li plaćati kredit u CHF- da ne može, da je isplata u kunama a vezana je za valutu CHF. Isto tako mu djelatnik banke nije rekao kako se formira kamatna stopa. Ugovor o kreditu je pročitao ali nije pročitao svaki zarez, nije to niti razumio, pročitao je ono što mu je bilo najbitnije a to je kolika je rata kredita i dužina trajanja. Nije mogao pregovarati o odredbama kredita niti je uopće znao da postoji takva mogućnost. Ono što su mu "stavili na stol" to je prihvatio. Prvi anuitet mu je bio oko 400,00kn a koliko narastao je na 1.000,00 kuna. Kada ga je banka pozvala i ponudila mu konverziju kredita u euro, njemu je tada obzirom na primanja svaka kuna bila bitna i zaista mu je bilo potrebno da si olakša vraćanje kredita, tako da je pristao na konverziju i ono što su mu ponudili, a prilikom konverzije mu je banka izračunala razliku koju mu nisu isplatili već su mu za tu razliku umanjivali mjesečne anuitete tako da je plaćao pola današnjeg iznosa otprilike godinu i pol dana.

16. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

18. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

19. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

20. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

21. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

23. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

24. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

26. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kredita nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih strana kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

28. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 1. i 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredba o valutnoj klauzuli kojom se povrat kredita vezao uz valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

29. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 1. i 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

31. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

31.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 23.6.2025. sudski vještak je utvrdio da je dana 07.07.2006. godine sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 418/2006 između tuženika Zagrebačka banke d.d. kao kreditora i PK kao korisnika kredita, u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, na rok otplate od 22 godina/4 mjeseca, mjesečnu otplatu na 268 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,50% godišnje, te iznos anuiteta od 135,06 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Srednji tečaj CHF na dan isplate kredita dana 19.07.2006. godine je iznosio 4,633049 kuna. Tijekom otplate kredita, značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita, što je razvidno iz tablice 1,stupac 5. Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim 04. veljače 2016. godine, te konverzijom kredita uz valutnu klauzulu u EUR utvrđen je više uplaćeni iznos (višak) do dana 30.09.2015. godine u iznosu od 2.088,37 kuna/277,17 eura. Tužitelj je više plaćeni iznos koristio za otplatu kredita nakon konverzije sukladno utvrđenim uvjetima iz dodatka ugovora.

Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 13.972,63 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 1.854,49 eura (tablica 1, stupac 14). Nakon umanjenja za utvrđeni višak u iznosu od 2.088,37 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, utvrđujem da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 11.884,26 kuna (tablica 1, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 1.577,31 eura (tablica 1, stupac 17). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 470,40 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 62,43 eura (tablica 1, stupac 15). Zakonska zatezna kamata na svaki preplaćeni anuitet od dana uplate svakog mjesečnog anuitete do izvršenja konverzije iznosi 1.374,07 kuna/182,37 eura. U Prilogu br. 2 je prikazan detaljan izračun zakonske zatezne kamate, za svaki pojedini preplaćeni mjesečni anuitet od datuma uplate do izvršene konverzije kredita 30.09.2015. godine. Ukupni iznos preplate anuiteta iznosi 13.972,63 kuna/1.854,49 eura, zatezne kamate iznose 1.374,07 kuna/182,37 eura, a preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.088,37 kuna/277,17 eura. Iznos obeštećenja po osnovi više plaćenih tečajnih razlika izračunat na način da iznos više plaćenih tečajnih razlika umanji za priznati više plaćen iznos u postupku konverzije kredita je iskazan u točki 2. Mišljenja. Iznos obeštećenja po osnovi zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni anuitet od dana uplate svakog mjesečnog anuitete do izvršenja konverzije je iskazan u točki 4. Mišljenja. Pregledom izračuna konverziju kredita nisam uočila nepravilnosti u izračunu prema zakonskim odredbama ZIDZPK/15, a utvrđena preplata u konverziji je priznata tužitelju na način da je nakon sklapanja Dodatka ugovora koristio za podmirenje 50% budućih anuiteta sve do iskorištenja utvrđenog iznosa preplate.

31.2. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja. Za svaku ratu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan isplate kredita.

32. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

32.2. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

33. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 13.972,63 kuna što u eurima iznosi 1.854,49 eura. Tužitelju je u postupku konverzije priznata preplata u iznosu od 2.088,37kuna/ 277,17 eura pa je razlika više plaćenog iznos od 11.884,26 kuna/1.577,31 eura. Kada se tome pridoda iznos zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni anuitet od dana uplate svkog mjesečnog anuiteta do izvršenja konverzije u iznosu od 182,37 eura, to ukupno iznosi 1.759,68 eura.

34. Tužitelj je u podnesku od 11. rujna 2025. tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka te iznos umanjio za priznatu preplatu u konverziji kredita, te pridoda iznos zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni anuitet od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do izvršenja konverzije u iznosu od 182,37 eura, što ukupno iznosi 1.759,68 eura.

35. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.759,68 eura stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od 1.10.2015. na svaki mjesečni preplaćeni iznos priznat u konverziji pa do isplate jer se sukladno članku 1115. ZOO u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava.

36. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije mogao podnijeti stupnjevitu tužbu jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186.b.st.3.ZPP-a sud nalazi da tužitelj nije mogao specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja stručnog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

37. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

38. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

38.1. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 13. lipnja 2023.

38.2. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

38.3. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

38.4. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

38.5. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

38.6. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38.7. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 13. lipnja 2023. to sud nalazi da potraživanje tužitelja s osnove ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije zastarjelo.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištima održanima dana 28.12.2023., 8.5.2024. i 25.3.2026. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište, pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 125,00 eura, sastav podneska od 12.9.2025. u iznosu od 250,00 eura, što ukupno iznosi 1.375,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura tako da je priznao i dosudio tužitelju trošak u iznosu od 1.773,17 eura.

40. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 8. svibnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Dominik Brekalo, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte