REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj:Us I-5396/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Andreje Fortunić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GĐ, državljanin Republike Turske, sa boravištem u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nakon održane usmene rasprave zaključene istog dana 08. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/23-06/51796, Urbroj: 511-01-212-25-15 od 19. studenog 2025. godine.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati Ivani Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, pružateljici pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR i za pristup na ročište 04. svibnja 2026. godine - iznos od 500,00 EUR,–ukupno 1.000,00 EUR, plus 25% PDV-a na taj iznos što je 260,00 EUR i što onda sveukupno iznosi 1.250,00 EUR (slovima: tisućudvjestopedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/23-06/51796, Urbroj: 511-01-212-25-15 od 19. studenog 2025. godine pod točkom I) tužitelju je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i pod točkom II) je određeno da je u roku 15 dana od izvršnosti tog rješenja tužitelj dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikovog rješenja zbog nezakonitog postupanja prvostupanjskog tijela koje se postupanje očituje u propuštanju utvrđenja svih odlučnih činjenica, odnosno pogrešnog utvrđenja činjenica. Osim toga, prvostupanjsko tijelo je pogrešno primijenilo odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te odredbe Zakona o strancima. Tužitelj je državljanin Republike Turske. Tužitelj je odslužio zatvorsku kaznu zbog kaznenog djela ubojstva u zemlji podrijetla te se tamo suočava s ozbiljnim prijetnjama od strane obitelji poginule osobe te iz straha od krven osvete traži međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. U Turskoj i dalje postoji praksa krvne osvete (kan davası). Radi se o običaju prema kojem obitelj žrtve smatra da je dužna osvetiti smrt člana obitelji, neovisno o tome što je počinitelj već odslužio kaznu. Takva osveta često se prenosi generacijski, a prijetnje se ne zaustavljaju ni nakon sudskog postupka i izvršene kazne. Tražitelj je nakon izlaska iz zatvora bio izložen kontinuiranim prijetnjama smrću i zastrašivanju od strane obitelji poginulog. Njegova sigurnost nije bila zajamčena ni od strane državnih institucija, jer u praksi turske vlasti često ne uspijevaju spriječiti krvnu osvetu u lokalnim zajednicama. Time je tražitelj bio u stalnom strahu za vlastiti život. Od izlaska iz zatvora pa do odlaska iz Turske 2023. godine bio je prisiljen stalno mijenjati mjesto boravka iz straha. Pokušao je preko posrednika ostvariti pomirenje, ali obitelj konkretno brat pokojnog isto nije prihvatio te pomirenje nije postignuto i ostalo je rečeno da će prije ili kasnije izvršiti krvnu osvetu. Zvali su brata tražitelja kojeg osobno ni ne znaju i koji se nalazi u Njemačkoj. Tužitelj je živo godinama opterećen samim time što se dogodilo, a potom još i trajnim strahom od krvne osvete. Psihičko zdravlje mu je stradalo. Trenutno već duže vrijeme ide na terapije kod psihijatra., a bio je i u bolnici 3 mjeseca. Iz pobijanog rješenja je vidljivo da se na teret tražitelju stavlja da nije dostavio cjeloviti tekst presude. Ovim putem tražitelj dostavlja cjeloviti tekst presude. Ukoliko bude u mogućnosti tužitelj će do rasprave pokušati dostaviti i ovjereni prijevod. Iako iz stanja spisa proizlazi da tužitelj kao tražitelj azila ispunjava uvjete iz čl. 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev je tužitelju odbijen pozivom na čl. 38. st. 1 t. 3 Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Pobijano rješenje nije moguće ispitati. Prije svega se ističe kako pobijano rješenje nije dostatno obrazloženo. Naime, u obrazloženju pobijanog rješenja tuženi samo pozivom na čl. 38 st. 3. Zakona odbija zahtjev pri čemu uopće posebno jasno ne obrazlaže razloge istog. Smatraju da pobijano rješenje nije zakonito, jer tuženi isključuje tužitelja iz međunarodne zaštite, a bez da transparentno obrazloži iz kojih to konkretnih razloga čini, te bez da omogući tužitelju da se očituje o takvim razlozima. Slijedom navedenog očito je da je izrijeka pobijanog rješenja protivna dokazima koji prileže spisu, poglavito iskazu tužitelja. Tijekom postupka tuženi nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Tužitelj smatra da odluka tuženika nije pravilna niti zakonita, niti u pogledu odluke iz ad I izrijeke, a niti u pogledu odluke iz ad II izrijeke. Tuženi u pobijanom rješenju uopće ne vodi računa o načelu iz čl. 6 Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti „načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (»non refoulement«)“. »Non refoulement« je jedno od temeljnih načela u postupku priznanja međunarodne zaštite. Naime, čl. 6. Zakona određuje se kako je zabranjeno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju: u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili koja bi ju mogla izručiti drugoj zemlji, čime bi se narušilo načelo iz podstavka 1. i 2. ovoga stavka. Tuženi u pobijanom rješenju uopće ne navodi razloge vezane uz primjenu načela »non refoulement«. Ističe se kako je jedno od temeljnih načela za pitanje zaštite izbjeglica načelo non refoulement, odnosno načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja. Obzirom se tužitelj kao tražitelj koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje nacionalne pripadnosti zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Slijedom navedenog obzirom da bi tužitelj vraćanjem bio izložen mogućnosti proganjanja, mučenja, zatvaranja zbog nacionalne pripadnosti, smatramo da je očito da se zaključci tuženika u pobijanom rješenju ne mogu prihvatiti. Tuženi svoje zaključke uopće ne obrazlaže posebno u pogledu isključenja međunarodne zaštite, dok je u pogledu t. II izrijeke potpuno izostalo bilo kakvo činjenično obrazlaganje, tj. obrazloženje se temelji na prepisivanju zakonske norme.

Smatraju da, obzirom bi tužitelja u slučaju vraćanja u Republika Turska, bio izložen progonu, mučenju i/ili zatvaranju, ne može se prihvatiti zaključak, te nije jasno zašto tuženi nije primijenio načelo non refoulement, kada su ispunjeni svi uvjeti. Iz svega gore navedenoga nedvojbeno proizlazi da je tuženik pogrešno primijenio kako postupovne odredbe tako i materijalno pravo.

Stoga tužitelj zaključno predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev te poništiti osporavano rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba neosnovana u cijelosti. Tijekom postupka je utvrđeno da tražitelj nije bio izložen proganjanju niti ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla. Ujedno nije utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Naime, tužitelj je u tijeku postupka izjavio da je u zemlji podrijetla odslužio zatvorsku kaznu za počinjeno kazneno djelo, potom je u zemlji podrijetla neometano živio gotovo tri godine, a potom se uputio u ciljanu zemlju Europske Unije, konkretno Saveznu Demokratsku Republiku Njemačku prvenstveno zbog gospodarskih poteškoća, problema u poslovanju i ekonomske situacije uzrokovane inflacijom u Republici Turskoj, a ne zbog proganjanja ili stvarnog rizika od ozbiljne štete. Vezano za opću sigurnosnu situaciju, važno je istaknuti da se Republika Turska nalazi na Listi sigurnih zemalja u sklopu Odluke o listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 45/16). Sigurna zemlja podrijetla, sukladno članku 44. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti je ona zemlja za koju se na temelju pravnog stanja, primjene propisa, kao i općih političkih okolnosti utvrdi da u njoj općenito i dosljedno ne postoje djela proganjanja niti rizik od trpljenja ozbiljne nepravde. Nadalje, tužitelj se poziva na zabranu prisilnog udaljenja ili ,,non refoulement“. Naime, člankom 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je kako je zabranjeno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili bi ju mogla izručiti drugoj zemlji, čime bi se moglo narušiti ovo načelo. Navedenom zakonskom odredbom propisano je temeljno načelo Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti temeljem kojeg se definira elementarni sadržaj i svrha samog postupka priznavanja azila ili supsidijarne zaštite. Kako je u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu utvrđeno da nisu iznesene relevantne činjenice i dokazi za ispunjavanje uvjeta za azil i supsidijarnu zaštitu, a okolnosti u zemlji podrijetla nisu takve da bi tužitelju povratkom u zemlju podrijetla njegov život ili sloboda bili ugroženi, nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za primjenu načela ,,non-refoulement“ iz članka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

Tuženik smatra da je tužba neosnovana te predlaže Upravnom sudu potvrditi rješenje ovog Ministarstva, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Sud je dana 04. svibnja 2026. godine održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenice tužitelja, opunomoćenice tuženika i sudskog tumača za turski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024.). Na raspravi je proveden dokaz saslušanjem tužitelja te je isti naveo na poseban upit Suda iz kojeg razloga je došao u Republiku Hrvatsku odgovorio da je on u Turskoj bio vlasnik ugostiteljskog objekta tipa bara ali sa hranom, ne samo s pićem. Tamo je prije više godina došlo do sukoba u koju se on umiješao jer se radilo o osobi koja je bila pod utjecajem opojnih droga te je ta osoba pokušala napasti njega a on je u ruci, da bi se obranio, imao nož, te je taj nož pogodio tu osobu u predjelu srca i osoba je preminula, a na suđenju je utvrđeno da je on postupao u nužnoj obrani no svejedno je dobio jedanaest godina i osam mjeseci zatvora, ali je s obzirom na okolnosti kako je kazneno djelo počinjeno kazna mu smanjena na 2/3 ali je na kraju s obzirom da se poklopilo sa koronom ljude su puštali iz zatvora tako je on ležao samo jednu godinu a preostala kazna mu je pretvorena u uvjetu kaznu. Povodom prijetnji obitelji poginuloga obratio se organima u Turskoj i policiji, državnom odvjetništvu koji su mu tamo rekli da oni povodom tih prijetnji ne mogu ništa. Obitelj poginuloga su kurdska obitelj kojih ima jako puno i koji su plemenski organizirani te se njima teško može oduprijeti ako su ga odlučili ubiti i zato je došao u Hrvatsku tražiti međunarodnu zaštitu.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja što bi mu se dogodilo da se vrati u zemlju podrijetla naveo je da smatra da bi ga ta obitelj sigurno ubila.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja kakvo mu je zdravstveno stanje naveo je da je bio pod velikim pritiskom zbog tih prijetnji te je u Njemačkoj imao terapiji zbog psihičkih smetnji i trenutno mu se stanje smirilo.

Na poseban upit opunomoćenice tuženika kada je pušten iz zatvora naveo je da je pušten kada je krenula panika sa koronom negdje 2020. na 2021. godinu, te je imao obvezu javljati se nadležnim organima telefonom svaka tri mjeseca i na tome je i ostalo.

Na poseban upit opunomoćenice tuženika kako je dobivao prijetnje naveo je da su mu neki ljudi dolazili na vrata koje je poslala obitelj poginuloga. Iz tog razloga je prodao stan i preselio u drugo mjesto kako bi zameo trag.

Na poseban upit Suda kada se dogodilo ubojstvo naveo je da je to bilo četiri dana prije nove 2016. godine.

Na poseban upit Suda kada su počele prijetnje naveo je da je to počelo prije same presude još dok je bio u istrazi, kada su njegove posjete prenosile da se ta kurdska obitelj "digla na noge" i da mu prijete po život.

Na poseban upit opunomoćenice tuženika s obzirom da je tek nakon tri godine nakon što je pušten iz zatvora napustio zemlju koja mu je bila ciljana zemlja i zašto, tužitelj je naveo da je tri godine mijenjao zajedno sa obitelji mjesto boravka, a zatim mu je brat otišao u Njemačku jer je tamo imao poznanike te je i on otišao za bratom u Njemačku, a iz Njemačke je vraćen u Hrvatsku jer su mu ovdje uzeti otisci prstiju i sada ovdje traži međunarodnu zaštitu.

Na poseban upit opunomoćenice tuženika zašto je odmah otišao u ciljanu zemlju, a u Hrvatskoj mu je navedeno da otiđe u Prihvatilište navodi da mu je nakon postupka ovdje rečeno da može otići gdje hoće, a u Njemačkoj su mu bili brat, snaha i tri nećakinje i onda mu je logičan odabir bio da otiđe tamo.

Na poseban upit opunomoćenice tuženika zašto je tužitelj promijenio iskaz u odnosu na upravni postupak jer je u upravnom postupku tvrdio da su mu prijetnje dolazile samo putem telefona i preko facebooka, a sada na sudu navodi da su prijetnje dolazile preko trećih osoba koje su mu dolazile na vrata koje su poslale obitelj poginuloga odgovorio je da kako je radi o traumatičnom događaju i kako je prošlo puno vremena i da je moguće da mu je promaklo propustiti da to kaže. Na poseban upit opunomoćenice tuženika kako je tužitelj u upravnom postupku mogao reći da se nesretni događaj dogodio 29.3.2016. g., a danas na sudu je izjavio da se dogodio četiri dana prije nove 2016. godine naveo je da se u prosincu dogodio događaj s jednim njegovim prijateljem, a tri mjeseca nakon toga njegovo ubojstvo pa je podatak koji je danas dao o datumu nesretnog događaja 29.3.2016. godine točan.

6. Uvidom u osporavano rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/23- 06/51796, Urbroj: 511-01-212-25-15 od 19. studenog 2025. godine Sud je utvrdio da je istim pod točkom I) tužitelju odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i da je pod točkom II) određeno da je u roku 15 dana od izvršnosti tog rješenja tužitelj dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a, s obrazloženjem kako Zahtjev za međunarodnu zaštitu nije osnovan. Na temelju procjene budućeg rizika, analize informacija o zemlji podrijetla i izjava tražitelja koje su ocijenjene vjerodostojnim, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Zaključuje se da nema dokaza da su tražiteljev život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno da bi mu život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u slučaju povratka, s obzirom na to da tražitelj ničim nije potkrijepio svoje navode o navodnim prijetnjama obitelji ubijenoga, a koje su nastupile nakon odslužene zatvorske kazne. Sukladno članku 21. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, supsidijarna zaštita, priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona, ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Utvrđujući postoji li stvaran rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi. Utvrđujući osobne okolnosti nisu pronađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem te ozbiljnom individualnom prijetnjom zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. U procjeni općeg stanja utvrđeno je da na području pokrajine Mersina na kojem je tražitelj živio ne postoji sigurnosni rizik za civilno stanovništvo. Iz tog je razloga utvrđeno da povratkom u zemlju podrijetla tražitelju ne prijeti opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde u smislu proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Vezano uz opće okolnosti, Republika Turska, čiji je tražitelj državljanin, se nalazi na Listi sigurnih zemalja podrijetla u prilogu Odluke o listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 45/16). Slijedom navedenog, utvrđeno je da tražitelj međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. i uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te je valjalo odlučiti kao u točki 1. izreke rješenja sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. Zakona.

Člankom 37. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučiti i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25.).

Člankom 37. stavkom 2. Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je između ostalog da će se prilikom određivanja mjere za osiguranje povratka prednost dati dragovoljnom odlasku.

Sukladno članku 53. stavku 1. navedenog Zakona, tražitelj ima pravo boravka u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu.

Člankom 183. stavkom 1. točkom 3. Zakona o strancima propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita.

Člankom 184. stavkom 1. Zakona propisano je da će se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijeti rješenje o povratku.

Člankom 184. stavkom 3. Zakona o strancima propisano je da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. Zakona, uzeti u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana.

S obzirom na to da tražitelju danom izvrsnosti ovog rješenja prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, temeljem članka 183. stavka 1. točke 3. Zakona o strancima, u svezi s člankom 184. stavcima 1. i 3. odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja. Prilikom određivanja roka iz točke II. izreke rješenja, vodilo se računa o tome da određeni rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora (EGP) bude primjeren rok unutar kojega tražitelj međunarodne zaštite ima dovoljno vremena za napuštanje Europskog gospodarskog prostora. Pri određivanju roka za dragovoljno napuštanje vodilo se računa o osobnim okolnostima tražitelja, prije svega o činjenici da se radi o punoljetnoj osobi dobrog zdravstvenog stanja koja ne posjeduje važeću putnu ispravu te se ne smatra ranjivom osobom u smislu članka 182. st. 2. Zakona o strancima.

7. Odredbom članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Odredbom članka 21. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona, ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Odredbom članka 21. stavak 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da ozbiljnu nepravdu podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Utvrđujući postoji li stvaran rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi.

10. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer je tuženik pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Nadalje, tuženik je pravilno zaključio da tužitelj u iskazima danim pred tuženikom nije uložio istinski napor da uvjerljivo objasni svoju situaciju i probleme, u kojem slučaju bi tek mogla doći u obzir primjena blagodati sumnje iz članka 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tuženik je obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite ili supsidijarne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužitelja povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražitelj međunarodne zaštite biti izložen ozbiljnoj nepravdi.

11. Nadalje, i sud ocjenjuje vrlo kontradiktornima i nedosljednima iskaze tužitelja dane pred tuženikom, kao i pred ovim Sudom, oko razloga zbog kojih je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, razloge napuštanja Republike Turske (kao zemlje podrijetla) odnosno isti su ocijenjeni neuvjerljivima, a to i iz razloga što je Sud utvrdio da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Tako npr. tužitelj je u tužitelj u upravnom postupku izjavio da se nesretni događaj dogodio 29. ožujka 2016. g., a na raspravi na sudu 04. svibnja 2026. g. je izjavio da se dogodio četiri dana prije nove 2016. godine, što je pokušao opravdati odnosno objasniti, po mišljenju suda vrlo neuvjerljivo, da se u prosincu dogodio događaj s jednim njegovim prijateljem, a tri mjeseca nakon toga njegovo ubojstvo pa je podatak koji je na raspravi 04. svibnja 2026. g. dao o datumu nesretnog događaja kao 29. ožujka 2016. godine točan.

12. Uz to, za tužitelja nije utvrđeno postojanje predvidivog, stvarnog i osobnog rizika od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji podrijetla. Sud smatra da je tužiteljev iskaz u mnogim vrlo bitnim segmentima neuvjerljiv i nelogičan, što je gore već i obrazložio.

13. Temeljem svega gore navedenog Sud smatra da je tuženik pravilno zaključio da tijekom provedenog upravnog postupka nije utvrđeno da je ovdje tužitelj prethodno bio izložen proganjanju niti je utvrđeno da postoji razuman stupanj vjerojatnosti da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Nije bio izložen mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju. Također je utvrđeno, temeljem samih izjava ovdje tužitelja kao i dostupnih izvješća da isti nikada nije bio proganjan po bilo kojoj osnovi temeljem Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

14. Zato Sud smatra da prema razni izvješćima izvješćima i navodima tužitelja, se ne očekuje da bi povratkom u zemlju podrijetla bio izložen postupcima tijela državne vlasti koji bi se mogli okarakterizirati kao proganjanje ili ozbiljna nepravda. Stoga za tužitelja, u odnosu na situaciju u zemlji podrijetla, ne postoji razumni stupanj vjerojatnosti da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen postupcima koji mogu prerasti u proganjanje ili ozbiljnu nepravdu.

15. Stoga je po mišljenju suda pravilno i zakonito iz utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku ocijenjeno kako proizlazi da tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje međunarodne zaštite sukladno članku 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je zato i u skladu sa zakonom njegov zahtjev odbijen.

16. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

18. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći opunomoćenici tužitelja, a koja se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznat je trošak na temelju odredbe članka 11. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku azila, a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima u iznosu od od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.1.), trošak sastava tužbe od 24. prosinca 2025. g. u iznosu od od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.1.), i zastupanje na ročištu 04. svibnja 2026. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.2.) pa je stoga priznato u trošak tužitelju, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR, plus 25% PDV-a na taj iznos što je 250,00 EUR i što onda sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023.) umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika

U Zagrebu 08. svibnja 2026.

Sutkinja:

Željka Babarović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Odvjetnica Ivana Sedlar, [adresa] Zagreb, Tratinska ulica 62,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335,

3. U spis