P-1331/2024-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branki Šolić, u pravnoj stvari tužitelja ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Filipu Ivanu Žuri, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne i usmene glavne rasprave zaključene dana 25.ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, na ročištu za objavu dana 08.svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 216-42/2004 od 10. veljače 2004.g. koji ugovor je solemniziran kod JB Zoje Puljiz, u Splitu, dana 11. veljače 2004.g.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 6.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30.prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kamatna stopa na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa na snazi na dan 01.srpnja te godine koja kamata na navedeni iznos teče od 25. veljače 2004.g. pa do konačne isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.665,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope kamatne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa na snazi na dan 01.siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa na snazi na dan 01.srpnja te godine.

Obrazloženje

1.Dana 08.travnja 2024. pred ovim sudom zaprimljena je tužba ŠH radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o tzv.ulaznoj naknadi i povratu stečenog po takvoj ugovornoj odredbi. U činjeničnom dijelu tužbe navodi da su stranke dana 10. veljače 2004.g. zaključile Ugovor o kreditu broj: 216-41/2004 solemniziran kod javne bilježnice Zoje Puljiz, u Splitu dana 11. veljače 2004., a kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznosu glavnice od 500.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Ista naknada je tužitelju naplaćena dana 25.02.2004.g. u iznosu od 6.250,00 EUR. Tvrdi da je odredba ništetna jer se radi se o odredbi koja proizvodi znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a pri tome ugovoreni i plaćeni iznos naknade za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, s obzirom da je sve troškove javnobilježničke solemnizacije predmetnog ugovora platio sam tužitelj. Tužitelj je uzeo kredit radi kupnje i adaptacije stare romaničke kuće u kojoj tužitelj stanuje u staroj gradskoj jezgri Grada Splita u Šubićevoj ulici kbr.3 i kbr.5. Split. Kuća je adaptirana na način da se u istoj nalaze poslovni prostori (većinom u prizemlju), ali i stambeni prostor u kojem tužitelj stanuje i prebiva. Predmetna kuća se sastoji od više cjelina navedenih u odredbi članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu broj.216-41/2004, dok je odredbom članka 2.stavak 3. određeno je da se do 90% iznosa odobrenog za adaptaciju kuće isplaćuje odmah. Dakle, kupnja i adaptacija kuće iz kredita nema veze s njegovom profesionalnom djelatnosti te nije namijenjena njegovom obrtu, poduzeću i profesiji. Tužitelj ŠH je doktor dentalne medicine te je u trenutku uzimanja predmetnog kredita radio kao stomatolog u stomatološkoj ordinaciji MH. Tužitelj uzima kredit radi kupnje i adaptacije poslovnih i stambenih prostora kao dijela cjeline kuće u splitskoj jezgri, a koja kupnja nema veze s njegovom profesionalnoj djelatnosti te nije namijenjena njegovom obrtu, poduzeću i profesiji. Dakle, kupnja iz kredita nema veze s njegovom profesionalnoj djelatnosti te nije namijenjena njegovom obrtu, poduzeću i profesiji . S tim u vezi dostavlja i elektronički zapis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz kojeg je razvidno da je tužitelj doktor dentalne medicine te je u trenutku uzimanja predmetnog kredita radio kao stomatolog u stomatološkoj ordinaciji DH kao i da još uvijek radi kao stomatolog.

2.1.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanosti i visinu tužbenog zahtjeva. U prvom redu osporio je potrošačko svojstvo tužitelja pri Ugovoru o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Iz kreditnog zahtjeva i prijedloga vidljivo je kako je tužitelj koristio kredit za kupnju i adaptaciju poslovnog prostora. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, u konkretnom slučaju ne radi se o potrošačkom ugovoru pa stoga tužitelj nema pravo na potrošačku zaštitu na kojoj temelji tužbeni zahtjev.

2.2.Nadalje, smatra da sporna ugovorna odredba je jasna i razmljiva, da načelo tranparentnosti ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Ističe i to da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača.

2.3.Tvrdi da predmetni ugovor nije unaprijed formulirani ugovor u prilog čemu navodi konkretne odredbe čiji sadržaj je dogovorno određeno, čime je tužitelj u bitnome odredio sadržaj ugovora sukladno svojim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe.

2.4.Smatra i da čak i ako bi se uzelo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna.

2.5.Na koncu istaknut je i prigovor zastare te je istaknuto da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.

3.1.U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem spisu priložene dokumentacije i to isplatni nalog po ugovoru o kreditu 216-41/04 po kreditnoj partiji 216-22522, ugovor o kreditu broj 216-41/2004 od 10.veljače 2004., elektronički zapis HZMO klasa 034-04/24-03/6 od 16.siječnja 2024., izvadak iz zemljišne knjige broj [broj poduloška], KPU Split, , broj ZK uloška [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], broj ZK uloška [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Saslušan je tužitelj kao parnična stranka te svjedok ŽH.

3.2.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj broj 53/91, 91/92., 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4.Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 10.veljače 2004., a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 1,25 % od iznosa kredita, tzv. ulazna naknada. Uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pridružen je i restitucijski zahtjev.

5.Mjerodavno pravo sadržano je u odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP) te Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje ZOO).

6.1. Među strankama je sporno :

– ima li tužitelj status potrošača

– radi li se o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena tzv.ulazna naknada.

6.2. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

7.1.Svjedok ŽH, brat tužitelja posvjedočio je da je bio sudužnik predmetnog ugovora o kreditu koji je brat podigao radi kupnje stana i adaptacije u koju svrhu je kredit i bio utrošen mada se kasnije pokazalo da su troškovi adaptacije jer se radi o zaštićenom kuluturnom dobru puno veći u odnosu na odobreni kredit. Kredit je u cijelosti otplaćen te brat i dan danas živi u toj nekretnini sa suprugom i kćerkom. Pojasnio je da je i on kod iste banke u istom periodu također bio podigao kredit radi kupnje stana u odnosu na koji brat bio sudužnik. Ono što je bilo sporno jest odredba ugovora koja se tiče obveze plaćanja naknade za obradu kredita u odnosu na koju nisu bili dobili nikakva posebna objašnjenja na što bi se to točno odnosilo. Navedena naknada je isplaćena odnosno plaćena banci prilikom isplate kredita i to iz sredstava kredita. Navedena odredba bila je sadržana u tekstu ugovora o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen na tiskanom obrascu i nije postojala nikakva mogućnost da se utječe ni na tu niti na ostale odredbe ugovora.

7.2.Saslušan kao parnična stranka tužitelj je opisao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2004.g. budući su mu financijska sredstva trebala za kupnju i adaptaciju stana. Brat je bio sudužnik. Navedeni ugovor je bio već unaprijed sastavljen na otiskanom obrascu te nije postojala mogućnost mijenjanja ikakve ugovorne odredbe time niti predmetne ugovorne odredbe i zapravo da bi dobio kredit morao je pristati i na obvezu plaćanja ove naknade jer nije postojala mogućnost pregovaranja niti isključivanja te odredbe. Naknada je isplaćena u iznosu oko 50-tak tisuća kuna iz sredstava kredita. Tekst ugovora jest pročitao, ali nije postojala mogućnost da se ikakva odredba od onog što je zadano isključi. Navedena sredstava iskoristio je upravo za onu namjenu za koju je i podigao kredit, a to je kupnja i adaptacija stana koja se je adaptacija malo odužila i na koncu zahtijevala ulaganje još dodatnih sredstava. U predmetnom stanu živi već ima jedno 10-tak a možda i više godina sa svojom obitelji. Kredit je u cijelosti otplaćen u ugovorenom roku. Posebno upitan da pojasni čl.2. Ugovora u kojem je navedeno da se kredit od 500.000,00 EUR odobrava u svrhu kupnje i adaptacije poslovnog prostora ( povrat kredita Štedbanci d.d., Zagreb) naveo je da se navedeni poslovni prostor nalazi u istoj zgradi gdje i stan, a predstavlja naslijeđenu imovinu iza roditelja, polovina njemu, polovina bratu. Naveo je da su roditelji su za kupnju navedenog prostora bili podignuli kredit i to u Štedbanci ili Splitskoj banci, a dio sredstava majka je bila dobila od svoga strica. Sve navedeno bilo je 80-tih godina te su roditelji u cijelosti još za života vratili podignuti kredit. Izričito i kategorički je izjavio da sam je predmetni kredit podigao i u tu svrhu iskoristio isključivo za kupnju i adaptaciju stana. Čak je jednom djelatnike banke iz Zagreba bio došao kako bi izvršio kontrolu korištenja sredstava te u tu svrhu pristupio u predmetni stan.

8.1. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.2.Iz suštine zakonske definicije proizlazi da bi potrošač bila fizička osoba koja nastupa izvan okvira poslovne djelatnosti (društva, poduzeća, obrta, slobodnog zanimanja).

9.1.Pregledom priloženog ugovora o kreditu sud utvrđuje da je dana 10.veljače 2004. tuženik kao davatelj kredita odobrio tužitelju kredit u iznosu od 500.000,00 EUR kunske poruvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju kreditora tečaju na korištenja kredita. Radi se o namjenskom kreditu koji je odobren za kupnju i adaptaciju poslovnog prostora (povrat kredita Štedbanci Zagreb). Čitanjem članka 10. navedenog ugovora može se zaključiti da se iz sredstava kredita ima podmiriti tražbina ŠTEDBANKE d.d.

- fiducijarnog vlasnika upisanog na nekretninama založnih dužnika predmetnog kredita društva Lucija d.o.o i BH ( poslovni prostori i stanovi u [adresa]) koja tražbina iznosi 750.000,00 EUR. Iz isplatnog naloga predmetne kreditne partije broj 216-22522 razvidno je da je iznos kredita ( nakon ustege kamate za grace period te naknade troška obrade) isplaćen temeljem asignacije na žiro-račun Štedbanke d.d. Dakle, namjena kredita je jasna i vidljiva iz samog ugovora, a odnosi se na kupnju i adaptaciju poslovnih prostora i nema nikakve dileme da kredit nije bio odobren za ikakve druge svrhe, točnije za stambene potrebe kako tvrdi tužitelj.

9.2.Nadalje, iz obrazloženja kreditnog prijedloga prednika tuženika od 27.siječnja 2004. razvidno je da se odobreni kredit tužitelju i njegovom bratu ŽH u ukupnom iznosu od 1.000.000, 00 EUR , svaki po 500.000,00 EUR imao koristiti za kupnju poslovnih prostora od tvrtku Lucija d.o.o. te adaptaciju istih, kao i za adaptaciju poslovnih prostora koji su već u vlasništvu njihovog oca IH.

9.3.U istom obrazloženju navedeno je da je ŠH dr.stomatolog zaposlen u privatnoj stomatološkoj ordinaciji. Prema potvrdi HZMO-a od 16.siječnja 2024. klasa 034-04/24-03/6 razvidno je da je tužitelj u vrijeme plasiranja kredita bio zaposlen kod RH, a tek od 01.lipnja 2021. evidentiran je kao osoba koja samostalno obavlja profesionalnu djelatnost.

9.4.Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu jasno je za zaključiti da je tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba, ne kao poduzetnik odnosno osoba koja obavlja bilo kakvu trgovačku ili profesionalnu djelatnosti. Okolnost što je kredit odobren radi kupnje i adaptacije poslovnog prostora ne ukazuje da bi sredstva realizirana kreditom bila utrošena za obavljanje ikakve djelatnosti odnosno poslovanja korisnika kredita, a zapravo iz izvedenih dokaza niti ne proizlazi da bi tužitelj u to vrijeme obavljao uopće djelatnost takvog karaktera.

9.5.Slijedom iznijetog sud zaključuje da je tužitelj navedeni ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti te stoga tužitelj ima status potrošača propisan člankom 3. točka 1.ZZP-a i uživa pravo na zaštitu potrošačkog položaja. Utoliko je nadalje potrebno utvrditi ima li sporna ugovorna odredba značaj nepoštene odredbe sukladno ZZP.

10.1.Člankom 5. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno te se korisnik kredita nadalje obvezuje snostiti sve troškove u vezi sa izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

10.2.Iz isplatnog naloga proizlazi da je od odobrenog kredita od 500.000,00 EUR za isplatu iznos određen iznos od 493,345,63 EUR koji je isplaćen uslijed asignacije dana 25.veljače 2004. na račun Štedbanke d.d. To ujedno znači da je odobrenog iznosa ustegnut iznos od 6.250,00 EUR na ime naknade troškova obrade kredita,što iznosi 1,25% odobrenog kredita.

10.3.Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelj po kreditu iz 2004. tuženoj isplatio dana 25.veljače 2004. ulaznu naknadu u iznosu od 6.250,00 EUR.

10.4.Iako je sporna odredba ugovora o ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 99. ZZP. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

10.5.U odnosu na ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.6.Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, tako da se radilo o principu prihvatiti ponuđeni ugovor, ili u slučaju ne prihvaćanja, izgubiti mogućnost njegova zaključenja. Dakle, neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi tužitelj bi bio onemogućen u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

10.7.Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovori ne sadrže konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

10.8.U odnosu na ulaznu naknadu tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

11.Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno što čini tuženika nesavjesnim stjecateljem.

12.Prema odredbi članka 81.ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe jest ništetnost iste (čl.87.ZZP).

13. Dakle, slijedom navedenog sud utvrđuje da je ugovorna odredba o tzv.ulaznoj naknadi ugovora iz 2004. nepoštena, a time i ništetna slijedom čega je primjenom odredbi 81. i 87. ZZP odlučeno kao u točki I. izreke presude.

14. Za istaći je jednako tako da je predmetnu ugovornu odredbu i u primjeni čl.322.st.1. ZOO-a, neovisno o (potrošačkom) statusu korisnika sud ocijenjenio ništetnom budući je navedena odredba o kojoj nije pojedinačno pregovaralo kako je već utvrđeno suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja ( čl.4.ZOO- a) uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovorih strana na štetu tuženika, slijedom čega sud navedenu odredbu čl.5.Ugovora cijeni ništetnom pozivom na odredbu čl.322.st.1.ZOO-a.

15.1.Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj temeljem izvršene isplate s osnove ulazne naknade koja je ugovorna odredba u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

15.2.Kako je prethodno utvrđeno da je tužitelj na ime ulazne naknade isplatio tuženoj utuženi iznos to je trebalo tuženu obvezati na povrat stečenog bez pravne osnove sa zateznim kamatama tekućim od isplate budući se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II.izreke presude.

16.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a budući je konkretna ništetnost utvrđena istom odlukom kojom je odlučeno o pridruženom kondikcijskom zahtjevu to zastara nije nastupila.

17.1.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. i Tbr. 7.t.1, Tbr.8.t.1., Tbr.9.t.1., Tbr. 46. i Tbr.54. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23, 107/25), a obistinjeni trošak tužitelju u ukupnom iznosu od 1.665,00 EUR odnosi se na: :

- trošak odvjetničkog zastupanja : trošak sastava tužbe, trošak sastava podneska od 14.06.2024., 19.07.2024. i 28.10.2025., trošak zastupanja na ročištu od 19.02.2025. i

25.03.2026., svaka radnja po 250,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 55,00 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 EUR.

17.2.Odluka o zatraženim zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na čl.151.st.3. ZPP-a.

U Splitu, 08.svibnja 2026.g.

SUDAC

Branka Šolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tužene

- u spis