REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-4913/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Zaštita- Zagreb d.o.o. Zagreb, Ulica Josipa Pupačića 4, OIB: 68204597981, zastupan po opunomoćenici Dariji Božinović, odvjetnici iz Zagreba, Petrovaradinska ulica 1, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 08. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/25-03/03321378274, URBROJ: 341-99-11/2-25-5995 od 24. listopada 2025. godine.

II. Poništavaju se točke III., IV., V. i VIII. rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-10/25- 02/03321378274, URBROJ: 341-25-11/2-25-52362 od 30. srpnja 2025. godine.

III. Odbija se zahtjev EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za utvrđivanje u staž osiguranja s povećanim trajanjem razdoblja od 03. rujna 2003. godine do 31. listopada 2003. godine, od 01. studenog 2003. godine do 30. travnja 2005. godine, od 01. svibnja 2005. godine do 08. ožujka 2015. godine i od 15. kolovoza 2019. godine do 30. rujna 2020. godine.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora od 2.500,00 €.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 24. listopada 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv onog dijela prvostupanjskog rješenja od 30. srpnja 2025. godine kojim je EB (ranijem tužiteljevom radniku) kao vatrogascu utvrđen staž osiguranja s povećanim trajanjem (povećanje 12/15) za razdoblje od 03. rujna 2003. godine do 31. listopada 2003. godine, od 01. studenog 2003. godine do 30. travnja 2005. godine, od 01. svibnja 2005. godine do 08. ožujka 2015. godine i od 15. kolovoza 2019. godine do 30. rujna 2020. godine. Tužitelj u bitnom u tužbi ističe da EB kod njega nikada nije obavljao poslove profesionalnog vatrogasca, a da Hrvatska vatrogasna zajednica (HVZ) nije ovlaštena davati pravna mišljenja i tumačenja, odnosno da mu mišljenje HVZ-a od 15. veljače 2024. godine nikada nije dostavljeno te bi bilo u suprotnosti s dopisima HVZ-a od 13. listopada 2023. godine i 23. siječnja 2024. godine. Ističe da nije imao ustrojstvene akte za raspored EB na radno mjesto profesionalnog vatrogasca. Tužitelj navodi da on nije ni vatrogasna organizacija ni postrojba ni snaga, već d.o.o. za kojeg je EB obavljao neke poslove vatrogasca. Stoga smatra da naziv radnog mjesta nije bitan, a za radno mjesto EB nije bio propisan poseban uvjet položenog stručnog ispita za obavljanje poslova zaštite od požara pa se ne može raditi o poslovima s posebnim uvjetima rada. Poziva se na sudsku praksu i na stav Udruge profesionalnih vatrogasaca Hrvatske.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. EB je sud rješenjem od 02. prosinca 2025. godine pozvao na sudjelovanje u ovom upravnom sporu, odnosno na dostavljanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana. Međutim, EB se ni u ostavljenom roku, a ni do dana donošenja ove presude nije prijavio kao zainteresirana osoba, iako je spomenuto rješenje (s tužbom) uredno primio 10. prosinca 2025. godine.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavano drugostupanjsko rješenje je nezakonito, a nezakonito je i prvostupanjsko rješenje, u onom dijelu u kojem je EB utvrđen staž osiguranja s povećanim trajanjem za pojedina razdoblja rada kod tužitelja i njegovog pravnog prednika.

EB je 14. rujna 2023. godine podnio zahtjev za utvrđivanje staža osiguranja s povećanim trajanjem (povećanje 12/15) za različita razdoblja rada kao vatrogasca, od čega se na tužitelja (i njegovog pravnog prednika - društvo Zaštita Ruk d.o.o.) odnose razdoblja od 03. rujna 2003. godine do 31. listopada 2003. godine, od 01. studenog 2003. godine do 30. travnja 2005. godine (Zaštita Ruk d.o.o.), od 01. svibnja 2005. godine do 08. ožujka 2015. godine i od 15. kolovoza 2019. godine do 30. rujna 2020. godine.

U odnosu na spomenuta razdoblja rada EB ima ugovore o radu od 02. rujna 2003. godine, 01. studenog 2013. godine (Zaštita Ruk d.o.o.) i 25. srpnja 2019. godine, za poslove vatrogasca. Nesporno je da je EB još 24. studenog 1999. godine položio ispit za zanimanje vatrogasnog tehničara. S druge strane, on samo za razdoblja od 16. svibnja 2014. godine do 14. svibnja 2016. godine, od 29. lipnja 2018. godine do 28. lipnja 2020. godine i od 02. srpnja 2020. godine nadalje ima dostavljene potvrde da je bio zdravstveno sposoban za poslove vatrogasca.

U skladu s tužiteljevim sistematizacijama radnih mjesta iz 2003., 2005., 2018. i 2019. godine vatrogasac „sprječava i otklanja opasnosti od požara kod korisnika usluge, nadzire opremu za zaštitu od požara, te o nedostacima izvješćuje odgovorne osobe, obavlja i druge poslove iz domene protupožarne zaštite u skladu propisa i pravila struke te vrši i druge poslove po nalogu neposrednog rukovoditelja i ovlaštenih osoba korisnika usluge“, a po sistematizaciji iz 2014. godine vatrogasac „aktivnim dežurstvom i propisanim načinima obilazaka sprječava i otklanja opasnosti od požara u prostorima korisnika usluge, nadzire opremu za zaštitu od požara, te o nedostacima izvješćuje odgovorne osobe, u ovisnosti od stupnja požarne ugroženosti tj. složenosti tehnoloških procesa i iskustva na navedenim poslovima, poslovi vatrogasca mogu biti složeniji (stariji vatrogasac više od 15 godina iskustva) i manje složeniji (mlađi vatrogasac manje od 15 godina iskustva) pa će se i poslovi vrednovati različitom cijenom sata rada, obavlja i druge poslove iz domene protupožarne zaštite u skladu s propisima i pravilima struke te vrši i druge poslove po nalogu nadređenih i ovlaštenih osoba korisnika usluga“.

Dakle, u opisu poslova radnog mjesta vatrogasca kod tužitelja uopće nije bilo gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine, što nadalje znači da EB - iako je bio zaposlen na tom radnom mjestu vatrogasca - nije obavljao vatrogasnu djelatnost u smislu čl. 1. st. 1. Zakona o vatrogastvu (NN 106/99, 117/01, 36/02, 96/03, 174/04, 38/09 i 80/10 - raniji ZV), odnosno u smislu čl. 1. st. 2. Zakona o vatrogastvu (NN 125/19 - novi ZV; na snazi od 01. siječnja 2020. godine), u kojim odredbama su gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine definirani kao nužni sastavni dijelovi cjeline vatrogasne djelatnosti.

Nadalje, tužitelj se još u upravnom postupku očitovao da nikada nije imao svoju vatrogasnu postrojbu, da je EB kod njega obavljao poslove vatrogasnog dežurstva i da stoga nikada nije zadužio ni vatrogasnu zaštitnu odoru ni vatrogasnu tehniku. Ovi navodi tužitelja su ostali neosporeni.

Prvostupanjsko upravno tijelo je u povodu podnesenog zahtjeva (a u odnosu na tužitelja i njegovog pravnog prednika) najprije rješenjem od **.**.2024. EB sva sporna razdoblja rada bilo utvrdilo u staž osiguranja s povećanim trajanjem, kao profesionalnom vatrogascu.

Tuženik je kao drugostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 27. veljače 2025. godine bio poništio spomenuto prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

Prvostupanjsko upravno tijelo je potom svojim novim rješenjem od **.**.2025. EB u staž osiguranja s povećanim trajanjem ponovno utvrdilo sva sporna razdoblja rada kod tužitelja i njegovog pravnog prednika, kao profesionalnom vatrogascu, na temelju pozitivnog mišljenja HVZ-a od 15. veljače 2024. godine.

Tuženik je kao drugostupanjsko tijelo rješenjem od 24. listopada 2025. godine odbio tužiteljevu žalbu protiv spomenutog dijela prvostupanjskog rješenja od 30. srpnja 2025. godine.

Na temelju čl. 25. st. 1. ranijeg ZV-a (koji je ovdje relevantan za najveći dio spornog razdoblja rada EB kod tužitelja i njegovog pravnog prednika) staž osiguranja u povećanom trajanju (12/15) se računa „profesionalnim vatrogascima“. Istovremeno taj raniji ZV pojam „profesionalnog vatrogasca“ izričito uopće ne definira te ga u nizu odredbi samo sadržajno povezuje s profesionalnim zaposlenjem u smislu obavljanja vatrogasne djelatnosti.

Pritom je u čl. 2. st. 1. ranijeg ZV-a propisano da se vatrogasna djelatnost obavlja samo u točno određenim organizacijskim oblicima, među kojima je i profesionalna vatrogasna postrojba u gospodarstvu (dakle u pravnim osobama; čl. 2. st. 2. t. 3. ranijeg ZV-a). To je dalje razrađeno u čl. 14. st. 2. ranijeg ZV-a, u kojem je propisano da pravna osoba može, kao ustrojstveni oblik rada, za obavljanje vatrogasne djelatnosti za svoje potrebe, organizirati profesionalnu vatrogasnu postrojbu u gospodarstvu, kao posebnu ustrojstvenu cjelinu, bez svojstva pravne osobe.

Tužitelj i njegov pravni prednik tako organiziranu profesionalnu vatrogasnu postrojbu nesporno nisu imali, a također je nesporno da EB nije bio pripadnik niti bilo kojeg drugog propisanog organizacijskog oblika u kojem se obavljala vatrogasna djelatnost u smislu ranijeg ZV-a. Štoviše - kao što je već ranije objašnjeno

- EB s obzirom na sistematizacije radnih mjesta niti osobno nije obavljao cjelinu vatrogasne djelatnosti, i to u njenim ključnim oblicima gašenja požara i spašavanja ljudi i imovine (osobno obavljanje tih ključnih oblika vatrogasne djelatnosti uopće niti nije zamislivo).

Iz toga proizlazi da u smislu ranijeg ZV-a EB nije bio „profesionalni vatrogasac“, jer njegovo radno mjesto nije obuhvaćalo ključne poslove vatrogasne djelatnosti, niti je bilo sistematizirano unutar jednog od propisanih organizacijskih oblika u kojem se uopće mogla obavljati vatrogasna djelatnost. To je jedan od nužnih uvjeta za mogućnost utvrđivanja statusa „profesionalnog vatrogasca“ u smislu ranijeg ZV-a, pa ispunjavanje osobnih uvjeta iz čl. 21. st. 1. ranijeg ZV-a za zasnivanje radnog odnosa na radnom mjestu profesionalnog vatrogasca (što je inače također sporno, jer EB nema za sva sporna razdoblja potvrde o zdravstvenoj sposobnosti za poslove vatrogasca) sâmo po sebi nije dovoljno da bi se moglo smatrati da se suštinski radi o radnom mjestu u čijem opisu poslova je obavljanje vatrogasne djelatnosti iz čl. 1. st. 1. ranijeg ZV-a, u vezi s čl. 2. st. 1. i 2. ranijeg ZV-a.

Intencija cijelog ranijeg ZV-a nije u priznavanju i utvrđivanju staža osiguranja u povećanom trajanju osobama čiji se radni zadaci radnog mjesta (pa makar to bilo i radno mjesto „vatrogasca“) ne mogu usporediti s radnim zadacima osobâ koje u okviru vatrogasnih postrojbi obavljaju najsloženije poslove vatrogasne djelatnosti (gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine).

Navedeni pravni stavovi su već potvrđeni u pravomoćnoj upravnosudskoj praksi istovrsnih slučajeva temeljenih na primjeni ranijeg ZV-a, primjerice u presudi Upravnog suda u Rijeci UsI-1318/19 od 30. siječnja 2020. godine, potvrđenoj presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-1353/20 od 04. studenog 2020. godine, ili pak u kasnijoj recentnoj i još nepravomoćnoj presudi ovog suda UsI-3863/25 od 20. veljače 2026. godine.

U pogledu novog ZV-a (ovdje relevantnog samo za posljednjih nekoliko mjeseci rada EB kao vatrogasca kod tužitelja) sud napominje da se na temelju čl. 57. st. 1. tog propisa staž osiguranja u povećanom trajanju (12/15) ne računa općenito svim „profesionalnim vatrogascima“, već samo onima koji rade na radnom mjestu na kojem se obavljaju poslovi s posebnim uvjetima rada, a na temelju čl. 57. st. 2. novog ZV-a pod time se osobito smatra povećana opasnost za život i zdravlje. To također treba dovesti u vezu s već spomenutim ključnim elementima (gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine) vatrogasne djelatnosti u smislu čl. 1. st. 2. novog ZV-a, a nesporno je da EB u opisu poslova svog radnog mjesta vatrogasca nije imao niti je kao pojedinac uopće mogao imati obavljanje poslova gašenja požara i spašavanja ljudi i imovine.

Na temelju čl. 1. st. 4. novog ZV-a vatrogasnu djelatnost obavljaju isključivo vatrogasne postrojbe i vatrogasne organizacije. Profesionalna vatrogasna postrojba u gospodarstvu bi na temelju čl. 2. st. 1. t. 33. i 34. novog ZV-a bila jedan od organizacijskih oblika vatrogasnih organizacija i vatrogasnih postrojbi, ali je u ovom slučaju nesporno da tužitelj i njegov pravni prednik uopće nisu imali organiziranu profesionalnu vatrogasnu postrojbu (u gospodarstvu) - kao vatrogasnu postrojbu koja na temelju čl. 30. st. 1. t. 3. novog ZV-a neposredno obavlja vatrogasnu djelatnost. Konačno, na temelju čl. 2. Pravila vatrogasne službe HVZ-a (još iz lipnja 2011. godine) profesionalni vatrogasac je samo osoba zaposlena u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi, odnosno dobrovoljnom vatrogasnom društvu.

S obzirom na sve navedeno, m išljenje HVZ-a od 15. veljače 2024. godine kao takvo za sud nije obvezujuće niti ga sud u ovom slučaju prihvaća. Ono je ujedno bitno drukčije od prethodnog mišljenja HVZ-a od 13. listopada 2023. godine, u kojem je pak jasno navedeno da vatrogasnu djelatnost neposredno obavljaju isključivo vatrogasne postrojbe i vatrogasne organizacije.

Sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju primjene odgovarajućeg materijalnog prava zaključio da se EB ovdje sporna razdoblja rada od 03. rujna 2003. godine do 31. listopada 2003. godine, od 01. studenog 2003. godine do 30. travnja 2005. godine, od 01. svibnja 2005. godine do 08. ožujka 2015. godine i od 15. kolovoza 2019. godine do 30. rujna 2020. godine ne mogu utvrditi u staž osiguranja s povećanim trajanjem.

Stoga je u tom dijelu prvostupanjsko rješenje od 30. srpnja 2025. godine nepravilno i nezakonito, a onda je posljedično nepravilno i nezakonito i drugostupanjsko rješenje od 24. listopada 2025. godine o odbijanju tužiteljeve žalbe. Zbog toga je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i osporavano drugostupanjsko rješenje poništeno, a onda je u sporu pune jurisdikcije u spornom dijelu poništeno i prvostupanjsko rješenje te je zahtjev EB za utvrđivanje u staž osiguranja s povećanim trajanjem spornih razdoblja meritorno odbijen.

S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnoj opunomoćenici - odvjetnici, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €.

U Zagrebu, 08. svibnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Darija Božinović

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba

3. na znanje: EB - [adresa]