REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-6140/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zatupa pun. Ivan Adžić, odvj. u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa pun. Sanja Vukina, odvj. u OD Vukina i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 08. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 234136 od 2. siječnja 2015. koji je sklopljen između prednika tuženika SOCIETE GENERALE - Splitske banke d.d. kao Kreditora i tužitelja ĐP kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 7. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,40% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 731,18 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 08. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 2. siječnja 2015. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 234136 – dalje u tekstu: Ugovor), temeljem kojeg mu je prednik tuženika odobrio i isplatio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od EUR 11.000,00. Točkom 7. Ugovora, određeno je: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,40% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“. Tuženik je tužitelju dana 5. siječnja 2015., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od kunske protuvrijednosti 154,00 eur, dakle upravo 1,40% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi članka 2. stavak 7. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetnu odredbu ugovora zajedno s troškovima parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodima prilaže ugovor o kreditu, te predlaže saslušanje tužitelja i fin. vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nije potrošač. Budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne- potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužitelj je uplatu izvršio 2015 g., a tužbu je podnio 2025 g., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom. Tuženik ne osporava činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, ali ne priznaje osnovanost tužbenih zahtjeva. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Stranke su na ročištu od 25. ožujka 2025. učinile nespornim da je tužitelj imao status potrošača prilikom ugovaranja predmetnog kredita.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao potvrdu tuženika (list 5, 43), predmetni ugovor o kreditu (list 6-17), obračun naknade za bankarske usluge(list 34), Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine (list 43-44), letak "Hipotekarni krediti bez jamca" (list 73-80), te saslušao tužitelja (list 204).

4.1. Sud je odbio dokazne prijedloge financijskog vještačenja s obzirom tužitelj u ovom postupku ne potražuje isplatu naknade, te saslušanje tužitelja s obzirom su stranke učinile nespornim da je tužitelj imao status potrošača.

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 234136, sklopljenog dana 02. siječnja 2015. između tuženika kao Kreditora i tužitelja kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,40% od iznosa odobrenog kredita prije korištenja kredita.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 234136, te da je u odredbi čl. 7. Ugovora određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,40% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

9. Sporno je da li je navedena odredba Ugovora, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,40% od iznosa kredita ništena ili nije, te da li je nastupila zastara.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 234136, sklopljenog dana 02. siječnja 2015., te činjenice da su stranke učinile nespornim da je tužitelj imao status potrošača, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je tužitelju naplaćena. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,40% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita,. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 7 Ugovora o kreditu od 02. siječnja 2015. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

21. U odnosu na prigovor zastare potrebno je istaknuti da sud o tome nije posebno raspravljao s obzirom u ovom predmetu tužitelj ne postavlja zahtjev za isplatu navedene naknade, već samo zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe Ugovora.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

22.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.400,00 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 25. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) 100 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu (Tbr. 9.3. Tarife) 50 bodova, ukupno 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 500,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 625,00 EUR. Isto tako tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR (Tar.br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/2023.)). Stoga je tužitelju priznat sveukupni trošak u iznosu od 731,18 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

24. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 12. prosinca 2025. s obzirom je isti podnesen sukladno odredbi čl. 299.a st. 2. ZPP-a, pa ga sud sukladno odredbi čl. 299a. st. 4. ZPP-a nije uzeo u obzir.

25. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 08. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.