Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-164/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-370/2025-8 od 9. siječnja 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovna, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-370/2025-8 od 9. siječnja 2026.;

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 728-53018001, sklopljenog 22. prosinca 2009. koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita.“ i u točki II. izreke,

- ukida u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 728-53018001, sklopljenog 22. prosinca 2009. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“ i u točki III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 728-53018001, sklopljenog 22.12.2009. između tužitelja ĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koji je pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ĐL isplati iznos od 144,87 EUR (stočetrdesetčetirieuraosamdesetsedamcenti), odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 11. siječnja 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacijerefinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ĐL naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,29 EUR (dvijestočetrdesetpeteuraidvadesetdevet centi) zajedno sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja ĐL za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 682,81 EUR (šestoosamdesetdvaeuraiosamdesetjedancent) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude u točkama I., II. i III. izreke pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 15. siječnja 2026. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i obveže tužitelja da mu naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 728-53018001, a koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“, te isplate iznosa od 1.091,54 kuna, odnosno 144,87 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2010. pa do isplate.

5.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, jer da nisu ispunjeni razlozi za utvrđenje ništetnosti jer su troškovi obrade kredita jasno definirani i predstavljaju cijenu kredita koja se odnosi na konkretnu uslugu. Ugovaranjem navedene naknade da nije došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Okolnost da tužitelj nije bio upoznat sa strukturom navedenih troškova, prema praksi Suda Europske unije, da to ne znači da je ta odredba bila nepoštena. Prigovara i plaćanju zakonske zatezne kamate te ističe prigovor zastare.

5.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hipo Alpe-Adria Bank kao kreditor dana 22. prosinca 2009. zaključili Ugovor o kreditu broj 728-53018001 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 5.450,00 eura po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je člankom 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 2,75 % od iznosa kredita, jednokratna, koju je tužitelj dužan platiti,

- da je odobren kredit za kupovinu rabljenog motornog vozila,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 144,87 eura dana 11. siječnja 2010.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom kupnje automobila dobio obrazac za odobrenje kredita i da mu nitko od zaposlenika tuženika nije ništa spominjao vezano uz naknadu za obradu kredita, da je Ugovor o kreditu sastavio prednik tuženika i da nije upozoren na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita.

5.3. Prvostupanjski sud se donoseći svoju odluku pozvao na članak 74. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007., dalje: ZZP) kojim je propisano da, između ostalog, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, te na članak 96. ZZP-a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Pozvao se i na članak 99. ZZP-a prema kojemu nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

5.4. Prvostupanjski sud zaključuje da se članak 99. ZZP-a ne može primijeniti na odredbu ugovora kojom su ugovoreni „ukupni troškovi kredita za potrošača“ pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove, odnosno ne može se podvesti pod pojmove „predmet ugovora“ i „cijena“. Stoga da odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

5.5. Ocjenjujući je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP-a, prvostupanjski sud navodi da je potrebno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kako sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

5.6. U odnosu na postojanje znatnije neravnoteže u pravima ugovornih strana na štetu tužitelja, prvostupanjski sud navodi da se isto ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje usporedbe ukupnog iznosa transakcije na koju se Ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža da može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Člancima 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023.,155/2023., dalje: ZOO) nije predviđeno plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, ali isto nije niti zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ali da je unošenje takve odredbe u Ugovor o kreditu nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

5.7. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, da je Ugovor o kreditu sastavljen na standardnom obrascu čiji je sadržaj unaprijed formulirao prednik tuženika, da sporna odredba nije bila razumljiva i da nije bila poštena jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, pa je dovela do znatne neravnoteže u odnosu na prava tužitelja u konkretnom Ugovoru o kreditu, zbog čega da je ista nepoštena, a time i ništetna.

5.8. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na članak 328. ZOO-a kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici od 30. siječnja 2020. (Su-IV- 47/2020) prema kojem je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U ovom sporu zastara da počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu.

5.9. Kako visina naknade za obradu kredita koju je platio tužitelj nije bila sporna kao ni datum plaćanja, to je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu primjenom članka 1111. ZOO-a, dok je zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos dosudio od 11. siječnja 2010. kao dana plaćanja do isplate s pozivom na članak 1115. ZOO-a jer da je tuženik nepošten stjecatelj.

5.10. Tužitelju je dosuđen parnični trošak kao u točki III. izreke primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina određena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.).

6. Tuženik navodi da žalbu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točke 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008.-Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP).

6.1. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a tuženik vidi u tome što da prvostupanjski sud nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu provedenih dokaza, dakle ukazuje na nepravilnu primjenu članka 8. ZPP-a.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je pravilno primijenio članak 8. ZPP-a, odnosno brižljivo i savjesno je ocijenio sve provedene dokaze, svakog zasebno i u svojoj ukupnosti.

6.3. U čemu se sastoji bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a (prekoračenje tužbenog zahtjeva) tuženik posebno ne obrazlaže, dok u odnosu na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a navodi da je obrazloženje pobijane odluke u odnosu na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja, nejasno.

6.4. Kako bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a nije konkretizirana niti je iz sadržaja žalbe moguće utvrditi u čemu se ista sastoji, to ovaj sud u odnosu na tu bitnu povredu nije ispitivao pobijanu odluku. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6.5. Međutim, učinjena je bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“ jer prvostupanjski sud obrazlaže samo ništetnost koja se odnosi na dio članka 5. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, dok u odnosu na utvrđenje ništetnim dio članka 5. Ugovora o kreditu koji se odnosi na ostale troškove nisu dani nikakvi razlozi.

6.6. Zbog toga je u tom dijelu ukinuta točka I. izreke.

7. Tuženik žalbu podnosi i zbog pogrešne primijene materijalnog prava smatrajući da je pogrešno prvostupanjski sud o postojanju pojedinačnog pregovaranja odlučio samo na temelju iskaza tužitelja, jer da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene i da usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Ističe kako je Sud Europske unije u svojoj praksi zauzeo stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, da ugovaranje troška obrade kredita predstavlja dio cijene i da navedeni trošak nije doveo do znatnije neravnoteže u pravima stranaka na štetu tužitelja. Osporava se i stav prvostupanjskog suda o zastari, te tijeku zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos.

7.1. Tuženik osporava pravilnost primjene članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi prije zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu, a čiji sadržaj odgovara članku 96. ZZP-a koji se primjenjuje na konkretan Ugovor obzirom na vrijeme njegovo zaključenja.

7.2. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz članka 96. ZZP-a na temelju iskaza tužitelja, jer tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe. Kako iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se s njim nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

7.3. Kako tuženik nije tužitelju prezentirao o kakvim se troškovima stvarno radi, da se radio o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, i po ocijeni ovog suda, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

7.4. Pravilno je prvostupanjski sud prilikom ocjene poštenosti istu ocijenio polazeći od pitanja bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Kako sama ugovorna odredba članka 5. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.5. Što se tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pravilno prvostupanjski sud navodi da člancima 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/2002). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Ugovaranje navedene naknade nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.6. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade).

7.7. Zbog toga je u odnosu na utvrđenje ništetnim članka 5. Ugovora o kreditu u djelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, te posljedično obvezao tuženika da tužitelju vrati iznos troška koji je tužitelj platio i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja 11. siječnja 2010., obzirom da je i po ocjeni ovog suda tuženik nepošten stjecatelj.

7.8. Tvrdnja tuženika da je navedeni trošak dio cijene Ugovora o kreditu ne može se prihvatiti jer to tako ne proizlazi iz Ugovora o kreditu, već se radi o troškovima vezanih uz obradu kredita kako je to jasno navedeno u članku 5. Ugovora o kreditu iznad koje stoji naslov „Troškovi“. Cijena kredita je kamatna stopa koju plaća tužitelj, a troškovi moraju biti stvarni i konkretni i ne mogu se smatrati cijenom kredita.

7.9. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o prigovoru zastare, jer zastara počinje teći od trenutka kada je pravomoćnom odlukom suda utvrđena ništetnost odredbe na temelju koje je izvršna isplata iznosa čiji se povrat traži. Kako je to pravilno utvrđeno pobijanom odlukom, zastarni rok još nije niti počeo teći. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022- 2 od 11. listopada 2023. i dr.).

7.10. Zbog toga je ovaj sud potvrdio pobijanu odluku u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju vrati iznos plaćenog troška sa zakonskom zateznom kamatom od uplate tuženiku do isplate.

8. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista ukinuta primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a.

9. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o naknadi parničnog troška sadržana u točki III. izreke pobijane odluke.

10. U ponovljenom postupku, u dijelu u kojem je pobijana odluka ukinuta, prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu, ponovo će odlučiti o zahtjevu tužitelja da se utvrdi ništetnom i dio članka 5. Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“ te će za svoju odluku dati jasne razloge. Donijet će i novu odluku o naknadi parničnog troška.

11. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 8. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković