REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6851/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. travnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja TĐ, odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti tuženika, dana 8. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1465/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 08.12.2004. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 13.12.2004. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2810/2004, u dijelu odredbe koji glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpedeset posto) maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetsto kuna)."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 615,58 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. svibnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja LĐ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 25. listopada 2025. godine navodi da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. te da su dana 08.12.2004. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-1465/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenog dana 13.12.2004. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU- 2810/2004, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 184.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je citiranim Ugovorom, ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 19 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 0,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tužitelj navodi da je prednik tuženika prilikom isplate kredita dana 20.12.2004. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 4.491,02 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 596,06 eur. Nadalje, tužitelj navodi da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, navodi da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba, kako navodi, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je, kako navodi tužitelj, kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, tužitelj tužbom traži da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1465/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 08.12.2004. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 13.12.2004. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2810/2004, u dijelu odredbe koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpedeset posto) maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetsto kuna)," te da obveže tuženika da isplati tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Nadalje, prigovara suviše visokom određenoj vrijednosti predmeta spora, te ističe prigovor zastare. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen u prosincu 2004. godine pa imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 184.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 78). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. Nadalje, navodi da je u članku 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50 % iznosa kredita maksimalno 7.500,00 HRK. Stoga je, kako navodi činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba odnosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Nadalje, tužitelj navodi da je člankom 1066. ZOO-a 78 propisano da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Nadalje, tuženik ističe da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Nadalje, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis (list 5 spisa), u isplatni nalog (list 7 spisa), u pregled prometa za klijenta (list 9 spisa), u predmetni ugovor o kreditu (list 11-19 spisa), u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-09/1533-3 (list 20 spisa) i Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list 21 spisa), Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-bank d.d. (list 77-101 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 214-215 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP).

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1465/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 08.12.2004. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 13.12.2004. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2810/2004, u dijelu odredbe koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpedeset posto) maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetsto kuna)."

7. Među strankama i nije sporno da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. te da su dana 08.12.2004. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-1465/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenog dana 13.12.2004. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2810/2004, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 184.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d važećem na dan korištenja kredita, da je citiranim Ugovorom, ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 19 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, da je predmetnim Ugovorom u članku 5. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 0,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, da je prednik tuženika prilikom isplate kredita dana 20.12.2004. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 4.491,02 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 596,06 eur.

8. Sporno je je li odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna ili ne.

9. Tužitelj LĐ u svom iskazu navodi da je 2004. godine odlučio kupiti stan u [adresa], da se radilo o stanu od oko 75 m2, da mu je trebao kredit pa je otišao u Addiko banku, tada Hypo banku, gdje su se reklamirali za stambene kredite, da mu je ta djelatnica banke ponudila taj kredit u CHF kao jedini za kojeg zadovoljava uvjete, da mu ništa posebno nije govorila o toj nekakvoj ulaznoj naknadi, niti ju je on o tome išta pitao jer je bio sretan samo da dobije kredit i kupi taj stan, jer je do tada bio podstanar. Nadalje, navodi da je pročitao taj ugovor o kreditu, međutim nije posebno obraćao pažnju na tu tzv. ulaznu naknadu, te i tako nije mogao mijenjati te odredbe o kreditu, točnije mogao je prihvatiti njihove odredbe ili ne dobiti kredit. Isto tako ni javni bilježnik mu nije ništa govorio o toj ulaznoj naknadi. Koliko se sjeća povećali su mu glavnicu kredita za taj iznos naknade. Tužitelj u svom iskazu još dodaje da je u tom stanu živio do negdje 2015. godine sa svojom suprugom i troje djece, pa mu je onda trebao veći stan i taj je prodao i preselio u drugi, ali ostao mu je taj kredit za taj prvi stan, koji plaća još i dan danas i koji je konvertiran.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 596,06 eur / 4.491,02 kn, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP- a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada u iznosu od 596,06 eur / 4.491,02 kn, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to bi tužitelj imao pravo na isplatu upravo navedenog iznosa, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Naime, odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" br. 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je čl. 328. ZOO-a određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Dakle, sam zakon daje aktivnu procesnu legitimaciju na tužbu na utvrđenje svakoj zainteresiranoj osobi bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (tako i Vts, Pž-7895/03 od 13.12.2006.), pa nema govora o zastari.

22. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju stana, kojeg je tužitelj koristio, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, za osobne potrebe. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u cijelosti neosnovan.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 25.10.2025. godine od 50 bodova (Tbr 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 19.12.2025. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu 10.02.2026. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 15.04.2026. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude 25 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 225 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 562,50 EUR. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 26,54 eur, dobije se iznos od 615,58 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom II. izreke presude.

24. Tužitelju je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

25. Tužitelju nije priznat trošak sastava dopisa Banci od 10.06.2024. godine budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice.

26. Ovdje još valja reći da je sud odredio vrijednost predmeta spora na pripremnom ročištu u iznosu od 596,06 eur, jer se radi o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, koja je naplaćena tužitelju, odnosno za koju je eventualno oštećen tužitelj u iznosu od 596,06 eur / 4.491,02 kn, pa je nelogično da bi vrijednost predmeta spora mogla biti viša od navedenog iznosa.

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 8. svibnja 2026. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu od 26,54 eur i na presudu od 26,54 eur,

2. pun. tuženika