REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-4098/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Stipe Vuletić, odvj. u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa pun. Sofia Petković, odvj. u OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 08. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9.toč.2. Ugovora o kreditu br. 029-50-2620089 koji su tužitelj AA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kao kreditor zaključili dana 11.01.2005. godine, a koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredit kreditor" pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 251,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 194,48 EUR od 01. ožujka 2006. do isplate,

- na iznos od 56,57 EUR od 12. srpnja 2007. pa do isplate,

do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 187,50 EUR EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 08. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 029-50- 2620089 dana 11. siječnja 2005. g. na iznos od 19.054,72 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 13.01.2005. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom kupnje vozila. Tužitelj je iskoristio pravo ugovoreno člankom 9.toč.2. Ugovora o kreditu te je dana 28.02.2006. godine izvršio djelomičnu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu u iznosu od 1.465,35 HRK/194,48 EUR. Naplata naknade za djelomičnu otplatu kredita razvidna je iz Prijepisa knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.01.2005. do 31.12.2022. Dana 11.07.2007. tužitelj je izvršio konačnu otplatu kredita te mu je tuženik tom prilikom zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za konačnu otplatu u iznosu od 426,26 HRK/56,57 EUR. Naplata naknade za konačnu otplatu kredita razvidna je iz Potvrde banke od 04.03.2025. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, što je razvidno iz ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužitelju kredit kao fizičkoj osobi, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3.toč.1. u svezi s čl.56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Tužitelj ističe da je odredba čl. 9.toč.2. predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu čl.87.st.1. zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 9.toč.2. regulirano je pravo tužitelja, kao korisnika kredita da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Sporna odredba čl. 9.toč.2. predmetnog ugovora o kreditu, čije utvrđenje ništetnom tužitelj traži, glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor". Tužitelj u trenutku vraćanja kredita nije dogovarao nikakve uvjete s bankom, a vezano za povrat kredita, već mu je tuženik sukladno svojim uvjetima zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste. Iako je odredba čl. 9.toč.2. lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te je jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita može vratiti kredit uz uvjete tuženika, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru, nadalje time što je za izračun naknade ugovoreno da će se izvršiti prema uvjetima tuženika, a o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a niti su isti uvjeti prezentirani tužitelju kao prilikom zaključenja ugovora o kreditu, tako i prilikom djelomičnih isplata kredita. Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Tužitelj ističe da ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi iste nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorne odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da je iz priložene dokumentacije i iz Potvrde banke od 04.03.2025. i Prijepisa knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.01.2005. do 31.12.2022. razvidno da je tužitelj s osnove naknade za djelomičnu i prijevremenu otplatu ( zatvaranje ) kredita isplatio iznose od 1465,35 Kn i 426,26 Kn. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, a sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Slijedom navedenog predlaže da sud predmetne odredbe Ugovora utvrdi ništetnim te naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 251,05 EUR zajedno sa zateznom kamatom. Kao dokaz svojim navodima prilaže predmetni Ugovor, prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu banke, predlaže financijsko vještačenje, saslušanje tužitelja i djelatnika banke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno prigovara vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je suviše visoko naznačena. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknade koje je tužitelj platio propisane su općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju zakonito naplatio naknade za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 11.01.2005. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Tužitelj je naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen 17 godina prije podnošenja tužbe. Kada bi sporne odredbe i bile ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, stoga nije dopušteno isticati ništetnost. Ističe i prigovor zastare. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 17 i 18 godina nakon naplate spornih naknada i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Stoga predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodima prilaže akt o naknadama u poslovima kreditiranja građana.

3. S obzirom je tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornim visinu naknada koje su tužitelju naplaćene, tužitelj je podneskom od 02. rujna 2025. odustao od dokazno prijedloga financijskog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor o kreditu (list 7-20), izračun efektivne kamatne stope (list 21-31), isplatni nalog – račun (list 33), pregled prometa po kreditu (list 34-43), Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“ (list 91- 96), Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (list 157- 230), izračun kamate od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate (list 239- 244), te saslušao tužitelja.

4.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem službenika banke s obzirom tužitelj nije naveo o kojem službeniku bi se radilo.

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), odnosno nisu dostavile dokumentaciju na koju su se pozivale. Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 9.2. Ugovora o kreditu broj 029-50-2620089 dana 11. siječnja 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredit kreditor" pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana“, te isplatu plaćenih naknada.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj 029-50-2620089, te da odredba 9.2. Ugovora glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredit kreditor" pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana“. Jednako tako, nije sporno da je su tužitelju naplaćene dvije naknade za prijevremenu otplatu kredita, prva u iznosu od 194,48 EUR dana 28. veljače 2006., druga u iznosu od 56,57 EUR dana 11. srpnja 2007.

9. Sporno je da li je navedena odredba Ugovora ništena, te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

10. Na ročištu od 23. ožujka 2026. tužitelj navodi da je je digao kredit u RBA banci jer su ga tamo uputili iz autokuće u kojoj je kupovao auto kojeg je isključivo koristio za osobne potrebe. U trenutku dizanja kredita nije imao obrt niti poslove udjele u trgovačkim društvima. Prije potpisivanja pročitao je ugovor i može reći da je isti laički razumio. Gleda naknade nitko mu ništa nije govorio nego tek nakon godinu dana kad je htio djelomično zatvoriti kredit rekli su mi da to nije moguće ako ne plati naknadu. Nisu mu rekli što točno plaća. Kredit je do kraja zatvorio negdje u srpnju 2007 godine kad je isto morao platiti naknadu. Na sadržaj ugovora nije mogao utjecati s obzirom da je dobio šprancirani ugovor na potpis i bilo je uzmi ili ostavi. Prvi dio kredita zatvorio je negdje u veljači 2006. Niti prilikom zatvaranja krediti nisu mu objasnili što točno plaća.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelj, jer je iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. naknade za prijevremenu otplatu kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

13. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ja te odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o troškovima za prijevremenu otplatu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

15. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu kredita koja je naplaćena 28. veljače 2006. i 11. srpnja 2007. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istima istoj tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom prijevremene otplate kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbi čl. 9.2. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

16. Plaćanje navedenih troškova prijevremene otplate u visini sukladno aktu o Naknadama u poslovima kreditiranja građana koja je iznosila ukupno 251,05 EUR, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Potrebno je istaknuti i slijedeće. Sukladno čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05., - dalje u tekstu: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu ako je tuženik istu pretrpio. Navedena odredba kogentne je naravi.

17.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

17.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Naknade u poslovima kreditiranja građana koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17.3. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Naknade u poslovima kreditiranja građana kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17.4. Kako je takva odredba suprotna kongentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

18. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

20. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirane od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž- 2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.

21. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, a za sve druge naknade koja kreditna institucija naplaćuje ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za prijevremenu otplatu, preciznije definirana ta naknada, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove prijevremene otplate kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

23. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 9 Ugovora o kreditu od 11. siječnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 251,05 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

24. U odnosu na prigovor zastare potrebno je istaknuti da sud o tome nije posebno raspravljao s obzirom u ovom predmetu tužitelj ne postavlja zahtjev za isplatu navedene naknade, već samo zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe Ugovora.

25. Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi točke 9.2. Ugovora o kreditu 029-50-2620089 od 11. siječnja 2005. kojom je ugovorena tzv. naknada na obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. U ovom slučaju radi se o deklaratornom zahtjevu, dok se u točki 2 tužbenog zahtjeva radi o kondemnatornom zahtjevu radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 251,05 EUR s pripadajućom kamatom.

25.1. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za obradu kredita, u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 251,05 EUR.

25.2. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.

26. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

26.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (251,05 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 25 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 23. ožujka 2026 (Tbr. 9.1. Tarife) 25 bodova, trošak sastava podneska od 02. rujna 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 25 bodova, ukupno 75 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 150,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 187,50 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

27. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 19. ožujka 2026. s obzirom je isti podnesen sukladno odredbi čl. 299.a st. 2. ZPP-a, pa ga sud sukladno odredbi čl. 299a. st. 4. ZPP-a nije uzeo u obzir. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe s obzirom nije navedeno na za što traži trošak sudske pristojbe, odnosno zahtjev nije dovoljno određen.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

29. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 08. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.