REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-6464/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Denis Meczner, odvj. u Samoboru, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa pun. Andreja Šeša, odvj. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 08. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu br. 219670 potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, poslovni broj OV-12013/2008, sklopljenog između Tužitelja kao korisnika kredita i Tuženika koji glasi cit: „6.1.Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,25% (slovima: jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 187,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2008. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu zatezne kamate na iznos od 187,25 EUR za dan 08. rujna 2008.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 307,79 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 08. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 05.09.2008.g. kao korisnik kredita, sklopio s prednikom Tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu br. 219670 potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, poslovni broj OV-12013/2008 (u daljnjem tekstu: „Ugovor o kreditu“). Vrijednost kredita izražena je u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.364,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, što je konkretno iznosilo 112.864,59 HRK. Odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,25% iznosa kredita, a koja u konkretnom slučaju, obzirom na iznos kredita i tečaj CHF naspram hrvatske kune na dan isplate kredita iznosi 1.410,81 HRK/187,25 EUR, je ništetna. Navedena naknada je ugovorena na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužitelj kao potrošač nikada nije zaprimio troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili koji bi dao bilo kakav temelj Tužitelju kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni je li joj povoljnije uzeti kredit upravo kod Tuženika kao trgovca. Banka je navedenu naknadu obračunala Tužitelju kao potrošaču na način da mu je prilikom isplate kredita, dana 09.09.2008.g. ustegnula iznos od 1.410,81 HRK/187,25 EUR, a što je vidljivo iz Prometne kartica po kreditu br. 219670. Stoga je Tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) na ime povrata stečenog bez osnove, dužan vratiti navedenu naknadu Tužitelju u ukupnom iznosu od 187,25 EUR zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 09.09.2008.g. Slijedom navedenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost predmetne odredbe ugovora i naložiti tuženiku platiti iznos moji je primio na ime te naknade zajedno sa zateznim kamatama. Kao dokaz svojim navodima prilaže Ugovor o kreditu br. 219670, potvrdu Javnog bilježnika Obrenija Ribarić iz Zagreba, poslovni broj OV-12013/2008, prometnu karticu po kreditu br. 219670, predlaže saslušanje tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 96. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njoj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodima predlaže saslušanje tužitelja, ugovor o kreditu i prilaže Opće uvjete poslovanja.

3. Stranke su na ročištu od 27. ožujka 2026. učinile nespornim da je naknada za obradu kredita iznosila 187,25 EUR, te je ista naplaćena dana 09. rujna 2008.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor (list 5- 12), prometnu karticu po kreditu (list 13-21), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 37-40), te saslušao tužitelja (list 86-87).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 219670, sklopljenog 05. rujna 2008. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 6.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik obvezuje Kreditoru platiti naknadu 1,25% od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, te isplatu plaćene naknade.

8. Nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnicom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 219670 , te da je u odredbi čl. 6.1. Ugovora određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,25% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00kn, te se naplaćuje jednokratno prije isplate kredita. Jednako tako, nije sporna da je 09. rujna 2008. naplaćena naknada za obradu kredita iznosila 187,25 EUR.

9. Sporno je da li je navedena odredba Ugovora, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,25% od iznosa kredita ništena ili nije, te da li je nastupila zastara.

10. Na ročištu od 20. siječnja 2026. tužitelj navodi da je digao kredit u Volks Bank jer su ga tako uputili iz auto kuće. Naime, kredit mu je trebao za kupnju auta kojeg je koristio za osobne potrebe. U trenutku dizanja kredita nije imao obrt niti poslovne udjele u trgovačkim društvima. Kredit je uzeo u CHF jer je to bila jedina mogućnost. Ugovor je prije potpisivanja pročitao i laički ga razumio. Pitao je u vezi odredbe o naknadi za obradu kredita na što su mu odgovorili da se to tako radi. Naime ugovor mu je bio pripremljen i samo ga je mogao potpisati ili ga ne potpisati, nije imao opcije raspravljati o uvjetima ugovora. Nije znao, odnosno nije pitao da ne treba platiti naknadu za obradu kredita s obzirom da je imao samo mogućnost ugovor potpisati ili ne potpisati, tako mu je rekla djelatnica banke. Ne zna da li mu je naplata naknade za obradu kredita predstavljala posebno otegotnu okolnost.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o naknadi za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. naknade za obradu kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

13. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

15. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 09. rujna 2008. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

16. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,25% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

18. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

19. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

21. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu od 05. rujna 2008. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 187,25 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

22. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

22.1. S obzirom je naknada naplaćena 09. rujna 2008., a tužitelj potražuje zateznu kamatu od navedenog datuma, to je tužitelj odbijen za zateznu kamatu za taj dan te je odlučeno kao u točki III izreke.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi točke 6.1. Ugovora o kreditu 319670 od 05. rujna 2008. kojom je ugovorena tzv. naknada na obradu kredita. U ovom slučaju radi se o deklaratornom zahtjevu, dok se u točki 2 tužbenog zahtjeva radi o kondemnatornom zahtjevu radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 187,25 EUR s pripadajućom kamatom.

24.1. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 187,25 EUR.

24.2. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.

25. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

25.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (187,25 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 25 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 20. siječnja 2026. i 27. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) po 25 bodova, ukupno 50 bodova, trošak sastava podneska od 18. veljače 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) 25 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu (Tbr. 9.3. Tarife) 12,5 bodova, sveukupno 112,50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 225,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 281,25 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tar.br. 1.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/2023.)), pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 307,79 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka 14. studenog 2025. i 27. siječnja 2026. s obzirom isti nisu podneseni sukladno odredbi čl. 299.a st. 2. ZPP-a, pa ih sud sukladno odredbi čl. 299a. st. 4. ZPP-a nije uzeo u obzir.

26.1. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročišta na dan 20. siječnja 2026. i 27. ožujka 2026. u visini povratne autobusne karte, a što tužitelj potražuje s obzirom punomoćnik ima sjedište u [adresa]. Naime, tužitelj je mogao angažirati punomoćnika na području Grada Zagreba.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 08. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.