Republika Hrvatska

Trgovački sud u Bjelovaru

Bjelovar, Šetalište dr. I. Lebovića 42

Poslovni broj: P-24/2025-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Bjelovaru, OIB 07942269267, po sutkinji Sanjani Zorinc u pravnoj stvari tužiteljice JM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (kao nasljednice tužitelja IM iz [adresa]), koju zastupa punomoćnik Josip Bažant, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Stečajne mase iza ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE KUNA FERDINANDOVAC – "u stečaju", Virovitica, Ferde Rusana 100, OIB 23742209220, kojeg zastupa punomoćnik Branko Rakitničan, odvjetnik u Koprivnici, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 14. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništavim Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, posl. br. OU-916/98 zaključeni u Koprivnici dana 19. studenog 1998. između prednika tužiteljice JM, IM, [adresa] i tuženika Štedno-kreditne zadruge KUNA Ferdinandovac iz Koprivnice, Bana Josipa Jelačića 12 kao prednika tuženika Stečajne mase iza Štedno-kreditne zadruge Kuna Ferdinandovac - "u stečaju", Virovitica, Ferde Rusana 100.

2. Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju predmetnog ništavog Ugovora o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, koji ugovor i sporazum su opisani u točki I. ove tužbe, i uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja kakvo je prethodilo njihovoj provedbi, tako da se briše pravo vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] kuća br. 198 u [adresa], dvije gospodarske zgrade, dvorište i oranica površine 2453 m2 682 čhv, upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s imena tuženika Gradska štedno-kreditna zadruga KUNA Ferdinandovac u stečaju iz Koprivnice, Bana Josipa Jelačića 12, uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo tužiteljice JM, [adresa]."

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 7.214,44 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj IM iz [adresa] u tužbi navodi da je dana 19. studenog 1998. s tuženikom zaključio Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, ovjeren po Javnom bilježniku Nikoli Bakraču, poslovni broj ovjere OU- 916/98. Ističe da je prema Ugovoru tuženik tužitelju dao zajam od 56.250,00 kn što je na dan zaključenja Ugovora iznosilo 15.000,00 DEM s rokom otplate 36 mjeseci, odnosno do 19. studenog 2001. Spornim Ugovorom ugovorene su mjesečne kamate u visini od 5% mjesečno, odnosno 60% godišnje. Također je ugovoreno da su zatezne kamate 50% veće od ugovorenih te da će se, ako su zakonske zatezne kamate veće, primjenjivati zakonske kamate. I konačno, Ugovorom je određeno da će se zatazne kamate obračunavati na sva potraživanja po Ugovoru o zajmu koja nisu plaćena o dospijeću za cijelo vrijeme od dospijeća do konačne otplate. Prema tome, tuženik je tužitelju trebao zaračunavati mjesečne kamate u visini od 7,50% mjesečno, odnosno 90% godišnje.

Tužitelj ističe da je sporni Ugovor o zajmu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva ništav po više osnova. Prvenstveno je protivan prisilnim propisima Republike Hrvatske kojima je regulirana djelatnost štedno kreditnih zadruga odnosno, ugovaranje kamata. Ugovorena kamata od 5% mjesečno je zelenaška i stoga ništava. Naime, visina stope ugovorne kamate je, u vrijeme zaključenja spornog Ugovora, bila regulirana odredbom čl. 399. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), kojom je određeno: "u pogledu najviše ugovorene kamatne stope između drugih osoba primijenjuju se odredbe posebnog zakona." U vrijeme sklapanja Ugovora koji je predmet ovog spora nije bio donesen poseban zakon, tako da je tuženik morao ugovoriti stopu ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla i koje dospijevaju nakon isteka godine, i to pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu posla, to bi bila godišnja kamatna stopa na ugovore o gotovinskom zajmu koje banke u Republici Hrvatskoj daju građanima, pod uvjetom da ni one ne predstavljaju zalenašku kamatu, a takva kamata je (u vrijeme sklapanja spornog Ugovora) iznosila najviše 15% godišnje, nikako 60% godišnje.

Tužitelj nadalje ističe da je spornim Ugovorom ugovoreno i obračunavanje zateznih kamata koje su 50% veće od ugovorenih, a ako su zakonske zatezne kamate veće, onda će se primjenjivati zakonske zatezne kamate, a ne one koje je odredio tuženik. Tuženik je ugovorio da će se zatezne kamate plaćati na sva potraživanja po Ugovoru koja nisu plaćena o dospijeću, što znači da će se zatezne kamate obračunavati i na glavnicu i na ugovorene kamate od 5% mjesečno.

Tužitelj tvrdi da je tuženik obračunavao tužitelju zatezne kamate i na glavnicu i na ugovorene kamate te da je i ovakva odredba spornog Ugovora ništava, budući da štedno kreditne zadruge nisu banke, već financijske institucije zadrugara u čijem poslovanju sudjeluje svaki zadrugar po načelu uzajamne pomoći te stoga ne mogu primjenjivati načelo anatocizma u skladu sa čl. 400. st. 1. i 3. ZOO-a.

Nadalje, tužitelj ističe da je tužitelj u vrijeme zaključenja spornog Ugovora bio u izuzetno teškom materijalnom stanju, odnosno u stanju nužde, nije imao dovoljno iskustva te je lakomisleno zaključio Ugovor kojim je pozajmio 56.250,00 kn, a obvezao se vratiti glavnicu od 56.250,00 kn uvećanu za kamate od skoro 40.000,00 kn godišnje i tako tri godine. Tužitelj tvrdi da je tuženik iskoristio opisano stanje tužitelja te je s njim zaključio Ugovor kojim je ugovorio za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on njemu dao.

Nadalje, tuženik je osigurao svoje potraživanje zasnivanjem fiducije na nekretnini u vlasništvu tužitelja, a u čl. 3. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva stoji da vrijednost nekretnine na kojoj je došlo do fiducijarnog prava vlasništva, a riječ je o nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] kuća 198. u Franciškovićevoj ulici 220, zgrada, dvorište i oranica sa 682 čhv, upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], iznosi 40.000,00 DEM, dok je zajam iznosio 15.000,00 DEM, što znači da je korist koju je za sebe ugovorio tuženik skoro dva puta veća od onoga što je on dao.

Na dan podnošenja tužbe 16. listopada 2009. vrijednost nekretnine iznosi 150.120,00 kn. Naime, tuženik je dana 20. studenog 1998. izvršio prijenos prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime temeljem gore navedenog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva. No, tuženik je dana 25. veljače 2009., dakle 10 godina nakon dospijeća zajma, putem Javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice, pozvao tužitelja da postupi sukladno odredbi čl. 277. Ovršnog zakona, odnosno da proda predmetnu nekretninu. Nakon što tužitelj to nije učinio, Javni bilježnik Nikola Bakrač je raspisao poziv za javnu dražbu za prodaju predmetne nakretnine, a koja se održala 15. listopada 2009.

Obzirom da je ugovaranje kamata, kako je to tužitelj opisao u tužbi, protivno člancima 399. i 400. st. 1. i 3. ZOO-a te člancima 2., 4. i 5. Zakona o kamatama te obzirom da je sporni Ugovor sa Sporazumom protivan i odredbi čl. 11. ZOO-a, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, odredbi čl. 12. ZOO-a, načelu savjesnoti i poštenja i čl. 15. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti davanja te s obzirom da je Ugovor potpuno nemoralan jer ga je tuženik zaključio s namjerom da obračunava zelenaške kamate i da se na taj način domogne nekretnine koja je dva puta vrijednija od zajma kojeg je dao tužitelju, ispunjeni su uvjeti propisani u čl. 103. ZOO-a za ništavost ovog pravnog posla, odnosno ništav je i čitav Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva.

Tužitelj ističe da treba naglasiti da je tuženik zaključio sporni Ugovor o zajmu s tužiteljem na način da je zapravo iskoristio njegovo stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo i lakomislenost i to da bi za sebe ugovorio korist koja je u očitom nesrazmjenu s onim što je on dao tužitelju, čime su ispunjeni i uvjeti pripisani u čl. 141. ZOO-a za ništavost ovog pravnog posla.

Stoga tužitelj predlaže da se donese presuda tako da se utvrdi ništavim Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva te da se naloži brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju ništavog Ugovora, uz istovremeni upis nekretnine u vlasništvu tužitelja.

U podnesku od 21. listopada 2014. tužitelj postavlja i eventualni tužbeni zahtjev, ukoliko sud utvrdi da tužbeni zahtjev kako je postavljen u tužbi nije osnovan te predlaže da se utvrdi ništavom odredba Ugovora o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva posl. br. OU-916/98 zaključeni u Koprivnici dana 19. studenog 1998. između tužitelja IM, [adresa] i tuženika Štedno kreditne zadruge KUNA Ferdinandovac u stečaju iz Koprivnice, Bana Josipa Jelačića 12, u dijelu u kojem je izražena visina kamate, a koja glasi: "(rata glavnice i kamata od 5% mjesečno), kamatna stopa 5% mjesečno, zatezne kamate su 50% veće od ugovorenih. Ako su zakonske zatezne kamate veće, primjenjivat će se zakonske. Zatezne kamate obračunavaju se na sva potraživanja po ovom Ugovoru koja nisu plaćena o dospijeću za cijelo vrijeme od dospijeća do konačne otplate."

2. U odgovoru na tužbu od 2. siječnja 2010. tuženik ističe da nije točno da je ništav Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom te Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva. Tužitelj tužbom osporava zakonitost samo jedne odredbe Ugovora i to odredbu kojom se ugovara visina ugovorne i zatezne kamate. Tuženik priznaje da je kamata od 5% mjesečno protivna prisilnim propisima. Tuženik nakon otvaranja stečajnog postupka ni jednoj stranci, pa tako ni tužitelju, nije zaračunavao ugovorenu kamatu po stopi od 5% mjesečno, a naročito ne zateznu kamatu uvećanu za 50%. Tuženik nikada, pa ni prije otvaranja stečajnog postupka, nije obračunavao kamatu na kamatu. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj pri sklapanju Ugovora kao sredstvo osiguranja tražbine ponudio nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Stranke su čl. 3. Sporazuma suglasno utvrdile da je vrijednost nekretnine za provedbu čl. 277. OZ-a 40.000,00 DEM, pa je i tuženik kao početnu vrijednost utvrdio upravo protuvrijednost iz Sporazuma, što ne znači da nekretnina zaista toliko i vrijedi. Točna je tvrdnja tužitelja da je Sporazum sklopljen 20. studenog 1998., a da je ovršni postupak pokrenut 2009. Tuženik je sve vrijeme pozivao i čekao tužitelja da podmiri dug ostavljajući mu miran i nesmetan posjed nekretnine.

Netočne su tvrdnje tužitelja da je tuženik zaključio Ugovor o zajmu s tužiteljem samo da bi za sebe stekao nekretninu koju sada prodaje jer ju u tom slučaju za sebe zadržao nekretninu temeljem čl. 277. st. 5. OZ-a. Tuženik je pokrenuo ovršni postupak tražeći povrat duga sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% za period od 26.2.1999. do 30.6.2002., po stopi od 15% za period od 1.7.2002. do 31.12.2007. te po stopi od 14% za period od 1.10.2008. do plaćanja. Ugovorne, sporne kamate nisu primijenjene u ovom kao ni drugim obračunima jer ih i tuženik smatra lihvarskim.

Međutim, tužitelj nije vratio ni glavni dug po kratkoročnom zajmu, na dan 14. listopada 2009. duguje tuženiku iznos od 109.549,73 kn, od čega se iznos od 43.016,18 kn odnosi na dug za dospjele nepodmirene rate zajma, a iznos od 66.533,55 kn za obračunatu zakonsku zateznu kamatu dospjelu nakon prestanka plaćanja otplatnih rata. Slijedom izloženog, tužitelj je dužan tuženiku iznos od 109.549,73 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2009. do plaćanja. Tuženik zaključuje da Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom na iznos od 56.250,00 kn (15.000,00 DEM) od 19. studenog 1998. nije ništav u cijelosti, a nije ništav niti Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva jer ne sadrži ni jednu odredbu suprotnu propisima.

3. U podnesku od 1. veljače 2010. tužitelj tvrdi da je sporni Ugovor, kao i Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva kao njegov sastavni dio, ništav u smislu odredbe čl. 103. i čl. 141. st. 1. i 2. ZOO-a, i to jer je zelenaški i s ništavnim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovorenu kamatu i na zateznu kamatu. Tužitelj smatra da sama ništavost odredbi o kamatama povlači za sobom ništavost cijelog Ugovora jer ovaj Ugovor, kao Ugovor o zajmu financijske institucije ustanove i građanina, ne može opstati bez ništavih odredbi, budući da su te odredbe bile i uvjet i odlučujuća pobuda zbog kojih je tuženik i sklopio Ugovor. Nadalje, tužitelj tvrdi da je Ugovor nemoralan jer ga je tuženik zaključio s namjerom da obračunavanjem zelenaških kamata koje nitko ne može platiti, domogne nekretnina tuženika. Pored navedenog tužitelj tvrdi da su Ugovor i Sporazum zelenaški s obzirom da je tuženik zaključio sporni Ugovor o zajmu s tužiteljem tako što je iskoristio njegovo stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo i lakomislenost da bi za sebe ugovorio korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on dao tužitelju, čime su ispunjeni i uveti propisani u čl. 141. ZOO-a za ništavost ovog pravnog posla.

4. Ovaj je sud donio presudu i rješenje poslovni broj P-1010/09-11 od 16. veljače 2010. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a rješenjem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere.

5. Na temelju žalbe tužitelja od 1. ožujka 2010. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Pž-4118/10-3 odbio predlagateljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje ovog suda broj P-1010/09 od 16. veljače 2010. kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere.

6. Rješenjem broj Pž-2599/10-3 od 3. lipnja 2014. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-1010/09- 11 od 16. veljače 2010. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju navedenog rješenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske navodi da prvostupanjski sud treba obrazložiti odlučnu činjenicu je li ugovorna kamatna stopa od 5% mjesečno premašivala prosječnu kamatnu stopu koju su ugovarale poslovne banke, odnosno štedionice u Republici Hrvatskoj u istovrsnim poslovima u vijeme zaključenja Ugovora koji je predmet spora u ovoj parnici i posljedično tome je li time ugovorena takva kamatna stopa koja predstavlja nesrazmjernu visoku kamatu u odnosu na tržišne uvjete, sve imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj U-III-380/01 od 5. svibnja 2004. ("Narodne novine" broj 65/04 i 75/04) u kojoj je dano važeće pravno stajalište o tumačenju odredbe čl. 399. st. 2. ZOO-a po kojoj se u pogledu najviše ugovorne stope između drugih osoba (a ne između pojedinaca) primijenjuju odredbe posrebnog zakona. Dakle, kako nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata, u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenašog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjeno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zajmu, razlog za utvrđenje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu. Visoki trgovački sud RH daje uputu prvostupanjskom sudu da ispita stanje na tržištu kredita kod poslovnih banaka, odnosno na tržištu zajma kod štedionica na način da će utvrditi koju su prosječnu kamatnu stopu ugovarale poslovne banke, odnosno štedionice u Republici Hrvatskoj u istovrsnim poslovima u vrijeme zaključenja Ugovora koji je predmet spora u ovoj parnici, pri čemu će uzeti u obzir da se radi o kratkoročnom i založnom Ugovoru o zajmu uz valutnu klauzulu. Prvostupanjski sud zatražit će podatke od najmanje pet poslovnih banaka, odnosno štedionica te ispitati je li ugovornom odredbom o kamatnoj stopi za koju se traži utvrđenje ništavosti ugovorena takva kamatna stopa koja predstavlja nesrazmjerno visoku kamatu u odnosu na tadašnje tržišne uvjete. Na temelju tako pribavljenih podataka, sud će ocijeniti je li ugovorena kamata protivna odredbi čl. 399. st. 2. ZOO-a i time odredba ugovora o kamatnoj stopi djelomično zahvaćena razlozima ništavosti, a upis založnog prava u odnosu na ugovorenu kamatu djelomično nevaljan.

7. Nakon rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 2599/10-3 od 3. lipnja 2014. tužitelj dostavlja podnesak od 21. listopada 2014. u kojem ističe da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva od 15. listopada 2009. te svih dotadašnjih navoda. Tužitelj navodi da alternativno, smatra ništavom odredbu Ugovora o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom kojom su ugovorene kamate u visini od 5% mjesečno, odnosno 60% godišnje.Također je ugovoreno da su zatezne kamate 50% veće od ugovorenih, te da će se, ako su zakonske zatezne kamate veće, primjenjivati zakonske kamate. Tužitelj smatra ništavom i odredbu Ugovora kojom je određeno da će se zatezme kmaate obračunavati na sva potraživanja po Ugovoru o zajmu koja nisu plaćenja po dospijeću za cijelo vrijeme od dospijeća do konačne otplate jer matematičkim izračunom proizlazi da je tuženik tužitelju trebao zaračunavati mjesečne kamate u visinoi od 7,50% mjesečno, odnosno 90% godišnje. U ovom podnesku tužitelj pored već potavljeng tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim Ugovora o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, te za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju predmetnog Ugovora i upis nekretnine u vlasništvu tužitelja IM, u skladu sa čl. 188. st. 1. i 2. ZPP-a, postavlja i eventualni tužbeni zahtjev za utvrđivanjem ništavom odredbe Ugovora o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, zaključenog u Koprivnici 19. studenog 1998., a ovjerenog kod Javnog bilježnika Nikole Bakrača pod brojem OU-916/98 od 20. studenog 1998. između tužitelja IM, [adresa] i tuženika Štedno kreditne zadruge KUNA Ferdinandovac u stečaju iz Koprivnice, Bana Josipa Jelačića 12, u dijelu u kojem je izražena visina kamate, a koja glasi: "(rata glavnice i kamata od 5% mjesečno), kamatna stopa 5% mjesečno, zatezne kamate su 50% veće od ugovorenih. Ako su zakonske zatezne kamate veće, primjenjivat će se zakonske. Zatezne kamate obračunavaju se na sva potraživanja po ovom Ugovoru koja nisu plaćena o dospijeću za cijelo vrijeme od dospijeća do konačne otplate."

8. Rješenjem ovog suda broj P-227/2014-15 od 12. studenog 2014. utvrđen je prekid postupak u ovom predmetu.

9. Tužitelj je stavio prijedlog za nastavak postupka 30. srpnja 2020. jer je osnovana stečajna masa iza tuženika.

10. Sud je rešenjem broj P-10/2021-2 od 26. siječnja 2021. nastavio postupak te ponovno utvrdio prekid postupka jer je utvrđeno da je tužitelj IM **.**.2021. preminuo.

11. Nasljednica tužitelja IM, JM, sukladno rješenju o nasljeđivanju Javnog bilježnika Nataše Kranjec iz Grubišnog Polja broj O-312/2021 od 15. ožujka 2021. u svojstvu tužiteljice u podnesku od 2. srpnja 2024. predlaže nastavak postupka te ovaj sud rješenjem broj P-10/2021-5 od 11. veljače 2025. nastavlja postupak u ovoj pravnoj stvari.

12. U tijeku postupka izvedeni su dokazi čitanjem Sporazuma o osiguranju novačne tražbine prijenosom prava vlasništva (list 7 i 8 spisa), izvršen je uvid u izvadak iz zemljišnih knjiga za nekretninu na dan 23. rujna 1998. (list 9), pročitan je Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom od 19. studenog 1998. (list 10), pročitan je poziv za javnu dražbu za prodaju nekretnina te je izvršen uvid u zk. ul. za spornu nekretninu na dan 14. listopada 2009. (list 9-11 spisa), izvršen je uvid u račun za obračunatu kamatu (list 20 i 21 spisa), pročitan je poziv Javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice IM da proda nekretnine (list 29 i 30 spisa), pročitano je rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog IM na temelju kojeg je nasljednica proglašena njegova supruga tužiteljica JM (list 67-69 spisa), pročitan je dopis Erste & steiermarkische bank d.d. Rijeka od 20. ožujka 2025. u kojem se ta banka izjašnjava o visini kamatne stope po kojoj su se u razdoblju od 11. mjeseca 1998. do 11. mjeseca 2001. odobravali kratkoročni krediti u tri banke i to Bjelovarskoj banci d.d., Erste & steiermarkische bank d.d. Zagreb te u Riječkoj banci d.d., a koje su se kasnije spojile u jednu banku i to Erste & steiermarkische bank d.d. Rijeka (list 84 spisa), pročitan je dopis Privredne banke Zagreb o visini prosječne kamatne stope na kratkoročne i založne ugovore o zajmu uz valutnu klauzulu u razdoblju od 11. mjeseca 1998. do 11. mjeseca 2001. (list 87 spisa), pročitan je dopis Raiffeisen bank Austrija d.d. Zagreb od 18. ožujka 2025. u kojem dostavlja podatak o prosječnoj kamatnoj stopi koja se ugovarala u kratkoročnim i založnim ugovorima o zajmu uz valutnu klauzulu od 11. mjeseca 1998. do 11. mjeseca 2001. (list 89 spisa), te je pročitan dopis Zagrebačke banke d.d. o pregledu kamatnih stopa na nenamjenske kredite za građane u razdoblju od 1. studenog 1998. do 30. studenog 2001. (list 101-103 spisa), izvršen je uvid u dokumentaciju koju je tužiteljica dostavila uz zapisnik od 13. studenog 2025., a odnosi se na stanje otplate kredita (list 110-112 spisa) te je pročitan dopis Zagrebačke banke d.d. od 24. veljače 2026. kojim dopunjuje svoj podnesak od 15. svibnja 2025., vezano uz kamatne stope (list 115 i 116 spisa).

13. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/1, 80/22 i 155/23, dalje ZPP).

14. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva te za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju predmetnog ništavog Ugovora uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo tužiteljice je osnovan.

15. U tijeku postupka nije bilo sporno da su prednik tužiteljice IM i prednik tuženika Štedno-kreditna zadruga Kuna Ferdinandovac zaključili Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva dana 19. studenog 1998. Ugovor je ovjeren kod Javnog bilježnika Nikole Bakrača u Koprivnici 20. studenog 1998. Na temelju Sporazuma, neposredno nakon njegovog zaključenja, zabilježen je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 15.000,00 DEM na spornoj nekretnini na Gradsku štedno- kreditnu zadrugu Kuna Ferdinandovac (koja je kasnije promijenila naziv u Štedno-kreditna zadruga Kuna Ferdinandovac) – prednika tuženika. Također, nije sporno da je tuženik tužitelju na temelju Ugovora dao zajam od 56.250,00 kn (15.000,00 DEM) s rokkom otplate 36 mjeseci, odnosno do 19. studenog 2001. Također, nije sporno da su Ugovorom ugovorene mjesečne kamate u visini od 5% mjesečno, odnosno 60% godišnje te je ugovoreno da su zatezne kamate 50% veće od ugovorenih te da će se, ako su zakonske zatezne kamate veće primjenjivati zakonske kamate. Također, Ugovorom je određeno da će se zatazne kamate obračunavati na sva potraživanja po Ugovoru o zajmu koja nisu plaćena o dospijeću za cijelo vrijeme od dospijeća do konačne otplate.

16. Sporno je je li Ugovor ništav u cijelosti jer je protivan prisilnim propisima Republike Hrvatske kojima je regulirana djelatnost štedno-kreditnih zadruga, odnosno ugovaranje kamata, je li protivan odredbi čl. 11. ZOO-a, kojom je propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, je li protivan odredbi čl. 12. ZOO-a koji govori da su sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja te je li protivan čl. 15. ZOO-a kojim je propisano da u zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Također je sporno je li Ugovor ništav sukladno čl. 141. st. 1. ZOO-a jer je tuženik, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustovom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorio za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

17. Kako bi utvrdio odlučnu činjenicu je li ugovorna kamatna stopa od 5% mjesečno premašivala prosječnu kamatnu stopu koju su ugovarale poslovne banke, odnosno štedionice u Republici Hrvatskoj u istovrsnim poslovima u vrijeme zaključenja Ugovora koji je predmet spora u ovoj parnici te predstavlja li time ugovorena kamatna stopa nesrazmjerno visoku kamatu u odnosu na tržišne uvjete, budući da u vrijeme zaključenja Ugovora nije bio donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata, a kako bi ocijenio ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog Ugovora te radi li se o nesrazmjerno visokim kamatama u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zajmu sud je pribavio podatke od šest banaka o tome kolika je bila prosječna kamatna stopa koju je ugovarala banka u kratkoročnim i založnim ugovorima o zajmu (kreditu) uz valutnu klauzulu u razdoblju od 11. mjeseca 1998. do 11. mjeseca 2001.

18. Iz dopisa Erste & steierkarkische bank d.d. Rijeka (list 84 spisa) proizlazi da su se u navedenom razdoblju u Bjelovarskoj banci d.d. odobravali kratkoročni krediti stanovništvu do jedne godine po stopama koje su se kretale u rasponu od 15- 25%, Erste & steiermarkische bank d.d. Zagreb je 2000. odobravala nenamjenske kratkoročne kredite do jedne godine po kamatnoj stopi od 18%, a od 2001. po kamatnim stopama od 11% te je Riječka banka d.d. odobravala navedene kredite po stopi od 16% godišnje ako su krediti bili bez depozita, a ako se kredit odobravao uz depozit kamatna stopa je iznosila 13% godišnje. Privredna banka Zagreb d.d. je u dopisu od 17. ožujka 2025. (list 87 spisa) navela da se visina kamatne stope za stambene kredite kretala u rasponu od 8,88% do 10,88% a kratkoročne stambene kredite nije odobravala. Iz dopisa Raiffeisen bank Austria d.d. od 18. ožujka 2025. (list 89 spisa) proizlazi da je u navedenom razdoblju kamatna stopa na gotovinske kredite u kunama uz valutnu klauzulu iznosila 1999. 12%-17%, 2000. 12%-12,50% i 2001. 12,50%. Iz dopisa Zagrebačke banke d.d. od 14. svibnja 2025. (list 101-103 spisa) proizlazi da su na nenamjenske kredite za građane obračunavate kamate od 15%-14,49% uz 1/5 depozita, a iz dopisa iste banke od 24. veljače 2026. (list 115 i 116 spisa) proizlazi da su kamate na gotovinske kredite uz valutnu klauzulu iznosile 13% i 14%.

19. Iz navedenog proizlazi da su banke u razdoblju od 11. mjeseca 1998. do 11. mjeseca 2001. u kratkoročnim, gotovinskim i založnim ugovorima o zajmu (kreditu) uz valutnu klauzulu obračunavale stope u rasponu od 8,88% do 25% godišnje, dakle, prosjek tih stopa se kretao od 14% do 15% godišnje.

20. Nije sporno da je Ugovorom o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom između stranaka ugovoren iznos zajma od 56.250,00 kn (15.000,00 DEM) s rokom otplate 36 mjeseci, a kamatna stopa ugovorena je od 5% mjesečno te su ugovorene i zatezne kamate po stopi od 50% većoj od ugovorenih, a ako su zatezne kamate veće primjenjivat će se zakonske. Zatezne kamate obračunavaju se na sva potraživanja po tom Ugovoru koja nisu plaćena o dospijeću za cijelo vrijeme od dospijeća do konačne otplate. Kao osiguranje naplate ugovorena je hipoteka na nekretnini dok je Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva u čl. 4. ugovoreno da je založni dužnik (vlasnik nekretnine – tužitelj u ovom predmetu) suglasan da se neposredno na temelju tog Sporazuma može obaviti prijenos vlasništva nekretnina iz čl. 3. Sporazuma na vjerovnika – tuženika u ovom predmetu te je ovlašten vjerovnik da na temelju tog Sporazuma traži prijenos prava vlasništva nekretnina uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja, što je tuženik i učinio te se odmah po sklapanju Sporazuma upisao kao vlasnik nekretnine sa zabilježbom da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 15.000,00 DEM.

21. Iz navedenog je nesporno da su stranke zaključile Ugovor kojim je ugovoreno plaćanje ugovornih kamata na glavnicu od 60% godišnje, a pored toga su ugovorene i zatezne kamate na sva potraživanja koja nisu plaćena o dospijeću za cijelo vrijeme od dospijeća do konačne otplate.

22. Iz navedenog slijedi da je ugovorna kamata od 5% mjesečno najmanje tri puta premašivala prosječnu kamatnu stopu koju su ugovarale poslovne banke odnosno štedionice u Republici Hrvatskoj u istovrsnim poslovima u vrijeme zaključenja ugovora koji je predmet spora u ovoj parnici te sud zaključuje da ugovorena kamatna stopa predstavlja nesrazmjerno visoku kamatu u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu, a pored navedenog je ugovoreno i obračunavanje zateznih kamata na kamate, a što je nedopušteno čl. 279. st. 1. ZOO-a. Stoga, sud zaključuje da je u dijelu koji se odnosi na kamate, kako ugovorne, tako i zatezne kamate Ugovor ništav jer je ugovorena stopa kamate daleko iznad utvrđene prosječne visine ugovorene kamatne stope na konkretnom tržištu.

23. Imajući u vidu da Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja je daleko iznad utvrđene prosječne visine ugovorene kamatne stope na konkretnom tržištu, premašuje prosječnu ugovornu kamatu na konkretnom tržištu najmanje tri puta, sud smatra da je ugovaranje kamata, kako je ugovoreno Ugovorom protivno čl. 399. st. 2. i čl. 400. ZOO-a te se radi o zelenaškom ugovoru iz čl. 141. st. 1. ZOO-a. Iz dokumentacije koja je priložena u spisu jasno proizlazi da je tuženik, koristeći se stanjem nužde i teškim materijalnim stanjem tužitelja, njegovim neiskustvom i lakomislenošću, ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on dao tužitelju. Naime, plaćanjem ugovorenih kamata u roku tri godine, koliko traje Ugovor, samim ugovorenim kamatama tužitelj bi platio iznos u protuvrijednosti od 27.000,00 DEM, uz glavnicu i zatezne kamate koje bi pored toga trebao platiti. Iz navedenog proizlazi da bi tužitelj trebao platiti najmanje dvostruki iznos pozajmljene glavnice u roku tri godine na ime kamata te uz to vratiti i glavnicu, a što sve govori da je iznos koji bi tužitelj trebao vratiti tuženiku u roku tri godine u očitom nesrazmjeru s onim što mu je tuženik dao. Stoga, sud smatra da se zbog odredbe o ugovorenim kamatama i zateznim kamatama radi o zelenaškom Ugovoru iz čl. 141. st. 1. ZOO-a te je sporni Ugovor ništav.

24. Pored navedenog, sud smatra da su spornim Ugovorom povrijeđena osnovna načela obveznih odnosa koja su propisana Zakonom o obvezim odnosima. Tako je povrijeđeno načelo iz čl. 11. ZOO-a koje govori da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Također je i povrijeđeno načelo iz čl. 15. ZOO-a koji navodi da u zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Očigledno je da sporni Ugovor ne polazi od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Također, povrijeđeno je načelo i iz čl. 12. ZOO-a jer se u zasnivanju obveznog odnosa tuženik nije pridžavao načela savjesnosti i poštenja. Zbog svih navedenih razloga sporni je Ugovor ništav u smislu čl. 103. st. 1 ZOO-a jer je protivan odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i moralu društva.

25. Sud, dakle, nije proglasio samo odredbu Ugovora koja se odnosi na kamate ništavom, budući da smatra da je ta odredba bila odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, te stoga što smatra da ugovor o zajmu financijske institucije ne može opstati bez ništavih odredbi pa je u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a ništav cijeli Ugovor. Naime, vidljivo je da je tuženik zaključio s tužiteljem Ugovor u kojem je navedena izrazito visoka stopa ugovorne kamate i zatezne kamate iz čega proizlazi da je upravo odredba o kamatama bila za tuženika odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

26. Iz svih navedenih razloga sud je utvrdio da je ništav u cijelosti Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom od 19. studenog 1998. Slijedom toga, ništav je i Sporazum o osiguranju novčane tražbine koja proizlazi na temelju Ugovora o kratkoročnom zajmu. Stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen te je presuđeno kao u točki I. 1. izreke ove presude.

27. Budući da je Ugovor o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasištva utvrđen ništavim, naloženo je brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju predmetnog ništavog Ugovora i Sporazuma te je naložen istovremeni upis sporne nekretnine u vlasništvo tužiteljice JM i presuđeno je kao u točki I. 2. izreke ove presude.

28. Tužitelju je dosuđen trošak parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora 19.924,35 eura. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), tužitelju je dosuđeno za sastav žalbe 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT), za očitovanje na odgovor na tužbu 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT), za zastupanje na raspravi 2. veljače 2010. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT), za sastavljanje žalbe protiv presude 625,00 eura (Tbr. 10. t. 1. OT), za zastupanje na glavnoj raspravi 7. listopada 2014. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT), za sastavljanje obrazloženog podneska od 17. listopada 2014. 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT), za zastupanje na glavnoj raspravi 12. studenog 2014. 250,00 eura (Tbr. 9. t. 2. OT), za prijedlog za nastavak postupka od 30. srpnja 2020. 200,00 eura (Tbr. 8. t. 3. OT), za prijedlog za nastavak postupka od 2. srpnja 2024. 200,00 eura (Tbr. 8,. t., 3, OT), za sastavljnje podenska od 21. studenog 2024. 200,00 eura (Tbr. 8. t. 3. OT), za zastupanje na pripremnom ročištu 13. studenog 2025. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT), za očitovanje na podnesak tuženika i banke od 2. travnja 2026. 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT), za zastupanje na raspravi 14. travnja 2026. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT), za pristup ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT) što ukupno iznosi 5.575,00 eura, a uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. OT) daje ukupni iznos od 6.968,75 eura. Tužitelju je dosuđena i pristojba na presudu od 245,69 eura te ukupni trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 7.214,44 eura.

29. Iz svih navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Bjelovar, 8. svibnja 2026.

S u t k i n j a

Sanjana Zorinc

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Bjelovaru. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u tri primjerka.