REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6539/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika BH, odvjetničkog vježbenika, te punomoćnice tuženika Andreje Šeša, odvjetnice, dana 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu br.: 219348 sklopljenog 21. kolovoza 2008. između tužitelja OH i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. u dijelu kojim je za tužitelja ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OH isplati iznos od 280,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OH na ime uglavničenih zateznih kamata isplati iznos od 437,26 eur u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OH nadoknadi parnični trošak u iznosu od 803,09 eur zajedno sa zateznom kamatom od 8. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 21.8.2008. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br.: 219348 koji u čl. 6. sadrži odredbu prema kojoj je on u obvezi platiti predniku tuženika naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita te je on temeljem ove ugovorne odredbe predniku tuženika i platio iznos od 280,64 eur dana 25.8.2008. Tužitelj smatra ovakvu ugovornu odredbu ništetnom jer je ista nepoštena s obzirom na to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već mu je prednik tuženika prilikom sklapanja ugovora ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac, te ova odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, jer je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje je prednik tuženika navodno imao pri isplati kredita. Naime, prednik tuženika mu prilikom sklapanja ovoga ugovora kao niti naknadno tijekom otplate kredita uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama kao niti visinu tih troškova pa on nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je prednik tuženika nametnuo. Osim toga, tužitelj smatra da je ova ugovorna odredba nepoštena i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima jer je takva obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Stoga tužitelj ovu ugovornu odredbu predlaže utvrditi ništetnom te potražuje povrat isplaćenog iznosa od 280,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1.9.2025. do isplate s time da s osnova uglavničenih zateznih kamata obračunatih za razdoblje od 25.8.2008. do 31.8.2025. na ovaj iznos potražuje iznos od 437,26 eur, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva te prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.417,09 eur jer tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe temeljem koje mu je naplaćen iznos od 280,64 eur pri čemu smatra da tužitelj nije ovlašten uglavničiti dospjelu zateznu kamatu tako dugo dok postoji neplaćena glavnica na koju se kamata odnosi, dok deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu pa se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je kod instituta stjecanja bez osnove zastarni rok pet godina koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Dalje navodi da iz predmetnog Ugovora o kreditu nije moguće utvrditi je li tužitelj imao potrošačko svojstvo odnosno je li isti sklopio u potrošačke svrhe te je li imao posebna znanja i informacije uslijed kojih ga se ne bi moglo okvalificirati upravo kao "prosječnog potrošača" kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik tvrdi da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva navodi da ne spori visinu naplaćene naknade kao ni izračun kamata s time da smatra da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.417,90 eur naznačio očito suviše visoko jer da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe temeljem koje mu je naplaćen iznos od 280,64 eur pri čemu smatra da tužitelj nije ovlašten uglavničiti dospjelu zateznu kamatu tako dugo dok postoji neplaćena glavnica na koju se kamata odnosi, dok da deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu pa da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, napominje se da je tužitelj u podnesku od 15.12.2025. (stranica 77-83) očitujući se na ovakve navode tuženika, kao vrijednost predmeta spora naznačio samo iznos od 717,90 eur što znači da sukladno navodima tuženika pri naznaci vrijednosti predmeta spora više nije uzeo u obzir deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe pa kako tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevima potražuje ukupno 717,90 eur (280,64 eur s osnova glavnice + 437,26 eur s osnova uglavničenih zateznih kamata), to je sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 6.2.2026. rješenjem (stranica 110) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 717,90 eur imajući u vidu da je tužitelj zatezne kamate na glavnicu od 280,64 eur iskazao u apsolutnom novčanom iznosu od 437,26 eur pa se i zahtjev za isplatu zateznih kamata smatra glavnim zahtjevom u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a (tako odluka VSRH broj: Rev-693/2024. od 19.3.2025.).

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 7- 16) te u Opće uvjeta za poslovanje s građanima od 30.6.2005. (stranica 73-76), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 112 i 113).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu br.: 219348 od 21.8.2008. (stranica 10-16, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 43.456,56 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan isplate, a da je u čl. 6. toga Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje neposredno prije isplate kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita i to jednokratno.

7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara, a sporno je i to ima li tužitelj svojstvo potrošača.

8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 102 i 103) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe, a da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Tvrdi da mu je u poslovnici Volksbank d.d. ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF te da nije bilo nikakvog pregovaranja jer mu je ugovor ponuđen takav kakav je uz napomenu da je taj ugovor letimično pročitao prije potpisivanja te zna da je u istome ugovorena njegova obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, ali mu o toj naknadi nije ništa posebno pojašnjeno u smislu na što se ista odnosi i zašto ju mora platiti, već je jednostavno procedura bila takva da se i ova naknada mora podmiriti te mu je ista i naplaćena pri isplati odobrenih sredstava. Na posebna pitanja tuženika navodi da je inače inženjer telekomunikacije, da mu je ova naknada naplaćena u visini od oko 300,00 eur te da mu je taj iznos predstavljao znatno financijsko opterećenje imajući u vidu da se radilo o 2008. godini kada su i plaće bile niže.

9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog s time da tužitelju nije pojašnjeno zašto mora platiti ovu naknadu i na što se ista zapravo odnosi odnosno kakvi se troškovi kredita s njome pokrivaju, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 10-16) kao i uvidom u Opće uvjeta za poslovanje s građanima od 30.6.2005. (stranica 73-76), koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu u kojem navodi da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno istima pri čemu tvrdi da je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu bio s njima upoznat te da je potpisom ugovora pristao na njihovu primjenu, utvrđeno je da niti u toj dokumentaciji nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 i 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 280,64 eur, koliko mu je naplaćeno temeljem navedene ugovorne odredbe tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa mu je stoga priznato pravo na zatezne kamate od 25.8.2008. do 31.8.2025. tj. za razdoblje za koje je tužitelj obračunao ove zatezne kamate i to u zatraženom iznosu od 437,26 eur temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

11. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne spori niti visinu naplaćene naknade niti ovakav izračun kamata pri čemu se napominje da tužitelj, suprotno navodu tuženika, ima pravo tražiti zatezne kamate u apsolutnom iznosu uz glavni dug od 280,64 eur neovisno o tome što isti nije plaćen jer se u smislu odredbe čl. 31. st. 1. ZOO-a jedino ne mogu zahtijevati procesne kamate na dospjele zatezne kamate sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze zatezne kamate, dakle i onda kada su zatezne kamate obračunate i utužene uz glavni dug, iz razloga što zatezne kamate i dalje teku na iznos glavnog potraživanja, kako to tužitelj i traži.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

13. Isto tako, nije prihvaćen niti navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svojstvo potrošača. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 10-16) jasno proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

14. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 15.12.2025. u iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 6.2.2026. i 26.3.2026. u iznosima od po 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 600,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 150,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 26,54 eur pa to onda sveukupno iznosi 803,09 eur koliko je tuženiku pod točkom IV. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 8.5.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

15. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 8. svibnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnici tuženika