Posl.br. P Ob-7/2026
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU
STALNA SLUŽBA U KORČULI
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kbr. 719, koju zastupa punomoćnik Mladen Pavasović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ŠHV, OIB: [osobni identifikacijski broj], Filsstr. 11., D-70376 Sttugart, Njemačka, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Ćurković Gošović, odvjetnica u Splitu, radi bračne stečevine, izvan ročišta, dana 8. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Ovaj sud se proglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
II. Ukidaju se radnje provedene u ovom postupku i tužba se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 7. ožujka 2026. podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja bračne stečevine i upisa prava suvlasništva nekretnine u [adresa], u naravi kuće s garažom i dvorištem pri čemu u tužbi navodi da su stranke zaključile bak 12. ožujka 2004. u Austriji, da je njihova zajednica života prestala 1. siječnja 2022., da se pred nadležnim sudom u Njemačkoj vodi postupak radi razvoda braka a da je utužena nekretnina u [adresa] stečena u braku i to na način što je kupljena sredstvima dobivenim prodajom zajedničke nekretnine u [adresa].
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari (list spisa br. 79-81) istakao prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj pozivajući se na primjenu Uredbe Vijeća 2016/1103 o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima od 24. lipnja 2016. Tuženik smatra da se ovdje primjenjuje odredba čl. 5. citirane uredbe kojom je propisano da, kada je pred sudom države članice pokrenut postupak za razvod braka sudovi te države nadležni su odlučivati i u stvarima bračnoimovinskog režima povezanog s tim zahtjevom.
3. Ocjenjujući nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za odlučivanje u ovom sporu sud je primjenom odredbe čl. 35. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (NN 101/2017 - dalje ZMPP) utvrdio da se nadležnost procjenjuje prema Uredbi Vijeća (EU) broj 2016/1103 od 24. lipnja 2016., kako to propisuje citirana odredba. Naime, odredbom članka 35. ZMPP-a propisano je da se pravo mjerodavno za imovinske odnose bračnih drugova određuje prema Uredbi Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (dalje: Uredba).
3. 1. Odredbom čl. 5. st. 1. Uredbe propisano je da kada je pred sudom države članice pokrenut postupak za odlučivanje o zahtjevu za razvod , zakonsku rastavu ili poništaj braka na temelju Uredbe (EZ) br.2201/2003, sudovi te države nadležni su za odlučivanje u stvarima bračnoimovinskog režima povezanim s tim zahtjevom.
3. 2. U čl. 6. citirane Uredbe određeno je da je za odlučivanje o bračnoimovinskom režimu bračnih drugova nadležan sud:
a) na čijem državnom području bračni drugovi imaju uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom, ili, u suprotnom
b) na čijem su državnom području bračni drugovi imali zadnje uobičajeno boravište ako jedan od njih još uvijek tamo boravi u trenutku pokretanja postupka pred sudom, ili, u suprotnom
c) na čijem državnom području protustranka ima uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom, ili, u suprotnom
d) zajedničkog državljanstva bračnih drugova u trenutku pokretanja postupka pred sudom.
3. 3. Čl. 8. Uredbe određeno je da osim nadležnosti koja je ranije navedena, nadležan je i sud države članice čije je pravo mjerodavno na temelju čl. 22. ili čl. 26. st. 1. toč. a ili b, a pred kojim se tuženik upusti u postupak.
3. 4. Čl. 22. Uredbe određeno je da bračni drugovi mogu sporazumno odrediti pravo mjerodavno za bračnoimovinski režim, a koji sporazum mora biti sastavljen u pisanom obliku, dok je čl. 26. Uredbe određeno da je u slučaju nepostojanja sporazuma, mjerodavno pravo države:
a) prvog zajedničkog uobičajenog boravišta bračnih drugova nakon sklapanja braka, ili, u suprotnom
b) zajedničkog državljanstva bračnih drugova u trenutku sklapanja braka
4. Iz sadržaja isprava dostavljenih u spis utvrđeno je:
- da je tužiteljica predmetnu tužbu radi utvrđenja prava suvlasništva nekretnine u [adresa] podnijela s tvrdnjom da je riječ o bračnoj stečevini
- da su stranke bile u braku koji je zaključen 12.3.2004 u Salzburgu
- da je tužiteljica državljanka Ukrajine dok je tuženik njemački državljanin
- da je posljednje zajedničko prebivalište stranaka bilo u [adresa] te je upravo pred nadležnim sudom u tom gradu, u Njemačkoj pokrenut postupak za razvod braka pod poslovnim brojem 2F 652/23
- da je zajednica života među strankama prestala 1.siječnja 2022 nakon čega je tužiteljica preselila u Hrvatsku a tuženik je ostao na dotadašnjoj adresi u [adresa] gdje i dalje radi i živi
- da je postupak za razvod braka okončan pred nadležnim sudom u Njemačkoj rješenjem od 29. rujna 2025. (list spisa br. 207-215)
- da između stranaka ne postoji sporazum o nadležnosti u stvarima bračnoimovinskog režima
5. Nije, dakle, sporno da je ovdje riječ o parnici iz područja bračnoimovinskog režima jer se zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o bračnoj stečevini. Jednako je tako neprijeporno da sud koji je odlučivao o razvodu braka (Obiteljski sud u Stuttgartu) nije raspravljao o predmetnoj imovini već samo o raspodjeli mirovinskih prava, a taj je postupak dovršen. Shodno tome pitanje nadležnosti suda u ovom se predmetu određuje primjenom čl. 6. Uredbe.
5. 1. Iz sadržaja isprava u spisu posve je očito da u ovom slučaju nije ispunjen niti jedan kriterij iz čl. 6. citirane Uredbe po kojemu bi za postupanje bio nadležan sud u RH.
5. 2. Naime, u trenutku podnošenja tužbe (7. ožujka 2025.) stranke nisu imale uobičajeno boravište u [adresa] niti je tu bio centar njihovih interesa, a pored toga njihovo zadnje uobičajeno boravište je u [adresa] s time što je tuženik i dalje nastavio živjeti na adresi u [adresa] dok se tužiteljica preselila u Hrvatsku. Ovo jasno proizlazi iz sadržaja spisa o razvodu braka koji se vodio pred nadležnim sudom u Njemačkoj pod br. 2F652/23 i u kojemu je taj sud također preispitivao svoju međunarodnu nadležnost utvrdivši (list spisa br. 351) da su supružnici bili zajednički prijavljeni u [adresa] gdje je bilo središte njihovih životnih interesa te da je tuženik zadržao i nakon prestanka zajednice života svoje uobičajeno boravište u [adresa]. To je u istom postupku potvrdila i tužiteljica izvijestivši sud da tuženik ima uobičajeno boravište u [adresa], da tu radi, da tu stanuje i njegova partnerica, a da je u posljednjih nekoliko godina boravio u [adresa] samo na par dana (list spisa br. 346).
6. Kako tužiteljica i tuženik nisu imali zajedničko uobičajeno boravište u [adresa] te kako nemaju uobičajeno boravište u [adresa] u trenutku pokretanja ovog postupka, niti imaju zajedničko državljanstvo, po ocjeni ovog suda ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj radi utvrđenja bračne stečevine iz kojih razloga je i odlučeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 16. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22).
U Korčuli, 8. svibnja 2026.
S u d a c :
Marija Skokandić
PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud.
