Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-3780/2021

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OJG iz [adresa], O [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Martina Radić Šunjić odvj. u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po pun. Kruno Peronja odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 14. travnja 2026. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Matko Perić odvj. vjež. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Matea Sesar odvj. vjež. u Splitu, dana 08. svibnja 2026. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

p r e s u d i o j e :

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012289618 od 19.02. 2007., kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

U preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnim dijelova odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica vezano za švicarski franak, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 14.687,18 EUR s kamatama na pojedine mjesečne iznose od:

-5,67 EUR koja teče od 03.04.2007.

-8,89 EUR koja teče od 23.01.2008.

-14,06 EUR koja teče od 05.03.2008.

-2,13 EUR koja teče od 22.04.2008.

-30,23 EUR koja teče od 18.11.2008.

-63,49 EUR koja teče od 26.01.2009.

-67,60 EUR koja teče od 17.02.2009.

-54,63 EUR koja teče od 08.04.2009.

-54,15 EUR koja teče od 22.04.2009.

-50,18 EUR koja teče od 05.06.2009.

-45,86 EUR koja teče od 08.07.2009.

-44,86 EUR koja teče od 24.08.2009.

-43,83 EUR koja teče od 28.09.2009.

-40,43 EUR koja teče od 02.11.2009.

-58,25 EUR koja teče od 31.12.2009.

-57,19 EUR koja teče od 07.01.2010.

-66,34 EUR koja teče od 19.02.2010.

-64,92 EUR koja teče od 10.03.2010.

-79,08 EUR koja teče od 22.04.2010.

-96,31 EUR koja teče od 20.05.2010.

-121,27 EUR koja teče od 15.07.2010.

-144,78 EUR koja teče od 25.08.2010.

-138,29 EUR koja teče od 07.10.2010.

-118,89 EUR koja teče od 03.11.2010.

-183,72 EUR koja teče od 22.12.2010.

-167,60 EUR koja teče od 20.01.2011.

-171,28 EUR koja teče od 22.03.2011.

-180,68 EUR koja teče od 09.05.2011.

-206,30 EUR koja teče od 10.06.2011.

-214,11 EUR koja teče od 11.07.2011.

-355,60 EUR koja teče od 11.08.2011.

-214,16 EUR koja teče od 29.09.2011.

-199,95 EUR koja teče od 12.10.2011.

-206,52 EUR koja teče od 10.11.2011.

-221,60 EUR koja teče od 02.01.2012.

-230,40 EUR koja teče od 30.01.2012.

-224,97 EUR koja teče od 29.03.2012.

-225,37 EUR koja teče od 06.04.2012.

-234,55 EUR koja teče od 21.05.2012.

-233,66 EUR koja teče od 15.06.2012.

-229,62 EUR koja teče od 27.07.2012.

-215,35 EUR koja teče od 11.09.2012.

-215,41 EUR koja teče od 02.10.2012.

-230,51 EUR koja teče od 16.11.2012.

-232,53 EUR koja teče od 23.01.2013.

-217,43 EUR koja teče od 15.02.2013.

-215,46 EUR koja teče od 13.03.2013.

-231,20 EUR koja teče od 18.04.2013.

-226,84 EUR koja teče od 23.04.2013.

-208,92 EUR koja teče od 14.05.2013.

-203,09 EUR koja teče od 11.07.2013.

-208,55 EUR koja teče od 14.08.2013.

-214,44 EUR koja teče od 04.09.2013.

-217,97 EUR koja teče od 22.10.2013.

-222,98 EUR koja teče od 02.12.2013.

-224,14 EUR koja teče od 04.12.2013.

-227,15 EUR koja teče od 25.01.2014.

-182,69 EUR koja teče od 19.02.2014.

-184,95 EUR koja teče od 21.03.2014.

-180,86 EUR koja teče od 25.04.2014.

-177,17 EUR koja teče od 13.05.2014.

-182,76 EUR koja teče od 11.07.2014.

-189,03 EUR koja teče od 28.08.2014.

-191,74 EUR koja teče od 03.11.2014.

-195,63 EUR koja teče od 21.11.2014.

-193,72 EUR koja teče od 24.12.2014.

-314,91 EUR koja teče od 16.01.2015.

-196,08 EUR koja teče od 04.03.2015.

-196,08 EUR koja teče od 13.04.2015.

-196,08 EUR koja teče od 01.06.2015.

-196,08 EUR koja teče od 14.07.2015.

-196,08 EUR koja teče od 12.08.2015.

-196,08 EUR koja teče od 22.09.2015.

-196,08 EUR koja teče od 20.11.2015.

-196,08 EUR koja teče od 07.12.2015.

-196,08 EUR koja teče od 07.12.2015. sve do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom do 31. prosinca 2007.god., po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9012289618 od 19.02.2007., kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) u visini od 1,50%.

IV Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade za trošak naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 929,06 EUR-a sa kamatama koje teku od 23.02.2007. do isplate, sa zakonskom kamatom na navedeni iznos do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo 3 tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena."

V Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.704,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08. svibnja 2026. god., pa do isplate, koja se na navedeni iznos obračunava po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 20. listopada 2021. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012289618, 19.02.2007.g., koji je solemniziran dana 20.02.2007.g. pred javnim bilježnikom Zojom Puljiz u Splitu, pod brojem OV-1282/07.

Temeljem tog ugovora tužena je odobrila kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 171.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti.

Tužiteljica i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužiteljicu, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim tužena je napravila upravo suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužiteljice, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.

Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze.

U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu.

Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita.

U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.

Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti.

Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.

Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom, te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima.

Sud EU-a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom, te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile.

U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime, sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena nadalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.

Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

U prilog tvrdnjama tužitelja govori i najnovija sudska praksa naslovnog suda koja se predlaže sudu pregledati.

Odredbom iz čl.104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i2. ZOO-a/96, propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila.

Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani.

U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju, pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOO-a/96.

Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužiteljica je bila prisiljena plaćati u razdoblju od 31.03.2007.g. do 30.09.2015.g., bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećena za iznos od 152.297,37 kuna na dan 30.09.2015.godine.

Prema iznosu nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita tužena je dužna vratiti tužiteljici ono što je primila na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO, i to s kamatama od dana kada je tuženica primila iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženice.

Prema iznosu nezakonito naplaćene naknade za odobrenje kredita tužena je dužna vratiti tužitelju ono što je primila na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO, i to s kamatama od dana kada je tuženica primila iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženice.

Obzirom da tužena raspolaže sa iznosom prijevremene otplate kredita, a kojim tužiteljica ne raspolaže, tužiteljica nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev pod točkom III/ tužbenog zahtjeva, pa je sukladno odredbama članka 186.b. ZPP-a predložila da sud donese rješenje kojim se nalaže u spis dostaviti prijepise knjigovodstvenih kartica iz kojih je razvidna naknada za prijevremeno zatvaranje kredita.

Nadalje navodi da će sukladno odredbama iz članka 186.b. ZPP-a, po pribavi navedene dokumentacije i provedenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojim će obvezati tuženu;

- da na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, odnosno za povećanje anuiteta isplati tužiteljici ukupan iznos od 152.297,37 kuna, i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose koje teku od dospijeća do isplate,

- na ime nezakonito naplaćene naknade za odobrenje kredita isplati tužiteljici iznos od 7.044,80 kuna, i to sa kamatama koje teku od 31.03.2007.g. do isplate,

- na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju iznos od

kuna i to sa kamatama koje od 15.03.2021.g. do isplate.

U odgovoru na tužbu od 25. travnja 2025. god., tuženik navodi da nisu ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe sukladno čl. 186 b ZPP-a, pa se stoga predlaže sudu tužbu odbaciti, a tužiteljicu osuditi na snašanje parničnog troška.

Naime, tužiteljica nigdje u tužbi ne navodi, niti predlaže dokaze na okolnost da bi se ista obratila tuženiku prije podnošenja tužbe, a radi pribave dokumentacije koju traži, slijedom čega istoj ne pripada pravo potraživati dokumentaciju u ovoj parnici. Također, tužiteljica nigdje nije dostavila dokaz da se radi o istoj osobi navedenoj na ugovoru i kreditu i ovoj tužbi, budući ista ima različita prezimena i adrese, pa se opreza radi, podnosi prigovor i nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

Nadalje, tuženik se protivi tužbi i uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanima u cijelosti, predlaže stoga iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

Tužiteljica u tužbenom zahtjevu u točki I. traži isplatu iznosa od 152.297,37 kuna zajedno sa zz kamatom koja na pojedine iznose teče sukladno dostavljenoj specifikaciji, točkom II. isplatu iznosa od 7.044,80 kn zajedno sa zz kamatom koja na navedeni iznos teče od 31.03.2007.g. pa do isplate, a točkom toč. III. traži isplatu parničnog troška sa zz kamatama.

Nadalje, tužiteljica u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9012289618 od 19.02.2007.g. ,a kojim je banka stavila na raspolaganje tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 171.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18.

U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik drži da je tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja.

U odnosu na osnovu potraživanja tuženik navodi daje točno da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012289618 od 19.02.2007.g. Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 10.12.2015.g. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012289618, koju činjenicu tužiteljica niti ne navodi u historijatu tužbe, sasvim pogrešno držeći kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.

Dakle, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu već se vodio kolektivni postupak Udruge potrošača, te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

Stoga je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite.

Sporazumi o konverziji u RH sklopljeni su temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g., suci su jednoglasno zauzeli sljedeći stav: Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

Isti su donijeli svoj Zaključak vjerojatno imajući na umu sljedeće: ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine.

Sukladno navedenom zakonu, svaka banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan.

Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR, ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.

Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka.

Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata.

Tužiteljica ne može ovom tužbom tražiti vraćanje preplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK, odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužiteljici omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke.

Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužiteljice prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

Nadalje, tužiteljici je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK, utvrđen iznos preplate, te je ugovoreno da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Preplata se dakle priznala tužiteljici na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.

Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužiteljica je i sama prihvatila i priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršila, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

Tužiteljica se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata preplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužiteljice bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.

Najnovija sudska praksa također ide u tom smjeru. Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali, a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju!

Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev- 2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g., na koju se tužiteljica poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. OJ i doc.dr.sc. ĆJ s Pravnog fakulteta u Zagrebu, u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g., zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu.

Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g., u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke: „ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“

U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je također sporno da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.

Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti.

Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku, te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen, te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora.

U odnosu na visinu potraživanja tuženik opreza radi osporava i visinu potraživanja, iako ista nije ni postavljena, odnosno, tuženik smatra da istu nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev neosnovan.

Ukoliko bi sud ipak prihvatio zahtjev za izvođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, onda se predlaže da se u obzir uzmu i efekti izvršene konverzije, kao i da je vještak izvrši provjeru i da svoje mišljenje je li konverzija izvršeno sukladno zakonu.

Također, tuženik ujedno ističe i prigovor radi prijeboja, te traži, ukoliko sud bude izvodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, da vještak izračuna koliku je korist tužiteljica imala, odnosno, koliko je manje platila ratu kredita imajući u vidu razdoblja kad je tečaj CHF bio manji od ugovorenog - tzv. negativne tečajne razlike.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik navodi da se tužiteljica se u historijatu tužbe poziva na nesavjesnost i monopolski položaj tuženika, tvrdeći da se radi o odredbi o kojoj se nije pregovaralo, da se radi o tipskom ugovoru čiji je sadržaj ''nametnut'' tužiteljici, te da je stoga takva odredba ništetna.

Nadalje, ista se poziva i na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te na Zapisnik sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su IV -308/2020, te Odluku Ustavnog suda RH broj U-III- 3231/22 od 13.srpnja 2023.g. te presudu naslovnog suda broj P 3051/2019 od 13.05.2022.g.

Tuženik drži da je tužiteljičin tužbeni zahtjev u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Također, tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja u cijelosti. Naime, nije točno da je tužiteljica bila u nepovoljnom položaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da ista nije pregovarala o predmetnoj odredbi, odnosno, da istoj nije prezentirano na koji način će se utvrditi iznos naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

Tuženik ističe kako predmetna odredba ugovora o kreditu sadržana u čl. 10 zapravo predstavlja naknadu štete predviđenu čl. 1024 st. 3 ZOO-a, i to unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, a što je u skladu sa čl. 345 st.3 ZOO-a. Predmetnom odredbom je izričito dopuštena prijevremena otplata obveza iz ugovora o kreditu, od strane korisnika kredita, te je u tom slučaju korisnik kredita, ovdje tužiteljica, dužna naknaditi štetu.

Iz teksta navedenog članka razvidno je da nije isključeno pravo tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl.

Također, tuženik prilikom određivanja naknade za privremenu otplatu kredita uzima u obzir i činjenicu da sredstva kojim kreditira krajnje korisnike pozajmljuje od svoje matične banke, te za pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu.

Nadalje, tuženik nema mogućnost prijevremene otplate kredita koji je podigao kod matične banke, već isti plaća ugovorenu redovnu kamatu do kraja ugovornog razdoblja.

Upravo zbog tih razloga tuženik trpi stvarnu štetu zbog prijevremene otplate kredita, te je ista uzeta u obzir kod određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Tuženik više nije mogao plasirati sredstva po kamatnoj stopi po kojoj je tužitelj otplaćivao kredit obzirom da su se tržišne okolnosti promijenile, te se kamatna stopa za stambene kredite snizila.

Tuženik ukazuje na sudsku praksu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju u presudi posl.br. P 517/2018 od 05.03.2020.g., iz koje je razvidan stav da bi tuženik imao pravo obračunati i naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, a u kojoj navodi da ''niti jednom odredbom ZOO-a nije izrijekom zabranjeno tuženiku, kao banci, odnosno kreditoru, u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu.''

Takav stav ističe i Županijski sud u Splitu koji je presudom posl.br. Gž 1215/20 od 24.02.2021, potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu.

Takva stvarna šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom kamatom koju bi tužiteljica platila da je redovno podmirivala svoje obveze iz ugovora o kreditu.

Tuženik može, za potrebe ovog postupka, dati izraditi izračun iz kojeg bi proizašlo koliki iznos kamate bi, da je tužiteljica nastavila ispunjavati obveze iz ugovora o kreditu, tužiteljica još bila dužna podmiriti. Iz navedenog izračuna će biti razvidno kako iznos naknade za prijevremenu otplatu ne predstavlja kamatu već stvarnu štetu koju trpi tuženik zbog prijevremene otplate kredita.

Tuženik nadalje navodi da ŽS u Velikoj Gorici u rješenju posl.broj Gž 464/2019 od 24.09.2020. ističe: '' sporna ugovorna odredba bila bi ništetna zbog suprotnosti sa prisilnim propisom iz čl. 1024 st.4 ZOO, samo u slučaju da je tuženik obračunao naknadu u visini kamata koje bi dospjele za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti''.

Također, predmetna odredba iz ugovora o kreditu je jasna, lako razumljiva i uočljiva, te ne podliježe testu nepoštenosti (čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača). Slijedom navedenoga, čl. 10 ugovora o kreditu ne predstavlja ništetnu odredbu.

U odnosu na prigovor zastare tuženik ističe da tužiteljica svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, stoga prigovor zastare drži u cijelosti osnovanim. Tuženik navodi kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 04.04.2012.g., onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.g.

Tuženik posebno ističe da iz odluke Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 2637/2023 od 09.travnja 2024.g., proizlazi da bi prigovor zastare bio opravdan.

Zaključno, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužiteljica, koja je prihvatila konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu, pa tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao u cijelosti ka neosnovan, a tužiteljici naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka. Tužiteljica u podnesku od 16. svibnja 2025. god., navodi da su iznijeti navodi i postupanje tuženika u konkretnom slučaju u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), te stavu VSRH kao i odlukama Europskog suda za ljudska prava koje su sudovi država članica dužni uzimati u obzir i koje predstavljaju indirektan izvor prava.

Tužiteljica napominje da s tuženikom nije pregovarala o ugovornim odredbama u pogledu naknade za odobravanje kredita (ulazna naknada), te naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati naknade o troškovima za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl.3.st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.03.1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlu iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl.1021.ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO-a proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu i izlaznu naknadu.

Ulazna naknada u Ugovoru o kreditu je određena u postotku, ali to ne znači da se ujedno radi o poštenoj ugovornoj odredbi.

Naime, ugovorna odredba uopće ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima obrade kredita na koje se ona odnosi, te se ne može očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme, te korištenja energenata, ali nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je da je tuženik na tužiteljicu Ugovorom o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze prema odredbama ZZP-a (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini ugovorenog postotka) utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Slijedom toga, jasno proizlazi da je predmetna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi, zbog toga što je ista unaprijed pripremljena, te se o njoj pojedinačno nije moglo pregovarati, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora kao korisnik kredita nije mogao utjecati na njezin sadržaj, niti na visinu, što znači da je navedena ugovorna odredba nepoštena.

Isto tako, tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla unaprijed znati kolika je izlazna naknada, niti utjecati na njezin sadržaj, niti na visinu, slijedom čega nije mogla znati kako će se odraziti na njenu ekonomsku situaciju, jer u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici kao ugovornoj strani, su nepoznati parametri za utvrđivanje iste, dok je tuženik s druge strane bio ovlašten istu zaračunati sukladno internim odlukama Banke, odnosno tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Tužiteljica napominje da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5.11.2020.g. (zaključak pod toč.8), ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo kao u konkretnom slučaju.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz odluke: Županijskog suda u Splitu posl.br.Gž-2359/2017-2 od 23.11.2017.g., Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž-642/2021-1 od 20.09.2022.g., Županijskog suda u Zadru posl.br.Gž- 473/2022-2 od 09.05.2023.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-1656/2022-2 od 18.05.2023.g.,

U odnosu nepoštene ugovorne odredbe koje se odnosi na valutnu klauzulu vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10, od 14.06.2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.07.2021.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž- 2828/2021 od 25.01.2022.g.).

Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni posl.br.Rev- 3142/18 od 19.03.2019.g., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi.

Radi navedenog, u ovom postupku tuženik se ne može pozivati, niti je na sudu provoditi dokaze kojima u bitnom tuženik predlaže utvrditi suprotno onom što je utvrđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Time su svi prigovori tuženika, a vezani uz valutu CHF neosnovani jer tuženik zanemaruje odredbu čl.502.c. ZPP-a i pravomoćnu presudu kojom je odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz odluke: Županijskog suda u Rijeci posl.br.Gž-3622/2020-3 od 18.05.2022.g., Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž- 604/2021-32 od 02.08.2022.g., Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž- 642/2021-2 od 20.09.2022.g.

Konačno, Vrhovni sud RH kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.05.2020.g. izrazio slijedeća pravna shvaćanja koja su od odlučne važnosti za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu.

Prema tome, sve da je i postojala bilo kakva komunikacija i njen sadržaj u smislu usmenih pregovora, ona ne predstavlja bitnu činjenicu u odnosu na ništetnost ovog dijela ugovornih odredbi.

Uostalom, ako je tuženik u potpunosti poštivao sve odredbe prava zaštite potrošača i postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kako je onda u postupku zaštite kolektivnih interesa utvrđena povreda prava potrošača?!.

Tužiteljica ima pravi interes za vođenjem ovog postupka. Naime, tuženik tvrdi da zbog zaključenog Dodatka/Aneksa uz ugovor o kreditu, tužitelj uopće nema osnovu potraživati isplatu utuženih razlika, odnosno negira tužitelju postojanje pravnog interesa za vođenjem ovog postupka, a koje je stajalište u direktnoj koliziji s dosadašnjim odlukama Vrhovnog suda RH.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je kroz svoju odluku posl.br.Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g. zauzeo stav: „sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326.st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326.st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“

Vrhovni sud RH je kroz svoju odluku posl.br.Gos-1/2019-36 od 04.03.2020.g. zauzeo stav: “...Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Naime, da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa. Prema režimu ZPP-a tužitelj mora imati pravni interes kada:

- podnosi tužbu na utvrđenje (čl.187.st.2. ZPP),

- podnosi kondemnatornu tužbu prije dospjelosti tražbine (čl. 186.b ZPP). Iako navedena kazuistička zakonska pravila ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanje svodi na pravila o dokazivanju. Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik.... U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Ć protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019., zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

Vrhovni sud RH je kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.05.2020.g., izrazio pravno shvaćanja da sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK ne znači gubitak pravnog interesa za vođenjem postupka navodeći kako je: „... pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u odluci broj Rev- 2868/2018-2 od 12.veljače 2019.g., jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci ovoga suda također je izraženo pravno stajalište da ništetnost nastupa po samome zakonu i nastaje od samoga trenutaka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor na postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj odluci ovoga suda jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Naime, iako se odluka ovoga suda broj Rev-2868/2018-2 od 12.veljače 2019.g., odnosi na postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu usprkos sklopljenom Sporazumu o konverziji, iz navedenog pravnog shvaćanja jasno proizlazi da nema zapreke za utvrđenjem ništetnim i nepoštenim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Kod toga treba uzeti u obzir da je od dana sklopljenog Sporazuma o konverziji važio osnovni ugovor (u ovom konkretnom slučaju osnovni ugovor je važio do trenutka raskida zbog neispunjenja od strane tužitelja) te je proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Vrhovni sud RH je kroz svoju odluku posl.br.Rev-1096/2022 od 08.11.2022.g. zauzeo stav: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je kroz svoju odluku posl.br.Rev-809/2021 od 21.12.2022.g. zauzeo stav: „Osnovano tužitelj u reviziji navodi kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se nakon sklapanja dodatka Ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) više ne može više tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu te posljedično tome i isplata preplaćenih iznosa. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi kako činjenica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi isto tog Ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Na isti način ovaj sud je odlučio i u predmetima poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19.ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26.svibnja 2020.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je kroz svoju odluku posl.br.Rev-1070/2019 od 29.12.2022.g. zauzeo stav: „Neosnovano revident smatra kako je odgovor na postavljeno pravno pitanje negativan. Naime, u vezi s tim pitanjem ukazuje se na odluku ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. kojoj se obrazloženje temelji na sljedećem pravnom shvaćanju: "Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne." U navedenoj odluci ovoga suda također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Navedena pravna shvaćanja su citirana i prihvaćena i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je zatim zaključeno ''kako činjenica da je sporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a što je uostalom i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.''. S citiranim pravnim shvaćanjima suglasno je i ovo vijeće revizijskog suda.

Prema tome, Vrhovni sud RH kroz svoje odluke, uključujući i ogledni postupak nije izrazio mišljenje kako na strani tužitelja zbog činjenice sklapanja Dodatka/Aneksa ugovoru o kreditu (konverzija) ne postoji pravni interes za vođenjem postupka radi isplate razlike (restitucija).

Upravo suprotno, Vrhovni sud RH u svojim odlukama potvrđuje postojanje pravnog interesa i pravne osnove za vođenjem postupka, posebice kod kondemnatornih zahtjeva kao u konkretnom predmetu.

Naime, pitanje pune restitucije potrošača Vrhovni sud RH nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu.

Navedeno stajalište prihvaćeno je odlukom Županijskog suda u Zadru posl.br.Gž-1338/2020-4 od 29.03.2023.g.: „Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da ima pravni interes podnijeti tužbu u predmetnom postupku, iako je dobrovoljno prihvatila konverziju, kao i pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koji bi se temeljili na nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tj. na tome da se radi o, po tuženici, nametnutim uglavcima o kojima se prethodno nije pojedinačno pregovaralo, pa i u slučaju kada su uračunati učinci konverzije. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama: Rev-2868/2018-2 od 12.veljače 2019. i Rev-18/2018-2 od 26.svibnja 2020.“

Isto tako, Europski sud je u predmetu C-118/17 od 14.03.2019.g., raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl.6.st.1.Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par.43.predmetne odluke).

Dakle, ne samo da konvertirani potrošači imaju pravni interes u kondemnatornim zahtjevima, već je i teret dokaza na bankama, odnosno banke bi morale dokazivati da su potrošači u konverziji u cijelosti obeštećeni.

Dodatak/Aneks ugovoru o kreditu (konverzija) nema utjecaja na potraživanja iz ovog postupka i zaključenjem Dodatka/Aneksa nije došlo do novacije osnovnog ugovora.

Naime, cilj konverzije, kako to proizlazi iz obrazloženja konačnog prijedloga ZID ZPK jest: „ osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.“, odnosno konverzijom se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u.

Tuženik Dodatkom/Aneksom nije u bilo kojem dijelu udovoljio ovdje postavljenom tužbenom zahtjevu, već je ponudom predmetnog Dodatka/Aneksa jedino postupao po obvezi iz ZID ZPK-a, a isto proizlazi i iz odredbe čl.19.e.st.9. ZID ZPK-a, po kojem ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.

Dakle, ni u ZID ZPK-u ni u Dodatku/Aneksu ugovora ne spominje se način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti je tuženik Dodatkom/ Aneksom priznao (djelomičnu) ništavost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF- u, niti je isplatio tužitelju razliku nastalu zbog primjene ništetne ugovorne odredbe, a koje razlike predstavljaju predmet ovog postupka.

Dodatkom/Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njime se ne rješava pitanje reparacije tužitelja za utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama.

Izvanugovorna odgovornost tuženika na ime obveze vraćanja stečenog bez osnove nije prestala sklapanjem Dodatka/Aneksa ugovoru kojim je ugovorno reguliran drugi segment pravnog posla između stranka, tj. konverzija sklapanjem Dodatka/Aneksa ugovoru o kreditu nije, niti je mogla imati utjecaja na potraživanja iz ovog postupka.

Sve što je prethodno navedeno ne predstavlja proizvoljno tumačenje zakonskih i ugovornih odredbi od strane tužitelja, već je takav stav prihvaćen i kroz odluke:

Županijskog suda u Zadru posl.br.Gž-390/2020 od 02.02.2022.g., Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-604/2021-3 od 02.08.2022.g.

Nadalje, sklapanjem Dodatka/Aneksa u smislu odredbe čl.148.st.1.ZOO-a nije moglo doći do valjane obnove (novacije) osnovnog ugovora obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je kroz odluke: Županijskog suda u Rijeci posl.br.Gž-1418/2017 od 10.06.2019.g., Županijskog suda u Rijeci posl.br.Gž- 4453/2020 od 08.11.2023.g.

Naime, sukladno odredbi čl.326.st.1.ZOO-a ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. (tako i Vrhovni sud RH u svojim odlukama posl.br.Rev- 2868/2018-2 od 12.02.2019.g., posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.05.2020.g. i posl.br.Rev- 809/2021 od 21.12.2022.g. posl.br.Rev-1070/2019 od 29.12.2022.g.).

Vrhovni sud RH kroz ogledni postupak u predmetu posl.br.Gos-1/2019 nije izrazio stav da je zaključenjem Dodatka/Aneksa došlo do obnove (novacije) postojećeg ugovornog odnosa, već je jedino odgovorio na postavljeno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je u cijelosti pogrešno pozivanje tuženika na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Gos-1/2019 od 04.03.2020.g.

Vrhovni sud RH u oglednom postupku novaciju izrijekom otklanja, te naglašava da je konverzijom uspostavljena nova pravna osnova koja svoju podlogu nema u primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora, slijedom čega Dodatak/Aneks predstavlja samostalni pravi odnos kojeg treba sagledavati odvojeno od osnovnog ugovora koji je bio samo polazišna točka za zaključenje Dodatka/Aneksa, odnosno riječ je o dva različita ugovorna odnosa, prvi – osnovni ugovor o kreditu u kojem su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne slijedom utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude, te drugi – samostalni ugovorni odnos kojem je polazišna točka bio prethodni osnovni ugovor, a koji je u kombinaciji s primjenom zakonskih odredbi rezultirao održanjem kreditnog odnosa na novim osnovama.

Tužiteljica ima pravo na punu restituciju. Obzirom na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u i tzv. izlaznoj naknadi, sukladno odredbama čl.323.st.1.ZOO-a, tužiteljica ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zajedno s pripadajućim kamatama, odnosno na punu restituciju.

Naime, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u svojoj odluci posl.br.Gž-642/2021-2 od 20.09.2022.g.)

Pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača Vrhovni sud RH je zauzeo kroz svoju odluku posl.br.Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., koja sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu ĆJG i CJG Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15:

1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;

2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;

3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Ovdje punu restituciju, imajući na umu kogentnu odredbu čl.41 ZZP-a koja odredba je bila na snazi u trenutku kada se provodila konverzija, a kojom je normirano kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava, valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u prethodno citiranoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače.

Zakon koji regulira zaštitu potrošača nije samo navedeni Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis, već posredno i Zakon o obveznim odnosima koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora.

Također, i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako nije nacionalni zakon, ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

Europski sud je kroz svoju odluku posl.br.C-452/18 od 09.07.2020.g. zauzeo stav:

1. Potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim zaštita koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne;

2. Odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo na način da je potrošač mogao utjecati na njezin sadržaj, može se testirati na poštenost i može se proglasiti nepoštenom;

3. Odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom ako, u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu;

4. Potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, odnosno ne može se odreći prava osporavanja odredbi ugovora kojim se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba.

5. Odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da te odredbe nema, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze.

Prema tome, tužiteljica se kao potrošač konverzijom nije odrekao sudske zaštite i zaštite koju joj jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao, odnosno tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju. Potrošač se ovog prava mogao eventualno odreći samo izričito, slobodno i informirano.

Zaključeni Dodatak/Aneks ugovoru o kreditu ne sadrži ugovornu odredbu prema kojoj se potrošač izričito odriče potraživanja koje je predmet ovog postupka.

U trenutku sklapanja Dodatka/Aneksa ugovoru tužiteljica je kao potrošač morala znati da je odredba po kojoj se odriče zaštite nepoštena i ništetna. Međutim, u trenutku konverzije odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u nije bila utvrđena ništetnom, a od strane tuženika uopće nije bila informirana o realnom iznosu pretplate (temeljem pretplaćene valute), pa prema tome tužiteljica kao potrošač nije znala, niti je mogla znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriče.

Dakle, unatoč provedenoj konverziji, potrošač zaključenjem Dodatka/Aneksa zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni Zakoni, Direktiva i pravna shvaćanja Europskog suda.

Stoga, pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove, jer je takav pristanak uslijed djelovanja kogentne odredbe čl.41.ZZP-a i zabrane odricanja koju propisuje, ništetan i bez pravnog učinaka.

Ovo pogotovo što se u konkretnom slučaju radi o „prividno dobrovoljnom“ pristanku, obzirom na notornu činjenicu da je tužiteljici alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj bio potpuno nepredvidiv, te su mnogi potrošači kao i tužiteljica spašavali egzistenciju potpisivanjem Dodatka/Aneksa i prelaskom u ugovor s valutnom klauzulom vezanom za EUR.

Konverzijom su potrošači izjednačeni s potrošačima koji su imali euro kredite, ali pritom im nisu vraćeni preplaćeni iznosi kamate i tečaja, niti su im plaćene zatezne kamate na te iznose (tako: Županijski sud u Rijeci u svojim odlukama posl.br.Gž- 1737/2021 i Gž-42/2024).

Štoviše, provedenom konverzijom tužiteljica je dovedena u još gori financijski položaj jer je konverzijom došlo do trajnog povećanja glavnice kredita (tako: Županijski sud u Vukovaru u svojoj odluci posl.br.Gž-604/2021-3 od 02.08.2022.g.). Prema tome, u konkretnom slučaju uopće nije od odlučne važnosti jeli došlo do uračunavanja izvršenih uplata u izračun konverzije, već je potrebno utvrditi jeli došlo do stvarnog obeštećenja tužiteljice za iznose s pripadajućim kamatama (vodeći računa da se sukladno odredbama čl.171. i 172. ZOO-a, prvo namiruju kamate, a zatim glavnica) koji su predmet ovog postupka kako bi se ispravile posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno uvrštavanje u konverziji ne znači ujedno i namirenje tužiteljice, čime se ujedno negira tužiteljici i pravni interes za vođenjem postupka radi isplate razlike (restitucija).

Također, kroz odluku: Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž-642/2021-2 od 20.09.2022.g., Županijskog suda u Zadru posl.br.Gž-1338/2020-2 od 29.03.2023.g., Županijskog suda u Zadru posl.br.Gž-612/2022 od 03.07.2023.g., Županijskog suda u Rijeci posl.br.Gž-3948/2020 od 08.11.2023.g.,

Konačno, Županijski sud u Zadru dana 10.09.2021.g. donio je pravno shvaćanje Građanskog odjela posl.br.Su-7/2021-14, prema kojem potrošač ima pravo na restituciju nakon konverzije CHF kredita.

Prema tome, tužiteljica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Tužiteljica ima pravo na isplatu zakonske zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa. Obzirom na činjenicu da je tuženik nepošteni stjecatelj, tužiteljoca sukladno odredbama čl.1115. ZOO-a, ima pravo na isplatu pored glavnog iznosa i pripadajućih zakonskih zateznih kamata koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz sudsku praksu: Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-1226/2020-2 od 03.03.2021.g., Županijskog suda u Splitu posl.br.Gž-912/2021-2 od 02.06.2021.g., Županijskog suda u Puli-Pola posl.br.Gž- 1397/2021-2 od 08.02.2022.g.,

U konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici, u pogledu isplate predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1.ZOO-a, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare).

Sukladno stavu izraženom u objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.siječnja 2022.g. broj: Su-IV-33/2022-2, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare, te je zastara počela teći iz početka.

Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a i čl.118. ZZP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

Budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari, jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž 6632/2017-10 od 14.06.2018.g.

Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.01.2020.g. broj Su IV-47/2020-2, zauzeto je pravno shvaćanje kojim je odlučeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Konačno, u pogledu zastare Vrhovni sud RH je kroz svoju odluku posl.br. Rev 953/2020-2 od 11.01.2023.g., implementirao prethodno zauzeto pravno shvaćanje navodeći „Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.“

Prema tome, imajući u vidu prethodno izražene stavove i shvaćanja Vrhovnog suda RH, te vrijeme podnošenja tužbe u konkretnom slučaju nije, niti je mogla nastupiti zastara potraživanja.

Radi izloženog, tužiteljica navodi da ustraje u prijedlogu da se provede predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplaćene razlike izražene u EUR na način da se:

1. na mjesečnoj bazi utvrdi razlika između onoga što je tužiteljica platila s osnova pretplaćene valutne klauzule primjenom početno ugovorenog tečaja za razdoblje od dana sklapanja ugovora o kreditu kredita do konverzije;

2. izvrši usporedba glavnice po početnom otplatnom planu (koju je tužiteljica stvarno dobila) i konvertirane glavnice;

3. vještak očituje jeli tuženik preplatom zatvarao matematički „ispravnu“ glavnicu po početnom otplatnom planu koja sadrži početno ugovoreni tečaj;

4. utvrdi iznos plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada) i naknade zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknada); 5. vještak očituje kada je i na koji način svaki pojedinačno utuženi preplaćeni mjesečni iznos s pripadajućim kamatama tuženik vratio tužiteljici vodeći računa da se sukladno odredbama čl.171. i 172. ZOO-a prvo namiruju kamate, a zatim glavnica.

Tužiteljica u podnesku od 05. lipnja 2025. god., navodi da više ne raspolaže s predmetnim ugovorom o kupoprodaji stana. Međutim, u privitku dostavlja povjesni izvadak iz zemljišne knjige za predmetni stan koji je kupljen sredstvima ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno:

- da je u zemljišnim knjigama došlo do promjene vlasništva s imena ranijeg vlasnika CJ (koja je u ugovoru o kreditu navedena kao založni dužnik) na ime tužitelja OJG (koja je u ugovoru o kreditu navedena kao korisnik kredita) temeljem ugovora o kupoprodaji od 20.02.2007.g. i dodatka ugovora o kupoprodaji od 31.10.2024.g.;

- da je u teretovnici C bilo upisano založno pravo na iznos od 171.000,00 CHF (iznos naveden u ugovoru o kreditu) u korist tuženika PBZ d.d. i to na temelju ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka.

Prema tome, iz dostavljenog povijesnog izvatka je razvodno da su sredstva iz ugovora o kreditu iskorištena isključivo u svrhu kupnje nekretnine sukladno čl.2.1.ugovora o kreditu, te da je predmetni stan kupila tužiteljica kao fizička osoba (potrošač), odnosno da kupac nije trgovačko društvo ili obrt, te da sredstva iz ugovora o kreditu nisu iskorištena za poslovanje trgovačkog društva ili obrta.

Radi izloženog, tužiteljica predlaže da sud od zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Splitu zatraži dostavu zbirke isprava pod posl.br.Z-45688/2024 i Z- 2874/07 u kojim se treba nalaziti traženi ugovor o kupoprodaji.

U podnesku od 11. lipnja 2025. god., tuženik navodi da vezano za navode punomoćnika tužiteljice iz podneska od 16.05.2025.g. u pogledu konverzije, treba reći da tužiteljica ovdje iznosi svoje viđenje odredbi o konverziji, a koje je očigledno u suprotnosti sa recentnim stavom sudske prakse hrvatskih sudova po navedenom pitanju.

Također, tužiteljica se poziva i na odluke europskih sudova (C 118/17 i dr.) koje se ne mogu apsolutno primjenjivati u sporovima vezanim za problematiku CHF na području RH, budući su zakonska rješenja u RH i drugim europskim zemljama bila bitno drugačija.

U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije.

Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352, t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C- 153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., C, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive.

Pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013., izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021. Dakle, među strankama je nesporno da su tužiteljica i tuženik zaključili Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK. U tom trenutku, tuženik se tužiteljici obvezao isplatiti razliku preplate.

Navedeni iznos tužiteljica nije uopće uzela u obzir kod svog tužbenog traženja, već ista i dalje ustraje da joj se nadoknadi i navedeni iznos, zbog čega tuženik ustraje u svom prijedlogu da se, ukoliko se prihvati prijedlog za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja, u obzir uzmu i efekti konverzije, te da se vještak izjasni je li konverzija izvršena po zakonu, kao i da se izračunaju tzv. negativne tečajne razlike, ako postoje.

Naime, iako drži da tužbeni zahtjev nije osnovan, opreza radi, sukladno odredbama ZPP-a i postojećoj sudskoj praksi, tuženik je već u odgovoru na tužbu izjavio i prigovor radi prebijanja, te prigovor prebijanja u odnosu tzv. negativnih tečajnih razlika i tražbine tužitelja. Međutim, Tuženik smatra da nije potrebno dalje provoditi postupak. Ustavni sud RH u rješenju od 04.travnja 2017 broj U -I- 3685/2015 i dr., nije prihvatio prijedloge pokretanja postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH osporenih zakona - Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN 102/15) jer je utvrdio da su kao jednokratne interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići – povećanje socijalne zaštite, sprečavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te je provedena konverzija kredita u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.

U odluci broj Gos-1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g., odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno stajalište da ugovor o konverziji koji su stranke sklopile na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Primjenom zakonskih odredbi o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača, banka je bila dužna uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Sve navedeno ne ide u prilog tužiteljevoj tezi da bi konverzijom bio uređen samo budući ugovorni odnos.

U hrvatskom zakonodavstvu konverzija je propisana u svrhu zaštite potrošača, da bi (potrošači) korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima ( potrošačima) kredita u EUR.

Banka je bila obvezna ponuditi potrošaču konverziju prema definiranim pravilima ZID ZPK, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili odbiti ponudu. U slučaju potrošačeva pristanka, prisilne odredbe ZID ZPK zamjenjuju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni ugovorne kamatne stope.

Pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF na način da se smatra kako je između ugovornih strana od početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF.

To znači da se sva učinjena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF vežu uz konvertirani ugovor o kreditu u EUR i taj ugovor predstavlja novu pravnu osnovu.

Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate, a i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF, korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza kredita u EUR vraćala potrošaču.

Dakle, intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u EUR, na način da i ako potrošač nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo u interesu potrošača i otplate njegova kredita u EUR.

To u konačnici znači da pravila ZID ZPK u skladu sa čl. 6 st. 1 Direktive 93/13 uspostavljaju ravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana tako što izjednačavaju položaj korisnika kredita u EUR, a Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača naglašava da je cilj na kojem se temelji Direktiva 93/13 uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo.

Stoga, ukoliko je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK-a, tada tužiteljica ne bi imala pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na temelju utvrđenja ništetnosti ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u CHF.

U pogledu tzv. ulazne naknade tuženik je svoje mišljenje dao u pogledu tzv. izlazne naknade već u odgovoru na tužbu, pa se neće dodatno ponavljati.

Tužiteljica se u historijatu tužbe poziva na monopolski položaj tuženika koji da je nametnuo navedenu odredbu tužiteljici po načelu take it or leave it, tvrdeći da se radi o odredbi o kojoj se nije pregovaralo, te da je stoga takva odredba ništetna.

Nadalje, ista se poziva i na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koja da se primjenjuje na konkretnu situaciju. Tuženik drži da je tužbeni zahtjev u pogledu ulazne naknade u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Također, tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja u cijelosti.

Naime, nije točno da je tužiteljica bio u nepovoljnom položaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da ista nije pregovarala o predmetnoj odredbi, odnosno, da istoj nije prezentirano na koji način će se utvrditi iznos naknade.

Tuženik, koji je trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva, a koji troškovi se pokrivaju tom naknadom.

Dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva je naknada za njegovu uslugu, na koju tuženik ima pravo sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP, koji uređuju pitanje naknade obrade kredita.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) od 13. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradi i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona.

Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) dopuštena je naknada za obradu kredita, te je preciznije definirana ta naknada.

Nadalje, nesporno je da je iznos naknade obrade kredita tužiteljici bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužiteljica potpisom ugovora o kreditu prihvatila.

Sam iznos ulazne naknade koji se ovom tužbom potražuje (7.044,80 kuna) u odnosu na isplaćeni iznos kredita ne predstavlja iznos koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama da bi mogao opravdati sudsko propitkivanje zakonitosti i transparentnosti pregovaranja u procesu ishođenja kredita, te je očigledno jedina motivacija tužiteljice ishođenje parničnog troška.

Slijedom navedenoga, sporna odredba Ugovora o kreditu ne predstavlja ništetnu odredbu pa se predlaže kao uvodno.

Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare, za koji drži da je u cijelosti osnovan. Naime, hrvatski sudovi su skloni i nakon presude Velikog vijeća Suda Europske unije od 11. srpnja 2024., u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, ECLI:EU:C:2024:594 (tzv. Hann-Invest presuda), u pogledu zauzetog pravnog shvaćanja vezanog za istaknute prigovore zastare u postupcima po tužbama protiv Banke, (sa jedinom poznatom iznimkom presude VTSRH broj Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.), odlučivati u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020, a koje vezuje početak tijeka zastare s pravomoćnom odlukom u pogledu ništetnosti odredbe.

S time u vezi, uz činjenicu da se o istaknutom prigovoru zastare odlučuje na temelju stajališta Vrhovnog suda RH koje je doneseno bez ikakvog obrazloženja i to na način koji je suprotan standardima odlučivanja unutar Europske unije, iz recentnih sudskih odluka razvidno je da domaći sudovi u cijelosti zanemaruju obvezujuća pravna shvaćanja SEU-a u pogledu rokova računanja početka zastare (tj. datum dospijeća tražbine).

Da nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.

Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, trebalo bi biti moguće dokazati da je potrošač mogao postati svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe i prije donošenja presude o ništetnosti !

Da je tome tako proizlazi i iz usporedne prakse sudova drugih država članica EU, pa tako primjerice, u Republici Sloveniji nije sporno da se dospijeće restitucijskog/kondicijskog zahtjeva iz ništetnih pravnih poslova (dakle, trenutak od kojeg počinje teći rok u kojem vjerovnik gubi pravo na prisilno ostvarenje tražbine) ne veže za datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, nego za trenutak kada je tužitelj postao svjestan ništetnosti ugovora i posljedica koje iz toga proizlaze.

U tom smislu, Višje sodišče v Mariboru donijelo je odluku broj Cp 62/2023 od 31.08.2023. (točka 19. obrazloženja) prema kojoj taj sud prihvaća argumente prvostupanjskog suda i potvrđuje stajalište da zastarijevanje kondicijskog zahtjeva koji je posljedica ništetnosti ugovora počinje teći od trenutka kada postoji svijest da je ugovorena ništetna odredba, te svijest o pravima koja proizlaze iz ništetnosti, zbog čega su sudovi u tom postupku prihvatili da se taj trenutak u konkretnom slučaju dogodio 2015., kada je tužitelja na navedeno upozorila njegova/njena majka, iz čega je nedvojbeno za zaključiti kako za osnovanost prigovora zastare nije važan datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost (što tražbinu čini nedospjelom u trenutku zaključenja glavne rasprave), nego neki događaj koji je prethodio podnošenju tužbe, što je u konkretnom slučaju bilo upozorenje majke. Naravno, takav pristup na Banku stavlja teret dokazivanja činjenice da je postojala svijest o ništetnosti i posljedicama ništetnosti kod potrošača u odnosu na ugovorene odredbe o naknadi koju je bio dužan platiti na temelju sklopljenog ugovora o kreditu i prije podnošenja tužbe za utvrđenje ništetnosti i/ili povrat onoga što je stečeno na temelju ništetne ugovorne odredbe.

S tim u vezi, predlaže se, sve u skladu s praksom SUE-a, saslušati tužiteljicu na okolnost njene svijesti kao potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze, i to, ako ne ranije onda 2014.g., kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan.

Jer, neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu.

Podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018., kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan.

Slijedom svega iznesenog, budući je potraživanje tužiteljice u zastari, to tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao u cijelosti neosnovane, uz nalog tužiteljici na podmirenje nastalog parničnog troška.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec. u vještvu od 04. studenog 2025. god., navodi da je zadaća vještaka izračunati preplaćene iznose anuiteta koje bi banka imala naplatiti po osnovi primjene početnog tečaja CHF korištenog pri isplati kredita i iznosa koje je stvarno naplatila. Pritom je vještak sukladno prikazao dvije opcije: prvu koja ne uključuje manje plaćene iznose na ime nižeg tečaja od početnog (negativne razlike) i drugu koja osim pozitivne prikazuje i negativnu razliku kada je u vrijeme otplate kredita bilo razdoblja da je tečaj CHF bio niži od početnog.

Također je potrebno utvrditi iznos naplaćene naknade za odobrenje kredita i prijevremenu otplatu. Također se treba očitovati na okolnosti konverzije kredita, osobito iznosa zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta.

Dana 20.10.2021.g., tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora, te protupravno naplaćene ulazne i izlazne naknade.

Kredit pod brojem 9012289618 je ugovoren dana 19.02.2007. godine, između tužiteljice kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=171.000,00 na rok otplate od 360 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=171.000,00. Isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,510539 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prilikom isplate kredita je tužiteljici tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 7.000,00 Kn (929,06 Eur po fiksnom tečaju konverzije). Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,75% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 892,02 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 31.03.2007. godine. Banka je u tijeku otplate mijenjala kamatnu stopu zbog čega se mijenjao i iznos naplaćenog anuiteta. Tužiteljica i tuženik su 07.12.2015.g., ugovorili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena retroaktivna konverzija kredita u onaj s valutnom klauzulom Eur, te je izračun izvršen do zadnjeg anuiteta prije provođenja konverzije, odnosno 30.11.2015. Tuženik je tužiteljici izvršio povrat preplate u iznosu od 6.816,54 Eur kroz daljnju otplatu 50% anuiteta konvertiranog kredita.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablicama koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene stvarno korištenog tečaja u odnosu na tečaj korišten za isplatu kredita. Priložene su dvije verzije tablice, jedna s uključenim negativnim razlikama za vrijeme nižeg tečaja i jedna bez uključenih negativnih razlika. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 7, a dobiveni su razlikom umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Razlika anuiteta u protuvrijednosti Eur je prikazana u stupcu br 8. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Na izračunati iznos preplate anuiteta je u tablici br.2. izračunata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do dana konverzije kredita. Zakonska zatezna kamata na dan 07.12.2015.g. iznosi ukupno 4.988,29 Eur.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 25. srpnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-3780/2021. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:

Tužiteljica (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 9012289618. Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan plaćanja.

Prilikom isplate kredita 23.02.2007.g. tuženik je tužiteljici naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 929,06 Eur.

Tuženik je tužiteljici izvršio povrat preplate po konverziji u iznosu od 6.816,54 Eur kroz daljnju otplatu 50% anuiteta konvertiranog kredita.

Zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose anuiteta na dan 07.12.2015.g. iznosi ukupno 4.988,29 Eur. Dakle, sklapanjem dodatka ugovora 07.12.2015. , tužiteljica je obeštećena s naslova zakonske zatezne kamate.

Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja (negativne razlike):

Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju otplate platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 14.587,53 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Opcija 2: u izračun nisu uključene negativne razlike:

Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju otplate kredita platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 14.687,18 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Na raspravnom ročištu dana 27. studenog 2025. god., tužiteljica navodi da vještak nije napravio vještačenje sukladno nalogu suda, te traži da vještak dopuni vještačenje na način da iskaže točnu iznose, te datume gdje je vidljivo da se u anuitetima izvršio povrat z.z. kamata. Ukoliko se bude radilo o povratu temeljem z.z. kamate da se vještak očituje što je s potraživanjem s osnova promjene tečaja. Vještak u svojim izračunima ističe iznos preplate od 14.587,53 Eura, dok je kao "povrat iz konverzije" banka priznala 6.816,54 Eura, gdje je jasno da banka nije vratila cjelokupan iznos, pa je i tu pitanje da li je klijent obeštećen za zakonsku zateznu kamatu. Dakle, vještak se treba očitovati, te urediti svoje vještačenje sukladno nalogu suda, te dodatno s obzirom na preplate po valuti i na istaknuti prigovor vezan za zatezne kamate.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec. u dopuni vještva od 16. veljače 2026. god., navodi da je zadaća vještaka dopuniti nalaz i mišljenje od 04.11.2025.g., na okolnosti istaknutih prigovora od strane tužiteljice s ročišta održanog 27.11.2025.g.

Tužiteljica u svom prigovoru smatra kako vještvo nije napravljeno u skladu s nalogom suda, te traži da se dopuni vještačenje na način da se iskažu točni datumi i iznosi gdje je vidljivo da se u anuitetima izvršio povrat zateznih kamata. Ukoliko se bude radilo o povratu temeljem zatezne kamate da se vještak očituje što je s potraživanjem s osnova promjene tečaja.

Očituje se na prigovor tužiteljice na način da je nalaz i mišljenje izradio sukladno nalogu Suda. Smatra kako je namjera Suda bila usporediti apsolutne iznose preplate po konverziji i zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta iz tužbenog zahtjeva i na taj način utvrditi da li je tužiteljica obeštećen s osnove zatezne kamate, pri tome da se radi tek o usporedbi konačnih novčanih iznosa. Međutim, temeljem pitanja tužiteljice, povrat preplate po konverziji nije korišten za povrat preplaćenih anuiteta iz tužbenog zahtjeva niti zatezne kamate na preplaćene iznose. Dakle, preplata po konverziji nije služila obeštećenju po nevažećim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, već je nastala isključivo pretvaranjem kredita u euro denominiran. Konvertirani i početni kredit nemaju dodirnih točaka osim početno isplaćenog kunskog iznosa i roka otplate.

U osnovi je riječ o pravnom pitanju u kojem niti stav Vrhovnog suda RH nije potpuno jasan kako tretirati preplatu po tužbenom zahtjevu, preplatu po konverziji, zakonske zatezne kamate i.t.d., dok vještak može jedino izračunati iznose pojedinih stavki.

Tužiteljica u podnesku od 25.ožujka 2026. god., navodi da je stalni sudski vještak za financije Marijan Jović izradio vještvo na čiji matematički izračun nema primjedbi.

Vještak je svojoj Dopuni vještva odgovorio na postavljeno pitanje te ustvrdio: „ Međutim, temeljem pitanja tužiteljice, povrat pretplate po konverziji nije korišten za povrat preplaćenih anuiteta iz tužbenog zahtjeva niti zatezne kamate na preplaćene iznose. Dakle, pretplata po konverziji nije služila obeštećenju po nevažećim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, već je nastala isključivo pretvaranjem kredita u EUR-o denominiran. Konvertirani i početni kredit nemaju dodirnih točaka osim početno isplaćenog kunskog iznosa i roka otplate.“

Tužiteljica je potom podneskom od 26. ožujka 2026. god., sukladno provedenom vještačenju, konačno postavila tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude.

Istim podneskom, tužiteljica je povukla tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, a rado čega je donijeta odluka kao u izreci rješenja, pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 9012289618 od 19. veljače 2007. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. S. I. 30456/06 od 21. prosinca 2006. god., Knjigovodstvenu karticu prometa na dan 15.01.2015. god., Plan otplate od 23.02.2007. god., Pravno mišljenje prof. dr. sc. OJ i doc. dr. sc. ĆJ od 17. listopada 2019. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda , zemljišno knjižni odjel Split-neslužbena kopija sa stanjem na dan 05.06.2025. god., Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012289618 od 07. prosinca 2015. god., Spis predmeta zemljišno knjižnog odjela ovog suda posl. br. Z-45688/2024, Knjigovodstvenu karticu od 19.09.2025. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović, dipl. oec. od 04. studenog 2025. god., i Dopunu vještva stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović, dipl. oec. od 16. veljače 2026. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 9012289618 od 19. veljače 2007. god., i Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9012289618 od 07. prosinca 2015. godine.

Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika.

Osim toga, ovaj sud cijeni da bi u slučaju da je predmet kolektivnog spora vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika, bila i sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) u visini od 1,50%, odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nedvojbeno bile jednake odlukama donijetima u odnosu na sporne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a sve budući da tužene banke, u konkretnom slučaju tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o kreditu nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Naime, ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnje tuženika da sam iznos ulazne naknade koji se ovom tužbom potražuje u visini od 7.044,80 kuna, prema vještvu sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec. 7.000,00 kn/929,06 Eur, u odnosu na isplaćeni iznos kredita ne predstavlja iznos koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama da bi mogao opravdati sudsko propitkivanje zakonitosti i transparentnosti pregovaranja u procesu ishođenja kredita, a ovo osobito kada se ima u vidu činjenica da je ugovorena kamata zapravo cijena koju korisnik kredita plaća banci kao kreditoru za njegovu uslugu kreditiranja.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu br. 9012289618 od 19. veljače 2007. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih odredbi kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), predmetni Ugovor o kreditu br. 9012289618 od 19. veljače 2007. god., sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđen početno ugovoreni srednji tečaj kreditora na dan korištenja Ugovora o kreditu i isplate kredita (19.02. 2007. god.) 1 CHF = 4,510539 Kn.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Vrhovni sud RH, u svojoj odluci broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i u novom Pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zauzeo je pravno stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 20. listopada 2021. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Pri tome nije od nikakvog značaja eventualno postojanje svijesti tužiteljice kao potrošača o ništetnosti spornih ugovornih odredbi i posljedicama koje iz toga proizlaze, i to u ranijem razdoblju, kao i razdoblju donošenja naprijed navedenih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika.

Radi navedenog, odbijen je kao bespredmetan prijedlog tuženika da se na naprijed navedene okolnosti izvede dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imale primjedbi niti prigovora na matematički izračun sadržan u vještvu br. 226/2025 stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 04. studenog 2025. godine.

Radi svega navedenog, djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev, i to u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnim dijelova odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica vezano za švicarski franak, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan, obzirom da predmetni ugovor o kreditu u nije ništetan u dijelu u kojem je ugovorena glavnica kredita vezano za švicarski franak. Štoviše, tužiteljica upravo na vezanosti glavnice kredita za tečaj švicarskog franka temelji svoj kondemnatorni zahtjev radi isplate na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene valutne klauzule (toč. I izreke presude).

Tuženik je tijekom postupka u više navrata navodio da ističe prigovor radi prebijanja, a koji prigovor do zaključenja glavne rasprave istaknuo nije, pa je odluka o ovom zahtjevu tuženika izostala.

Radi navedenog, Kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene valutne klauzule u razdoblju do konverzije kredita temeljem sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9012289618 od 07. prosinca 2015. god., (bez tzv. negativnih razlika) prihvaćen je u cijelosti, a osobito i kada se ima u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaika Marijan Jović dipl. oec., koji u dopuni vještva od 12. veljače 2026. god., izričito navodi da povrat preplate po konverziji nije korišten za povrat preplaćenih anuiteta iz tužbenog zahtjeva niti zatezne kamate na preplaćene iznose. Dakle, preplata po konverziji nije služila obeštećenju po nevažećim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, već je nastala isključivo pretvaranjem kredita u euro denominiran. Konvertirani i početni kredit nemaju dodirnih točaka osim početno isplaćenog kunskog iznosa i roka otplate (toč. II izreke presude).

Tužbeni zahtjev je iz naprijed navedenih razloga prihvaćen u cijelosti u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012289618 od 19.02.2007., kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) u visini od 1,50% (toč. III izreke presude).

Imajući u vidu odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i u novo Pravno shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., u kojima je zauzeto pravno stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. god., razvidno je da će zastarni rok predmetnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 929,06 Eur sa kamatama koje teku od 23. 02. 2007. god., do isplate, na ime povrata naknade za trošak obrade kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) u visini od 1,50%, otpočeti teći tek eventualnom pravomoćnošću toč. III izreke presude, a kada će dakle, i potraživanje tužiteljice iz ovog osnova dospjeti za isplatu.

Radi navedenog, Kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime povrata naknade za trošak obrade kreditnog zahtjeva od 1,50%, u cijelosti je odbijan kao preuranjen (toč. IV izreke presude).

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 3 ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 250 bod., pristup na dva ročišta po 62,5 bod., pristup na pet ročišta po 250 bod., sastav dva podneska po 250 bod., sastav jednog podneska 25 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.075,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su priznati i troškovi provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 329,40 Eur, pa tako ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 5.704,40 Eur.

U Splitu, 08. svibnja 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte