REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-2885/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Budimir & Partneri d.o.o. Split, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnice Mie Rajić i punomoćnika tuženika odvjetnice Nike Šobat Šimić, radi isplate, na ročištu za objavu presude, 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e :

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.210,23 Eur-a (16.652,98 kn), zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to za razdoblje od 1.1.2008. pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; a koja

- na iznos od 2,37 Eura ( 17,86 kn ) teče od 10. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,82 Eura ( 6,15 kn ) teče od 10. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 9,69 Eura ( 72,99 kn ) teče od 12. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,07 Eura ( 98,48 kn ) teče od 10. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 17,22 Eura ( 129,72 kn ) teče od 10. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 9,94 Eura ( 74,87 kn ) teče od 10. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 8,64 Eura ( 65,10 kn ) teče od 11. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 7,91 Eura ( 59,60 kn ) teče od 10. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 9,38 Eura ( 70,65 kn ) teče od 10. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 6,45 Eura ( 48,58 kn ) teče od 10. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 7,78 Eura ( 58,61 kn ) teče od 10. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 5,50 Eura ( 41,41 kn ) teče od 12. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 7,30 Eura ( 55,02 kn ) teče od 10. studenog 2009. pa do isplate

- na iznos od 6,36 Eura ( 47,93 kn ) teče od 10. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,75 Eura ( 103,62 kn ) teče od 11. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 14,56 Eura ( 109,67 kn ) teče od 10. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 13,88 Eura ( 104,59 kn ) teče od 10. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 16,59 Eura ( 124,98 kn ) teče od 12. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 20,48 Eura ( 154,31 kn ) teče od 10. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 23,95 Eura ( 180,45 kn ) teče od 10. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 30,60 Eura ( 230,59 kn ) teče od 12. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 24,10 Eura ( 181,57 kn ) teče od 10. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 41,31 Eura ( 311,22 kn ) teče od 10. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 31,95 Eura ( 240,75 kn ) teče od 11. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 33,63 Eura ( 253,40 kn ) teče od 10. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 40,82 Eura ( 307,59 kn ) teče od 10. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 50,33 Eura ( 379,23 kn ) teče od 10. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 39,64 Eura ( 298,68 kn ) teče od 10. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 42,96 Eura ( 323,69 kn ) teče od 10. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 38,45 Eura ( 289,72 kn ) teče od 11. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 48,89 Eura ( 368,36 kn ) teče od 10. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 56,17 Eura ( 423,22 kn ) teče od 10. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 59,47 Eura ( 448,11 kn ) teče od 11. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 96,19 Eura ( 724,77 kn ) teče od 10. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 61,26 Eura ( 461,58 kn ) teče od 12. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 56,17 Eura ( 423,22 kn ) teče od 10. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 57,45 Eura ( 432,86 kn ) teče od 10. studenog 2011. pa do isplate

- na iznos od 56,98 Eura ( 429,30 kn ) teče od 12. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 61,51 Eura ( 463,45 kn ) teče od 10. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 64,68 Eura ( 487,32 kn ) teče od 10. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 65,66 Eura ( 494,68 kn ) teče od 12. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 63,34 Eura ( 477,24 kn ) teče od 10. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 64,58 Eura ( 486,59 kn ) teče od 10. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 65,85 Eura ( 496,14 kn ) teče od 11. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 63,95 Eura ( 481,83 kn ) teče od 10. srpnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 63,77 Eura ( 480,48 kn ) teče od 10. kolovoza 2012. pa do isplate

- na iznos od 60,19 Eura ( 453,52 kn ) teče od 10. rujna 2012. pa do isplate

- na iznos od 61,41 Eura ( 462,72 kn ) teče od 10. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 64,07 Eura ( 482,76 kn ) teče od 12. studenog 2012. pa do isplate

- na iznos od 63,23 Eura ( 476,39 kn ) teče od 10. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 64,45 Eura ( 485,60 kn ) teče od 10. siječnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 60,73 Eura ( 457,55 kn ) teče od 11. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 59,64 Eura ( 449,34 kn ) teče od 11. ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 63,46 Eura ( 478,17 kn ) teče od 10. travnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 59,72 Eura ( 449,95 kn ) teče od 10. svibnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 57,58 Eura ( 433,82 kn ) teče od 10. lipnja 2013. pa do isplate. II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika naspram tužitelja istaknuta prigovorom radi prebijanja u iznosu od 48,29 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

III Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od presuđenja (8. svibnja 2026.) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos parničnog troška (trošak sudske pristojbe) zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da su 12.06.2006. god. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao Banka/Kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 44798/06 „U Sinj dana 12.06.2006. godine“ (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik odobrio nenamjenski kredit tužitelju i isplatio iznos od 17.920,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Banke na dan korištenja. Rok otplate je 84 mjeseci uz ugovorenu mjesečni iznos anuiteta prema otplatnom planu.

1.2. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o značenju i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, koje odredbe Ugovora su također ništetne (čl. 1. Ugovora u kojem se daje rečeni iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika kao Kreditora na dan korištenja kredita, te ugovorno (vezuje) povrat tj. otplata kredita (čl. 10 Ugovora) primjenom valutne klauzule gdje se svaki mjesečni anuitet vraća u kunama ima obračunavati u CHF po prodajnom tečaju tuženika kao Kreditora na dan dospijeća anuiteta).

1.3. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se konkretno odnose na način ugovaranja valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF tj. ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a kako je to u ranijem historijatu tužbe elaborirano, tuženik je tužitelju od dana sklapanja Ugovora do zaključenja kredita, s tog osnova neosnovano naplatio iznos od ukupno 2.210,23 Eur-a (16.652,98 kn) sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta do danas.

1.4. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-6632/2017 2010. od 14.06.2018. god., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ovo sam kao napomena.

Napokon, odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017 2010. od dana 14.06.2018. godine pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, dok je pitanje zastare riješio Vrhovni sud RH u presudi i rješenju br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine

Konačno, ali ne i posljednje, Sud Europske unije je u presudi C 2011.8/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆK protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).Navedena prvostupanjska odluka je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine, žalbe svih utuženih banaka, pa tako i tuženikova žalba.

1.5. Kako je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.- 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Naime, prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“.

1.6. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

1.7. Tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 2.210,23 Eur-a, prema tablici utvrđene pretplate mjesečnih anuiteta, priloženoj uz tužbu.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

2.2. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 13.06.2013.

2.3. Tuženik nadalje navodi, da je, suprotno navodima tužitelja, ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP- a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 15. st. 1. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

2.4. Tuženik dalje ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo sedamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.5. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.g. – 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.6. Uz navedeno, tuženik napominje da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.7. Tuženik dalje navodi, obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

2.8. Tuženik ističe, ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, sljedeće: s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (početnom otplatnom planu i primijenjenom tečaju), imajući u vidu da je preplata zbog jednostrane promjene kamatnih stopa bila predmet drugog postupka, a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

3. Podneskom od 26. travnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u ukupnom iznosu od 48,29 EUR sa zateznim kamatama, prema excel tablici sadržanoj u podnesku.

4. Na pripremnom ročištu 8. travnja 2026., na kojem je održana i zaključena glavna rasprava, tužitelj je učinio nespornim visinu potraživanja tuženika u pogledu tzv. negativnih razlika, ali je istaknuo prigovor zastare tog potraživanja. Tuženik je izrijekom naveo da tužitelju ne osporava status potrošača, kao ni visinu potraživanja tužitelja, odnosno tužbenim zahtjevom utvrđeni iznos pretplaćenih anuiteta.

5.1. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o kreditu broj 44798/06 od 12. lipnja 2006., (list 7-9 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan (list 10 2012. spisa), Otplatni plan izrađen 7. lipnja 2019. (list 13-14 spisa), pregled transakcija po računu tužitelja od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (list 24-40 spisa), tablica pretplate mjesečnih anutiteta (41-42 spisa).

5.2. Sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem jer je tuženik izjavom na pripremnom ročištu učinio nespornim visinu potraživanja tužitelja, niti dokaz saslušanjem tužitelja, budući da je tuženik tužitelju priznao status potrošača. Tuženik nije imao dokaznih prijedloga.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule i tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju otplate kredita.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik kreditora sklopili Ugovor o kreditu broj 44798/06 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.920,00 CHF te da je ugovor o kreditu prestao otplatom kredita 13. lipnja 2013. Među strankama nije sporna visina potraživanja, dakle, nije sporan iznos pretplaćenih anutiteta, kao ni iznos tzv. negativnih razlika. Nije sporan ni status potrošača tužitelja.

9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a posljedično i pravo na isplatu pretplaćenih anuiteta te zastara zahtjeva tužitelja. Sporno je ima li tuženik pravo na isplatu tzv. negativnih razlika i je li tuženikovo potraživanje u zastari.

10. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 44798/06 sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu 12. lipnja 2006. na iznos od 17.920,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.), bez određene namjene (čl. 2.), na rok otplate 84 mjeseca (čl. 3.). Odredbama članka 10. ugovoreni su uvjeti otplate kredita, pa je između ostalog ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anutiteta u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

11.1. Tužitelj se u narativnom dijelu tužbe ispravno na temelju odredbe članka 502. c ZPP-a poziva na utvrđenja presuda donesenih u predmetu "Franak", štoviše, tuženik je tužitelju izrijekom potvrdio status potrošača. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika o zakonskoj valjanosti valutne klauzule i nemogućnosti utvrđivanja njegove ništetnosti u individualnom sporu. Neosnovani su navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, a za navode da se ugovornim odredbama te odredbama o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo tuženik nije predložio izvođenje bilo kakvog dokaza. Neosnovani su navodi tuženika da postupanje banke prilikom sklapanja ugovora i način ugovaranja imaju drugačiju pravnu posljedicu od one utvrđene presudom donesenom u sporu kolektivne tužbe, što će u nastavku biti obrazloženo.

11.2. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 2010. od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 2011. od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11.3. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

11.4. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11.5. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

12.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je će se ta osoba na njih pozvati.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelj potrošač, a da je ugovor o kreditu sklopljen 12. lipnja 2006., dakle u relevantnom razdoblju prema presudi kolektivne tužbe, a tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti da je na odgovarajući način informirao tužitelja kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao ni istodobno s klauzulom o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je sud kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 44798/06 od 12. lipnja 2006. o otplati kredita primjenom valutne klauzule.

15.1. U pogledu zastare, koji prigovor tuženik izjavljuje paušalno u odgovoru na tužbu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. iznio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, u odnosu na sporna pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. objavljeno na Internet stranici VSRH (www.vsrh.hr) Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju uz zaključak ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. U skladu s navedenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća ovaj sud, zastara zahtjeva u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 2010. od 14. lipnja 2018., dakle, 14. lipnja 2023., a tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle, unutar zastarnog roka.

16.1. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a.

16.2. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 11154. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime ugovorene ništetne valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

16.3. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela.

17.1. Na temelju citiranih odredbi i utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, osnovan je zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu razlike plaćenih mjesečnih anutiteta i anutiteta koje bi platio primjenom početnog tečaja, odnosno vraćanje više plaćenog iznosa uslijed korištenja ništetnih odredbi, i to prema izračunu priloženom uz tužbu, čiju visinu je tuženik prvotno osporio, a na pripremnom ročištu učinio nespornom.

17.2. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev prihvaćen je u cijelosti, kako je odlučeno točkom I izreke presude.

17.3. Sud je intervenirao u tužbeni zahtjev preciziranjem kamatne stope zateznih kamata uslijed promjene kamatne stope od 30. prosinca 2023. prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 155/23.), kao i stiliziranjem teksta tužbenog zahtjeva, radi njegove preciznosti i ovršivosti.

18.1. Odlučujući sukladno odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a o prigovoru radi prebijanja tražbine tuženika u iznosu od 48,29 eura, koji se odnosi na tzv. „negativne razlike“, sud nalazi da tuženik nema pravnu osnovu zahtijevati od korisnika kredita isplatu razlike između iznosa plaćenog prema otplatnom planu i iznosa koji bi bio plaćen primjenom početnog tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime, prihvaćanjem takvog zahtjeva došlo bi do zasnivanja nove obveze na strani korisnika kredita, i to na temelju valutne klauzule koja je utvrđena ništetnom, a ne do povrata stečenog bez osnove.

18.2. S obzirom da ništetnost valutne klauzule djeluje ex tunc, smatra se da nikada nije bila ugovorena, slijedom čega se početni tečaj CHF može koristiti isključivo u svrhu obračuna eventualne pretplate anuiteta radi otklanjanja posljedica ništetnosti, ali ne i kao osnova za konstituiranje nove obveze na strani korisnika kredita. Suprotno tumačenje bilo bi protivno pravnim učincima utvrđene ništetnosti.

18.3. Tuženik, kao nesavjesni ugovaratelj koji je koristio nepoštenu ugovornu odredbu, snosi sve pravne posljedice njezine ništetnosti, te nije ovlašten zahtijevati isplatu od korisnika kredita putem instituta prijeboja.

18.4. Stoga je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika naspram tužitelja (zbog čega nije raspravljano o eventualnoj zastari te tražbine) u zatraženom iznosu od 48,29 eura, zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja pojedinog nižeg anuiteta, slijedom čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

19.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP- a, jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje:Tarifa).

19.2. Tužitelju je priznat kao osnovan trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, sastav obrazloženog podneska od 25. siječnja 2024. prema Tbr. 8/1 100 bodova i zastupanje na ročištu 8. travnja 2026. prema Tbr. 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 300 bodova, pomnoženo s vrijednosti boda od 2 eura 600,00eura, što s PDV-om iznosi 750,00 eura.

19.3. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe, budući da su potrošači u individualnoj parnici proizašloj iz kolektivne tužbe oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, sukladno odredbi članka 11. stavak 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18. i 51/23.).

19.4. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a.

19.5. Slijedom navedenog, o trošku parničnog postupka odlučeno je u točki III izreke presude.

U Splitu, 8. svibnja 2026.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis