REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3554/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja EV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marin Mlačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 25. ožujka 2026. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, Nikole Božića, odvjetnika, 8. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Zahtjeva/Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti, broj 25089, od dana 22.05.2007. godine, u vezi sa člankom 20.1 Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, gdje je navedeno kako se „novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su iste izražene u CHF (švicarskom franku) ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećim na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb“ bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika leasinga u visini novčanog iznosa od 36.290,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, na dan korištenja i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, te stoga isti u navedenom dijelu ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužitelju EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.378,24 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 1. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2015. koja se određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

 4,82 EUR od dana 31.08.2007. godine do naplate,

 1,60 EUR od dana 26.09.2007. godine do naplate,

 3,41 EUR od dana 01.12.2007. godine do naplate,

 8,28 EUR od dana 01.02.2008. godine do naplate,

 5,32 EUR od dana 27.02.2008. godine do naplate,

 16,41 EUR od dana 01.04.2008. godine do naplate,

 8,33 EUR od dana 01.05.2008. godine do naplate,

 0,41 EUR od dana 01.06.2008. godine do naplate,

 3,91 EUR od dana 28.06.2008. godine do naplate,

 5,35 EUR od dana 01.08.2008. godine do naplate,

 0,26 EUR od dana 01.09.2008. godine do naplate,

 5,82 EUR od dana 01.10.2008. godine do naplate,

 17,78 EUR od dana 01.11.2008. godine do naplate,

 23,42 EUR od dana 01.12.2008. godine do naplate,

 10,43 EUR od dana 01.01.2009. godine do naplate,

 42,95 EUR od dana 01.02.2009. godine do naplate,

 45,47 EUR od dana 07.03.2009. godine do naplate,

 31,77 EUR od dana 04.04.2009. godine do naplate,

 35,70 EUR od dana 06.05.2009. godine do naplate,

 36,97 EUR od dana 05.06.2009. godine do naplate,

 30,75 EUR od dana 09.08.2009. godine do naplate,

 31,76 EUR od dana 22.09.2009. godine do naplate,

 29,03 EUR od dana 11.10.2009. godine do naplate,

 29,83 EUR od dana 17.11.2009. godine do naplate,

 26,56 EUR od dana 10.12.2009. godine do naplate,

 33,15 EUR od dana 14.01.2010. godine do naplate,

 30,36 EUR od dana 14.02.2010. godine do naplate,

 39,68 EUR od dana 04.04.2010. godine do naplate,

 42,42 EUR od dana 04.04.2010. godine do naplate,

 44,62 EUR od dana 06.05.2010. godine do naplate,

 48,95 EUR od dana 03.07.2010. godine do naplate,

 56,97 EUR od dana 13.08.2010. godine do naplate,

 62,42 EUR od dana 13.08.2010. godine do naplate,

 71,02 EUR od dana 04.09.2010. godine do naplate,

 75,92 EUR od dana 23.10.2010. godine do naplate,

 82,69 EUR od dana 23.10.2010. godine do naplate,

 80,18 EUR od dana 28.12.2010. godine do naplate,

 83,92 EUR od dana 06.01.2011. godine do naplate,

 102,15 EUR od dana 13.02.2011. godine do naplate,

 101,36 EUR od dana 16.03.2011. godine do naplate,

 99,35 EUR od dana 07.04.2011. godine do naplate,

 109,44 EUR od dana 27.05.2011. godine do naplate,

 98,30 EUR od dana 27.05.2011. godine do naplate,

 109,03 EUR od dana 08.06.2011. godine do naplate,

 126,73 EUR od dana 20.07.2011. godine do naplate,

 152,70 EUR od dana 09.09.2011. godine do naplate,

 170,11 EUR od dana 28.10.2011. godine do naplate,

 137,75 EUR od dana 05.11.2011. godine do naplate,

 126,06 EUR od dana 03.12.2011. godine do naplate,

 126,19 EUR od dana 04.01.2012. godine do naplate,

 134,90 EUR od dana 13.01.2012. godine do naplate,

 142,76 EUR od dana 06.03.2012. godine do naplate,

 146,71 EUR od dana 04.04.2012. godine do naplate,

 143,23 EUR od dana 04.05.2012. godine do naplate, te

 142,83 EUR od dana 07.07.2012. godine do naplate,

a sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 129,22 eur s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužitelju EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.901,68 eur, sa zateznom kamatom koje teče od 8. svibnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekuće polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Prema navodima tužbe, tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti, broj 25089 dana 22. svibnja 2007., te mu je navedenim ugovorom odobren leasing u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.746,69 CHF po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke, na dan isplate, te da je potpisom predmetnog ugovora, tužitelj potvrdio da je pročitao i prihvatio Opće uvjete tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti , kao i da je na temelju Ugovora tužitelj bio u obvezi plaćati leasing u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 562,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti s time da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog posljednjeg dana u mjesecu počevši od 30. lipnja 2007.

Tužitelj smatra da je ništetna odredba Ugovora o leasingu koja je pobliže određena člankom 20.1 Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, gdje je navedeno kako se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su iste izražene u CHF (švicarskom franku), ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećim na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, te stoga navedeni članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke. Tužitelj ističe da je tijekom trajanja otplate po predmetnom leasingu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o leasingu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača te kao takva je ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Naprijed navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je prema mišljenju tužitelja ništetna budući je takav način ugovaranja suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova tako i suda Europske unije, pa stoga tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

Slijedom navedenog, tužitelj traži utvrditi ništetnom odredbe Ugovora o leasingu broj 25089 u dijelu u kojem se navodi kako se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su iste izražene u CHF (švicarskom franku) ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećim na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb. Ističe da Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, navodi da je odredbom članka 97. utvrđeno koje odredbe se mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj, a to su odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nadalje, Zakon o obveznim odnosima u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Ističe da je naknadno određivanje činidbe moguće samo ako to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.

Smatra da je odredba Ugovora o leasingu povezana s člankom 20.1 Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, nepoštena ugovorna odredba jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik u cijelosti propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o leasingu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

Nadalje tužitelj smatra da tuženik kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu, raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, dok tužitelj kao potrošač nema mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proistekle. Čak štoviše, da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik sporni „proizvod“ sa valutnom klauzulom u CHF prikazao kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.

Zaključno, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu je direktno prouzročilo štetu. Ističe da je sukladno tome tužitelj u preplati za razliku između naplaćene rate leasing u kunskoj protuvrijednosti CHF srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke, prema danu plaćanja i tečaja na dan u kojem je leasing dan na raspolagane.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 16. prosinca 2025. tužitelj traži utvrditi ništetnom odredbu Zahtjeva/Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti, broj 25089, od 22.05.2007., u vezi sa člankom 20.1 Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, gdje je navedeno kako se „novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su iste izražene u CHF (švicarskom franku) ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećim na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb“, te s osnove stečenog bez osnove, na temelju te ništetne odredbe, traži naložiti tuženiku da mu vrati iznos od 3.378,24 eur sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže određene u točki II. izreke, te naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje navodeći u bitnome da se u konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok te da zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga te je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen u 2012., a da je tužba podnesena tek u lipnju 2024. Nadalje, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, odnosno da tužitelj nije dokazao status potrošača, osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik osporava u cijelosti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva istučući da je s tužiteljem sklopio Ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o kreditu. Naime, ugovorom o operativnom leasingu se primatelju leasinga, ovdje tužitelju, daje na korištenje objekt leasinga od strane davatelja leasinga, ovdje tuženika, a sve uz plaćanje određene naknade. Pritom primatelj leasinga ne stječe vlasništvo na objektu, već objekt leasinga ostaje u vlasništvu davatelja leasinga. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Tuženik ukazuje da čak i odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetna odredba čl. 53. trenutno važećeg ZZP-a ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Tuženik navodi da je tužitelj, kao i drugi korisnici leasinga, imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – ali da tužitelj tu opciju nije odabrao. Ističe da je tužitelj morao i trebao biti svjestan da na temelju Ugovora o leasingu ne kupuje vozilo, već uzima vozilo u najam na 60 mjeseci i plaća obroke mjesečnog najma, jer je to jasno i izričito navedeno u Ugovoru te navodi da se Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje se na ugovore o operativnom leasingu. Tuženik navodi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR-u i time omogući stabilnost cijena, javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR-a te u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba.

Zaključno, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti navevši da je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u pregled iznosa, broja i rokova plaćanja pojedinih obroka naknade za leasing po Ugovoru o operativnom leasingu broj 25089 (list 8-10 spisa), potvrda prometa po računu od 09.02.2023. (list 11-19 spisa), Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti, broj 25089 od 22.05.2007. (Iist 20-23 spisa), odluka Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-1163/2024-2 od 2. srpnja 2024.(list 34-47 spisa), presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5245/2019- 32 od 8. lipnja 2022. (list 48-56 spisa), Izjava ĐV (list 57-59 spisa), novinski članci (list 60-63 spisa), Stručni članak "Slučajan odabir chf kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade" (list 64-68 spisa), Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu broj 22526 od 7.11.2006. (Iist 79-80 spisa), Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu broj 28672 od 14.01.2008. (Iist 81-82 spisa), Zahtjev/Ugovor o financijskom leasingu broj 10836 od 4.11.2004. (Iist 83 spisa), Zahtjev/Ugovor o financijskom leasingu broj 16335 od 15.11.2005. (Iist 84-85 spisa), Zahtjev/Ugovor o financijskom leasingu broj 28783 od 8.2.2008. (Iist 86-87 spisa), Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu broj 16298 od 3.11.2005. (Iist 88-89 spisa), odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. (list 115-116 spisa), odluka Županijskog suda u Splitu broj Gž-317/2022-2 od 7. travnja 2022. (list 117-118 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja EV (list 92-93 spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, DARFIN d.o.o. (list 99-104 spisa).

4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika operativnog leasinga za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o leasingu u dijelu u kojem je, u vezi sa člankom 20.1 Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, navedeno da se „novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su iste izražene u CHF (švicarskom franku) ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećim na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao i tužiteljev zahtjev za vraćanje više plaćenog na temelje navedene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Nije sporno da su stranke sklopile 22. svibnja 2007. Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti broj: 25089 (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik kao davatelj leasinga, tužitelju kao primatelju leasinga pribavio objekt leasinga-vozilo Seat Leon i odobrio mu korištenje tog objekta čija nabavna vrijednost je utvrđena na iznos od 29.746,68 CHF uz plaćanje mjesečnog obroka leasinga od 461,28 CHF uvećano za 22 % PDV ili ukupno 562,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja, s rokom otplate 60 mjeseci. Nije sporno da je ugovor o leasingu sastavio tuženik i da je tužitelj otplatio ugovorenu obvezu kako ona u ugovoru glasi.

7. Sporno je je li tužitelj potrošač, zastare utužene tražbine, te osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata.

8. Za ocjenu (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03- dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

9. Da bi se na temelju čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatrala nepoštenom, potrebno je utvrditi da ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Ovdje valja istaknuti da značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nije moglo prouzročiti samo ugovaranje valutne klauzule u CHF uzimajući u obzir da je ugovaranje novčane obveze u navedenom razdoblju uz valutnu klauzulu bilo istovremeno ekonomski opravdano i pravno dopušteno. Valutna klauzula ugovara se sa svrhom osiguranja vrijednosti novčane obveze od mogućih oscilacija u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice na koju obveza glasi vezivanjem uz protuvrijednost druge, stabilnije novčane jedinice tako da se ne bi radilo o ugovaranju valutne klauzule suprotno njezinoj svrsi. Međutim, valutna klauzula nosi i rizik moguće oscilacije te druge novčane jedinice za koju se obveza veže. Do remećenja ravnoteže u pravima ugovornih stana doći će onda kada je jedna ugovorna stana u takvom položaju da u skladu s načelima pažnje dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO i savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO ima mogućnost steći saznanja odnosno da je stekla saznanja o navedenim rizicima valutne klauzule, a da s tim saznanjima ne upozna drugu ugovornu stranu dovodeći ju time u neravnopravni položaj.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nakon što je odlučio uzeti vozilo uz plaćanje mjesečnih obroka leasinga obratio se auto kući Porsche Jankomir i oni su ga uputili u Porsche leasing d.o.o.. Došao je s namjerom da plaćanje svoje leasing obveze ugovori u kunama, na što mu je zaposlenik tuženika rekao da je to previše papirologije i da se dugo čega, a da je najpovoljnije plaćanje leasinga u protuvrijednosti CHF.

Za to mu nije dao posebne razloge i tužitelj je pristao da se na taj način sklopi Ugovor o leasingu. Misli da je mjesečna rata leasinga ugovorena u iznosu od 562,76 CHF na razdoblje od pet godina, odnosno otplate 60 rata. Službenik tuženika nije mu ništa rekao niti objasnio vezano za valutu CHF i njezinu stabilnost te mogućnost rasta tečaja, a time i povećanje mjesečnog obroka leasinga.

Iz razloga povećanja tečaja ugovorena rata leasinga u vrijednosti kuna mu je početno bila oko 2.500,00 kn, da bi kroz kratko razdoblje narasla na iznos od 3.800,00 kn. Dodatni problem mu je bio što je tijekom otplate promijenio radno mjesto s manjom plaćom pa je rata leasinga bila gotovo izjednačena s plaćom. U potpunosti je izvršio svoju ugovornu obvezu i nije iskoristio mogućnost otkupa vozila po završetku leasinga već je vozilo vratio tuženiku.

U vrijeme sklapanja Ugovora nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta već je bio zaposlen u Pet prom d.o.o., sestrinska firma Konzuma, gdje je neke terenske poslove obavljao svojim vozilom, s time da u vozilu nije nikada prevozio alate niti drugi materijal koji bi bili vezani za posao i vozilo mu je inače služilo za privatnu upotrebu.

Rate leasinga plaćao je putem trajnog naloga, odnosno rata otplate ustezana su mu od plaće.

Ugovor o leasingu prije potpisa nije čitao, jer mu je službenik rekao bitne stvari koje su ga interesirale vezano za leasing i nakon što je donio dokumentaciju i ugovor je tuženik sastavio, isti je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Nije tražio nikakve izmjene u Ugovoru a isto tako nije očekivao da će doći do velikog rasta otplate rate leasinga. Nitko mu nije garantirao da se rata lesinga neće povećavati, a isto tako nitko mu nije niti objasnio što može utjecati na rast rate leasinga.

12. Na okolnost osporenog tužitelju statusa potrošača valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor o o leasingu vozila za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj predmetno vozilo uzeo na leasing za osobne potrebe, da nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta već je bio zaposlen u Pet prom d.o.o., sestrinskom društvu Konzuma, gdje je neke terenske poslove obavljao svojim vozilom, ali u vozilu nije nikada prevozio alate niti drugi materijal koji bi bili vezani za posao i vozilo mu je inače služilo za privatnu upotrebu.

14. Tužiteljev iskaz sud je prihvatio kao detaljan, životan i uvjerljiv, te je utvrdio da je tužitelj, inače po zanimanju autolakirer, prosječan potrošač koji je u predmetnom obvezno pravnom odnosu slabija ugovorna strana u odnosu na tuženika.

15. Budući da je tuženik društvo registrirano za nabavu i financiranje usluge korištenja vozila s obročnom otplatom, tuženik je kao trgovac bio dužan potpuno informirati tužitelja kao potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi, koji su tuženiku s obzirom na njegovu profesionalnu djelatnost morali biti poznati.

16. U tom smislu, polazeći od iskaza tužitelja koji je sud prihvatio kao životan i uvjerljiv, te postavljenog standarda u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., valja zaključiti da je tuženik propustio obavijestiti tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja CHF u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone, iako su tuženiku kao financijskoj instituciji koja se profesionalno bavi financijskim poslovanjem ovi rizici valutne klauzule vezane uz CHF trebali biti poznati. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača kao što je to tužitelj s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti tuženika. Stoga valja primijetiti da je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese, a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

17. Navedeno propuštanje odgovarajućeg informiranja tužitelja kao potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornom odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, predstavlja takvo postupanje prednika tuženika kao trgovca koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojem se obveza otplate u ratama povećavala uslijed konstantnog rasta tečaja CHF s početnih oko 4,48 od 31. svibnja 2007. do tečaja od oko 6,74 od 27. listopada 2011. kako to proizlazi iz iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije. U tim su razlozima ostvarene pretpostavke za primjenu mjerodavnih odredbi čl. 87 st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03 te čl. 4. ZOO.

17.1. Ugovor stranaka valja sagledati i u smislu Općih uvjeta Ugovora i odredaba članka 295. i članka 296. ZOO-a jer se radi o tipskom ugovoru pa se u tom pravcu valja pozvati i na nepoštenje kreditora u sličnim situacijama što je utvrđeno i presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 JV i dr. protiv Banca Romaneasca SA a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi utvrđeno je da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti funkcioniranje kreditnog paketa te demonstrirati kako će moguće promjene tečaja utjecati na ukupnu kreditnu obvezu tužitelja.

18. Iz izloženog proizlazi da je tuženik kao ugovorna stana propustio pridržavati se načela savjesnosti i poštenja te kao sudionik obveznog odnosa postupati obzirno i uvažavati interese obiju ugovornih strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, slijedom čega je u smislu navedenih odredbi ZZP/03 i ZOO utvrđena ništetnom odredbe u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati mjesečni obrok leasinga u kunskoj protuvrijednosti 562,76 CHF, obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja.

19. Sud je stoga utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o leasingu u dijelu kojom je vezano za čl. 20.1 Općih uvjeta koji su sastavni dio Ugovora o leasingu, ugovorena mjesečna otplata leasinga u CHF plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize i to vrijedećim na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u valuti CHF, te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. S obzirom da je ništetnost odredbi Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

22. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o., sa zadatkom da utvrdi visinu više plaćenih iznosa s osnove povećanja tečaja valute CHF tijekom plaćanja rate leasinga, pri čemu će vještak uzeti u obzir prodajni tečaj RBA za CHF na dan plaćanja rata u odnosu na početnu ratu te uz svaki uplaćeni iznos označiti datum uplate.

23. Prema izračunu vještaka sveukupan iznos mjesečnih bruto obroka prema obračunu tuženika iznosi 33.950,03 CHF. Prodajni tečaj RBA na dan 31.05.2007. godine je iznosio 1 CHF = 4,481605 kn. Ukupna razlika u iznosu obroka po tečaju na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan odobrenja iznosi 25.370,26 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.367,22 EUR. Tako je zaključak vještaka da ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan odobrenja iznosi 25.453,33 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.378,24 EUR, sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose. kao u toč. II. izreke.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao detaljan, stručan i obrazložen, a ni stranke mu nisu prigovarale.

25. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO, tuženik je u obvezi naplaćenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o leasingu, vratiti tužitelju iznos od 3.378,24 EUR, sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kao u toč. II. izreke.

26. Obveza plaćanja zateznih kamata na pojedine iznose od dana stjecanja tog nepripadnog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je u okolnostima konkretnog slučaja u odnosu na tužitelja kao korisnika leasinga, tuženik kao trgovačko društvo registrirano za poslove financijskog i operativnog leasinga, prodaja te davanje u zakup i najam objekata leasinga, nesavjestan je stjecatelj.

27. Nakon to je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka tražeći u podnesku od 16. prosinca 2025. isplatu iznosa od 3.378,24 eur, smanjujući tako tužbeni zahtjev naznačen u tužbi 3.507,46 eur, tuženik se protivio povlačenju tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva za iznos od 129,22 eur, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti (toč. III. izreke).

28. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te čl. 29. st. 2. ZOO/05.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. i čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa)

30. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku– odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na tri ročišta 18.2.2025., 10.6.2025. i 25.3.2026. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav dva podneska od 30.9.2024. i 16.12.2025. prema Tbr. 8/1 100 bodova za svaki, , a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura (s paušalom) iznosi 1.200,00 eur kn uvećan za 25% PDV u iznosu 300,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 40,77 kn i na presudu 40,00,00 kn ili ukupno 1.580,77 eur.

31. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 11.2.2026., jer nije bio potreban za vođenje parnice.

32. Sukladno uspjehu tužitelja u sporu s osnovom 100% te visinom 96,32% ili konačno 98,16 % pripada mu parnični trošak u iznosu od 1.551,68 eur čemu u cijelosti valja pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 eur, koji je bez obzira na uspjeh tužitelja bio potreban za vođenje parnice, tako da je tužitelju konačno odmjeren parnični trošak u iznosu od 1.901,68 eur.

33. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

34. S obzirom da je tužbeni zahtjev i nakon smanjenja - povlačenja tužbe za iznos od 129,22 eur (13.507,46 – 3.378,24 eur), ostao u istom tarifnom razredu od 100 bodova, to na temelju odredbe čl. 158. st. 1. ZPP, a sukladno stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1249/2021 od 1. ožujka 2022., tuženiku u ovom konkretnom slučaju na pripadaju troškovi zastupanja u odnosu na tužbeni zahtjev za koji je povučena tužba i tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen.

U Zagrebu, 8. svibnja 2026.

Sutkinja

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.