Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-58/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 15, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 24. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju ČC iznos od 6.976,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet posto tnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. pros inca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , računajući iste:

Na iznos od 17,63 € od 01.11.2007. do isplate

Na iznos od 19,99 € od 01.12.2007. do isplate

Na iznos od 20,25 € od 01.01.2008. do isplate

Na iznos od 24,57 € od 01.02.2008. do isplate

Na iznos od 28,56 € od 01.03.2008. do isplate

Na iznos od 51,94 € od 01.04.2008. do isplate

Na iznos od 43,55 € od 01.05.2008. do isplate

Na iznos od 40,75 € od 01.06.2008. do isplate

Na iznos od 44,54 € od 01.07.2008. do isplate

Na iznos od 38,50 € od 01.08.2008. do isplate

Na iznos od 39,39 € od 01.09.2008. do isplate

Na iznos od 43,47 € od 01.10.2008. do isplate

Na iznos od 67,55 € od 01.11.2008. do isplate

Na iznos od 49,87 € od 01.12.2008. do isplate

Na iznos od 69,50 € od 01.01.2009. do isplate

Na iznos od 72,16 € od 01.02.2009. do isplate

Na iznos od 73,50 € od 01.03.2009. do isplate

Na iznos od 70,32 € od 01.04.2009. do isplate

Na iznos od 69,85 € od 01.05.2009. do isplate

Na iznos od 64,84 € od 01.06.2009. do isplate

Na iznos od 60,46 € od 01.07.2009. do isplate

Na iznos od 80,88 € od 01.08.2009. do isplate

Na iznos od 84,35 € od 01.09.2009. do isplate

Na iznos od 82,37 € od 01.10.2009. do isplate

Na iznos od 80,44 € od 01.11.2009. do isplate

Na iznos od 84,87 € od 01.12.2009. do isplate

Na iznos od 89,06 € od 01.01.2010. do isplate

Na iznos od 93,47 € od 01.02.2010. do isplate

Na iznos od 92,31 € od 01.03.2010. do isplate

Na iznos od 99,74 € od 01.04.2010. do isplate

Na iznos od 97,83 € od 01.05.2010. do isplate

Na iznos od 93,28 € od 01.06.2010. do isplate

Na iznos od 113,80 € od 01.07.2010. do isplate

Na iznos od 109,13 € od 01.08.2010. do isplate

Na iznos od 126,65 € od 01.09.2010. do isplate

Na iznos od 117,41 € od 01.10.2010. do isplate

Na iznos od 110,46 € od 01.11.2010. do isplate

Na iznos od 111,87 € od 01.12.2010. do isplate

Na iznos od 124,24 € od 01.01.2011. do isplate

Na iznos od 115,27 € od 01.02.2011. do isplate

Na iznos od 116,59 € od 01.03.2011. do isplate

Na iznos od 110,15 € od 01.04.2011. do isplate

Na iznos od 112,14 € od 01.05.2011. do isplate

Na iznos od 134,03 € od 01.06.2011. do isplate

Na iznos od 137,11 € od 01.07.2011. do isplate

Na iznos od 151,49 € od 01.08.2011. do isplate

Na iznos od 142,91 € od 01.09.2011. do isplate

Na iznos od 129,53 € od 01.10.2011. do isplate

Na iznos od 129,19 € od 01.11.2011. do isplate

Na iznos od 127,73 € od 01.12.2011. do isplate

Na iznos od 132,58 € od 01.01.2012. do isplate

Na iznos od 137,92 € od 01.02.2012. do isplate

Na iznos od 138,08 € od 01.03.2012. do isplate

Na iznos od 134,72 € od 01.04.2012. do isplate

Na iznos od 136,09 € od 01.05.2012. do isplate

Na iznos od 138,09 € od 01.06.2012. do isplate

Na iznos od 135,93 € od 01.07.2012. do isplate

Na iznos od 136,12 € od 01.08.2012. do isplate

Na iznos od 134,13 € od 01.09.2012. do isplate

Na iznos od 130,44 € od 01.10.2012. do isplate

Na iznos od 134,93 € od 01.11.2012. do isplate

Na iznos od 136,57 € od 01.12.2012. do isplate

Na iznos od 135,91 € od 01.01.2013. do isplate

Na iznos od 129,35 € od 01.02.2013. do isplate

Na iznos od 133,90 € od 01.03.2013. do isplate

Na iznos od 134,94 € od 01.04.2013. do isplate

Na iznos od 132,90 € od 01.05.2013. do isplate

Na iznos od 126,85 € od 01.06.2013. do isplate

Na iznos od 123,09 € od 01.07.2013. do isplate

Na iznos od 126,42 € od 01.08.2013. do isplate

Na iznos od 98,22 € od 01.09.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju ČC zakonsku zateznu kamatu na iznos od 2.529,31 eur i to do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, računajući iste: Na iznos od 30,49 € od 01.09.2013. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 134,57 € od 01.10.2013. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 131,35 € od 01.11.2013. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 132,79 € od 01.12.2013. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 133,97 € od 01.01.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 94,57 € od 01.02.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 96,51 € od 01.03.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 95,51 € od 01.04.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 93,58 € od 01.05.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 92,71 € od 01.06.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 93,09 € od 01.07.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 95,52 € od 01.08.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 98,01 € od 01.09.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 97,79 € od 01.10.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 99,04 € od 01.11.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 100,83 € od 01.12.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 100,10 € od 01.01.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.02.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.03.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.04.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.05.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.06.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.07.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.08.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 101,11 € od 01.09.2015. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČC u dijelu radi isplate iznosa od 2.529,31 eur , kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČC u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate preko iznosa dosuđenog toč. II. izreke presude, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju ČC parnični trošak u iznosu od 2.359,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ČC podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je ugovorom o kreditu broj 3209114262 od 10.5.2007. zaključenim u [adresa], tužitelju odobren kredit za kupnju stana u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 80.900,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s rokom otplate od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja. Ugovorena je redovna kamata od 4,40% godišnje "promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.". Ugovor naveden u točki 1. je izmijenjen dodatkom ugovora od 20.1.2016. kojim je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30.9.2015. iznosila 43.144,13 EUR. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, a takav pravni stav je dodatno potvrđen i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od lipnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev- 2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezano uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 4. lipnja 2014. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – u nastavku "ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 20. siječnja 2016. sklopili aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Dakle, sasvim pojednostavljeno, da je tužitelj dana 10.5.2007. godine uzeo kredit u EUR, taj iznos kredita bio bi 49.140,49 EUR. Od dana sklapanja kredita pa do dana 30.9.2015. tužitelj bi po takvom EUR kreditu na ime glavnice i kamata banci bio dužan platiti 30.260,04 EUR, a pri čemu bi na dan 30.9.2015. njegova neotplaćena glavnica bi bila 43.144,13 EUR. Preračunom svih tužiteljevih uplata po CHF kreditu u iznose u EUR dolazi se do zbrajanja ukupnih tužiteljevih uplata od 32.789,35 EUR. Tužitelj je, dakle, preplatio EUR kredit za 2.529,31 EUR odnosno 19.303,89 kuna te će mu taj iznos biti iskorišten za namirenje budućih anuiteta (članak 6. Dodatka). Ključno je, dakle, uočiti od kojih iznosa je namiren tužiteljev dug po EUR kreditu od 30.260,04 EUR, odnosno njegove obveze po EUR kreditu od dana sklapanja ugovora do 30.9.2015. te od kojih iznosa se sastoji pretplata od 2.529,31 EUR. Odgovor na navedeno pitanje, proizlazi iz naprijed spomenutih strani 3-7 izračuna konverzije, iz kojih je vidljivo kako su sve tužiteljeve uplate, pa i uplate po povećanoj (CHF) kamati i povećanom (CHF) tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 30.260,04 EUR po EUR kreditu. Naime, na stranici 6 izračuna vidljivo je kako je tužitelj ukupno platio 244.056,80 kuna, odnosno preračunato u EUR – 32.789,35 EUR. Dakle, tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu je namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku. U suprotnom, na strani tužitelja ne bi bila situacija u kojoj je namirio dug po EUR kreditu od 30.260,04 EUR uz postojanje preplate od 2.529,31 EUR odnosno 19.303,89 kuna, a koja se koristi za buduće anuitete EUR kredita. U odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvariti pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. Tuženik skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Tuženik predlaže da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

4.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 6-8), izvadak iz zemljišne knjige (list 9), dodatak ugovoru o kreditu (list 10-13), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 14), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 15), promete po kreditu (list 16-27), izračun konverzije (list 39-49), te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Lidiji Jurković.

5. Podneskom od 28. 3. 2025. tužitelj je temeljem odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022) konačno precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 9.506,01 eur odnosno 71.623,03 kn, sa zateznim kamatama.

6. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

7. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., kreditna partija br. 7103646202 (dalje: Ugovor) koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 80.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da je ugovoren rok otplate od 30 godina (čl. 3. Ugovora), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 80.900,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i Hrvatske elektroprivrede d.d. od 22. 7. 2005., da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o suradnji i na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40 % godišnje (čl. 2. Ugovora), te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a prvi anuitet iznosi 401,01 CHF,04 CHF te anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora (čl. 7. Ugovora).

8. Nadalje, između stranka nije sporno, a proizlazi i iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103646202, da su odlukama tuženika, mijenjane visine kamatne stope po Ugovoru tužitelja, i to na način da ista od 1. 10. 2007. iznosi 5,05 % (anuitet iznosi 436,47 CHF), od 1. 3. 2008. iznosi 5,70 % (anuitet iznosi 468,65 CHF), od 1. 7. 2009. iznosi 6,30 % (anuitet iznosi 498,32 CHF), od 1. 5. 2010. iznosi 6,05 % (anuitet iznosi 486,10 CHF), od 1. 11. 2010. iznosi 5,50 % (anuitet iznosi 460,04 CHF), od 1. 7. 2011. iznosi 5,25 % (anuitet iznosi 448,63 CHF), te od 1. 1. 2014. iznosi 3,23 % (anuitet iznosi 367,95 CHF).

9. Nije sporno niti da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 20. 1. 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Narodne novine br. 102/2015, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak ugovoru o kreditu), a kojim ugovorne strane potvrđuju da su 10. 5. 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj računa 7103646202 u iznosu od 80.900,00 CHF, te dodatak ugovoru o kreditu od 20. 1. 2016., plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom, da se Dodatkom mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom (čl. 2. Dodatka), zatim, da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. Dodatka iznosi 68.922,04 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. 9. 2015. iznosi 481.129,05 HRK, te na dan 30. 9. 2015. preostali rok otplate kredita je u mjesecima: 261 (čl. 4. Dodatka).

10. Prema odredbi čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. 9. 2015., a razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. 9. 2015. iznosi 19.303,89 HRK, a prema odredbi čl. 8. Dodatka ugovoru o kreditu na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica po kreditu u EUR iznosi 43.144,13 EUR koju je korisnik kredita dužan platiti zajedno s redovnom kamatom, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a redovna kamatna stopa na dan 30. 9. 2015. sastavljena je do fiksnog i varijabilnog dijela, fiksni dio iznosi 3,48 p.p. te se ne mijenja do konačne otplate kredita, a kao varijabilni dio ugovara se 6M NRS1 za EUR te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više ili na niže u skladu s Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, a na dan 30. 9. 2015. iznosi 2,36 p.p., tako da visina redovne kamatne stope na dan 30. 9. 2015. iznosi 5,84 % godišnje.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d. d. u razdoblju od 1. 4. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

14. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P - 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

15. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštitan nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,40 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

16. U odnosu na odredbu čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007. u dijelu u kojem je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o suradnji, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

17. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

18. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

19. Tuženik nije podnio dokaze iz kojih bi se zaključilo da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo ili da je tužitelj na navedenu odredbu ugovora, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, imao mogućnost utjecaja, a niti da je tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu.

20. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovora promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o prom jenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

21. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o suradnji, i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

22. Nadalje, okolnost što je između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., konkretno u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o suradnji, i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018- 2 od 26. 5. 2020.).

23. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Č od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

24. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

25. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništenosti.

26. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Lidiji Jurković koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 28.10.2020. proizlazi da je u razdoblju otplate kredita od 1.7.2007. do 20.1.2016. kada je kredit konvertiran prema Dodatku ugovora korisnik kredita na ime otplate anuiteta platio banci 253.418,59 kn, a po početnim ugovorenim uvjetima i po početnom tečaju iznos zaduženja iznosio bi 178.785,18 kn što znači da je ukupna razlika tj. više plaćeno u odnosu na ugovoreno 74.633,41 kn. Ovo je ukupna razlika, ali obzirom da se preplata računa po svakom pojedinom anuitetu ukupan zbir preplata iznosi 74.670,39 kn. Detaljan izračun preplate za svaki pojedini anuitet nalazi se u prilogu 1. Iznos preplate sadrži i razliku kamate i tečajnu razliku. Sve uplate su uvrštene u izračun konverzije, ali je banka prilikom-konverzije simulirala uvjete kredita u EUR-ima i sve kunske uplate pretvarala u EUR-e, a s druge strane je cijeli kredit obradila kao da je bio odobren odmah u EUR-ima zajedno sa povećanjima kamatne stope tijekom razdoblja "otplate" te tako usporedila ukupno koliko je trebalo biti plaćeno po tim uvjetima, a koliko je stvarno plaćeno u protuvrijednosti EUR-a. Na taj način banka je dobila preplatu od 19.303,89 kn i ostatak glavnice kredita u iznosu od 43.144,13 EUR-a x tečaj na 30.9.2015. 7,632078 = 329.279,37 kn. Kada bi se po početnim uvjetima kredita razduživala glavnica tijekom otplate bi na dan 30.9.2015. ostalo još neotplaćene glavnice 299.061,78 kn (dakle manje za 30.217,59 kn). Međutim, zadatak nije bio propitati metodologiju obračuna konverzije, nego samo utvrditi da li su sve uplate uzete u obzir prilikom obračuna što potvrđuje da jesu.

27. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještakinje, te je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju u cijelosti ističući da je tužiteljica po vlastitoj slobodnoj odluci konvertirala svoj ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF u ugovor o kreditu u protuvrijednosti EUR, u skladu sa zakonom, čime su stranke riješile sve svoje odnose po predmetnom kreditu pri čemu smatra da je matematički izračun vještakinje u pravnom smislu irelevantan.

28. Vještakinja Lidija Jurković je na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. 8. 2020. iskazala da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 28.10.2019. Navela je da joj nije poznato koju metodologiju je primijenio tužitelj prilikom izračuna i postavljanja tužbenog zahtjeva, no moguće je da tužitelj tada nije raspolagao svom potrebnom dokumentacijom za izračun koja je priložena ovom spisu. Točno je da je ona pri izradi nalaza i mišljenja utvrdila da je banka u postupku konverzije utvrdila preplatu tužitelja u iznosu od ukupno 19.303,89 kuna, no banka za taj ukupan iznos nije umanjila ukupno dugovanje tužitelja u samoj konverziji već je za taj iznos umanjila buduće anuitete od konverzije pa na dalje za što misli da je u konačnici tužitelj i otplatio. Ujedno ističe da banka na taj iznos od 19.303,89 kn nije uračunala kamatu. Po njenom mišljenju konverzijom nije došlo do obeštećenja tužitelja za iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koju razliku je ona utvrdila u ovom postupku. U odnosnu na prigovore tuženika ističe da se radi o prigovorima pravne prirode koji nisu u domeni vještaka.

29. Nadalje, vještakinja Lidija Jurković u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 5. siječnja 2026. daje dopunu prvenstveno u smislu preračuna izračunate preplate anuiteta u valutu EUR, obzirom da u periodu kada je rađen nalaz (28.10.2019.) valuta korištenja u RH je bila kuna bez saznanja o vremenu prelaska i tečaju preračuna u novu valutu. Navodi da je tuženik 11. studenog 2019. podnio podnesak u kojem se osvrće na navedeni nalaz i tada su prigovori bili isključivo pravne prirode, a ne na izračun, a u podnesku od 26.svibnja 2025. tuženik je prigovorio da se u nalazu nije uzelo u obzir priznata preplata koja je izračunata na dan 30.09.2015. u iznosu od 19.303,89 kn. U mišljenju od 28.10.2019. navedeno je da je u slučaju priznavanja nepošteno ugovorenih odredbi ugovora koji se odnose na promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule zaračunata veća glavnica EUR kredita nakon konverzije 30.09.2015. i to za 30.217,59 kn što je više od priznate preplate za 10.913,70 kn ili 1.429,98 €. Nadalje, prema pregledu izračunate preplate po anuitetima u kunama i preračunato u valutu EUR, iz nalaza i mišljenja proizlazi

da je do 30.09.2015. nastala preplata anuiteta u iznosu od 9.506,01 € te da ukupna zakonska zatezna kamata na tu preplatu iznosi 4.054,00 €. U slučaju da se donese odluka da se umanjuje iznos izračunate preplate po anuitetima za priznatu preplatu po konverziji onda bi u tom slučaju to trebalo učiniti od obračunate zakonske zatezne kamate i ostaje još zakonske zatezne kamate u iznosu od 1.524,69 €. Prikazane su dvije mogućnosti za uvažavanje priznate preplate po konverziji, a to su: da se uzme u obzir da je nova glavnica EUR kredita više zaračunata i to za 1.429,98 € više nego što je priznata preplata od strane banke ili u drugom slučaju da se priznata preplata oduzme od izračunate zakonske zatezne kamate do 30.09.2015. i tada bi ostatak obračunate zakonske zatezna kamate iznosio 1.524,69 €. Na preplatu u iznosu od 9.506,01 € pripadala bi i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. do dana isplate.

30. Nadalje, na prijedlog tuženika vještakinja Lidija Jurković izradila je dopunski izračun i od 26. siječnja 2026. u kojem navodi da je na ukupni iznos preplate od 2.529,31 eur obračunata zakonska zatezna kamata i to za svaki mjesec kada je pojedina preplata nastala pa do 30.9.2015. te ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 828,62 eur što znači da ukupna ukamaćena preplata iznosi 3.357,93 eur.

31. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. ožujka 2026. vještakinja Lidija Jurković je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja te kod dopunskih izračuna, stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenja vještaka te ovaj sud u cijelosti prihvaća matematičke izračune navedene vještakinje kao stručne i obrazložene.

32. Prema tome, nalazom i mišljenjem vještakinje Lidije Jurković utvrđeno je da ukupna razlika više plaćenih anuiteta, nastala prema tečaju na dan plaćenog anuiteta, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, te po osnovi kamata koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao u odnosu na iznose koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope iznosi 9.506,01 eur (preplata temeljem nepoštenih i ništetn ih odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i Ugovora o suradnji i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak), te prema Dodatku o konverziji (čl. 5.) preplata tužitelja, obračunata na dan 30. 9. 2015. iznosi 2.529,31 eur (19.303,89 kn), a koji iznosi prema navodima stranaka s ročišta za glavnu raspravu održanog 22. siječnja 2026. nisu niti sporni.

33. U odnosu na preplatu prema čl. 5. Dodatka o konverziji, valja reći da se radi o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu) te je u konačnici utvrđeno da je iznos preplate utvrđen Dodatkom o konverziji od 2.529,31 eur (19.303,89 kn), korišten za namirenje budućih dospjelih iznosa anuiteta (čl. 6. Dodatka o konverziji).

33. Nadalje, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata Dodatkom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i Ugovora o suradnji i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između utuženog iznosa od 9.506,01 eur (utvrđenog izračunom vještaka po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007. i iznosa preplate od 2.529,31 (utvrđenog Dodatkom o konverziji) i to u iznosu od 6.976,70 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO i to od datuma plaćanja anuiteta, također sukladno sve sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

34. Nadalje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 2.529,31 eur, i to od datuma plaćanja do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209114262 od 10. 5. 2007., u dijelu radi isplate iznosa od 2.529,31 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Lidije Jurković, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužitelju već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije) .

35. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP odbijen je kao neosnovan (toč. III. i IV. izreke presude).

36. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, uzimajući u obzir izračun konverzije od strane tuženika, proizlazi da ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 43.144,13 EUR odnosno 329.279,37 kn te da, sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015., uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj iznosi 299.144,13 kn, što znači da neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kred ita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije (za iznos od 30.217,59 kn), tužitelj i tuženik su sklapanjem Dodatka o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Dodatak o konverziji je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

37. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen i rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 4. 6. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

39. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 73 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 86,5 % (100%+73%=173%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 27 %, odnosno u konačnici 13,5 % (27%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 73% (86,5%-13,5%).

40. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 9. 10. 2019., 27. 8. 2020., 6. 6. 2025., 22. 1. 2026. i 24. 3. 2026. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 4. 9. 2019., 13. 11. 2019., 20. 1. 2020. i 28. 3. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na dva ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur za svako (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 550,00 eur, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 144,50 eur, ukupno 2.894,50 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 73 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 2.112,98 eur te trošak vještačenja u iznosu od 246,12 eur u cijelosti, sveukupno 2.359,10 eur.

41. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 8. svibnja 2026.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku