REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-617/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sucu toga suda Ivi Raos kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga više sudske savjetnice- specijalistice Tene Abram Pitner, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, OIB: 84397956623, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćniku po zaposlenju GĐ, dipl. iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, zastupani po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne i glavne rasprave zaključene 26. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d.,Zagreb, OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33 platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 1.825,11 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 31. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 8. svibnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio 21. ožujka 2025. tužbu ovome sudu u kojoj navodi da je njegova osiguranica ČĐ smrtno stradala od povreda dobivenih u prometnoj nesreći dana 21. srpnja 2010. u Optujskoj ulici u Varaždinu kada je upravljajući vozilom reg. oznake: [registarska oznaka] osiguranog kod tuženika JĐ udario u njezin bicikl. Tužitelj, nadalje navodi kako je broj police osiguranja: 010906449499 te kako je Općinsko državno odvjetništvo protiv istog pokrenulo kazneni postupak, no isti je obustavljen budući da je JĐ preminuo. Tužitelj ističe kako je radi posljedica prometne nesreće priznao djeci osiguranice pravo na obiteljsku mirovinu rješenjem broj: 790836 od 19. studenog 2010. i 31. kolovoza 2012. Tuženik je za prethodna razdoblja zaključno do 31. svibnja 2013. dobrovoljno naknadio štetu tužitelju po odštetnim zahtjevima, a za razdoblje od 1. lipnja 2013. do 31. svibnja 2015. odgovornost tuženika utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-2783/2015 od 29. prosinca 2015. Za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. lipnja 2017. platio je štetu u razmjernom iznosu, dok je za ostatak tužitelj podnio tužbu koja je usvojena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Osijeku posl. broj:

P-621/2018 od 12. lipnja 2019. Za razdoblje do 31. listopada 2019. odgovornost tuženika je utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.broj P-476/2020 od 24. prosinca 2020. a za razdoblej do 31. ožujka 2022. tuženik je štetu platio u mirnom postupku. Tužitelj ističe kako isplatom navedene mirovine trpi daljnju štetu. Tuženik je oštetnim zahtjevom od 9. prosinca 2024. pozvan da podmiri u mirnom postupku štetu nastalu za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. kolovoza 2023., u ukupnom iznosu od 1.825,11 eura. S obzirom da je odštetni zahtjev zaprimljen 13. prosinca 2024. tužitelj potražuje kamate počevši od 31. prosinca 2024. sukladno čl. 165. ZOMO.

2. Tuženik u u svom odgovoru na tužbu od 4. rujna 2025. navodi kako ne osporava svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelj vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode dana 21. srpnja 2010. u kojoj je osiguranik tužitelja, HĐ zadobila teške tjelesne ozljede uslijed kojih je preminula. Nadalje, neosporava odgovornost osiguranika tuženika, JĐ, za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode, kao i činjenicu da je tužitelj djeci svog pokojnog osiguranika priznao pravo na obiteljsku mirovinu. Nadalje, nesporna je i činjenica da je tužitelj radi naknade štete po osnovu isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 31. listopada 2019. podnio tužbu protiv tuženika, a koji prvostupanjski postupak je završio tako da je sud tužbeni zahtjev tužitelja usvojio, a za razdoblje do 31. ožujka 2022. tuženik je potraživanje tužitelja podmirio u mirnom postupku.Tuženik ističe kako je sporna osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva i to zato što tužitelj tužbom potražuje isplatu punog iznosa isplaćene obiteljske mirovine djetetu osiguranika za razdoblje od, kako to navodi tužitelj u točki IV. tužbe, 01. travnja 2022. do 31. kolovoza 2023. pozivajući se pritom na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, slijedom čega se tuženik ovako postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti osporavajući prvenstveno osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu. Nadalje, tuženik ističe da je od podnošenja tužbe za prethodna razdoblja, došlo do promjena u sudskoj praksi te da je VSRH u međuvremenu u brojnim svojim odlukama zauzeo pravno shvaćanje po pitanju prava na naknadu štete tužitelja u predmetima sa ovom problematikom. Tužbenom zahtjevu tužitelja, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Stoga evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine, a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tuženik smatra da tužitelj uz tužbu nije dostavio obračun razmjernog dijela niti je dokazao osnovanost ni visinu postavljenog zahtjeva. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04. travnja 2023., gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik.

3. Tuženik podneskom od 4. rujna 2025. dodaje kako je tuženik pasivno legitimiran jedino temeljem police osiguranja, te nikakav drugi ugovorni ili izvanugovorni pravni odnos nije mjerodavan, te tuženik kao osiguratelj može odgovarati samo u okrivru obveza koje je preuzeo sklapanjem konkretnog ugovora tj. police osiguranja. U prilog svojih navoda tužitelj dostavlja brojne primjerke sudske prakse.

4. Tužitelj podneskom od 21. prosinca 2025. očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu navodi da je čl. 164. st.1. ZOMO propisano da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu ( izvorno rpavo na naknadu štete). Odredbom čl. 164. st. 5. propisano je da su za utvrđenje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1-3 tog članka mjerodavne odredbe ZOMO-a. Tužitelj ističe kako budući da ZOMO isključuje iz primjene opći zakon analogno se niti jedan drugi zakon ne može primjeniti bilo u vidu uređenja opsega štete, odgovornih osoba, zastare ili bilo čega drugoga. Tužitelj također prilaže praksu Vrhovnog i Ustavnog suda.

5. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Su-198/205-3 od 4. travnja 2025. određena je stvarna nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu.

6. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem i uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to: dopis ODO-a od 14. ožujka 2011. (stranica 8 spisa), rješenje Općinskog suda u Varaždinu brpj K-214/11-6 od 16. kolovoza 2011. (str. 10-11 spisa), rješenje tužitelja 19. strudenog 2010. (str. 12-14 spisa), rješenje tužitelja od 31. kolovoza 2012. (str.16-18 spisa), dopis tuženika i dokazi o uplati (str. 20-21 spisa), Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-2783/2015 od 29. prosinca 2015. (stranica 22-23 spisa), Presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-4886//2016 od 12. veljače 2018. (stranica 24-26 spisa), obračun isplate tužitelja od 9. prosinca 2022. (str. 49 spisa), odštetni zahtjev od 9. prosinca 2024. sa povratnicom (str. 50-53 spisa), preslika izvoda iz zapisnika sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 9. lipnja 2022. (str. 66 spisa), sudska praksa ( str. 67-106, 111-248, 254-347 spisa).

7. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/2022 i 114/22 dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime naknade štete koju je pretrpio isplatama obiteljske mirovine djeci svog pokojnog osiguranika za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. kolovoza 2023. u ukupnom iznosu od 1.825,11 eura.

9. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja 21. srpnja 2010. u kojem je osiguranica tužitelja HĐ zadobila teške tjelesne ozljede usljed kojih je preminula. Nesporna je odgovornost osiguranika tuženika JĐ za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode, kao i činjenica da je tužitelj djeci svog pok. osiguranika SĐ, CĐ i VĐ priznao pravo na obiteljsku mirovinu.

10. Sporna ja osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva zato što tužitelj potražuje isplatu punog iznosa isplaćene obiteljske mirovine, pozivajući se na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Sporan je temelj potraživanja, odnosno ima li se u ovoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

11. Prije svega valja navesti kako je odredbom članka 27. stavkom 1. ZOOP propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. određeno je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a stavkom 3. da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. određuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, a stavak 5. da obvezu iz stavka 1. istog članka prema Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

12. U ovom sporu koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj) protiv osiguratelja štetnika (tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23; dalje: ZOOP) i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene pojedine isplate iznosa obiteljske mirovine djeci osiguranika tužitelja. Isti iz razloga jer šteta za tužitelja, koji isplaćuje osiguranicima tužitelja obiteljsku mirovinu nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine, svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, stoga nisu relevantne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZOMO-a), koji kao opći zakon uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.

Napominje se kako je identično pravno mišljenje o primjeni ZOOP-a u sporovima koji pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih po osnovi obiteljske mirovine zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (primjerice u odlukama broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev 90/2023 od 4. travnja 2023.). Nadalje, Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U- I/988/1998 od 17. ožujka 2010. utvrdio je da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela. Drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.

13. Pri tome treba napomenuti kako se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač-štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu na temelju kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su istim propisane. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/ motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen spomenutim posebnim zakonom.

14. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno odredbi čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Naime, obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO zbog ozljede izvan rada bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti zbog ozljede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju smrti uslijed nezgode na radu i u ovisnosti o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

15. Odredbom članka 7. st.1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima te činjenice utvrđuju, a sukladno odredbi čl. 219. st.1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

16. Slijedom svega iznesenoga, ovaj sud je nedvojbeno utvrdio kako je na tužitelju bio teret dokaza, odnosno kako je tužitelj trebao dokazati postoji li razlika između priznate obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju smrti zbog povrede na radu i prema tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Budući da se predmetna činjenica jedino može pravilno utvrditi provođenjem financijskog vještačenja, sve na okolnost stvarne štete koju tužitelj trpi to ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, a što je s obzirom na tuženikovo osporavanje osnove i visine tužbenog zahtjeva bio dužan dokazati. Budući da tužitelj nije dokazao u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a da iznos štete koji potražuje u ovom postupku odgovara iznosu štete koja bi bila utvrđena primjenom čl. 27. ZOOP-a to ovaj sud u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ocjenjuje kako je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na visinu istog te je odlučio kao pod točkom I. izreke ove presude.

17. Odluka o naknadi parničnog troška tuženika temelji se odredbi članka čl. 154. st. 1., čl. 155. st 1. i 2. i čl. 164. st. 1., 2. i 3. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/2023 – nastavno: "Tarifa"), a imajući u vidu troškovnik iznesen na ročištu 26. ožujka 2026., kao i vrijednost predmeta spora te činjenice da je u cijelosti uspio u sporu.

Tuženiku je tako priznat trošak podneska od 4. rujna 2025. i 20. veljače 2026. u iznosu od 100 bodova za svaki (Tbr. 7/1 Tarife) i trošak zastupanja na ročištu 26. ožujka 2026. u iznosu 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife) što ukupno iznosi 300 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) iznosi 600,00 EUR, odnosno s pripadajućim PDV-om od 100,00 EUR ukupno iznosi 750,00 EUR.

18. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO i Uredbe o izmjeni ZOO-a (Narodne novine broj 156/22) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini 8. svibnja 2026.

S U D A C:

Iva Raos

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1.tužitelju, po pun

2.tuženiku, po pun.