Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-558/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog EĐ, zbog kaznenog djela iz čl. 140. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., dalje: KZ), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-130/2024 od 5. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog EĐ te se pobijana presuda preinačuje u odluci o uvjetnoj osudi na način da se optuženom EĐ za kazneno djelo iz čl. 140. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a, za koje je tom presudom proglašen krivim, uz prihvaćanje kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine na koju je osuđen tom presudom, na temelju čl. 56. KZ-a izriče uvjetna osuda te kazne zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

II. Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba optuženog EĐ te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi EĐ je na temelju čl. 455. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25 – valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je taj Zakon objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 140. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci te presude, te je na temelju čl. 140. st. 2. KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s time da mu je na temelju čl. 56. st. 1. KZ-a izrečena uvjetna osuda na način da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP -25 naloženo je optuženom EĐ naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 500,00 eura, što predstavlja sudski prosjek.

2. Valja ponajprije primijetiti da je izreka pobijane presude napisana protivno Sudskom poslovniku, budući da se sastoji od više dijelova koji nisu označeni rimskim brojevima (čl. 59. st. 2.).

3. Protiv te presude je optuženi EĐ putem branitelja Franje Ćuka, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o uvjetnoj osudi i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, a podredno da je ukine.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-25 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-642/2025 od 22. rujna 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-25 jer da nije obrazložio na temelju čega je utvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom, te da nije iznio jasne razloge zbog kojih je izabrao vrstu i mjeru kaznenopravne sankcije i zbog čega je dosudio trošak kaznenog postupka u iznosu od 500,00 eura.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi izložio u dovoljnoj mjeri jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i onima na koje se poziva žalitelj, slijedom čega nije ostvario bitnu proceduralnu povredu koja se sugerira u predmetnom pravnom lijeku. Naime, prvostupanjski je sud u točki 8. obrazloženja osporene presude obrazložio oblik krivnje, tj. optuženikovo postupanje s izravnom namjerom, što uostalom proizlazi i iz činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela koji je taj sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja našao dokazanim. U točkama 9. i 10. obrazloženja pobijane presude iznijeti su konkretni i precizni razlozi kojima se sud prvog stupnja vodio kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije, dok je u točki 12. obrazloženja dostatno obrazložio trošak kaznenog postupka koji se faktički svodi na paušalni iznos iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP-25, s time da prvostupanjski sud umjesto ispravnog zakonskog termina „paušalna svota“ koristi pojam „sudski prosjek“.

Stoga žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije prihvaćena, dok ispitivanjem osporene presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP-26) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

9. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnome osporava subjektivni učin djela ističući da nije imao namjeru ustrajno i trajno uspostaviti neželjeni kontakt s oštećenicom (žrtvom), nego da je to činio kako bi uspostavio komunikaciju sa svojom maloljetnom djecom u čemu ga je oštećenica priječila, te da je inkriminirane poruke poslao frustriran, jer nije mogao komunicirati sa svojom djecom.

10. Treba odgovoriti žalitelju da je prvostupanjski sud na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za sve svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji predmetnom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

10.1. Nesporne su činjenice da je optuženik kroz inkriminirano razdoblje, unatoč tome što je imao zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja žrtve – bivše supruge EĐM i što ga je ona u više navrata zatražila da je ne uznemirava, uspostavljao neželjene kontakte s imenovanom žrtvom i to uglavnom putem tekstualnih poruka, ali i jedne glasovne, koje su precizirane u činjeničnom supstratu djela. Valja primijetiti da se te poruke u pretežitom dijelu ne odnose na zajednički maloljetnu djecu optuženika i žrtve, čime je žalitelj demantiran u tvrdnji da je iste slao u cilju ostvarenja komunikacije sa svojom djecom, a to što je bio frustriran zbog izostanka kontakata s njima ne može ga ekskulpirati za predmetno kazneno djelo.

10.2. Optuženik osporava subjektivni učin kaznenog djela za koje je proglašen krivim, tj. namjeru za njegovim počinjenjem, međutim ona je evidentna iz činjeničnog opisa djela i inkriminiranih radnji koje je poduzeo, a koje je sud prvog stupnja osnovano našao dokazanima, jer je, kao što je već rečeno, unatoč izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane uznemiravanja žrtve – bivše supruge EĐM i iako ga je ona u više navrata izričito upozorila da je ne uznemirava, a što znači da je bio svjestan da žrtva ne želi kontakt s njime, istoj ipak slao inkriminirane poruke izazvavši osjećaj tjeskobe i straha za njenu sigurnost i sigurnost njihove djece.

10.3. Prema tome sud prvog stupnja je u ovom slučaju s pravom našao dokazanim da se optuženik u optuženom razdoblju uistinu ponio na način kako mu se stavlja na teret, čime je ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 140. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, slijedom čega njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije uvažena.

11. Optuženik smatra da radnjama u činjeničnom supstratu djela nije ostvario obilježja konkretne inkriminacije, čime upire na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 1. ZKP-25. To poradi toga što po njegovom mišljenju iz činjeničnog opisa ne proizlazi u koliko je navrata u razdoblju od 10. lipnja ado 25. lipnja 2023. poslao 66 predmetnih poruka pa da bi se radilo o nametljivom ponašanju u smislu ustrajnosti i duljeg vremena uspostavljanja neželjenog kontakta. Valja, međutim, odgovoriti žalitelju da činjenica da je optuženik u naprijed spomenutom vremenskom periodu, dakle, u inte rvalu od 15 dana poslao žrtvi najmanje 66 poruka, koje su precizirane u činjeničnoj osnovi djela, znajući da je riječ o komunikaciji sa žrtvom mimo njene volje, odnosno kojoj se ona protivi i ne želi je, govori u prilog pravilnosti zaključka suda prvog stupnja da su inkriminiranim postupcima okrivljenika ostvareni svi bitni elementi kaznenog djela iz čl. 140. st .2. u svezi sa st. 1. KZ-a. Stoga žalba optuženika nije prihvaćena ni iz ove žalbene osnove, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-26, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

12. Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao olakotne okolnosti korektan i suradljiv odnos optuženika tijekom postupka, posebno činjenicu što se uredno odazivao pozivima suda i dolazio na rasprave iz inozemstva, zatim što uredno uzdržava djecu iz zajedničkog braka sa žrtvom i kaznenu neosuđivanost, dok mu je otegotnim cijenio raniju prekršajnu osuđivanost zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

13. Optuženik smatra da se svrha kažnjavanja u njegovom slučaju može postići i izricanjem znatno blaže kazne, s kraćim rokom provjeravanja, pri čemu ističe svoju dosadašnju neosuđivanost i činjenicu da se ispričao žrtvi.

14. Budući da je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude nastupila rehabilitacija optuženika u odnosu na dvije prekršajne presude iz 2021., a da je u međuvremenu ona nastupila i u odnosu na preostale dvije prekršajne presude iz 2022., čime je de facto otpala otegotna okolnost u vidu optuženikove ranije prekršajne osuđivanosti zbog prekršaja iz domene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ovaj se žalbeni sud složio sa žalbom optuženika u pogledu odluke o uvjetnoj osudi u smislu da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići i blažom uvjetnom osudom, zbog čega mu je, kraj utvrđenih isključivo olakotnih okolnosti, odlučio smanjiti vrijeme provjeravanja na dvije godine, uz zadržavanje odmjerene kazne zatvora u trajanju od jedne godine iz pobijane presude, a sve u uvjerenju da je ona tako preinačena primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ-a.

15. Naposljetku nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da mu je prvostupanjski sud, s obzirom na složenost i duljinu predmetnog kaznenog postupka, dosudio previsoki trošak tog postupka u iznosu od 500,00 eura. Imajući u vidu brojnost procesnih radnji, sud prvog stupnja je prema ocjeni ovoga žalbenog suda odmjerio adekvatni paušalni trošak, koji je primjeren složenosti i trajanju izvida i samog postupka.

16. Slijedom iznijetih razloga je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-26 odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, a na temelju čl. 482. ZKP-26 kao u točki II. njenog dispozitiva.

U Varaždinu 8. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic