REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Posl.br. Psp-45/2025-16

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja 1. RB iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj]. JB iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] oba zastupani po punomoćniku Dino Čekada odvjetnik iz Pule , protiv tuženika RBH iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Kristina Rakuša , odvjetnik iz [adresa] , radi smetanja posjeda, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 16. travnja 2026. u prisutnosti prvo i drugo tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja , tuženika osobo i punomoćnika tuženika , a objavljene dana 8. svibnja 2026,

r i j e š i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužiteljima preda ključ od stanu u [adresa] koji stan se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] u naravi dvorište uz stambenu zgradu, garaža, šupa, oranica, obiteljska stambena zgrada površina 859 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi 2. suvlasnički dio: 3984/10000 etažno vlasništvo E2 s kojim je povezano pravo vlasništva na poseban dio nekretnine, a koji je posebni dio u planu posebnih dijelova označen oznakom "S2", u naravi stan na katu koji se sastoji od natkrivenog ulaza, predsoblja sobe, sobe, dnevnog boravka, kupatila, ostave, kuhinje sa blagovaonom, lođa, natkrivene terase, ukupne površine 95,22 m2, te joj se zabranjuje da ubuduće ponovno mijenja bravu na vratima stana bez da nove ključeve preda svaki puta obavezno tužiteljima.

II Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelji navode kako se nalaze u posljednjem mirnom posjedu nekretnine koja u naravi predstavlja stan na katu stambene zgrade u [adresa], ukupne površine 95,22 m2. U tom stanu da su držali svoje stvari, brinuli su se o stanu, čistili, provjetravali, a drugotužiteljica da je plaćala režijske troškove za struju i vodu. Dana, 4.7.2025. tužena da je provalila u predmetni stan, izbacila neke stvari koje su se nalazile u vlasništvu drugotužiteljice, te da ih više ne pušta u predmetni stan. Tužitelji tvrde da je tuženica sestra prvotužitelja, a drugotužiteljica da je njegova kćerka. Nakon smrti zajedničkog oca pok. TB koji je preminuo 2019. godine, prvotužitelj i tuženica da su naslijedili služnost doživotnog uživanja predmetnog stana svaki u jednoj polovici dijela. U to vrijeme prvotužitelj da je već bio u posjedu stana jer živi u [adresa], a tuženica da je u stan dolazila povremeno jer živi i radi u Zagrebu. Kasnije je majka, sada pok. DB predmetni stan nakon što je istog naslijedila iza svog supruga darovala tuženici čime da je tuženici prestalo pravo plodouživanja jer da nitko ne može imati teret na vlastitoj stvari. Tužitelji navode da pitanje vlasništva i služnosti rješavaju u posebnom parničnom postupku koji se vodi kod ovoga suda i nije okončan. Kako ih je tuženica smetala u posljednjem mirnom posjedu predmetnoga stana, to predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva i potražuju naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava zahtjev tužitelja. Ističe kako nije smetala posjed tužitelja na predmetnom stanu jer je zajedno sa tužiteljima bila suposjednica predmetnoga stana dugi niz godina. Upravo te 2025. godine na ljeto, tužitelji da su njoj oduzeli posjed stana, a da se poslužila institutom dopuštene samopomoći. Tužena tvrdi da je sa tužiteljima bila u suposjedu predmetne nekretnine praktički još od djetinjstva sa njihovim zajedničkih roditelja sve do 2.7.2025. da je slobodno dolazila i ulazila u predmetnu nekretninu kad god je bila u [adresa] i nikada nije imala problema sa tužiteljima. Dana, 2.7.2025. da je došla u predmetni stan s namjerom da u njega unese novi stol i stolice, a kada je svojim ključem htjela otvoriti vrata stana da je utvrdila da je promijenjen cilindar i ključ na ulaznim vratima, te nije mogla ući u stan. Ističe kako niti ona niti tužitelji ne stanuju u predmetnom stanu već ga svi samo povremeno koriste za različite potrebe. Osim toga, da je bila suposjednica stana u prilog govori i pravo plodouživanja kojeg sa prvotužiteljem ima na predmetnom stanu, a upravo joj je prvotužitelj, njezin brat, nakon što joj je majka darovala predmetni stan odlučio oduzeti suposjed stana tvrdeći joj da ne može imati služnost na vlastitoj nekretnini, pa time niti suposjed. Tužena smatra kako nije sporno da je bila u suposjedu predmetne nekretnine zajedno sa tužiteljima, međutim ukoliko oni to osporavaju, tužena se poziva na odredbu čl. 17. ZVDSP koji kaže da ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegova nasljednika zbog ostaviteljeve smrti i to u njegovom času onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja. Ističe kako je stan dobila iza pok. majke DB koja je imala posjed stana pa da je ukoliko to bude bilo sporno da je i ona naslijedila posjed stana. Obzirom da nije mogla ući u stan 4.7.2025., dakle dva dana nakon što je utvrdila da su joj tužitelji promijenili bravu zbog čega je zvala policiju koja nije htjela intervenirati, te je tražila od tužitelja da joj daju ključ, što su oni odbili, da se poslužila institutom samopomoći, te je razbila bravu i ušla u predmetni stan nakon čega je ona zamijenila bravu, postavila novu sa novim ključem i od tada se nalazi u samostalnom posjedu stana, te navodi da nove ključeve stana nije htjela predati tužiteljima jer da niti oni njoj kad su zamijenili bravu nisu dali ključeve stana. Osim toga, ističe kako je te iste godine predmetni stan darovala svojim kćerkama MB, R i J koje su aktualne zemljišnoknjižne vlasnice predmetnog stana svaka u 1/3 dijela dok je pravo plodouživanja na predmetnom stanu i dalje upisano na tuženicu i njezinog brata ČB, ovdje prvotužitelja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, te potražuje naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitana je potvrda PP Pula, van sudski dopis na strani 24. spisa sa povratnicom, pročitan je vlasnički list, izvršen je uvid u fotografije na strani 36. do 52. zajedno sa preslicima SMS poruka, pročitan je iskaz parničnih stranaka, te svjedoka VB, BB i CB.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Sudska se zaštita posjeda ostvaruje tužbom zbog smetanja posjeda. Tužitelj može biti samo onaj koji je do časa smetanja bio posljednji mirni posjednik, dakle jedino on može imati aktivnu legitimaciju. Tuženik može biti onaj koji je sam izvršio čin smetanja, tj. oduzeo posjed ili bilo na koji drugi način smetao, ali tuženi može biti i onaj koji je dao nalog za smetanje kao i onaj u čijem je interesu počinjeno smetanje a on se od toga nije ogradio.

Tužba radi smetanja posjeda mora se podići u roku od 30 dana, računajući od dana kada je tužitelj saznao za smetanje i za učinioca, ali najkasnije u roku od godinu dana od časa izvršenog smetanja. Ta okolnost nije sporna .

6. Dokaz leži na strani tužitelja. On mora dokazati činjenicu da je bio posljednji mirni posjednik i mora dokazati čin smetanja. Tuženik se može braniti stavljanjem prigovora u vidu pomanjkanja aktivne legitimacije, pomanjkanje pasivne legitimacije, pomanjkanje animusa turbandi, pomanjkanje protupravnosti, protek prekluzivnog roka i vicioznost posjeda.

Sud u svojoj odluci mora utvrditi da je počinjeno smetanje posjeda, da se uspostavi prijašnje posjedovno stanje te da se zabrani svako tako ili slično smetanje posjeda.

7. Odredbom čl. 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZVDSP) propisano je da tko drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu, ili mu ga je oduzeo ima pravo na zaštitu posjeda. Pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 od dana kada je smeteni saznao za čin smetanja i počinitelja a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja.

Nadalje, čl. 22. istog Zakona propisano je da posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štiti putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Sud pruža ovu zaštitu posjeda prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu.

8. Nadalje, odredbom čl. 24. ZVDSP propisano je da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti, a to je tužena učinila. Suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svog suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu.

9. Između parničnih stranaka nije sporno:

- da predmet smetanja posjeda u naravi predstavlja stan na katu stambene zgrade u [adresa] izgrađen na k. č. br. [katastarska čestica] u naravi dvorište uz stambenu zgradu, garaža, šupa, oranica, obiteljska stambena zgrada površina 859 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi 2. suvlasnički dio: 3984/10000 etažno vlasništvo E2 s kojim je povezano pravo vlasništva na poseban dio nekretnine, a koji je posebni dio u planu posebnih dijelova označen oznakom "S2", u naravi stan na katu koji se sastoji od natkrivenog ulaza, predsoblja sobe, sobe, dnevnog boravka, kupatila, ostave, kuhinje sa blagovaonom, lođa, natkrivene terase, ukupne površine 95,22 m2,

- nije sporno da je tuženica dana 4.7.2025. sa kamenom udarila po bravi vrata stana i na takav način ušla u stan, nakon čega je kupila novu bravu, stavila novi ključ kojeg nije predala tužiteljima,

- nije sporno da se tuženica od 4.7.2025. do danas nalazi u samostalnom posjedu predmetnoga stana, te da tužitelji nemaju pristup predmetnoj nekretnini,

- nije sporno da prvotužitelj i tužena kao brat i sestra temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-2679/18 od 4.9.2019. imaju u zemljišnim knjigama upisanu osobnu služnost prava plodouživanja na predmetnome stanu, svaki u jednakim dijelovima,

- nije sporno da su aktualno vlasnici predmetnog stana djeca tuženice MB, R i J, svaka u 1/3 dijela, a temeljem darovnog ugovora kojeg su zaključili sa tuženicom kao majkom tijekom 2025g.,

- nije sporno da je iza smrti oca prvotužitelja i tuženice pok. TB koji je preminuo 2019. godine predmetni stan naslijedila njihova majka DB, dok su prvotužitelj i tuženica tada naslijedili osobnu služnost prava plodouživanja na spornome stanu,

- nije sporno da je sada pok. majka prvotužitelja i tuženice, DB za života darovala u cijelosti predmetni stan tuženici,

10. Ono što je sporno između parničnih stranaka jeste pitanje da li su tužitelji bili posljednji mirni posjednici predmetnoga stana ili su zajedno sa tuženom bili suposjednici predmetnoga stana, a prije izvršenog čina smetanja koji nije sporan.

11. Saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka sud je utvrdio da je tuženica zajedno sa tužiteljima bila suposjednica spornoga stana u [adresa]. Iako tužitelji u tužbi navode da su oni isključivi posljednji mirni posjednici predmetnoga stana, te su tijekom dokaznog postupka pokušavali dokazati da tuženica nije uopće imala posjed stana a niti su posjed stana, to prema mišljenju suda nisu uspjeli dokazati.

12. Iz provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su prvotužitelj i tuženica još dok su im bili živi roditelji, sada pok. TB i DB živjeli u predmetnom stanu kao djeca, dakle, radi se o njihovom obiteljskom domu. Nakon smrti pok. oca TB, predmetni stan je naslijedila njihova majka DB, dok su prvotužitelj i tužena temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju dobili osobnu služnost prava plodouživanja predmetnoga stana, svaki u ½ dijela.

13. Sud je utvrdio da su se prvotužitelj i tužena kada im je i majka nakon smrti oca ostarila i obolila, neko vrijeme zajednički brinuli o njoj, s time što je majka ljetna vremena provodila u [adresa], u predmetnom stanu, a tijekom zime je odlazila kod tužene u Zagreb (tužena živi i radi u Zagrebu). No, nakon nekog vremena potpunu skrb o majci je preuzela tuženica, te je majka i umrla u Zagrebu. To između stranaka nije sporno. Za života majke predmetni stan je ista darovala upravo tuženici, a tuženica je prema navodima stranaka tijekom prošle godine predmetni stan darovala svojim kćerkama koje su aktualno upisane kao suvlasnice, svaka u 1/3 dijela u zemljišnim knjigama.

14. Tijekom provođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka, prvotužitelj je bio vrlo uznemiren, upadao je u riječ uređujućem sucu, strankama i odvjetnicima, te je detaljni iskaz dala njegova kćerka, ovdje drugotužiteljica JB. Otac – prvotužitelj se u cijelosti pridružio njenom iskazu, te nije ništa posebno nadodavao. Drugotužiteljica u svom iskazu pokušava uvjeriti sud da joj nije poznato da li je tuženica imala ključ od stana, tvrdeći na takav način da nije bila niti posljednja mirna posjednica, a kamoli suposjednica predmetnoga stana. Sud tom dijelu iskaza drugotužitelja nije poklonio vjeru jer je isti neživotan, nelogičan kada se taj iskaz uzme u korelaciju sa ostalim provedenim dokazima. Drugim riječima, tužitelji do zaključenja glavne rasprave nisu uvjerili sud da su bili posljednji mirni posjednici predmetnoga stana.

15. S druge pak strane, iskaz tužene koji u bitnom potkrjepljuju i saslušani svjedoci, a koji iskaz je životan i logičan obzirom na obiteljsku dinamiku prvotužitelja i tužene proizlazi da je tuženica upravo sa prvotužiteljem, svojim bratom i drugotužiteljicom bila u suposjedu predmetnoga stana i to još od vremena života njihovih roditelja. Utvrđeno je kako nikada između stranaka nije bilo problema do ljeta 2025. kada je očito došlo do poremećenih odnosa (stranke nisu iznosile koji su to poremećeni odnosi), ali sud pretpostavlja da se radi o pitanju prava vlasništva nad predmetnim stanom jer prema suglasnom iskazu stranaka vode posebne parnice kod ovoga suda o darovanju predmetnog stana i o pravu plodouživanja.

16. Tuženica je dakle, od vremena otkada je napustila roditeljski dom, te preselila u Zagreb, gdje je živjela i radila, oduvijek kada bi dolazila u [adresa] dolazila u predmetni stan. I nakon smrti roditelja, poglavito nakon smrti majke je nastavila dolaziti u predmetni stan kad god joj je to dopuštalo slobodno vrijeme. S druge pak strane prvotužitelj živi u [adresa], a drugotužiteljica živi u posebnom dijelu predmetne nekretnine koju je također naslijedila od roditelja prvotužitelja, te predmetni stan koristi za odlaganje svojih stvari, te povremeno u njemu prespava kada ima goste. Prvotužitelj predmetni stan koristi za držanje stvari, ali u njemu ne živi.

Tvrdnja tužitelja da tuženica gotovo nikada ne dolazi u stan, a ako da, da je to rijetko, je netočna. Sve i da tuženica nije dolazila u stan od smrti majke, to ne znači da je izgubila posjed stana. Tuženica u stan dolazi kada može i kada joj to dozvoljavaju obveze obzirom da ista živi i radi u Zagrebu kao što je to već navedeno. To što tuženica samo povremeno a ne stalno dolazi u predmetni stan ne znači da nije suposjednik - posjednik predmetnog stana kao to pogrešno zaključuju tužitelji. Posjed se ne gubi na takav način.

Naime, u ljeto 2025. tuženica je iz Zagreba došla u [adresa], te je zajedno sa svojim prijateljem, saslušanim svjedokom BB došla do predmetne nekretnine, međutim, stan je našla potpuno otvoren, u stanu je bila drugotužiteljica, stan je bio prazan, te su sve stvari bile u dvorištu. Tada je tuženica pitala drugotužiteljicu da joj otvori jednu sobu unutar stana, što je drugotužiteljica odbila. Prema iskazu drugotužiteljice proizlazi da je tjedan dana prije smetanja posjeda tužena došla kod tužitelja, te je od njih tražila da iz predmetnog stana isele sve svoje stvari te izjavila da taj stan želi samostalno koristiti i u njemu boraviti više vremena tijekom godine. Tužitelji su se tome usprotivili.

17. Sud smatra da je upravo ta izjava tužene koja je tada bila zemljišno-knjižni vlasnik i dovela do poremećenih odnosa koji su do tada bili normalni jer je zahtijevala od tužitelja da joj stan predaju slobodan od osoba i stvari. U svom iskazu drugotužiteljica tvrdi da je tužena tada promijenila bravu na stanu i da od tada više ne mogu ući u stan. Međutim, tim tvrdnjama ovaj sud nije poklonio vjeru.

18. Početkom 7. mjeseca 2025. godine, tužena je sa BB nakon što je došla iz Zagreba sa njima autobusom (svjedok je vozač autobusa, te poznaje sve stranke iz školskih dana), ušla u predmetni stan, koji je u tom trenutku bio otvoren, prazan, a u njemu je bila tužiteljica JB. Svjedok potvrđuje da je vidio da su stvari iz stana izbačene u dvorište, da je tužena pitala drugotužiteljicu JB gdje se nalaze njene stvari, na što je ona rekla da su u dvorištu. Tom prilikom tuženica nije zamijetila da je brava na vratima stana zamijenjena jer kada je došla iz Zagreba zatekla je stan otvoren i u njemu drugotužiteljicu JB.

Obzirom da je stan bio u cijelosti ispražnjen, tužena kreće u kupovinu stola i stolica za stan, te kada ih je htjela unijeti u stan, a to je bilo 4.7.2025. i kada je krenula ključem koji je imala i to oduvijek, otvoriti vrata stana, vidjela je da je stan zaključan. Tražila je od tužitelja da joj stan otvore, oni to nisu htjeli, pa ih je tužena prijavila policiji, što je vidljivo iz potvrda PP Pula, koje prileži spisu no kako ni uz asistenciju policije nije uspjela ući u stan, ona je toga dana kamenom udarila po bravi, vrata su se otvorila, te je ušla u stan. Preko noći njoj je došao suprug iz Zagreba, drugi dan je kupila novu bravu, promijenila ključ, ali ga nije dala tužiteljima. Otada do danas, samostalno drži u posjedu predmetni stan.

19. Dakle, slijedom svega navedenog, sud je sa sigurnošću utvrdio da su tužitelji i tuženica bili suposjednici predmetnog stana u [adresa]. Tuženica je imala ključeve od stana što potvrđuju i saslušani svjedoci, ali ti ključevi nisu mogli otključati stan. Ako nisu bili u suposjedu, što bi onda tuženica pitala tužitelje da joj otvore stan kako bi unijela novi stol i stolice, a oni to odbili.

Kao što je naprijed već navedeno, prvotužitelj se nije mogao suzdržati kod davanju svog iskaza kao parnične stranke, međutim upravo iz te konverzacije koju je tijekom saslušanja imao sa svim sudionicima koji su se nalazili u sudnici, sud je iz njegovih verbalnih ispada utvrdio, iako to nije nigdje zabilježeno ,da praktički nije sporno da je tuženica zajedno sa njim bila suposjednica predmetnog stana. Problem koji muči prvotužitelja je dublji, a to je pitanje prava vlasništva na predmetnom stanu kojeg rješava u posebnoj parnici.

20. Sve i da se uzme u obzir tvrdnja tužitelja da tuženica nije bila posjednica niti suposjednica predmetnog stana, u konkretnom slučaju ne treba zaboraviti da tuženica ima kao i prvotužitelj osobnu služnost prava plodouživanja predmetnog stana što nužno podrazumijeva i posjed. Životno je nelogično da bi tužena otkad je stekla tu služnost 2019. godine do danas čekala da je netko pusti u posjed predmetnoga stana, a ako ga nije imala kao što to tvrde tužitelji. Vjerojatno bi do sada po redovnom tijeku stvari, pokrenula neki parnični postupak. Međutim, odnosi između stranaka su do 2025. bili normalni i tužena je kad je htjela i kad je mogla neometano dolazila u predmetni stan, koristila ga za svoje potrebe kao što su to činili i tužitelji.

21. Tužitelji ovdje zaboravljaju sve i da je istinita njihova tvrdnja da tužena nije nikad bila posjednica predmetnoga stana, na odredbu čl. 17. ZVDSP koja kaže da ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegova nasljednika zbog ostaviteljeve smrti u njenom času i to onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja. Kada su ostaviteljevi posjedi zbog njegove smrti prešli na dva ili više sunasljednika, svi su oni time postali suposjednici svakog pojedinog od tih posjeda pa će ih tako izvršavati osim ako je na temelju oporuke ili izražene ostaviteljeve volje ili odluke ostavinskog suda izvršavanje povjereno nekom drugom što u ovom slučaju nije riječ.

22. Dakle, prvotužitelj i tuženica su najprije iza smrti oca postali posjednici predmetnoga stana jer su temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju naslijedili osobnu služnost prava plodouživanja predmetnoga stana. Dakle, radi se o suposjedu. Tom su se posjedu očito uz odobrenje prvotužitelja i tuženice pridružila i drugotužiteljica koja je zajedno sa njima nesmetano koristila predmetnu nekretninu sve do 2025. Trenutkom ostaviteljeve smrti, nasljednici po zakonu postaju suposjednici, a na nasljednike prelazi samo posjed koji je ostavitelj imao glede predmeta ostavine. Kako je pok. majka stranaka bila posjednica spornoga stana, to su trenutkom i njene smrti prvo tužitelji i tuženica po samom zakonu postali suposjednici.

23. Dakle, iako je sud utvrdio suposjed tuženice bez obzira na čl. 17. ZVDSP, sve i da to nije tako, tužena je po samom zakonu suposjednica sa tužiteljima predmetnoga stana.

Slijedom navedenog, tužena je u konkretnim činjeničnim okolnostima, obzirom da nije mogla ući u predmetni stan kada je htjela unijeti namještaj, putem instituta samopomoći iz čl. 27. ZVDSP-a razbila bravu na predmetnom stanu, drugi dan zamijenila istu postavljanju nove brave i ključa, no međutim ključ nije predala tužiteljima. Dakle, tužena nije počinila smetanje suposjeda spornoga stana već je putem dopuštene samopomoći svoj suposjed vratila natrag.

Sunasljednici prema stavu ovoga suda stječu suposjed u trenutku ostaviteljeve smrti bez obzira na to što npr. samo jedan od njih ima faktičku vlast na stvari. Drugim riječima, nakon ostaviteljeve smrti (pok. DB) koja je do trenutka smrti bila posjednik sporne nekretnine to su i tužena i prvotužitelj kao zakonski nasljednici po zakonu postali suposjednici, bez obzira na to kada su stekli faktičku vlast nad nekretninom. Što se tiče drugotužiteljice, ona je posjednik predmetnoga stana po odobrenju i suglasnosti prvotužitelja i tuženice jer ona nije direktni zakonski, a niti oporučni nasljednik pok. bake DB.

24. No to ne znači ako tuženica nije počinila čin smetanja, a obzirom da se nalazi u suposjedu predmetne nekretnine da nakon toga nije trebala dati ključeve tužiteljima. Nakon što je ušla u predmetni stan, tužena je trebala predati dva ključa svakome od tužitelja, a ostale prijepore koje očito imaju rješavati u posebnim parnicama.

25. Dakle, kako tužbeni zahtjev u parnicama radi smetanja posjeda mora sadržavati utvrđenje da je tuženik počinio smetanje tužiteljevog posjeda, da se uspostavi prijašnje posjedovno stanje, i da se zabrani ponovno takvo ili slično smetanje posjeda, sud je obzirom da je tuženica putem dopuštene samopomoći vratila suposjed predmetnoga stana utvrdio kako nije potrebno u izreku presude bilo što pisati o smetanju suposjeda.

Naime, odredbom čl. 24. ZVDSP-a, propisano je da je svaki suposjednik ovlašten štititi posjed putem suda od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti. Kako su tužitelji prvi tuženicu isključili u izvršavanju faktične vlasti na predmetnom stanu i to u potpunosti, to je ista kao suposjednik opravdano putem samopomoći ponovno ušla u posjed stana i onda ona tužitelje isključila u potpunosti od izvršavanja faktične vlasti na stanu.

26. Tužba za smetanje posjeda je kondemnatorna tužba pa se takvom tužbom treba tražiti, a sudskom odlukom odrediti uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja, odnosno zabrana budućeg smetanja. Ako je u izreku rješenja unesena premisa utvrđenja o počinjenom smetanju (što u ovom slučaju nije), time se parnica nije pretvorila u parnicu radi utvrđivanja tih premisa koje zapravo ne spadaju u izreku nego u obrazloženje rješenja.

U konkretnom slučaju, sud u izreci rješenja nije utvrdio premisu da je počinjeno smetanje tužiteljeva posjeda jer je utvrđeno da smetanje posjeda nije počinjeno obzirom je tužena nakon što su tužitelji njoj oduzeli suposjed putem dopuštene samopomoći vratila posjed stana i danas ga drži samostalno u posjedu. Međutim, kako se radi i danas još uvijek o suposjedu predmetnoga stana, tužena je pogriješila, te je kod promjene brave trebala dati ključeve tužiteljima na što ju je ovaj sud u izreci rješenja i obvezao uz zabranu svakog takvog ili sličnog smetanja predmetne nekretnine. Sve ostale probleme koje stranke imaju, moraju riješiti kako je to već navedeno u zasebnim parnicama.

27. Temeljem svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 22. ZVDSP-a, sud je tužiteljima pružio posjedovnu zaštitu praktički kroz ,institut predaje u posjed određene nekretnine, te bi ispravnije bilo da su tužitelji tužbom umjesto posjedovne parnice zatražili klasičnu zaštitu predaje u posjed, točnije suposjed predmetne nekretnine jer u stvarnosti to stranke i jesu suposjednici do razrješenja njihovih konačnih odnosa.

28. Obzirom da je sud u dokaznom postupku utvrdio da su tužitelji tuženici najprije oduzeli suposjed predmetnoga stana, a onda je tužena putem samopomoći taj posjed vratila, sud smatra da su obje stranke samo djelomično uspjele u postupku, ali su i obje stranke djelomično odgovorne za nastanak ovog postupka pa je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer u onom dijelu u kojem su stranke uspjele u sporu, nisu nastali nikakvi posebni troškovi, a sve temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a.

U Puli 8. svibnja 2026.

S u d a c

Mirna Mačešić-Biscuoli

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u tri pisana primjera, u roku od osam (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljima po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku