Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-1667/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te zamjenice punomoćnice tuženice Josipe Šarlije Ćorić, odvjetnice iz Zagreba, uz javnu objavu dana 8. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012858263, zaključenog dana 02.08.2007. između tužiteljice ŽĐ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, a koja u čl. 12. st. 3. glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“.
II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 311,22 eura (tristojedanaesteuradvadesetdvacenta) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 25. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zate zne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 280,82 eura (dvjestoosamdeseteura- osamdesetdvacenta) sa zateznim kamatama tekućim od dana 8. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 723,04 eura (sedamstodvadesettrieuračetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 1. prosinca 2025. podnijela tužbu sa tužbenim zahtjevom koji glasi kao pod I. i II. izreke, uz zahtjev za naknadu parničnog troška, te napomenu da je zateznu kamatu na glavnicu od 311,22 eura tužiteljica potraživala od dana 3. kolovoza 2007. pa do isplate. Tužbu koju obrazlaže navodeći da je dana 02.08.2007. sa tuženom zaključila Ugovor o kreditu broj 9012858263 prema kojem je tuženica kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 468.983,66 HRK. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 12. st. 3. ugovorena je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran 2.08.2007. njoj je naplaćen iznos od 2.344,92 HRK kao naknada za korištenje kredita, a što je vidljivo iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope od dana 2.08.2007. Ističe kako se o toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika (banke) te implementirana u tipski ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako, tužitelj ističe kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba (čl. 3.) je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO - a. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Napominje kako je na dan utuženja iznos naplaćene naknade u HRK, po fiksnom tečaju konverzije Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022, ispravak NN 88/2022) tuženika iznosio 311,22 eura, stoga ovim putem upravo taj iznos potražuje od tuženika.
1.2. Na pripremnom ročištu tužiteljica sukladno potvrdi tužene od dana 12. studenog 2025. uređuje tijek zateznih kamata na glavnicu i potražuje kamate tekuće na iznos od 311,22 eura od dana 25. kolovoza 2007. pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu od dana 23. prosinca 2025. tuženica osporava osnovu tužbenog zahtjeva, osporava tužiteljici status potrošača i Ugovoru o kreditu potrošačko svojstvo, ističe prigovor zastare i prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao previsokoj naznačenoj, ali ne spori iznos koji je naplaćen na ime ulazne naknade. Navodi da neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je tko je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali ne i u koju svrhu, pa nije moguće utvrditi je li ta osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite. U odnosu na prigovor zastare se poziva na presude Suda Europske unije C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb od 11.07.2024. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora, pa sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo (premda ne znamo o kojoj i kakvoj odredbi), odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu. Također ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP- a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik je navedenu zakonsku odredbu upravo člankom 12. Ugovora o kreditu i ispoštovao. Stoga, iz svega navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako nedvojbeno pristao i na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju priliko obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Također, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Također upućuje na činjenicu da visina naknade od 0,50 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju. Ističe kako je postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.
3. Tužiteljica podneskom od dana 16. ožujka 2026. osporava navode tuženice iz odgovora na tužbu, smatra neosnovanim prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora, jer tužbeni zahtjev obuhvaća deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, te prigovor zastare smatra neosnovanim. Smatra da joj tužena neosnovano spori potrošačko svojstvo pozivajući se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Također, u odnosu na navode iz toč. VI. odgovora na tužbu, za pojasniti je kako se odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je za istu pružena bilo kakva konkretna usluga. Radi se o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja, ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, kako ih zahtijeva Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13/EEZ. Sud Europske unije u više navrata je istaknuo da banka mora potrošaču omogućiti razumijevanje prirode i svrhe takve naknade. U suprotnom, radi se o odredbi koja stvara znatnu neravnotežu na štetu potrošača i kao takva je ništetna. Nastavno, iako se može tvrditi da je klauzula o naknadi za obradu kredita gramatički razumljiva - u smislu da je jasno formulirana i jezično čitljiva - to samo po sebi nije dostatno prema kriterijima Direktive 93/13/EEZ i ustaljene prakse Suda Europske unije. Naime, prava mjerodavna ocjena uključuje i tzv. ekonomsku transparentnost, odnosno pitanje je li potrošaču na jasan i razumljiv način prikazano kako se određena naknada formira, na temelju kojih konkretnih usluga ili aktivnosti banke, te u kojoj mjeri utječe na njegovu ukupnu obvezu. U ovom slučaju, banka nije obrazložila strukturu ni osnovicu za obračun naknade, niti je predočila ikakvu posebnu protučinidbu za isti iznos. Klauzula je bila dio unaprijed pripremljenog obrasca bez ikakve individualne pregovaračke mogućnosti s potrošačem, što dodatno pojačava njezin nepošteni karakter. Takva standardizirana i jednostrano nametnuta ugovorna odredba, bez ikakve transparentnosti o stvarnim ekonomskim učincima, ne može se smatrati poštenom ni prema domaćem ni prema europskom pravu. U odnosu na toč. VII., tužitelj ističe kako sukladno čl. 1115. ZOO, zatezne kamate doista pripadaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj bio nepošten, odnosno nesavjestan, dok se inače dosuđuju od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, ne može se prihvatiti da je tuženik postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora, jer je svjestan ništetnosti sporne odredbe i odbijanja vraćanja bez pravnog osnova. Nadalje, iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci iz 2004. godine zauzeo stav da se ugovorne strane u ništavom ugovoru o zajmu smatraju savjesnim, taj pravni stav ne isključuje mogućnost da se u konkretnom predmetu dokaže nesavjesnost pojedine strane, što je u ovom slučaju učinjeno. Također, ugovor o kreditu i ugovor o zajmu nisu identični, pa primjena stava Vrhovnog suda o zajmovima nije bezuvjetna i treba se razmatrati u kontekstu specifičnosti ugovora o kreditu, osobito u situacijama kada je ugovor proglašen ništetnim zbog nezakonitih odredbi.
4 . Sud je na pripremnom ročištu dana 2. travnja 2026., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 311,22 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/25.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 311,22 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr- 31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost neposrednog pregovaranja s tuženicom o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, te statusa potrošača, je li od tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj: 9012858263 od 2.08.2007. (list 5.-10. spisa), Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 11. -17.), dopis tužene od 12.11.2025. (list 18.), pravno mišljenje dr.sc. Ž i dr.sc. Č (u e-Predmetu uz odgovor na tužbu prilog broj 3. i 4.).
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu od dana 2. kolovoza 2007. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 25. kolovoza 2007. pa do isplate.
7. Među strankama nema spora da je tužiteljica s tuženicom dana 2. kolovoza 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj:9012858263, solemniziran kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem OV-26879/07 dana 16. kolovoza 2007., te da je tužiteljici naplaćena naknada na ime troška za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.344,92 hrk / 311,22 eura dana 24. kolovoza 2007.
8 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita sadržana u članku 12. st. 3. Ugovora o kreditu, ništetna, da li tužiteljica ima status potrošača i Ugovor potrošačko svojstvo, te je li je nastupila zastara potraživanja.
9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je zaključila Ugovor o kreditu u 2007. godini kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke, niti obrta, a kredit joj je bio potreban radi kupovine stana u kojem i sada živi sa obitelji. Kredit je realizirala kod tuženice jer je već bila klijent iste. Kada se interesirala o kreditnim uvjetima, u Banci joj nije rečeno da će morati plaćati bilo kakve naknade. O ugovornim odredbama nije mogla pregovarati jer joj je Ugovor dan na potpis unaprijed sačinjen od strane Banke, a prilikom čitanja Ugovora je uočila spornu ugovornu odredbu i kada je pitala o čemu se radi, u Banci joj je rečeno da tu naknadu mora platiti i da je u drugim bankama ta naknada još i veća, međutim, nitko joj nije objasnio na što se točno ta naknada odnosi i koje troškove ona zapravo pokriva. Da nije platila tu naknadu, ne bi niti mogla realizirati kredit koji joj je bio potreban.
9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je ista iskazivala jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu.
9.2. Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu (list 5.-10. spisa) sud je utvrdio da je isti sastavljen od strane tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz točke 12.3. Ugovora proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Niti iz jedne ugovorne odredbe nije razvidno od čega se ta naknada sastoji, niti njen nominalni iznos, a niti koje troškove pokriva.
9.3. Čitanjem dopisa tužene od 12. studenog 2025. (list 18. spisa) sud je utvrdio da je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 2.344,92 hrk naplaćena 24. kolovoza 2007.
9.4. Pregledom Otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (list 11. - 17.) sud je utvrdio da je naknada naplaćena u iznosu od 2.344,92 hrk.
9.5. Sud nije posebno cijenio pravno mišljenje dr.sc. Ž i dr.sc. Č (u e-Predmetu uz odgovor na tužbu prilog broj 3. i 4.) jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom sporu.
10. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelj ice osnovan u cijelosti.
11. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
12. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 2. kolovoza 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. na snazi do 6.08.2007.). Prema odredbi čl. 3. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema odredbi čl. 3. točka 2. Zakona o zaštiti potrošača, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
13. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
14. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).
14.1. Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14.2. Ovdje valja napomenuti da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba pod točkom 12.3. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
15. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba pod točkom 12.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
16.1. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
17. Nadalje, prema odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena ugovorna odredba je ništava; ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
18. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
18.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
18.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
19. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
20. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe.
20.1. Naime, sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku, tuženica nije predložila dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu, davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.
20.2. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužiteljica utrošila na kupovinu stana u kojem i sada živi sa obitelji, iz čega proizlazi da ista ima status potrošača u konkretnom ugovornom odnosu, a Ugovor potrošačko svojstvo. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača , u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
21. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovoren pod točkom 12.3. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu koja u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, Ugovor joj je u Banci dan na potpis unaprijed sastavljen, a pri interesiranju o kreditnim uvjetima u Banci joj nije rečeno da će morati plaćati bilo kakve naknade. Prilikom čitanja Ugovora je uočila spornu ugovornu odredbu i kada je pitala o čemu se radi, u Banci joj je rečeno da tu naknadu mora platiti ali joj nitko nije objasnio na što se točno ta naknada odnosi i koje troškove ona pokriva. Da nije platila tu naknadu, ne bi mogla realizirati kredit koji joj je bio potreban.
21.1. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelj ici ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor po principu „uzmi ili ostavi“.
21.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako njoj takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njene financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, sukladno odredbi čl. 2. do 4. i čl. 6. do 8. Zakona o obveznim odnosima.
21.3. Naime, ugovorenim načinom uračunavanja naknade je umanjen iznos koji je temeljem ugovora o kreditu isplaćen tužiteljici, zbog čega je, u povezanosti sa ostalim nastavno navedenim relevantnim okolnostima, bilo opravdano ocijeniti da je sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.
21.4. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 0,50 % iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.
21.5. Drugim riječima, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženica na tužiteljicu prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženica nije dokazala da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i /ili nastalim troškovima (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1056/2024-2 od 30.10.2024.).
22. Slijedom navedenog, u ovom postupku je utvrđeno da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba je unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade); budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade, odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naplaćene naknade).
23. Stoga na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 12.3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
23.1. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava sukladno čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.
24. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 12.3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
25. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.
26. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
26.1. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
27. Pored navedenog treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe, ne bi prosuđivala primjenom Zakona o zaštiti potrošača.
28. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
29. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema iznesenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a isto tako izraženom i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11.01.2023., Rev 1053/2022-2 od 31.01.2023., Rev 210/2023-2 od 20.09.2023., Rev 452/2022-2 od 11.10.2023. i dr.): „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.
29.1. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu, to zastarni rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, nije protekao.
29.2. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje rea firmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“
30. U odnosu na visinu zahtjeva, iz dopisa tužene od 12. studenog 2025., kao i iz Otplatne tablice, proizlazi da je tužena na temelju sporne ugovorne odredbe, naplatila od tužiteljice naknadu u iznosu od 2.344,92 hrk / 311,22 eura, dana 24. kolovoza 2007., a što tužena nije niti sporila tijekom postupka. Stoga je tuženica iznos od 311,22 eura dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323., u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tužene. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
30.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove , moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
31. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na iznos od 311,22 eura pripada nakon dana uplate 25.08.2007. kako to ista zahtijeva, u visini stope zatezne kamate za utuženo razdoblje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.
33 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
33.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.003,86 eura koji je osnovan do iznosa od 280,82 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 2.12.2025. od 12,50 eura (Tbr. 8.t.4.) a od dana 16.03.2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 2.04.2026. od 50,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude od 8.05.2026. u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 46,87 eura (Tbr. 46.), plaćene pristojbe na tužbu od 33,18 eura, te na presudu od 13,27 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/25.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
33.2. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 723,04 eura, nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio na pripremnom ročištu prema odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, radi čega je taj zahtjev odbijen kao neosnovan kao pod IV. izreke.
U Osijeku, 8. svibnja 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice
2.Punomoćnici tuženice
