REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-273/2023-18

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja ON, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 26. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, dana 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se, da je ništetna odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 206/2006, koji je tužitelj ON, iz [adresa], zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, dana, 04.04.2005, koja glasi: OTPLATA KREDITA Članak 7.

Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 179,42 obračunato po srednjem tečaju Hrvatske banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ON, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove, isplati iznos od 1.502,10 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 16,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2011 godine do isplate

-za iznos od 33,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2012 godine do isplate

-za iznos od 34,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2012 godine do isplate

-za iznos od 34,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2012 godine do isplate

-za iznos od 33,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.04.2012 godine do isplate

-za iznos od 34,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2012 godine do isplate

-za iznos od 35,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2012 godine do isplate

-za iznos od 34,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2012 godine do isplate

-za iznos od 34,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2012 godine do isplate

-za iznos od 32,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2012 godine do isplate

-za iznos od 33,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2012 godine do isplate

-za iznos od 34,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.11.2012 godine do isplate

-za iznos od 33,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2012 godine do isplate

-za iznos od 33,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2013 godine do isplate

-za iznos od 32,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2013 godine do isplate

-za iznos od 31,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 1203.2013 godine do isplate

-za iznos od 34,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.04.2013 godine do isplate

-za iznos od 30,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2013 godine do isplate

-za iznos od 30,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2013 godine do isplate

-za iznos od 30,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2013 godine do isplate

-za iznos od 30,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2013 godine do isplate

-za iznos od 31,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2013 godine do isplate

-za iznos od 32,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2013 godine do isplate

-za iznos od 32,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.11.2013 godine do isplate

-za iznos od 34,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2013 godine do isplate

-za iznos od 32,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2014 godine do isplate

-za iznos od 31,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2014 godine do isplate.

-za iznos od 31,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2014 godine do isplate.

-za iznos od 31,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.04.2014 godine do isplate.

-za iznos od 30,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2014 godine do isplate

-za iznos od 30,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2014 godine do isplate.

-za iznos od 31,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2014 godine do isplate.

-za iznos od 32,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2014 godine do isplate.

-za iznos od 32,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2014 godine do isplate.

-za iznos od 32,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2014 godine do isplate.

-za iznos od 33,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.11.2014 godine do isplate.

-za iznos od 33,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2014 godine do isplate.

-za iznos od 34,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.04.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2015 godine do isplate.

-za iznos od 34,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2015 godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ON, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 2,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 4,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 5,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 1,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.04.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 2,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 0,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 1,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2009 do 02.02.2016.godine

-za iznos od 1,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 0,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.11.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 0,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2009 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 3,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 5,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 4,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 6,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.04.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 9,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 10,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 14,41 EUR sa z.z kamatom počevši od 12.07.2010 do 02.02,2016.godine.

-za iznos od 11,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 19,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 16,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 17,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.11.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 21,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2010 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 26,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 20,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 22,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 19,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.04.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 24,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 30,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2011 do 02.02.2016.godine,

-za iznos od 34,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 53,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 32,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 29,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2011 do 02.02.2016.godine.

-za iznos od 29,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.11.2011 do 02.02,2016.godine.

-za iznos od 13,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2011 do 02.02.2016.godine, te naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.898,17 eura sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navod da je sa tuženikom dana 4.4.2005. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 206/2005. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 17.godina.Tužitelj je sa tuženikom sačinio konverziju kredit iz CHF u EUR-o. U članku 1. gore navedenog ugovora, je navedeno, da Korisnik odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku Kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatska Narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. U članku 7. ugovoreno je da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 172,12 obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

1.1. Tužitelj navodi da su dana 02.02.2016 godine, parnične stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. U članku 5.tog dodatka ugovora ugovoreno je: Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući od dana 30.09.2015.godine. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja pretplatu na dan 30.09.2015.godine iznosi 3.789,78 HRK. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u članku 1 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za nekretnine, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do primjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita. Isto tako, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Dodatak ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj Konverzija je je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana. Tužitelj ne spori, da je mu tuženik utvrdio gore navedenu pretplatu u konverziji, međutim ista je učinjena protivno zakonu, tj. ništetna je, ali kako tužitelj nije mogao dobiti prikaz, sa izračunom te pretplate, stoga je tužitelj prisiljen podignuti ovu tužbu. Osim toga, nije jasno, da li se utvrđena pretplata od odnosi na promjenjivu kamatu ili valutnu razliku.

1.2. Stoga tužitelj predlaže sudu, da donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe članka 1.i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, koji je tužitelj zaključio sa tuženom dana 04.04.2005. godine, pod brojem 206/2005, te da se utvrdi da je ništetna odredba članka 5.Dodatak ugovoru o kreditu, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju -Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kao i da se naloži se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi izračun pretplate iz konverzije na dan 31.03.2016.g. (po mjesecima), te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti. Tuženik navodi da se tuženik i tužitelj sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 206/2005 od 04.04.2005. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na izračun razlike u glavnici, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu u tužbi neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.1. Tuženik ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a.

2.2.Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač.

2.3.Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 26.7.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 26.7.2018. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi cjelokupno potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 8.6. 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike.

2.4. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 02.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

2.5. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 29.11.2011. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. Tužitelj je pristao na sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa za koji iznos je uzimajući u obzir početni tečaj kredita, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita navodno viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa razlike glavnice potrebno odbiti kao neosnovan. Opreza radi tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na taj iznos.

2.8.Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Dodatak ugovora o kreditu ništetan. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora.

2.9. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu br. 206/2005 od 4.4.2005., dodatak ugovoru o kreditu br. 206/2005 od 2.2.2016., promet po kreditu/ specifikacija uplate, izračun konverzije na dan 30.9.2015., pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 3.9.2025., saslušao je sudskog vještaka na glavnoj raspravi, saslušao je tužitelja PN u svrhu dokazivanja, te izvršio uvid u ostale priloge i podneske spisu.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu, broj 206/2005. na osnovu kojeg je ishodio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 17 godina. U članku 1. gore navedenog ugovora, je navedeno, da Korisnik odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku Kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatska Narodne banke na dan isplate kredita. U članku 7. ugovoreno je da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 172,12 obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

5. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 02.02.2016 godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

6. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

7. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

7.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

7.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

8. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

9. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 7. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 4. travnja 2005. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita.

10. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

10.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

12. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

12.1. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

13. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

14. Tuženik osporava da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača.

15. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koji je sklopio ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

15.1. ON je iskazao da je po zanimanju umirovljeni časnik Hrvatske vojske i da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio zaposlen u vojarni u [adresa] kao operativni časnik. Nije bio nositelj obrta niti kakve poslovne ili profesionalne djelatnosti, niti je obzirom na posao koji je obavljao to mogao biti. Sredstva kredita je utrošio za gradnju kuće, radi se o obiteljskoj kući u kojoj i danas živi i nije ju nikada iznajmljivao. Nije išao u druge banke jer je klijent Zagrebačke banke i u banci mi je ponuđen kredit u CHF u kojemu je bila povoljnija kamata. Njemu su spomenuli i kredit u eurima, konačna odluka je bila na njemu, međutim kredit u CHF je bio povoljniji. Prilikom razgovora s djelatnikom banke nije ga isti informirao o posljedicama i rizičnosti tečaja u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF niti mu je objasnio kako se formira kamatna stopa. Ugovor je letimično pročitao i mislio je da ga je razumio. Ponuđena mu je konverzija za koju se odlučio jer su se smanjivale rate. Razliku mu nisu isplatili već su umanjivali mjesečne anuitete otprilike 2 godine gdje je plaćao otprilike pola rate koja je bila tada.

16. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

18. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

19. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

20. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

21. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

23. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

24. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

26. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kredita nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih strana kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

27. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredba o valutnoj klauzuli kojom se povrat kredita vezao uz valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

28. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

29. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 02.02.2016 godine utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro. Ugovorne strane utvrdile su da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući od dana 30.09.2015.godine. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja pretplatu na dan 30.09.2015.godine iznosi 3.789,78 HRK.

31. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

31.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 4.9.2025. sudska vještakinja je utvrdila da je dana 04.04.2005. godine sklopljen je Ugovor o namjenskom kreditu broj 206/2005 između tuženika Zagrebačka banke d.d. kao kreditora i PN kao korisnika kredita, u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, na rok otplate od 17 godina, mjesečnu otplatu na 204 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,50% godišnje, te iznos anuiteta od 172,12 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Srednji tečaj CHF na dan isplate kredita dana 13.04.2005. godine je iznosio 4,784519 kuna. Tijekom otplate kredita, značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita, što je razvidno iz tablice 1 stupac 5. Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim 02. veljače 2016. godine, te konverzijom kredita uz valutnu klauzulu u EUR utvrđen je više uplaćeni iznos (višak) do dana 30.09.2015. godine u iznosu od 3.789,78 kuna/502,99 eura. Tužitelj je više plaćeni iznos koristio za otplatu kredita nakon konverzije sukladno utvrđenim uvjetima iz dodatka ugovora. Sudska vještakinja je mišljenja da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 15.111,89 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2.005,69 eura (tablica 1, stupac 14). Nakon umanjenja za utvrđeni višak/preplatu u iznosu od 3.789,78 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, utvrđujem da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 11.322,10 kuna (tablica 1, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 1.502,70 eura (tablica 1, stupac 17). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 1.393,90 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 185,00 eura (tablica 1, stupac 15). Pregledom izračuna konverzije kredita nije uočila nepravilnosti u izračunu prema zakonskim odredbama ZIDZPK/15, a utvrđena preplata u konverziji je priznata tužitelju na način da je nakon sklapanja Dodatka ugovora koristio za podmirenje 50% budućih anuiteta sve do iskorištenja utvrđenog iznosa preplate.

31.2. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja. Za svaku ratu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan isplate kredita.

32. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

32.2. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

33. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 15.111,89 kuna što u eurima iznosi 2.005,69 eura. Tužitelju je u postupku konverzije priznata preplata u iznosu od 3.789,78 kuna/502,99 eura pa je razlika više plaćenog iznos od 11.322,10 kuna/1.502,70 eura.

34. Tužitelj je u podnesku od 7. rujna 2025. tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka te iznos umanjio za priznatu preplatu u konverziji kredita. Također je povukao tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnosti članka 1 Ugovora o kreditu i utvrđenje ništetnosti čl. 5.Dodatka Ugovora o kreditu. Tako ostaje kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti čl. 7 Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 1.502,10 eura.

35. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.502,10 eura stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos, to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan pa ga je usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate( na razliku iznosa koji nisu priznati u konverziji) i to od dana kada je tužitelj platio pojedine preplaćene rate kredita pa do isplate, u skladu s čim je sud odlučio kao u točki II izreke. Sud je prihvatio i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni preplaćeni iznos ( razliku iznosa priznatih u konverziji) koje teku od isplate pa do 2.2.2016. ( točka III izreke). Naime, sukladno članku 1115. ZOO u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava.

36. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije mogao podnijeti stupnjevitu tužbu jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186.b.st.3.ZPP-a sud nalazi da tužitelj nije mogao specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja stručnog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

37. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

38. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

38.1. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 8. lipnja 2023.

38.2. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

38.3. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

38.4. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

38.5. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

38.6. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38.7. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 8. lipnja 2023. to sud nalazi da potraživanje tužitelja s osnove ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije zastarjelo.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištima održanima 28.12.2023., 8.5.2024. i 25.3.2026. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište, sastav dva obrazložena podneska od 5.9.2023. i od 7.9.2025. u iznosu od 250,00 eura za svaki. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura ( koliko tužitelj potražuje u troškovniku) pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.898,17 eura koji mu je i dosudio.

40. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 8. svibnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba